Jan Boelen (r. 1967.) je belgijski kritičar i kustos izložbi suvremene umjetnosti i dizajna. Studirao je dizajn proizvoda na Media & Design Academy (KHLim) u Genku, u Belgiji. Osnivač je i direktor Z33, House for Contemporary Art u Hasseltu. Predsjednik je Flemish committee for Architecture and Design, i kustos izložbi i projekata na Manifesti 9 (2012 u Limburgu). Predavao je unutar odjela Man and Well Being na dodiplomskom studiju na Design Academy Eindhoven u Nizozemskoj, a od 2010. godine je voditelj odjela za Socijalni dizajn na diplomskom studiju na istoj akademiji.
Što je socijalni dizajn i kako ga tumačiti unutar akademskog konteksta?
Iz moje perspektive, ‘socijalni dizajn’ ne postoji u smislu samodostatne discipline. U akademskom kontekstu (ali i u kontekstu stvarnog svijeta) bitno je da studenti shvate prisutnost frikcija, konfrontacija i međuodnosa unutar dizajna, te iskoriste tu energiju u svojim istraživanjima. Ako koristimo riječ socijalno, automatski se referiramo na multiple perspektive, a zatim i na s time povezanu sumnju o istinitosti istih. Iz tog razloga, potrebno je na osobnom nivou definirati pristup dizajnu, neovisno o tome govorimo li o ‘dizajneru’, korisniku, proizvođaču ili promatraču. Ukoliko socijalni dizajn posjeduje neku posebnu kvalitetu, to je onda činjenica da dizajner od samog početka treba redefinirati procese koje želi koristiti, materijale koje želi absorbirati i mijenjati, s kojim zajednicama želi surađivati – i to sa sviješću da finalni proizvod možda uopće neće izgledati kao ‘dizajn’, te da će možda važnost ljudi dominirati nad važnošću predmeta.
Thomas Lommee – Open Structures (izložba u centru Z33)
Ovogodišnja tema Dan D festivala je Dizajn i grad. Na koji način dizajn, posebno socijalni dizajn utječe na život u gradu?
Ljudi su u gradovima svakodnevno okruženi predmetima, mehaničkim i elektroničkim sistemima, arhitekturom, prometom itd. Iz perspektive dizajna, mnoge od nabrojanih stvari su vrlo bazične i funkcionalne, te se zapravo tek kroz njihov međuodnos ostvaruju nove razine socijalnih interakcija. U svom eseju A City is Not a Tree, Christopher Alexander uspoređuje organičke i planske gradove u odnosu na specifične tipove objekata: semafore, pločnike, billboarde, vrata, izloge i sl. Prema njegovom uvjerenju, složeni odnosi između nađenih stvari koji karakteriziraju organičke gradove predstavljaju bolji model za život, negoli hijerarhijski ustrojeni sa distanciranim ljudskim odnosima na koje nailazimo u planskim gradovima.
Danas dizajn u gradovima ne znači nužno mijenjanje individualnih objekata. Kao primjer uzet ću pariški model unificiranog jezika lijevanog željeznog mobilijarija: lampi, klupa, balkona i ulaza u metro staniceHectora Guimarda, iz 19. st. Naprotiv, suvremeni dizajn može jednostavno mijenjati odnose između već postojećih objekata (činiti to dobro, naravno, nije uopće jednostavno i zahtjeva duboko razumijevanje grada i pažljivo pristupanje implementaciji ideje). Daniela Dossi i Irma Földényi, moje dvije bivše studentice, istraživale su potencijale različitih gradova Europe. Jedna od ideja uključuje zapošljavanje taksista u Beču na osnovu njihovih bivših profesija, druga je npr. sistem razmjene svježih namirnica na željezničkoj postaji u Genku. Zanimljivost ovakvog pristupa dizajnu je činjenica da se ostvaruje kroz poticanje lokalnih stanovnika na razmišljanje o nekonvencionalnim pristupima rješavanja problema unutar vlastitog susjedstva. Čini se kako u posljednje vrijeme u dizajnu postoji snažan interes za implementaciju upravo takvih inteligentnih i originalnih prijedloga koji dolaze od strane ne-dizajnera.
The Machine – prezentacija projekta (Thomas Maincent – Spiderfarm)
Neke od vaših izjava zvuče poprilično utopijski. Mislite li zaista da dizajn može biti pokretačka snaga društvene promjene? Možete li objasniti kako?
Način na koji razmišljamo o dizajnu može se smatrati s jedne strane utopijskim. Čak i dan danas, od muzeja, preko akademija do dizajnerskih događanja, suočeni smo s puno više reprezentacija, negoli stvarnom integracijom i interakcijom dizajna sa svakodnevnim životom. Iz moje perspektive kustosa, može biti korisno unutar postojećih granica istražiti ideje koje nisu uvjetovane tržišnim ili striktno funkcionalnim potrebama. Možete to zvati utopijskim, međutim, istovremeno je to jedan koristan alat za poticanje diskusije i kritičke debate. S druge strane, dizajn je samo još jedan aspekt, istovremeno manifestacija i aparatus, načina na koji se društvo organizira i izražava. U tom smislu dizajn ne možemo zvati utopijskim, nego zapravo veoma kompleksnim i nejasnim. Primjerice, financijska kriza je pokretač promjene, kako negativne tako i pozitivne, a sam sistem funkcioniranja financija je predmet ljudskog dizajna. Ono što je potrebno, kada istražujemo takve naracije i spekulacije unutar Z33, su sumnja i kritičko promišljanje. Ideja da dizajn ima mnogo mogućnosti, čak i fikcija, također znači da niti jedna od njih nije konstantna ili unilaterlana.
Galerija Z33 postala je bitan akter na europskoj umjetničkoj i dizajnerskoj sceni. Na kakvim projektima trenutno radite?
Trenutno radimo na nekoliko projekata. Z33 raste, a u budućnosti planiramo otvaranje zgrade za mlade dizajnere. Paralelno, reorganiziramo strukturu institucije na način da mijenjamo vremenske rasporede kulturnog centra. Voljeli bismo se odmaknuti od modela izložbi koje imaju početak i kraj na model paralelnih rasporeda događanja: neke teme se nikad ne zatvore i mogu se reinterpretirati i reprezentirati nekoliko puta na različite načine. Unutar toga planiramo još jednu iteraciju projekta The Machine, koji ćemo prikazati u New Instituteu u Rotterdamu. Također, radimo s Victoria and Albert Museumom u Londonu na kuriranju dijela nadolazeće izložbe The Future: A History. Konačno, za sam prostor Z33 planiramo projekt o nestašici.
Referirate se na dizajn kao poprilično političku disciplinu. Što je politično u dizajnu danas, posebice produkt dizajnu? U kojem od vaših projekata je to najevidentnije?
S jedne strane, dizajn se može činiti apolitičnim jer često favorizira metodu umjesto sadržaja. Primjerice, u ‘open-source’ produkciji evidentno je da dizajner djelomično odstupa od kreiranja objekta prema kreiranju sistema, ostavljajući pritom odluke potrošaču: što napraviti, koliko veliko, koje boje, po kojoj cijeni, od kojih materijala. Digitalna proizvodnja omogućava dizajneru da se odmakne od jednog koraka u procesu u tzv. neutralnu poziciju, koja je zapravo više politična nego nekadašnja samoproizvodnja predmeta, koja nema toliko širok doseg. Kada govorimo o ‘open-source’ proizvodnji, onda opisujemo političke stavove prema demokratizaciji proizvodnje i poništavanju seta specifičnih vještina u korist šire populacije. Nakon samo nekoliko godina korištenja ove tehnologije, sada već imamo pristup dokumentima za 3D printanje oružja, iako zabranjenim od strane američke vlade. Možda će najveći politički doseg dizajna u budućnosti biti kako formirati ideje, kako demokracije, tako i totalitarističke kontrole. Svođenjem stolice i oružja na isti jezik računalne geometrije, dizajn je otvorio kompleksnu raspravu na temu društvene slobode. U kustoskom projektu The Machine, u kojem istražujemo ovakve teme u kontekstu samoprodukcije i automatizirane produkcije, možda je takav pristup najevidentniji od svih projekata na kojima sam dosad radio.
Numen / ForUse – TAPE (instalacija postavljena u Z33)
Kakve su vaše pretpostavke o budućnosti dizajna kao discipline?
Budućnost ima dvije strane. S jedne strane, moguće je da će dizajn kao disciplina postati sve irelevantniji – samo jedna od potencijalnih metoda izražavanja, kao pisanje ili snimanje filmova, pomoću dostupnih tehnologija, alata i sredstava proizvodnje. S druge strane, baš zbog toga, dizajn postaje sve važniji. Kako trenutna idustrija evoluira, mijenja se tradicionalna uloga kreatora, proizvođača i potrošača unutar društva, što naravno ima svojevrsne implikacije na rezultate u dizajnu: ako hijerarhijski sistemi nemaju prijašnju moć i jasnoću, nemaju ga ni reprezentacije u materijalnim objektima. Kada bih morao indicirati specifičan aspekt dizajna budućnosti, to je činjenica da će etičke implikacije unutar područja postati sve značajnije. Dizajneri sistema i okvira za sisteme postat će nešto kao liječnici u smislu odgovornosti i dilema s obzirom na donesene odluke.
Pretpostavljam da ste prvi put u Hrvatskoj. Imate li svojevrsnih očekivanja i predrasuda o ovom dijelu Europe, posebice u odnosu na dizajn i umjetnost?
Pokušavam se ograditi od bilo kakvih pretpostavki vezanih za Hrvatsku. Na Design Academy u Eindhovenu, gdje predajem, dolaze studenti iz svih krajeva svijeta i bila bi velika nepravda ugrađivati osobne ideje i stavove o njihovim nacionalnostima u promatranju njihovog rada. Vjerujem da je većinu vremena naša ideja neke zemlje vrlo jednodimenzionalna. Općenito, nacionalistički pristup vrlo je zastarjela ideja koja se bavi granicama i ograničavanjem, što više nije poželjno, ali ni moguće. Umjesto toga, vjerujem u lokalni kontekst..