Iz teksta Klare Petrović:
“U radu “kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…”, Mia Ribić koristi dijalog kao umjetničku metodu i kroz pet dana dijeli kavu sa 36 prolaznika (19 Hrvata, 17 stranih radnika) u Zagrebu. Sugovornici su pozvani nadovezati se na izjave prethodnih sugovornika stvarajući time meta-dijalog koji publika promatra u finalnoj instalaciji. Ovdje sugovornička mjesta zauzimaju ekrani, a tematiku razgovora određuje šalica kave koju odabiremo — prošlost, kultura, kava, jezik, rad. Kroz raznolike teme jedna nit prevladava, a to su barijere koje bi trebale biti sklonjene kako bi migrantski radnici bili prihvaćeni kao članovi društva u kojem se trenutno nalaze. Te barijere prikazane kao integracijske metode poput učenja hrvatskog jezika i prihvaćanja hrvatske kulture uvijek nose podznak brisanja vlastite.
kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…, 2024. Model: Sabina Oțelea Foto: Mia Ribić
Naslov izložbe nadovezuje se na naslov projekta “kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…”, ali ovog puta Ribić koristi riječ “dobrodošli” poigravajući se s lokalnim reklamama za slobodne sobe: “Zimmer Frei, Camere, Rooms”, viđenim duž obale. Suprotstavljanjem višejezičnih znakova hvata se u koštac sa pitanjem dobrodošlice – koji jezici, i sukladno s tim, ljudi kojih nacionalnosti su poželjni i dobrodošli, a koji su izostavljeni i prešućeni? Pod kojim uvjetima su drugi dobrodošli? Čiji jezici se moraju izbrisati, a čiji imaju privilegiju oglašavanja?
kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…, 2024. Foto: Mia Ribić
Drugi korak uslijedio je ubrzo nakon pauze za kavu. Bilo je vrijeme da se umjetnica direktno obrati Empatiji pismom. U “Dear Empathy…”, diplomskom radu summa cum laude University of the Arts u Londonu, Ribić ovog puta ne zauzima ulogu promatrača već koristi svoj glas kako bi procesuirala prikupljena saznanja. Kao zaposlenica Odjela za neisporučenu poštu suočena je s gomilom ljubavnih pisama i pisama prekida napisanih od strane inozemnih radnika upućenim državama koje su ih zapošljavale. Očajna nakon saznanja da pisma moraju biti uništena, uviđa da nije dovoljno da ta pisma samo budu pročitana – potrebno je obratiti se direktno Empatiji.
Dear Empathy,…, 2024. Foto: Shiqing Ge
Taj vapaj Empatiji je za proširenjem, za ulazak u nepoznati teritorij, za obavijanje čitavih naroda po žurnom postupku. Riječima poštanske službenice: “Tražiš od nas da suosjećamo, ali posrćeš, dosežući samo do poznatog umjesto da se rastegneš kako bi izgradila most između ugode i nepoznatog.” Ribić svu odgovornost stavlja na Empatiju i oslobađa nas krivnje, istovremeno nam dajući drugu šansu. Možemo li most o kojem govori Ribić izgraditi kolektivnim očuđenjem?
Dear Empathy,…, 2024. Foto: Shiqing Ge
Jack Halberstam, autor termina unworlding, predlaže pristup zaborava, gubitka i rastavljanja kako bismo otvorili kreativnije, nove i iznenađujuće načine postojanja u svijetu. Stvaranje novih svjetova nemoguće je sa teretom postojećeg i ustaljenog. Za vrijeme krize, potrebno je dizati uzbune i rušiti stare temelje na kojima je ta kriza izgrađena. Nezamislivo postaje zamislivim tek kad su nametnute granice u potpunosti izbrisane. Možda empatiju ne moramo rastezati već dekonstruirati, učiniti stranom i ponovo je upoznati.”
kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…, 2024. Model: Sabina Oțelea Foto: Mia Ribić
Mia Ribić (Zagreb, 2000.) je multidisciplinarna umjetnica, dizajnerica i istraživačica koja djeluje na sjecištu vizualnih komunikacija, dizajna interakcija i društvene prakse. Njezin rad istražuje teme empatije, identiteta i marginaliziranih narativa, često koristeći jezik kao alat za navigaciju kroz odnose moći i poticanje dijaloga. Nedavni projekti, poput Dear Empathy… i kava, kophee, kaphī, kofē, kape…, odražavaju njezinu predanost istraživanju društvenih narativa putem participativnih metoda i performativnih uloga. Njen je rad izlagan na međunarodnoj razini, uključujući na Ars Electronici 2024., Science Gallery London te na bijenalnoj Izložbi hrvatskog dizajna. Također je nagrađena priznanjima poput Rektorove nagrade (Sveučilište u Zagrebu) te nominacije u kategoriji Koncept/Inicijativu/Kritički dizajn HDD-ove Izložbe hrvatskog dizajna 2324. Diplomirala je s najvećom pohvalom na University of the Arts London i nastavlja istraživati granice — kako fizičke, tako i društvene — kako bi potaknula razumijevanje kroz umjetničke intervencije. Njezina praksa počiva na razgovoru, suradnji i angažmanu u zajednici, pri čemu se često postavlja u ulogu pregovaračice između različitih perspektiva.