fotografija na naslovnici: Cloning Objects, dizajn: Jesse Howard, Leonardo Amico, Tilen Sepič, Thibault Brevet; fotografija: Tilen Sepič

Jesse Howard živi i radi u Amsterdamu, a kao dizajner i istraživač usredotočen je na stvaranje predmeta koji dovode u pitanje etablirane odnose između dizajnera, proizvođača i korisnika te spekuliraju o novim sustavima proizvodnje predmeta. Diplomirao je na designLABu u sklopu Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu, a također je i prvostupnik matematike na Colorado Collegeu. U novije vrijeme Jesse je surađivao s Intrastructures i Kirschner 3D te je realizirao radionice za projekt Casa Jasmina Thingscona i Arduina. Uvijek je u potrazi za novim suradnjama.

MG: Gledajući vaš online portfolio zapazio sam da se svi predstavljeni radovi mogu svesti na jednu vrstu snažnog iskaza o samoj prirodi dizajna i proizvodnje. Sve su to, naravno, predmeti, ali oni su prije svega nositelji neke poruke. Dakle, kako se vaša dizajnerska filozofija razvila do ovog gdje je sada?

JH: Veliki dio mog pristupa dizajnu razvio se iz dvije sasvim suprotne fascinacije. Prva je fascinacija tehnologijama digitalne fabrikacije te platformama i zajednicama koje se oko toga formiraju.  Nakon što sam se upoznao s konceptom fab laba i saznao za MIT-jev tečaj How to make (almost ) anything, počeo sam se zanimati ne toliko za specifične tehnologije prisutne u laboratorijima, koliko za potencijal koji fab lab može imati kao mjesto za izradu prototipa i produkciju. Druga moja fascinacija  su tipični masovno proizvedeni predmeti svakodnevne upotrebe. Specifično, predmeti proizvedeni u tako velikim količinama i prodavani po tako niskoj cijeni da postaju gotovo jednokratni. U njihovom slučaju određene su dizajnerske i proizvođačke odluke rezultirale nečim što su u svojoj biti „crne kutije“ – dizajnirane da budu neotvorive, a samim tim i nepopravljive.

Cloning Objects, dizajn: Jesse Howard, Leonardo Amico, Tilen Sepič, Thibault Brevet; fotografija: Tilen Sepič

Ove dvije fascinacije inicijalno su se spojile dok sam surađivao s belgijskim dizajnerom Thomasom Lommeéom na OS Waterboileru. Principi Lommeéovog projekta Open Structures tada su primijenjeni na tipičan kućanski uređaj: električno kuhalo za vodu. Rezultat je bio uređaj koji se može rastaviti, popraviti, pa i reproducirati i unaprijediti. Od tada sam nastavio istraživati procese koji bi mogli dovesti do novih sustava proizvodnje i primjene. Kako se tehnologija sve više integrira u svakodnevne predmete, tako se razvija i potreba za otvorenim i transparentnim sustavima. Trenutno se, kroz kontinuiranu suradnju na projektu Hacking Households, specifično fokusiramo na ove tehnološke pomake te istražujemo pogodnosti i potencijale primjene tehnika open source razvoja softvera na svakodnevne proizvode.

MG: U kojoj su nas mjeri i na koje načine tekući razvoj tehnologije (primjerice, 3D printanja itd.) i njena sve veća dostupnost širokoj populaciji prisilile da preispitamo konvencionalne odnose između dizajnera, proizvođača, distribucije i korisnika?

JH: Dostupnost tehnologija digitalne fabrikacije – a posebno zajednice i platforme koje djeluju u tom kontekstu –  nude veliki potencijal redefiniranja ovih odnosa koje ste spomenuli. U nekim industrijama se taj pomak u dizajnu, proizvodnji i izradi već sada vidi, kao primjerice u low-cost protetici. Istovremeno, važno je ne nasjesti previše na hype koji okružuje tehnologije ili precijeniti njihov trenutni potencijal.

“Kako se tehnologija sve više integrira u svakodnevne predmete, tako se razvija i potreba za otvorenim i transparentnim sustavima”

U posljednjih nekoliko godina kućni 3D printeri vrlo su se brzo razvili od ‘uradi-sam’ strojeva za čije je korištenje trebalo imati specifična znanja, do proizvoda koji se prodaju kao kućni plug-and-play uređaji. Ovaj je razvoj čak prestigao stvarnu razinu uporabe samih tih strojeva. Međutim, ostalo je još nekoliko pitanja kojima se moramo pozabaviti prije nego što bismo mogli tvrditi da je došlo do radikalne promjene.  Primjerice, očekujemo li da će korisnici postati eksperti za kompleksno 3D modeliranje? Na koji način možemo iskoristiti 3D printere za kreiranje predmeta koji su jednako izdržljivi (ali i privlačni) kao i njihovi industrijski proizvedeni duplikati? Imamo li ova pitanja na umu, vjerujem da će nas daljnje istraživanje ekosustava tehnologija u razvoju – od online platformi do javnih radnih prostora – dovesti do referentne točke iz koje doista možemo redefinirati odnose između korisnika, dizajnera i proizvođača.

OS Waterboiler, dizajn: Jesse Howard u suradnji s Thomasom Lomméeom; fotografija: Thomas Lommée

MG: Vjerujete li da će open-source pristup dizajnu u nekom trenutku postati dio mainstreama? Ako da, kako zamišljate taj proces, a ako ne – iz kojih razloga?

JH: Nekoliko problema našeg vremena vrlo je relevantno u kontekstu širenja ideologija open sourcea na područje fizičkih proizvoda. Primjerice, svijest o nakupljanju ogromnih količina elektroničkog otpada, ili potreba za većom prisutnošću lokalno proizvedenih dobara. Uspjeh projekata kao što je Dave Hakkensov PhoneBlocks ukazuju na javnu potrebu korisnika za prilagodljivijim, a samim tim i trajnijim proizvodima. Potencijal redefiniranja mjesta i mjerila proizvodnje dobro je pak demonstriran kroz platforme poput OpenDeska. Motivacije iza ovih projekata zapravo sve više i više pripadaju području mainstreama. U tom smislu, i dalje ima puno prepreka koje treba nadići kako bi sami procesi doista ušli u široku upotrebu. Zasad takvi pristupi još uvijek nisu razvijeni do mjere u kojoj bismo mogli reći da predstavljaju važeću alternativu tradicionalnim pristupima.

“Ne vidim nužno opasnost u tome da procesi ili ishodi otvorenog dizajna postanu komodificirani – naprotiv, mnoge ideje će možda i morati biti komodificirane na ovaj ili onaj način kako bi ih se moglo razvijati, održavati i dovesti pred široku publiku. Međutim, postoji rizik da će proces komodifikacije i, specifično, monetizacije, potkopati samu svrhu, smisao i namjere istinskog ‘otvorenog’ pristupa”

Još uvijek je veliki raskorak između cijene narudžbe nekog stola sa OpenDeska i cijene stola kupljenog u Ikei. Prije nego što nam postanu dostupni proizvodi istinski bazirani na open sourceu morat će se dogoditi preokret same ideologije unutar dizajna, na način da koncepti poput prilagodljivosti i evolucije proizvoda, u smislu u kojem ih omogućavaju ‘otvoreni’ procesi, budu više upotrebljavani i vrednovani.

MG: Kako vidite odnos suvremenog dizajna i ‘makerske kulture’, specifično kroz ono što radite vi i drugi slično misleći dizajneri?

JH: Svih ovih godina nisam se osjećao izravno povezanim s nekim određenim ‘makerskim’ pokretom.: Osim toga, činilo mi se da je na puno načina taj takozvani pokret podbacio u tome da involvira drugu publiku osim one koja je zainteresirana od samog početka. To se sada mijenja. Projekti kao što je Casa Jasmina – povezani open source stan kojeg razvijaju Arduino i FabLab Torino – bave se odnosom doma i tehnologije na način koji je relevantan za suvremeno društvo.  Dodatno, procesi s dugom tradicijom razvoja unutar makerske sfere – poput robotičkih ruku ili strojeva za aditivnu izradu – danas više nisu izvan fokusa rasprava o suvremenom dizajnu. Između ovih dviju sfera sada se događa razmjena ideja i znanja, a granice između onog što je smatrano makerskom kulturom i onog što je smatrano dizajnom se zamućuju.

Hacking Households, dizajn: Jesse Howard, Leonardo Amico, Thibault Brevet, Coralie Gourguechon, Jure Martinec, Nataša Muševič, Tilen Sepič; fotografija: Tilen Sepič; realizirano za BIO50 u Ljubljani

MG: Sami objekti koje dizajnirate pomalo me podsjećaju na strukture od Lego kockica, koje su, naravno, vrlo korporativna stvar. Vidite li opasnost u činjenici da mnoge progresivne ideje s vremenom postanu komodificirane?

JH: Ne vidim nužno opasnost u tome da procesi ili ishodi otvorenog dizajna postanu komodificirani – naprotiv, mnoge ideje će možda i morati biti komodificirane na ovaj ili onaj način kako bi ih se moglo razvijati, održavati i dovesti pred široku publiku. Međutim, postoji rizik da će proces komodifikacije i, specifično, monetizacije, potkopati samu svrhu, smisao i namjere istinskog ‘otvorenog’ pristupa. Iz ideje održivosti proizašao je greenwashing – proizvodi koji koriste estetiku održivosti, ali bez stvarnog uvažavanja ekologije. Slično se može dogoditi i u ovom slučaju – Openwashing – proizvodi koji naizgled daju korisniku osjećaj kontrole ili koriste određene tehnologije digitalne fabrikacije, ali zapravo ni na koji način nisu profitirali od alternativnog procesa proizvodnje, nimalo ne doprinose širenju znanja, niti ostaju dostupni za buduće prilagodbe i poboljšanja.

Transparent Tools, dizajn i fotografija: Jesse Howard

MG: Vidim da su neki od projekata izrasli iz vašeg sudjelovanja na posljednjem izdanju BIO-a u Ljubljani (primjerice Hacking Households). Možete li mi nešto reći o svom iskustvu s BIO-a i svim tim dalekosežnim, otvorenim, inovativnim idejama koje su u kontekstu ovog događanja promovirane?

JH: BIO50 bio je osmišljen kako bi se inicirale suradnje oko nekih specifičnih tema koje se tiču svakodnevnog života. Tijekom šest mjeseci koji su prethodili samoj izložbi radili smo u grupama kako bismo razvili proizvode koji adresiraju teme u rasponu od urbanih šetnji do svemirskih istraživanja.  Ja sam surađivao s dizajnerima, programerima i inženjerima Leonardom Amicom, Thibaultom Brevetom, Coralie Gourguechon, Jurom Martincem, Natašom Muševič i Tilenom Sepičem baveći se temom ‘hakiranja kućanstava’. Nakon jasno strukturiranog uvodnog događanja zapravo su oblik i procesi suradnje bili prepušteni samim grupama. Naša je grupa odlučila raditi prvenstveno u radioničkim formatima, tako da smo se povremeno sastajali u kreativnom centru Poligon u Ljubljani. Materijalni troškovi su nam bili niski, tako da se projektni budžet uglavnom koristio za organizaciju naših sastanaka. Kroz kontinuiranu diskusiju, razradu koncepata i izradu prototipova na kraju smo došli do „objekata-skica“ koji predstavljaju scenarije u kojima se alati i procesi open source softvera primjenjuju na stvaranje svakodnevnih kućanskih predmeta. Nakon izložbe BIO50, grupa je nastavila raditi zajedno na razvoju projekata i predmeta koji još dublje spekuliraju o potencijalima novih vrsta „otvorenih objekata“ za budućnost.

Hacking Households, dizajn: Jesse Howard, Leonardo Amico, Thibault Brevet, Coralie Gourguechon, Jure Martinec, Nataša Muševič, Tilen Sepič; fotografija: Tilen Sepič; realizirano za BIO50 u Ljubljani

MG: Koju ulogu estetika igra u vašem radu? Objekti su prezentirani kao vrlo ogoljene, prozirne, ‘očigledne’ stvari (u skladu s idejama koje stoje iza njih), ali također su i jako lijepi.

JH: Što se tiče predmeta koje stvaram, nastojim pronaći ravnotežu između dostupnosti, razumljivosti i dizajna. Uđete li u bilo koji fab lab ili makerspace vjerojatno ćete se odmah susresti s vrlo specifičnom estetikom koja izravno proizlazi iz alata koji su vam dostupni, npr. laserski izrezanim kutijama ili CNC-om graviranim pločicama. Iako mogu razumjeti tu vrstu neposrednosti, teško mi je zamisliti takve predmete u tipičnom kućnom ambijentu. Integrirajući neke tradicionalnije aspekte produkt dizajna poput jezika forme i uvažavanja materijala, nastojim stvarati predmete na granici poznatog i nepoznatog, i predstaviti zamislive alternativne scenarije našeg odnosa sa svakodnevnim predmetima koji nas okružuju.