Fotografija na naslovnici: Drama o Mirjani i ovima oko nje, HNK Zagreb, 2010

Ana Bakić i Ivana Knez obrazovane su i djeluju kao arhitektice, no prije više od desetljeća odlučile su svoju arhitektonsku praksu proširiti i na područje scenografije. Za razliku od mnogih arhitekata i dizajnera koji su se bavili scenografijom, ove dvije arhitektice razvile su poseban arhitektonski senzibilitet, upravo onaj koji daje jednakopravni glas dramskom tekstu, mjestu izvođenja i radu glumaca, osmišljavanjem onoga što bi Bakić i Knez nazvale prostornim mehanizmima.

U svom prvom projektu Grmače, Bakić i Knez scenografiju su oblikovale kao autonomni arhitektonski objekt inicijalno odvojen od arhitektonskog konteksta teatra. Kroz predstavu i angažman glumaca, taj se monolitni objekt transformira, istodobno afirmirajući dramsku radnju i skrećući pozornost na rad glumaca koji je otjelovljuju. Unatoč metaforičnosti inicijalnog objekta koji asocira na geološku strukturu, arhitektice su ga tretirale tektonički, poput trajnog arhitektonskog djela, ističući pritom trenutke transformacije iz jednog dramskog prizora u drugi kao iskustvo dramskog slijeda. U jednom ranijem tekstu, ovaj sam projekt nazvao „trojanskim konjem“, ne samo zbog njegovog tajnog unutarnjeg života, nego i zbog toga što se njime u scenografiju ušuljao snažan arhitektonski senzibilitet – „… u postojeći kontekst kazališnog interijera umetnut je cjelovit arhitektonski konstrukt, umjesto da se jednostavno napravila pozadina ili atmosfera…“. Te jednostavne tektonske, i što je važnije ergonomske karakteristike neophodne za složenu transformaciju tog objekta, postaju označitelji koji upotpunjuju, ali i proturječe našoj percepciji prostora pripovijesti te materijalnoj i društvenoj strukturi potrebnoj za naše direktno iskustvo djela.

Grmače, Teatar &TD, 2006.

U slijedećoj scenografiji Drama o Mirjani i ovima oko nje, taj isti senzibilitet doživio je evoluciju, zadržavajući svoje ključne inicijalne ambicije. U ovom projektu dva su središnja arhitektonska elementa u kojima se odvija cijeli kazališni komad: kiosk K67 ( modularni sustav urbane opreme dizajnera Saše Mächtiga) i bazen kao element javnog kupališta. U smislu prevođenja forme i materijala ovi su prostorni elementi realističniji nego u Grmačama, čak su i prerađeni kako bi poduprli razvoj dramske pripovijesti koji se odvija upravo u interakciji glumaca sa scenografijom.

Ovdje se najočitije nazire poseban arhitektonski senzibilitet Ane Bakić i Ivane Knez. Na prvi pogled, bazen i kiosk K67 izgledaju kao ready-made objekti izvučeni iz sfere svakodnevnog života u svrhu kreiranja atmosfere na pozornici. No pažljivim gledanjem počinjemo čitati transformaciju ovih ready-made objekata u prostorne mehanizme, oblikovane za interakciju s razvojem dramske radnje i tijelima izvođača koji tu radnju pokreću. Upravo je u ovoj prostornoj koreografiji simboličkog i stvarnog, mehaničkog i tjelesnog, njihov rad najinovativniji.

Drama o Mirjani i ovima oko nje, HNK Zagreb, 2010.

U glazbeno-scenskom djelu Tri jednočinke vidimo još radikalniju atomizaciju scenografskih komponenti, koje tvore razne konfiguracije i mijenjaju pozicije unutar polja pozornice. U Zločinu i kazni Knez i Bakić zatvaraju svojevrstan puni krug započet Grmačama, mijenjajući strategiju od samostojećeg, preobražavajućeg objekta autonomnog od prostora pozornice – do izravne intervencije u samu pozornicu. Perspektivni konus konstruiran je tako da istodobno dozvoljava dekonstrukciju i rekonstrukciju. S jedne strane riječ je o očitom razumijevanju i uvažavanju zadanih uvjeta lokacije, dramaturške forme i kazališne umjetnosti, a s druge je očigledna jasna samosvijest o pristupu koji evoluira i u kojem razvoj i prilagodbe teku simultano.

Tri jednočinke, HNK Zagreb / Kampnagel Hamburg, 2007.

Bakić i Knez često naglašavaju važnost scenografske promjene u scenskom tkivu kao prostoru u kojem koncentriraju većinu svojih arhitektonskih invencija. Za razliku od brechtovske vizije kazališta u kojoj se dramski tekst razgrađivao u korist općih političkih poruka ili suvremenih scenografskih trendova, poput rada Roberta Wilsona u čijoj je kazališnoj viziji scenografija postala čak i važnija od samog dramskog teksta, pristup Ane Bakić i Ivane Knez suvremen je upravo po njihovoj smjernosti i poštovanju ravnopravnosti svih sastavnih komponenti kazališta. Premještanjem fokusa struke ove arhitektice su ponovno istaknule važno i nakon informatičke revolucije ponovo aktualno teorijsko pitanje koje je prvi postavio John Ruskin odgovarajući na nove materijale i društvene izazove proizašle iz industrijske revolucije.

Raspravljajući o manufakturnoj proizvodnji, Ruskin je zapravo posramio umjetnike i producente, dizajnere i arhitekte svog vremena, kao i potrošače srednje klase zbog nedostatka osjetljivosti na radnu snagu u industrijskoj proizvodnji i tijela radnika koji tu robu proizvode. Iako se Ruskinov odgovor na ovaj izazov danas čini pomalo naivnim, ovaj novi estetski i socijalni senzibilitet ostaje relevantan i prožima cijelu našu vizualnu i materijalnu kulturu. Isti senzibilitet može se uočiti u članku Vjenceslava Richtera iz 1958. gdje je proširio pojam autorstva s jednog autora tvorca na trijumvirat koji je također uključivao pojmove: „umjetnik—proizvođač“ (tvornički radnik koji vjerojatno nije ista osoba koja je smislila ideju) i „umjetnik-potrošač“ (to može biti i „umjetnik-proizvođač“ i tvornički radnik). U oba slučaja dizajn ne može biti tek lijep ili funkcionalan, nego mora donijeti osjećaj zadovoljstva i smisla i onima koji ga proizvode i koji ga konzumiraju. Poput Ruskina, Richter je kritizirao dizajnere kao i obrazovane potrošače za koje smatra da ne razmatraju iskustvo onih koji bi proizvodili ili konzumirali njihov dizajn.

Tri jednočinke, HNK Zagreb / Kampnagel Hamburg, 2007.

U radu Ane Bakić i Ivane Knez, ta ruskinovska senzibilnost, ista ona koju, među ostalima, nalazimo i kod Richtera, vidljiva je u pažnji kojom se odnose prema radu glumaca kao graditeljima scenskog prostora i iskustvu gledatelja kojem je dodijeljen dublji uvid u proces stvaranja dramskog teksta koji on konzumira. Zapravo, razlika je vidljiva kada uspoređujemo izlaganje njihova rada s Richterovim Reljefometrima, instrumentima kojima se namjeravala simulirati i manifestirati njegova nova ideja otvorenog autorstva. U Richterovom slučaju obrtnik i korisnik nisu vidljivi, on je često bio jedini koji je uživao i razumio smisao svojih interaktivnih objekata.

Zločin i kazna, GDK Gavella, 2013.

Bakić i Knez na ovoj izložbi predstavljaju svoje četiri scenografije prostornom instalacijom i dvjema projekcijama. Prvi video, pod nazivom Prostor pregovora, pred nama dekonstruira sve elemente kazališnog komada, počevši od cjelovite izvedbe koja se potom prikazuje unatrag dokumentirajući interakcije dviju autorica s redateljem, glumcima, pozornicama i različitim zanatima koji su bili potrebni da se konstruiraju ti “otvoreni radovi”. Druga projekcija pokazuje nam ideje i prostorne koncepte koje podupiru razvoj svakog njihovog projekta. Kako bi kontrolirale svjetlosne uvjete za ove dvije projekcije, arhitektice su odlučile pokriti HDD galeriju kontinuiranom crnom kazališnom zavjesom.

Postavljanjem zavjese na vanjsko pročelje galerije, izložbeni prostor povezuju s kontekstom svoga rada, odnosno kazalištem, te istodobno transponiraju taj tipično unutarnji prostor u vanjski, gradski prostor. Poput njihovih scenografija i njihova izložba traži empatiju gledatelja spram truda i rada drugih, te u tom procesu otkrivaju temeljne strukture suvremenoga društva kroz istodobno kritične i aktivne leće – ne kao završene proizvode ili dramaturgije, nego kao gradilište koje traži angažman svih nas.