Jezgru grupe Škart još od kasnih osamdesetih čine Dragan Protić i Đorđe Balzamović, dugogodišnji suradnici i kolege s beogradskog Arhitektonskog fakulteta, na kojem su započeli svoje vrlo raznoliko djelovanje u lijepim umjetnostima, ali i u literaturi i grafičkom dizajnu. Ovo posljednje za nas je, logično, osobito značajno, budući su brojni njihovi niskobudžetni tiskani radovi, ostvareni u kućnoj produkciji i distribuirani gerilskim metodama, svojim jasnim i nepretencioznim političkim porukama devedesetih godina itekako utjecali na razvoj civilnog društva i građanskog aktivizma, i to ne samo u Beogradu i Srbiji, već i u širem kontekstu raspada Jugoslavije, rata i tranzicijskog poraća. Naziv izložbe – Škart: poluvreme, izravna je referenca na proteklo doba još nedovršene tranzicije, jer, prema Protićevim riječima: ‘Tekom poslednje dvadeset i dvije godine, ovde kao da nikada nije bilo pravo vreme. Radije, nije uopće bilo vremena, ili je bilo tek poluvremena. I sami vidite kako to danas izgleda.’ Usprkos pesimističnom tonu ovih riječi, članovi grupe Škart (koja uz kormilarski dvojac uključuje i multinacionalnu posadu sastavljenu od brojnih prijatelja i kolega, promjenjivu tijekom godina) nikada nisu upali u zamku samo-sažalijevanja – dapače, što je njihovo socijalno i političko okruženje bilo tragičnije, to su ‘Škartovci’ snažnije ustrajali u svojoj verziji ‘zaumnog’ društvenog aktivizma, multimedijalne i interdisciplinarne kreativne prakse s težnjom neposrednog ujedinjenja lokalne zajednice oko cilja ispunjenja imanentnih društvenih, moralnih, pa i duhovnih potreba svakog pojedinca.
Koncept postava izložbe, osmišljen u suradnji s kustosom Slobodanom Jovanovićem, autorom tekstova i intervjua u katalogu, definirala je izrazita otvorenost, nestalnost i nužnost participacije posjetitelja u svakodnevnom programu. Balmazović u katalogu izjavljuje: ‘Ako izlažemo, što je retkost, (…) pokušavamo prostor koji će primiti naše radove učiniti barem ambijentalno otvorenim i privlačnim mogućim posetiteljima. Napraviti da izgleda poput dnevnog boravka, mesta gde će ljudi poželeti doći i ostati, razgovarati, koristiti ga i osećati se kao kod kuće.’ Tako je i bilo. Premda su gotovo cijeli postav činili statični grafički radovi (osim mobilnih skulptura i uporabnih predmeta kreiranih za Bijenale arhitekture u Veneciji 2010.), on se mijenjao gotovo iz dana u dan – autori su neke izloške donosili, a druge odnosili, težeći izložbu učiniti živim događanjem koje zahtijeva opetovano promatranje; ali su tako radili također iz vrlo praktičnih razloga, budući enormnu količinu njihovih djela naprosto nije bilo moguće u istom trenutku u potpunosti prikazati u prostoru Salona, stoga je izložba zadržala karakter projekta u nastanku, odnosno razvoju.
K tome, gotovo svakoga dana neki od članova grupe u određeno je vrijeme posjetitelje provodio izložbom, iscrpno objašnjavajući kontekst nastanka pojedine skupine radova, što je bio sjajan uvod u poticajni umjetnički i politički svjetonazor Škarta, zasnovan na sljedećim temeljima – ukidanju individualnog autorstva (članovi grupe svoje radove potpisuju samo kao Škart); kritici malograđanske (buržujske) ideje o unikatnosti umjetničkog djela i originalnosti umjetničkog rada; horizontalnoj, neposrednoj demokratskoj strukturi zadruge umjetnika; jeftinoj, ‘uradi sam’ produkciji serija radova, iz koje proizlazi i određena estetika… ‘Škartovci’ također njeguju angažiranu intelektualnu znatiželju, ističu se građanskom hrabrošću i zainteresiranošću za goruće političke, socijalne, pa i duhovne probleme zajednice; a osobito cijene i neobjašnjivi, poetski apsurd svakodnevnice, različit od ozbiljnog i oporog egzistencijalističkog apsurda, bliži duhovitom, paradoksalnom tumačenju života jednoga Daniila Harmsa, Aleksandra Vvedesnkog i njihove književne grupe OBERIU (‘Objedinjenja realnog iskustva’), koja je sedamdesetak godina ranije u Sovjetskom Savezu također djelovala u uvjetima zatiranja umjetničkih sloboda i neprekidne političke represije. Apsurdna reakcija na temporalne paradokse svakodnevnice ranih devedesetih je i za ‘Škartovce’ bila jedini način suočavanja s, uvjetno rečeno, tragikomičnom društvenom zbiljom, ali također i put očuvanja bazične humanosti, pa i osnovnog životnog optimizma u situaciji kada su vladajuće strukture svačiji identitet nastojale svesti tek na pripadnost ovoj ili onoj etničkoj skupini.
Premda su članovi Škarta s uspjehom djelovali u područjima poezije, performansa, pa i izvedbenih umjetnosti – muziciranja i glazbenih nastupa s zborom i orkestrom Horkeškart (s kojim su objavili i nekoliko cd-a, ploča i kazeta), ovdje ćemo se, naravno, pobliže osvrnuti na njihov rad u grafičkom dizajnu, podijeljen uglavnom na samoinicirane radove i dizajn knjiga, časopisa i ostalih tiskanih materijala za potrebe srpske nevladine i aktivističke scene. Tijekom devedesetih, njihov je ključni klijent u ovoj domeni bio nezavisni radio B92, za čije su poznate biblioteke suvremene književnosti, poput Apatrida, kreirali vizualni identitet i dizajnirali čitav niz knjiga najznačajnijih regionalnih pisaca, od već etabliranih klasika do kultnih autsajdera, od Mirka Kovača do Slobodana Tišme. Budući su u polju grafičkog dizajna bili više-manje autodidakti, ‘Škartovci’ su se spontano uklopili u dominantne estetske trendove devedesetih.
Pod utjecajem pankerske razbarušenosti jugoslavenske fanzinske scene s jedne strane, i tradicije eksperimentalnih publikacija međunarodnih umjetničkih i kontra-kulturnih pokreta s druge (poput Fluksusa ili Situacionističke internacionale), razvili su prepoznatljivi post-modernistički stil razgradnje tipografskog čistunstva, zanemarujući prioritet apsolutne čitljivosti, ne poštujući modernističku logiku egzaktnog prijeloma stranice, težeći ilustrativnosti, eksperimentiranju s tradicionalnim tehnikama tiska i stvaranju višeslojnih simbola na naslovnicama knjiga, umjesto pukog zanatskog interpretiranja piščevog teksta. Ipak, pridržavali su se nekih bazičnih metodoloških standarda, ovisno o svrsi vizualne komunikacije, pa se čak i u njihovom dizajnu određenih biblioteka mogu prepoznati specifične konstante od knjige do knjige, premda su ti elementi rastegnuti do krajnjih granica i podređeni brojnim varijacijama. U nekim situacijama ‘Škartovci’ nisu zazirali ni od minimalizma, no i dalje s temeljem u snažnoj tipografskoj ilustraciji što je, reklo bi se, osnova njihovog grafičkog izraza. Ponajviše je to istaknuto u dizajnu časopisa za književnost i kulturu Reč, čiji je logotip oblikovan protivno svim uvriježenim pravilima zanata, ali baš zbog toga funkcionira na zanimljiv način, prepoznatljiv u svojoj nepraktičnosti i nepogodnosti u kontekstu mehaničke tiskarske reprodukcije, a kamoli nečega što bi se moglo zvati marketingom u kulturi ili, avaj, brandingom umjetnosti i pisane riječi. Čini se da ‘Škartovci’, čak i kada rade sa suvremenom tehnologijom digitalnog tiska, žele sačuvati nešto od šarmantnih pogrešaka karakterističnih za analogne tiskarske metode, prema čemu su si, uostalom, i nadjenuli ime. Naime, škart, otpad – nešto odbačeno, prezreno, zanemareno, gledano s podozrenjem i sumnjičavošću, kao ‘roba s greškom’, u njihovom radu dobiva ne samo visoku estetsku vrijednost, već i konkretan politički potencijal. Ime grupe stoga može poslužiti i kao simbol raznorodnih identiteta njezinih članova koji su, svjesno odabravši djelovanje na relativnoj margini regionalne umjetničke scene, dokazali kako takva pozicija često znači veliku prednost u održavanju autonomije mišljenja i stvaranja.
U svojoj misiji ‘Škartovci’ nisu bili posve usamljeni – estetski su im srodnici, barem što se izražajnih sredstava tiče, na samom početku djelovanja bili članovi zagrebačkog Studija imitacija života, Darko Fritz i Željko Serdarević, a kasniji društveni aktivizam Škarta prirodne je istomišljenike našao u redakciji Arkzina, izvornog fanzina domaće Antiratne kampanje, koja je sličan politički idealizam i estetsku radikalnost nastojala ostvariti u formi tjednih novina, čime je neizbježno ulazila u neke kompromise koje su ‘Škartovci’ pod svaku cijenu izbjegavali. No, time nisu skrenuli u dokoni elitizam. Štoviše, njihov je rad i danas veoma svrhovit i aktualan, kao što je retrospektivna izložba rječito i slikovito pokazala. Dapače, bez krzmanja bi ju se moglo ocijeniti vrlo značajnim događanjem, prikladnim epilogom jednog razdoblja u radu grupe koja se na svoj način pobrinula da proteklih dvadesetak godina ipak ne budu samo razdoblje ‘kada uopće nije bilo vremena’.
