Studio Diaprojektor su osnovale 2009. godine arhitektice Ana Martina Bakić (München, 1974) i Ivana Knez (Šibenik, 1974). Diplomirale su na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Ana predaje Crtanje na Arhitektonskom fakultetu, a Ivana, koja je doktorirala Scenski dizajn na Univezitetu umetnosti u Beogradu, predaje Scenografiju na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Među njihovim najznačajnijim scenografijama su predstave ‘Grmače’ (Eurokaz, Zagreb), ‘Tri jednočinke’ (Muzički bijenale Zagreb i HNK u Zagrebu), ‘Drama o Mirjani i ovima oko nje’ (HNK u Zagrebu) i ‘Zločin i kazna’ (GK Gavella u Zagrebu) za koje su dobile stručna priznanja i nagrade. Kao autorski tim bave se medijem prostora i kroz interdisciplinarni diskurs suvremene arhitekture i scenografije istražuju njegovu aktivnu poziciju u suvremenom društvu. Pored radova u području scenografije, ostvarile su niz arhitektonskih realizacija, dizajna izložbi i interijera.
Više o izložbi Prostorni mehanizmi:
Fokusirana na pojam „prostorni mehanizmi“, kojim ove autorice označavaju svoju scenografsku praksu, izložba se oslanja na tri elementa – vizualnu dokumentaciju projekata, video rad kojim se problematizira nastajanje scenskog prostora, te prostornu intervenciju koja ispituje granice izložbenog, scenskog i urbanog prostora. Na ovaj način predstavljene su neke od najvažnijih scenografija predstava koje je Diaprojektor dizajnirao poput Grmača (Eurokaz, Zagreb), Tri jednočinke (Muzički biennale Zagreb, HNK u Zagrebu), Drama o Mirjani i ovima oko nje (HNK u Zagrebu) i Zločin i kazna (GDK Gavella, Zagreb). Video rad Prostor pregovora nastao u okviru nacionalne izložbe Srbije na 13. Praškom kvadrijenalu (2015.) Ne(Moć) -Odgovor(nost), kustosice Mie David, nagrađene Zlatnom medaljom za uspostavljanje dijaloga, prikazuje proces nastanka scenografije unatrag – od njene realizirane završne forme, kroz analizu odnosa i hijerarhija koje je oblikuju, do početne ideje. Video rad prati nastanak scenografije i kao fizičkog rezultata pregovora, mjesta preklopa specifičnih znanja različitih sudionika predstave i stvaranja novih, koja se upisuju u njen konačni integralni oblik. U tom smislu ni sama izložba, unatoč činjenici da informira gledatelja o njima, ne prikazuje scenografije kao zatvorene strukture, već ih reinterpretira u odnosu na novonastale prostorne okolnosti. Ispitujući konvencije galerijskog izlaganja, scenografskom praksom ovdje se dekonstruira koncept galerije kao bijele kocke ispražnjene od značenja, otvara ju se scenskom promišljanju prostora te komunikaciji s vanjskim urbanim prostorom, stvarnim životom. (MG)
Više o izložbi pročitajte u najavi ovdje te u tekstu Ivana Rupnika koji smo objavili ovdje.
