Neke izložbe nose svoja imena, a potom i svoje vrijeme i kontekst, bolje od drugih. Takav je slučaj sigurno s izložbom Neobjavljeno Stanislava Habjana, čiji naslov me proganjao u posljednja dva mjeseca epidemije, karantene i potresa. Još bolje, za svo to vrijeme u izlogu iste ove galerije stajao je nepotpisan natpis DRAMA!, koji pripada prethodnoj izložbi plakata Vanje Cuculića. Riječ „drama“ pritom se odnosila na činjenicu da je riječ o plakatima za gradsko dramsko kazalište, bila je to naša interna zafrkancija, a onda se najednom – kada su ulice opustjele, kada se izlog snažno zatresao i u njega popadala žbuka – sve okrenulo i ta ista riječ počela je opisivati stvarnost oko nas, kao podnaslov u nekom nijemom filmu. Habjanov koncept Neobjavljeno činio je to isto, ali za manji krug ljudi, za nas koji smo bili involvirani i koji smo planirali njegovu realizaciju. Svaki dan samo je potvrđivao tautologiju: ponedjeljak je – neobjavljeno; utorak, isto; srijeda, neobjavljeno; toliko uporno i dosljedno da je djelovalo kao jedina sigurna konstanta. U ovih par mjeseci poljuljale su se tako naše projekcije, naše najosnovnije predodžbe o tome kako će nam životi izgledati sutra. No Habjanov projekt Neobjavljeno otkriva nam prije svega jedan optimističan pogled na svijet, naročito gledano s rubova ove pukotine u kojoj smo sad – na jednoj strani pogled unatrag na trenutke koji su prošli, a na drugoj prilično samouvjeren pogled prema stvarima koji će se tek dogoditi, ili bi bilo odlično da se dogode.

Bornwriter, plakat za novi književni časopis, izdanje L’Ollave i Petikat

Koncept izložbe Neobjavljeno obuhvaća radove, većinom u formi plakata, koji daju neku vrstu alternativnog presjeka Habjanove karijere – nazvali je mi dizajnerskom, umjetničkom, spisateljskom ili općenito autorskom i suautorskom – odnosno Habjanovog karakterističnog plesa po rubu stvarnosti i fikcije, umjetnosti i života, imena i pseudonima, čovjeka i njegove sjene. Manji dio tih radova su doista neobjavljeni, odnosno nerealizirani radovi u onom smislu u kojem o njima govorimo kada govorimo o dizajnu: napravljeni za neku priliku, za određenog naručitelja, ali nikad otisnuti, umnoženi i distribuirani. Daleko veći dio autorov je ponovni ili predviđeni posjet zbivanjima, pričama, mjestima, susretima, ljudima i situacijama koje su se odvile ili će se odviti unutar četrdeset godina između 1983. i 2023.

Plakat za novi ‘Superstrip’, 2020.

Prva godina označava početak Habjanovog javnog djelovanja u polju umjetnosti i grafičkog dizajna, tada u zajednici zvanoj Greiner & Kropilak Mail Art Office, ili jednostavnije Greiner&Kropilak, koja će potrajati točno dva desetljeća, do 2003., središnje točke nedovršenog razdoblja koje izložba Neobjavljeno pokriva. Na jednoj krajnjoj točki nalazi se Kropilak, čuveni pseudonim posuđen od čuvenog čehoslovačkog košarkaša, a na ovoj strani bliže nama Stanislav, iako ni to nije tako jednostavno, jer kako u plakatu/stripu Ime&Pseudonim iz ove kolekcije jedan objašnjava drugome: „Bilo je tako da ti vlastita sjena kaže: ti si sjena moja, a ne ja tvoja. I to iskreno, tvojim sugestivnim glasom“.

“Ime&Pseudonim”, Habjan i Kropilak, Kertesz Park, 3.12.2014.

Ova scena događa se na pozadini fotografije Andréa Kertésza snimljene u Washington Parku 1954. Zato je mjesto razgovora u šetnji Habjana i Kropilaka imenovano kao Kertész Park – čovjek se pretvorio u mjesto, onako kako ponekad i artefakti grafičkog dizajna, poput naslovnica knjiga, muzičkih omota ili plakata postaju mjesta koja nakratko u svojoj mašti nastanjujemo držeći ih pred sobom. Među ovih četrdesetak oblikovanja, uz par billboarda (za film Zaljubljeni Mjesec čiji scenarij se upravo piše i za bend Car je gol čija priča tek počinje), omotnica knjiga čiji se izlazak tek očekuje, plakata za događaje i festivale na čije postojanje ti plakati pozivaju, nalazi se pravo malo mnoštvo hommagea, posudbi, skrivenih i neskrivenih posveta, poruka i pisama upućenih prijateljima i poznanicima, drugim autorima i suautorima, piscima i umjetnicima koji su nadahnjivali ili nadahnjuju Habjanovo zamućivanje granica zbiljskog i izmišljenog.

Vlado Kristl – Jahreszeiten in Kunstlerleben, plakat/kolaž

Premda je sama njegova kreativna praksa teško jednoznačno odrediva te obuhvaća sve od mail arta, preko grafičkog oblikovanja, priča i poezije, do performansa i u novije vrijeme glazbe, grafički dizajn mu je ostao najpouzdanije uporište vjerojatno zbog toga što po svojoj prirodi podrazumijeva neki oblik organizacije, konvencionalnosti, strukturiranosti i egzaktnosti. Pojednostavljeno rečeno, slici ili fotografiji možete tako dati vremensku odrednicu, pripisati je događaju, dodati joj ime neke osobe, preko svega otisnuti verbalnu informaciju, možda ispod nje i još jednu, sekundarnu, i još neku treću dodati sasvim na marginu sitnim slovima, što je ne čini manje važnom od one prve i najuočljivije. Možete dati vizualnu formu poruci, tekstu i priči, materijalnost sjećanju, činjenični okvir fantaziji.

Plakat povodom sudjelovanja na izložbi “Timbres et Messages” u Toulonu, 1986. / 2019.

Među plakatima iz Neobjavljenog tako će se naći i nekoliko njih koji dokumentiraju događanja koja su se stvarno zbila, ali dosad nisu na ovaj način zabilježena, poput sudjelovanja G&K Mail Art Officea na skupnoj izložbi Timbres et Messages u Toulonu 1986., plakati za izložbe koje su se mogle dogoditi ali nisu, poput izložbe Autoportreti u knjižari Moderna vremena 1991., plakat za film koji još nije napravljen, ali je već uvršten u Dane hrvatskog filma 2021. (Minutendless).

Billboard za film u nastajanju, “Zaljubljeni Mjesec” (scenarij Stanislav Habjan) oblikovan za izložbu u HDD Galeriji.

Tu je i neprihvaćeni dizajn naslovnice Azrinog albuma Balkanska rapsodija iz 1988. (isti album je izašao godinu kasnije, ali kao samostalni album Branimira Štulića, a Greiner&Kropilak autori su omota ranijeg albuma Krivo srastanje), naslovnica pjesničko-poštanskog časopisa Bornwriter, kao zajedničkog izdanja francuske izdavačke kuće L’Ollave (Jean de Breyne) i Petikata koje čeka pravu priliku, ali i plakat posvećen prvoj fazi časopisa Nomad iz kasnih 1990-ih. Potom nalazimo niz onih koji predviđaju nove instance danas aktivnih, novih projekata, kao što su Car je gol, Liter-art-ura, Dialogues i Hrvatski kozmički kabaret.

“Minutendless”, plakat za jednominutni eksperimentalni autorski film, 2021.

Konačno, tu je i niz plakata koji najavljuju nešto što će se dogoditi u budućnosti, ali kao svojevrsna retrospekcija na ono što je već bilo (Tko zna kako bismo se vidjeli danas, Dvadeset godina nakon dvadeset godina – prostor i vrijeme Greinera i Kropilaka). Prošlost, sadašnjost i budućnost prepliću se u Neobjavljenom na načine koje nisam siguran da znam sasvim jasno objasniti. Isto tako, ne mogu potvrditi ni njihovu izvjesnost, ali mogu se prisjetiti jedne bitne stvari: da je Habjanova izlagačka karijera službeno započela 1984. izložbom koja se zvala Posljednja izložba. Njih dvojica (tada Greiner i Kropilak) riješili su problem konačnosti na način da su od nje započeli, pa je ostala samo beskonačnost. Na istoj toj liniji otpora svršetku Stanislav i danas krči svoj put: bilo manifestno kao na plakatu za jednominutni film Minutendless, koji isto tako počinje tekstom Svršetak i nastavlja njegovim upornim poništavanjem; bilo instalacijom scene za izvedbu bespoštednog dijaloga Mladosti i Smrti te na sto drugih, manje očiglednih načina. Bez odustajanja. Na sve ili ništa. Mašta ili ništa.