Dizajnerica Kora Rogina predstavlja se projektom koji počinje pitanjem, a ne završava odgovorom. Što je u tvojoj torbi? pita autorica u istraživanju na diplomskom studiju na Studiju dizajna, referirajući se na narativni pristup Ursule K. Le Guin. Osnovno polazište rada je stvaranje narativne proteze koja bi konačni stvaralački proces prenijela s dizajnera na korisnika.
Izložba Kore Rogine u HDD galeriji; foto: Buga Cvjetanović
Tretirajući torbicu kao mali osobni arhiv Kora Rogina potiče korisnike da u banalnosti svakodnevnih predmeta prepoznaju dublja značenja i emocionalni resurs, no ponajviše da se nakratko zaustave nad utrobom (kako onom torbe tako i vlastitom) te se upuste u čeprkanje po nepoznatom, zaboravljenom i zanemarenom. Izvlačeći na površinu stola sve što jedna torba može čak i mjesecima skrivati te činom foto dokumentiranja, razgolićuju se ne samo izloženi predmeti, već i njihovi vlasnici. Egzibicionistički potencijal naše suvremene kulture kontinuirano je i eksponencijalno transgresivan, a u ovom je slučaju upravo taj fenomen polazišna točka za spekulaciju unutar dizajnerskog promišljanja.
Izložba Kore Rogine u HDD galeriji; foto: Buga Cvjetanović
Hrpa na stolu reducira se na nekoliko predmeta koje korisnici ispunjavaju nekim smislom, te ga artikuliraju u formi kratkog dnevničkog zapisa, čija je istinitost jednako legitimna kao i čista fikcionalnost. Međutim u gotovo forenzičkom postupku dokazni potencijal predmeta ulazi u napeti odnos s pričom koja može zvučati sasvim uvjerljivo kao i sasvim izmišljeno. Njezina je istinitost nedokaziva i nebitna, jer joj važnost počiva u sasvim drugoj dimenziji – u samoj sposobnosti pričotvorstva, zabavi izmišljanja oslobođenoj ikakve druge svrhe. Ako je pojedinac slobodan u narativnom zavođenju, može li dizajner biti jednako slobodan u nesvrhovitom oblikovanju?
Kora Rogina postavlja pitanja i potiče prisjećanje kako bi iz dobivenih priča apstrahirala metafore za nove spekulativne oblike. U tom procesu apstraktnog destiliranja nastaju predmeti za sve i ništa, koji znače upravo onoliko koliko smo u njih spremni upisati. Nema krivog čitanja niti pogrešnih interpretacija, jer se dizajnerica odriče odgovora na pitanje: čemu to služi? U izravnoj taktilnoj i vizualnoj interakciji možemo s njima što god želimo, a okupljeni pred istim izazovnim potencijalom možemo pregovarati, uvjeravati jedni druge i braniti vlastiti asocijativni svijet.
Izložba Kore Rogine u HDD galeriji; foto: Buga Cvjetanović
Dizajnerica pomalo vojaeristički zaviruje u tuđe torbe, istovremeno potičući na egzibicionističko izlaganje u kojem korisnici zajedno s nama, publikom, prezentiraju skopofilijsku narav svijeta u kojem živimo. Kopanje po tavanima i podrumima, preturanje po ladicama, svojevrsni je povratak u znatiželju djetinjstva u kojem je bit da igra što duže traje, a ne da unaprijed zadamo cilj. U tom je kontekstu čitav dizajnerski postupak ovog projekta svojevrsni svjesni povratak infantilnom i iracionalnom, kao posljednjem počivalištu slobode. Hiperdizajnirani prostori i njihova predmetna okolina koji predviđaju i programiraju i najmanji segment naše svakodnevice omogućili su dizajnerima visoki stupanj kontrole nad najobičnijim radnjama. Međutim Kora Rogina na suprotnom je spektru u kojem korisnici ne dobivaju uputstva za uporabu, već su prisiljeni sami se angažirati u sukreiranju proizvoda koji je uistinu po njihovoj mjeri. Što će se dogoditi ako hodamo s glavom u torbi? Svijet se vrlo jednostavno može očudotvoriti, a očuđeni predmet prispodobiti vlastitom mikrokozmosu.