U uvodu svoje popularne povijesne knjige Daleko zrcalo (A Distant Mirror), Barbara Tuchman objasnila je svoju odluku da se posveti temi knjige dugotrajnom fascinacijom „razdobljem tjeskobe u kojem ne postoji osjećaj sigurne budućnosti”.¹ Danas bi mogli pretpostaviti da se knjiga bavila sadašnjim vremenom. No Tuchman se nije referirala na naše vrijeme, pa čak ni na 1978. godinu, kada je knjiga prvotno objavljena, nego na četrnaesto stoljeće. „Nasilno, izmučeno, zbunjeno, napaćeno i raspadajuće doba”, četrnaesto stoljeće suočavalo se s nizom kriza: ratovima, nesposobnom vlašću, pobunama, religijskim fanatizmom, previranjima unutar Crkve i, ponajviše, kugom, koja je u samo dvije godine usmrtila procijenjenu trećinu stanovništva između Indije i Islanda.

Za Tuchman, dio privlačnosti pisanja o četrnaestom stoljeću ležao je u njegovoj uznemirujućoj sličnosti s razdobljem u kojem je počela pisati knjigu, 1960-im godinama. I same obilježene previranjima, šezdesete su bile vrijeme građanskih nemira, političkih atentata i zamora ratom. Ono što je, prema Tuchman, povezivalo šezdesete s njihovim „dalekim zrcalom” četrnaestog stoljeća bio je zajednički osjećaj odsutnosti budućnosti. Nestabilnost vremena, koju nije bilo moguće svesti na jedan jedini uzrok, potkopavala je povjerenje u samu ideju budućnosti, a kamoli nekog poželjnog horizonta.

Tuchman nije jedina koja je u razdoblju krize posegnula za povijesnim paralelama. Kako je sama napisala, povijest nam pruža „razotkrivajuću sliku nas samih i naše vrste […] jasniju od one koju možemo vidjeti u zbrci okolnosti pred vlastitim nosom”.² Tako su se povjesničari poput Jamesa Westfalla Thompsona vraćali četrnaestom stoljeću tijekom Prvog svjetskog rata, dok je Édouard Perroy ponovno promišljao Stogodišnji rat tijekom Drugog svjetskog rata. No što zapravo potiče to vraćanje prošlosti u vremenima sadašnje krize?

Je li izvor našeg interesa morbidna fascinacija patnjom? Je li prošlost sumoran podsjetnik da je, za većinu stanovništva, život oduvijek bio težak? Možda je posrijedi upravo suprotno, pa nam ove priče pružaju utjehu podsjećajući nas da katastrofe nisu trajne ni sveprisutne, već povremene i ograničene vremenom i prostorom, dopuštajući nam da se zavaravamo mišlju kako ćemo možda baš mi biti pošteđeni. Ili možda tragamo za uvjerenjem da ni najmračnija razdoblja ne traju vječno? Vraćamo li se povijesti nadajući se da ćemo čuti utješnu poruku: „Već smo bili ovdje. Nije bilo lako, ali uspjeli smo preživjeti”?

H.earth komunalni vrt. Fotografije: Stephanie Ayala. instagram.com/territorialempathy.

Očaj i njegovi odjeci

Danas, kada se „zbrka okolnosti pred vlastitim nosom” očituje kroz ekološki kolaps, tehnokraciju, eroziju demokracije i društvenu polarizaciju, čini se primamljivim okrenuti se prošlosti u potrazi za načinima kako krenuti naprijed. No ako u Tuchmaninu četrnaestom stoljeću potražimo utjehu, vjerojatno ćemo ostati razočarani. Ona u svojoj knjizi opisuje kako je „osjećaj nestajuće budućnosti stvorio svojevrsnu demenciju očaja”, citirajući kroničara iz Neuburga na Dunavu koji je zapisao kako su ljudi napuštali svoja polja i ostavljali stoku da luta jer „nitko više nije imao interesa razmišljati o budućnosti”.³

Očaj nije samo povijesni osjećaj; on je jedno od određujućih obilježja našeg trenutka. Njegovi se fragmenti probijaju u naše svakodnevne rutine, pojačani doomscrollanjem i digitalno posredovanom otuđenošću. U eseju iz 2025., američki pjesnik Hanif Abdurraqib promišljao je ulogu očaja u suvremenom životu i javnom diskursu.⁴ „Možda postupno dolazimo do kolektivnog shvaćanja da se neka vrata zatvaraju, nekima brže nego drugima, i da se većina nas nalazi s njihove pogrešne strane”, piše Abdurraqib. Ipak, za njega očaj nije tek slijepa ulica, nego s njime vrijedi „ostati”. On se pita označava li očaj stanje beznađa koje nije moguće nadvladati ili iz tog osjećaja ipak može proizaći nešto generativno.

Čak i u Tuchmaninu sumornom prikazu četrnaestog stoljeća, život se nastavljao. Usred neprekidnih kriza sijalo se sjemenje, pisale knjige i popravljali alati: mali, svakodnevni činovi tvrdoglave okrenutosti budućnosti. Možda bi bilo točnije reći da su ljudi istodobno i očajavali i nadali se. Nastavljali su obavljati svakodnevne poslove čak i kada su vjerovali da ih nikakva budućnost ne čeka, a zadržavali su nadu u bolju budućnost upravo onda kada je sadašnjost bila dostojna očaja. Čak je i kroničar koji je zapisivao sveprisutnost očaja u četrnaestom stoljeću, na svoj način, utjelovljivao nadu. Sam čin vođenja zapisa podrazumijevao je vjeru da će se netko, jednog dana, dovoljno zanimati za svijet da se osvrne na njegovu povijest.

Nada kroz očaj

Nada je možda inherentna samom dizajnu. Kako tvrdi Silvio Lorusso, optimizam je ugrađen u samu premisu discipline: dizajn kao trajna zaokupljenost time kakve bi stvari trebale biti, naravno uvijek bolje.⁶ Po toj definiciji, dizajn i očaj naizgled se nalaze u sukobu, osobito kada je riječ o odnosu između namjere i djelovanja. Očaj se često povezuje ili s impulzivnim, gotovo automatskim djelovanjem, ili pak s apatijom kao potpunim odustajanjem od djelovanja, budući da se mogućnost pozitivnog ishoda ne čini ostvarivom. Dizajn se, nasuprot tome, tradicionalno smješta u prostor promišljanja koji prethodi djelovanju.

No, iako se nada i očaj često promatraju kao suprotnosti, možda bi ih bilo produktivnije razumjeti kao međusobno isprepletene. Očaj može biti plodno tlo, prostor iz kojeg proizlaze prizemniji, imaginativniji oblici nade. Nada koja nije naivna ni odvojena od stvarnosti, već skromna, strateška i situirana. Istraživanja su, naime, pokazala da otporni ljudi optimizam i pesimizam primjenjuju strateški.⁵ Optimizam im pomaže ustrajati, dok im pesimizam omogućuje precizniju procjenu rizika te bržu i učinkovitiju prilagodbu. Nada je, u tom smislu, preobrazba očaja.

Mnoge marginalizirane zajednice već dugo djeluju u uvjetima u kojima je sadašnjost nesigurna, a budućnost neizvjesna. Njihove kreativne prakse, uključujući načine mišljenja i stvaranja, pokazuju kako se nada može nositi zajedno s očajem. Pokazuju nam kako je moguće zamišljati i graditi budućnosti čak i kada smo suočeni s nasiljem i nepravdom. Ta tradicija nudi izravne smjernice dizajnerima: ne kako „riješiti” očaj, nego kako ga slušati, ostati uz njega i graditi kroz njega. Potrebno je zadržati se u toj napetosti:  odmaknuti se od ideje da je „dizajn za neizvjesnost” izraz neuspjeha, već ga shvatiti kao etičku odgovornost.

Koncept jardin créole (kreolskog vrta) martinikanskog filozofa Édouarda Glissanta nudi snažnu metaforu.⁷ On opisuje kreolske vrtove, koji su povijesno bili male parcele koje su obrađivali porobljeni ljudi na Karibima i u Amerikama. Ti su vrtovi bili ključni prostori preživljavanja: davali su voće, povrće, začinsko i ljekovito bilje koje je nadopunjavalo oskudne obroke i omogućavalo tim zajednicama da opstanu unatoč represivnim uvjetima. Kao takvi, ti vrtovi funkcioniraju kao arhivi kolonijalnog nasilja, simbolizirajući nametnutu nužnost i otpornost. No Glissant naglašava da su ti gusto zasađeni, biološki raznoliki vrtovi istodobno predstavljali snažnu alternativu strogo reguliranim monokulturnim, ekstraktivnim plantažama koje su počivale na eksploatiranom radu. Vrtovi su stoga nadišli svoju ulogu kao izvor opstanka te postali autonomni prostori dostojanstva i zajedništva nasuprot kolonijalnom brisanju, kao i način otpora ovisnosti o kolonijalnim plantažnim sustavima.

Brojni dizajneri i umjetnici posegnuli su za tom metaforom kako bi istražili relacijski i dekolonijalni dizajn. Jedan primjer je Greenhouse, instalacija umjetnica-kustosica Mónice de Miranda, Sónie Vaz Borges i Vânie Gale za portugalski paviljon na venecijanskom bijenalu 2024. godine. Projekt je pretvorio Palazzo Franchetti u živi kreolski vrt, ono što su kustosice opisale kao „polifoni sklop”, referirajući se na pojam međuovisnih, heterogenih isprepletenosti kakve opisuje Anna Tsing.⁸ „U kreolskom vrtu odvijaju se mnogostruki ritmovi”, istaknula je Vânia Gala u jednom intervjuu. “Biljke cvatu u različitim trenucima i, djelujući zajedno na suradničke načine, stvaraju nove svjetove.”⁹

Srodan pristup vidljiv je u projektu H.earth, komunalnom vrtu u četvrti South Bronx — jednoj od najsiromašnijih gradskih četvrti u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje i dugogodišnji stanovnici i novopridošli migranti teško dolaze do osnovnih socijalnih usluga. Projekt je nastao suradnjom neprofitnog dizajnerskog kolektiva Territorial Empathy, oaxaqueškog restorana La Morada i organizacije Bronx Land Trust, kao odgovor na isprepletene probleme prehrambene nesigurnosti, klimatskih migracija i urbanog zapuštanja.¹⁰ Obnovljeni vrt postao je središte kuhinje uzajamne pomoći restorana La Morada, koji je tijekom pandemije COVID-19 počela posluživati 500 besplatnih obroka dnevno. S pojačavanjem imigracijskih racija diljem Sjedinjenih Država, prostor je postupno prerastao u utočište koje pruža hranu i podršku članovima zajednice bez reguliranog imigracijskog statusa. Vrt također služi kao prostor obrazovanja i očuvanja kulture, gdje vlasnici restorana podučavaju djecu o autohtonim biljkama i tradicionalnoj medicini. U središtu vrta nalazi se visoko ognjište nalik dimnjaku, inspirirano tradicionalnom arhitekturom kao reinterpretacija vanjske kuhinje, nekoć stigmatizirane kao simbol ruralnog siromaštva. Ovdje ona stoji kao spomenik opstanku, otporu i kolektivnoj brizi.

H.earth komunalni vrt. Fotografije: Stephanie Ayala. instagram.com/territorialempathy.

Ovi vrtovi su prijedlozi za drukčije oblike života unutar ruševina sustava koji nam više ne služi. Pitanje što dolazi nakon nije novo. Za povjesničare, jedna od pouka četrnaestog stoljeća bila je da su njegova previranja pomogla otvoriti put renesansi. Renesansa možda nije bila poželjan ishod za sve, ali je proizašla iz pukotina i lomova prethodnog stoljeća. Danas izazov nije ponovno stvoriti renesansu, nego zamisliti i oblikovati budućnosti koje su dublje ukorijenjene u etici skrbi. Uostalom, trenuci sloma često potiču preispitivanje struktura koje su se dotad činile nepokolebljivima. Oni mogu porušiti dominantne imaginarije i otvoriti prostor novima.

Promišljanje očaja pomaže nam odvojiti nadu od optimizma. U knjizi Hopeful Pessimism Mara van der Lugt tvrdi da uvjerenje u uspjeh djelovanja nije preduvjet nade. Kao primjer navodi ustanak u varšavskom getu 1943. godine, u kojem su izgledi za pobjedu bili nepostojeći, no sam čin otpora ipak je predstavljao čin nade. Prema van der Lugt, pobuna je bila opravdana „zbog pravednosti, dostojanstva i solidarnosti, čak i ako ne i zbog same pobjede”. Ključno za mobilizaciju takve nade je preusmjeravanje fokusa s djelovanja koje je orijentirano prema budućem ishodu na djelovanje utemeljeno u vrijednostima. „Čak i nakon što prijeđemo točke bez povratka, i dalje ćemo imati razloga nastaviti činiti ono što možemo”, jer će i dalje postojati „dužnost da spriječimo svu patnju koju možemo spriječiti”, zaključuje van der Lugt.

Danas smo i sami dio dugog povijesnog kontinuiteta suočavanja sa slomovima i ponovne izgradnje. Potrebno je povezati individualni očaj i ustrajnost s kolektivnim i situiranim načinima stvaranja nade kako bismo podržali zajedničko preživljavanje u nesigurnim vremenima. Što točno znači djelovati s očajem i kroz očaj u kontekstu dizajna? Dizajn se mora udaljiti of težnji estetizaciji ili ublažavanju teških tema kao što su klimatski slom ili eksploatacija rada već bi trebao oblikovati iskustva ili artefakte koji ostavljaju prostor za izraz tuge, žalovanja i očaja. Jednako je važno udaljiti se od impulsa prema finalnim rješenjima. Dizajn je tradicionalno strukturiran oko opipljivih ishoda, materijalnih proizvoda i vjere u napredak. Udaljavanje od fokusa na konačni cilj bi moglo pomoći usmjeriti dizajn prema već postojećim znanjima i praksama obnove, skrbi i međusobne podrške koji uvode usporenje, zadršku i trenje te se opiru uglađenom toku tehnosolucionizma. Takav pristup zahtijeva sposobnost istodobnog nošenja sa kontradikcijama očaja i nade. Upravo je usmjerenost prema vrijednostima, onakva kakvu nalaže van der Lugt, ono što pomaže otrgnuti ove prakse apatiji i fatalizmu. U trenju između očaja i nade nove budućnosti postaju moguće. Dizajnirati kroz očaj i s očajem znači prihvatiti neizvjesnost kao uvjet stvaranja, a skrb kao politički čin.

Tekst je ljubaznošću izdavača preuzet iz knjižice “Reclaiming Hope: Navigate (un)certainty, imagine better futures” u izdanju Centra za kreativnost Muzeja za arhitekturu i dizajn u Ljubljani.

Literatura

1 Barbara Tuchman, A Distant Mirror (Penguin, 2017), xx.

2 Barbara Tuchman, “History as Mirror,” The Atlantic, September 1, 1973.

3 Tuchman, A Distant Mirror, 105.

4 Hanif Abdurraqib, “In Defense of Despair,” The New Yorker, May 16, 2025.

5 Anne Helen Petersen, “The Resilience Myth,” Culture Study, June 30, 2024.

6 Silvio Lorusso, What Design Can’t Do: Essays on Design and Disillusion (Set Margins’, 2023), 63.

7 Édouard Glissant, Poetics of Relation (University of Michigan, 1999).

8 Anna Tsing, The Mushroom at the End of the World: On the Possibility of Life in Capitalist Ruins (Princeton University Press, 2015), 24.

9 Emily Dinsdale, “The Venice Pavilion Using Gardening as a Metaphor for Decolonisation,” AnOther, April 19, 2024.

10 Diana Budds, “Home Is Where the Hearth Is,” Dwell, May/June 2025, 41.

11 Mara van der Lugt, Hopeful Pessimism (Princeton University Press, 2025).