Iako usredotočena samo na jednu temu unutar opusa jednog od najsvestranijih hrvatskih dizajnera vizualnih komunikacija (Ljubičić je doista dizajnirao sve od plakata i knjiga, preko vizualnih identiteta, sustava signalizacije i prostornih intervencija do dizajna za TV, ambalaže i omotnica nosača zvuka), knjiga zapravo obrađuje središnje područje interesa Borisa Ljubičića kao dizajnera — pitanje identiteta, znaka, odnosno logoa, na primjerima dizajna za impresivan broj institucija, tvrtki, brendova, organizacija, manifestacija i proizvoda u vremenskom rasponu od gotovo pola stoljeća.

Knjiga je nastala slijedom prošlogodišnje izložbe pod nazivom Jednina množine: Simbol, znak, logo, brend koja je održana najprije u HDD galeriji, a potom u Puli, Splitu, Varaždinu i Berlinu, na kojoj je po prvi puta javnosti u cijelosti predstavljen ovaj segment Ljubičićevog stvaralaštva. Izložbu, a posljedično i ovu knjigu, treba promatrati kao dio većeg kontinuiteta predstavljanja rada ovog dizajnera. U kontekstu izložbe, ali i ove knjige, korištena je sintagma „jednina množine“, na kojoj sam autor inzistira kada govori o važnosti i dosežnosti znaka i logoa i njihovom mjestu ne samo u širem kontekstu identiteta neke institucije, tvrtke, brenda ili proizvoda, nego i samog njihovog postojanja i transformacije u vremenu.

Drugim riječima, Ljubičić upravo znak i logo vidi kao savršene dizajnerske artefakte, najkonciznije vizualne iskaze određene ideje koja povezuje i spaja sva značenja i vrijednosti iza onoga za što ili koga su dizajnirani. Za razliku od dizajna plakata ili knjige, takav vizualni iskaz je, uvjetno rečeno, impersonalan, a njegova daljnja diseminacija najčešće nije u rukama njihovog autora nego se neizmijenjen (jednina…) pojavljuje na potencijalno beskonačnom broju aplikacija, uvijek u dinamičnoj korelaciji s kontekstom u kojem se manifestira (…množine). Većinu Ljubičićeve produkcije u ovom području odlikuje bogatstvo značenja i potreba autora da realiziranim radom ponekad kaže iznimno puno o temi kojom se bavi, a da pritom ne zanemari estetsku komponentu dizajna. Tako samim postupkom deskripcije i interpretacije određenog znaka često saznajemo puno o onome što on označava.

Među gotovo 250 radova koji se predstavljaju u knjizi su i oni za  8. Mediteranske igre u Splitu 1979., Europsko prvenstvo u atletici u Splitu 1990., Eurosong 1990., Franck (1985 – 1992.), YASSA (1974 – 1984.), Labud (1980.), Muzički bijenale Zagreb (1980.), Dubrovačke ljetne igre (1984.), HRT (1993 – 1999.), Zagrebački velesajam (1993.), Hrvatsku turističku zajednicu (1995 – 2015.), Ministarstvo kulture RH (2005.) te brojne druge.

Osim uvodnog teksta koji kontekstualizira taj dio njegovog dizajnerskog opusa, dodatna 24 bogato ilustrirana kratka interpretativna teksta u knjizi obrađuju radove koje su autor knjige i sam dizajner Boris Ljubičić vidjeli kao najznačajnije. Pored obrade ovih radova, knjiga sadrži i dva nova teksta koja dosad nigdje nisu bila objavljena i pisana su specifično za ovo izdanje. Prvi je tekst pod nazivom Bilješka o cjelovitom vizualnom identitetu države, a obrađuje upravo temu kojom se Ljubičić vrlo intenzivno bavi od 1990. godine te je i danas središnja za razumijevanje njegovog dizajnerskog djelovanja. Drugi tekst je ekstenzivan intervju autora knjige Marka Goluba s Borisom Ljubičićem na temu pojma, važnosti i uloge vizualnih identiteta u kontekstu dizajna vizualnih komunikacija općenito. Konačno, knjiga sadrži i katalog svih znakova i logoa koje je Ljubičić dizajnirao od početka svog profesionalnog rada do danas. Knjigu je grafički oblikovala Monika Džakić.

Više o Borisu Ljubičiću:
Boris Ljubičić (Sinj, 1945.) dizajner je vizualnih komunikacija i grafički dizajner. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. Od kraja 60-ih do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija, pa do osobnih samoiniciranih projekata. Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih 70-ih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira, s podjednakim uspjehom, za privredu, sport, medije, turizam, političke stranke itd. Između 1976. i 1979. za potrebe dizajna VIII. Mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika koji će narednih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO. Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem.

Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), HINA-e (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (LZ 1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Minstarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice Hrvatske (2007.), Instituta Ruđer Bošković (irb 2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.) i niza drugih. Osim identiteta, središnje mjesto u njegovom opusu zauzimaju i plakati, u kojima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nosioca prepoznatljivosti njenih institucija, privrede i drugih pojavnosti.

Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna te objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su Vjesnik, Danas, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Nedjeljna Dalmacija itd. Član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn je prepoznat na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te dobitnik je čitavog niza najuglednih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.