Na naslovnici: detalj plakat za Karate klub Tempo, dizajn Boris Bućan, foto Željko Žika Stojanović, 1974.

“What becomes a legend most
besides being a legendary star”
— Lou Reed, New Sensations, 1984.

 

Svojom nesumnjivom veličinom Boris Bućan zaslužuje, zahtijeva pristup, mišljenje i govor koji izlazi iz standardnih okvira malograđanske pristojnosti. Uostalom, mislim da je sama činjenica kako je Boris zahtijevao da se vijest o njegovoj smrti objavi naknadno, tek kad je već bio kremiran i pokopan, između ostalog i jasna poruka o tome što je mislio o hrvatskom društvu, politici i kulturi danas. U ovom vremenu, kad umre velikan instantno, instagramatično, slijedi već standardni repertoar medijskih reakcija. Mediji objavljuju na brzinu sklepane inmemoriame, društvene mreže vrve od silnih R.I.P.ova, najednom se javljaju svi ti silni koji su dragog nam pokojnika, naravno, u stvari najbolje poznavali, ma jedini stvarno poznavali, i s njim se intenzivno družili. Mada je u kafiću najčešće sjedio sam i promatrao običan svijet oko sebe. Političari govore o velikom gubitku. Svemu tome svjedočimo otkako je 24.5. objavljena vijest da je 18.5.2023. u 77. godini života umro Boris Bućan.

Znalo se da je posljednjih godina bio loše sa zdravljem, ali ne tako i toliko da bi se baš spremali ispratiti ga na Mirogoj. Netko je, valjda između stupora žalovanja i imperativa brzine lovljenja klikova, u objavi za tisak napisao i rečenicu “na domaćoj likovnoj sceni pojavio se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća”. Ispada da je čitavih desetak godina bio nevidljiv. Radio u nekakvom undergroundu a ne za vodeće kulturne pogone Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije kao što su Galerija SC i Zagrebačko dramsko kazalište. I apsolutno svi mainstream mediji, portali, nekritički prenose tu rečenicu koja će se, jamčim, od danas redovito kao apsolutna istina reproducirati u brojnim tekstovima i studentskim seminarima.

 

 

No porazno za dizajn, kao struku, profesiju, disciplinu, u trenutku smrti jednog od nesumnjivo naših najvećih autorskih imena, i rijetko međunarodno afirmiranih domaćih grafičkih dizajnera, naslovi portala uredno složno vrište: Umro je slikar! Najveći! Čak ne “umjetnik”. Slikar! Baš slikar. Jer biti slikar je važno. Akademija cijeni samo slikare. Jer država zna svoj dug prema slikarima. A dizajnere ne vidi ni u raspisima javne nabave.

A i što i smisleno reći, napisati, nakon smrti velikana? Posebno velikana o kojem nakon smrti svi jednoglasno govore kao o najvećem, ali iskreno, da li su ga tako i za života tretirali? Danas na svim portalima piše “najveći hrvatski”, ali barem dva desetljeća hrvatske državnosti Boris Bućan je tavorio u sredini koja ga nije cijenila, u kojoj je njegov opus godinama bio poluzaboravljen. Marginaliziran. Dali bi mu nešto, vlažni atelje, izložbicu, pa još jednu, tek da ga se riješe. Da ih ne gnjavi toliko. Tako ni velike serije malih monografija njegovog recentnog slikarskog opusa i velike knjige Slike prije slika, malih, low res digitalnih foto-bilješki, ne bi bilo da nije ljubavi i osobnog angažmana malog privatnog tiskara i izdavača Dragi Savičevića, vlasnika firme Skaner Studio.

 

 

U novoj hrvatskoj institucionalnoj kulturi Bućan-dizajner jedva da je postojao. Štoviše, apsolutno sve zbog čega ga se danas — nesumnjivo s pravom, kako bi neizbježni politički komentator rekao: o tome nema zbora — smatra velikim, nastalo je u potpuno drugačijem društvenom, političkom i kulturnom kontekstu jugoslavenskog samoupravnog socijalizma za koji nas već više od 30 godina uvjeravaju kako je bio samo i jedino čisti mrak, toliko mračan da čak ni bijelog jogurta zato nije bilo. Kako li je svoj toj kulturnoj kremi liberalnog nacionalizma koja danas udara R.I.P. i posta ikonice tužna lica, kad negdje u primozgu ipak znaju da najvažnijeg dijela tog opusa ne bi bilo, ne bi moglo biti, bez institucionalnog okvira kulture u samoupravnom socijalizmu sa svim njegovim ograničenjima i manama? Dok naša samostalna visoko cijeni samo kreativnost muljanja, korupcije i namještanja natječaja.

 

 

Svi koji ga danas hvale i iz uvriježene društvene hipokrizije koja se naziva kurtoazijom, dobrim manirima, pristojnošću ili korektnošću, na prstima zaobilaze i poslovičnog slona u sobi: lako je bilo voljeti njegove plakate, zafrkantske, neobuzdane, prekomjerne, duboke, šarene, minimalne i konceptualne, često i rubno ili čak prekogranično politički nekorektne… ali kao čovjek je znao biti težak. Jako. Prznica. Oštar na jeziku. Informiran. Kritičan prema svemu što se nije uklapalo u poglede njegovog trenutka. Vjerovatno su rijetki, poput podjednako britkog Mirka Ilića, s njim nekako uspijevali voditi dijalog. Ostali su bili izloženi bujici njegovog monologa. Osim o davno mrtvim veličinama umjetnosti teško da je prozborio lijepu riječ za nekoga. Rogoborio je protiv komunista a onda i protiv liberala i hdzovaca i kriminalaca. Jugoslavena, Srba i Hrvata. Kustosa, kritičara i umjetnika. U političarima, javnim djelatnicima, novinarima ali i kolegama, umjetnicima, dizajnerima, profesorima i akademicima, prepoznavao je ne samo puko mediokritetstvo, nego, što je najgore, samoskrivljeno mediokritetstvo, manjak ideje, želje, znanja, prave ambicije da se nešto promijeni, uz eventualni višak uvlačenja, moći, novca, akumuliranog bogatstva.

 

 

Ali upravo u ovom tužnom času, danima kad se ritualno opraštamo od nesumnjivog velikana, nužno je inzistirati na podsjećanju da nitko nije velik samo zbog nekog svog urođenog talenta, karaktera i uložene energije rada — to su tek nužni preduslovi bez koji svaka slava ipak brzo ishlapi.

A što su “društveni uvjeti umjetničke veličine”?

Ako je Bućan danas velikan onda to nije samo rezultat njegovog bogomdanog talenta i ogromnog uloženog rada, nego i čitave strukture, konstelacija, mreža odnosa i utjecaja koji su mu omogućili da radi i napreduje odrastajući i istražujući u javnosti.

Bućana, ovakvog kakvog znamo, ne bi bilo bez desetljetnog kreativnog ping-ponga s važnim kolegama Arsovskim i Piceljem u dizajnu, ali i krugom umjetnica i umjetnika Nove umjetničke prakse, mahom kolega s Akademije. Bućan nikad ne bi bio velik, postao velik, ne bi imao priliku da se dokaže kao veliki autor, da iza njega direktno i posredno, institucionalno i privatno, nije stajao čitav jedan kulturni pogon: naručitelji koji su unatoč izazovima pred koje ih je svakodnevno stavljao iznova naručivali njegove radove i nisu ih odbijali tiskati kad bi vidjeli gotovo rješenje, duplo veće i sa šest prolaza boje više od dogovorenog. Izdavači. Direktori ili intendanti Zagrebačkog dramskog kazališta ili HNK Split koji nisu tražili da prvo vide tri različite verzije plakata a zatim inzistiraju i na svojim izmjenama, dodavanju teksta, promjeni tipografije, veličini sponzorskih logotipa, i bojama koje im “ne pašu” (Pa kakva je to Žar ptica, zeleno, bijelo i crno? Alo majstore, jel može više te crvene!? A ta ptica, to vam je kao žena? Da nije možda gola? Ne, svaka čast ali možemo mi to staviti na ulicu, šta će ljudi reći. Znate, ima tu male djece…)

 

 

Nije li za njegov plakaterski opus i razvoj bilo ključno postojanje kvalitetnog pogona sitotiska u SCu, a kasnije Studija S Brane Horvata? Tiskara gdje je mogao kad god mu se prohtije banuti i besplatno u šest boja otisnuti svega par komada plakata u punom formatu za neki natječaj? Tu su i voditelji galerija poput Želimira Koščevića, kustosi poput Davora Dade Matičevića koji uspijeva isposlovati nečuveno, do tad nezamislivo — da se na venecijanski bijenale 1984. kao predstavnik SFRJ pošalje upravo Bućan s plakatima velikog formata, uglavnom za HNK Split (mada se u predgovoru i Matičević odmah na početku morao ritualno ograđivati da tu plakati nisu izloženi “because of their designership”!).

Krajem 70ih i početkom 80ih novopronađena formula kvadratnih tzv. postmodernih ili postmodernističkih plakata (Bućan je naravno uvijek s prezirom odbacivao tu, kao, uostalom, i sve druge odrednice koje bi kritičari lijepili na njegov rad) bave se samom slikom. Sve tekstualne informacije zgurane su na rub. Sami povodi za plakat — ono što je konkretan sadržaj, libreto, scenarij, neke kazališne predstave, koncerta, izložbe, manifestacije — postaju sve manje vidljivi ili barem gledateljima sve manje jasni u plakatnoj slici. Plakati postaju “slikovni”, djeluju snagom svoje vizualnosti, u koju Bućan unosi svoje igre, obično potpuno akcidentalnih referenci i asocijacija. Taj niz plakata velikog formata predstavlja svojevrsan hod, prekopavanje i ispitivanje, testiranje, čitave povijesti vizualne kulture, od Altamire do Palmolivea. Kako megalomanski. Gargantuanski! Kako egoistično, i sasvim narcisoidno. Ali kad te velike plakatne slike nekom prilikom vidite na gomili, izložene u istom prostoru, u punoj veličini, doista ne možete reći ništa do varijacije na temu izvrsno, fantastično, fenomenalno.

 

 

Meni su osobno još draži raniji plakati, oni iz prve sekvence njegovog rada. Plakati koje uglavnom nazivamo konceptualnim, upravo zbog njihovog minimalizma, reduciranosti. U kojima se bavio igrama sa značenjem, zvučnošću riječi, zaobilaznim asocijacijama, formalnim i medijskim eksperimentima koji natežu i rastežu sam medij plakata kao komunikacijskog pa i propagandnog sredstva do krajnjih granica. Upravo zbog svoje jedinstvenosti, ne postojanja jasne formule, izuzetno su interesantni i oni plakati iz međuperioda, od 1975. do 1980., razdoblja Bućanovog frenetičnog eksperimentiranja, traganja za novim modelom, novom formulom plakata.

Devedesetih sav taj kontekst nestaje. Društveni, institucionalni, tehnološki, kulturni, komunikacijski. Mada on to nikad nije htio priznati, snaga tih plakatnih radova je u velikoj mjeri ovisila upravo o tehnologiji umnožavanja — sitotisku. Snazi njegovog grafizma, gustoći i lazurnosti nanosa boje, grubosti rastera, matt, metalik i fluorescentnim bojama … Jednom kad je, početkom 90ih, prešao na glatki ofset to više nije bilo to. Vilinski prah je otprhnut. Nikakva doza talenta tu nije pomogla. Ali i Bućan je bio lakomislen, ili naprosto nije vodio brigu. Pogrešno je mislio kako je to što radi neovisno o tome kako se reproducira. Ta slijepa točka, tako neobična za nekog tko se kroz čitav svoj rad bavio i pitanjem medija, promišljanjem o njihovim karakteristikama, bolno će ga pratiti i u kasnijem opusu. Same po sebi, te plakatne slike su i dalje mogle biti izvanredne, ali su pretvarane u CMYK i dorađivane nemuštom tipografijom rudimentarnog Desktop Publishinga. Novi plakati tiskani u četverobojnom ofsetu, na sjajnom kunstdruck papiru — koji cijene samo oni koji o crnoj umjetnosti tiska i ne znaju puno — u finalnoj su realizaciji izgledali jadno, isprano i prije nego su zalijepljeni na zid. I najgore: izgledali su jeftino. Baš kao i država u kojoj su nastajali.

 

 

Devedesetih ni konteksta ni konstelacije za bućanovski plakat više nema. Tek povremeno se neko u nekoj od institucija dosjeti angažirati ga, pa par zaboravljenih plakata za HNK Varaždin, Gavellu, kazalište Žar ptica, nešto za mali festival posvećen Krleži (još jednoj tek nominalnoj veličini nacionalne kulture, ali u biti marginaliziranim piscem, autorom koji je prerano umro da bi se na vrijeme “odrekao svoje komunističke prošlosti”), predstavlja jedine tanke tragove Bućanove dizajnerske prisutnosti u ovoj sredini krajem 20. i početkom 21. stoljeća. U katalogu izložbe Doručak u štampariji (MSU 2016.) na popisu radova je svega pet plakata iz 90ih. Kako je moguće — zapitajmo se glumeći u ovom tužnom trenutku blaženu naivnost — da proteklih 30 godina u javnim institucijama RH nije bilo nikoga ko bi i dalje odigrao ulogu prosvijećenog naručitelja za jednog takvog autora? Gdje je to tržište koje sve rješava? Svatko i njihova tetka danas se zaklinju u njegovu veličinu, samo da se ugodno zaboravi, pomete pod tepih službenog sjećanja kako su institucije nove i samostalne države u biti zaboravile Bućana, ostavile ga po strani. Ali dobro je, napravio je stotine plakata i tiskani su u nekim razmjerno velikim nakladama, pa ih i nije lako uništiti. Drugih su se velikana ideološki i represivni aparati države devedesetih sjetili rušeći im spomenike dinamitom.

 

 

Kao protegé jedne od samopostavljenih gatekeeperica hrvatske kulture ipak je izabran u članstvo HAZU (od 2000. suradnik; redoviti član 2006.) što ga je na sreću spasilo od bijede života s mizernom umjetničkom penzijom koju su kusali mnogi drugi zaslužni umjetnici i dizajneri koji nisu bili te sreće. Ali tako je i Bućan veličinom svog crnog ogrtača i šešira pomogao katastrofalnom imidžu i u biti pružio alibi toj nedostojnoj instituciji koja uporno, desetljećima, u akademike promovira mediokritete, a znanstvenike, umjetnike, kulturne radnike prave vrijednosti zaustavlja pred vratima.

Priznajmo, ni dizajnerska zajednica nije tu bila bez dijela krivnje. Mnogi kolege Bućana naprosto nisu smatrale dizajnerom. Još davnih dana, 1981. godine, organizacioni odbor Međunarodne izložbe vizualnih komunikacija Zgraf3 odbija mu plakat – sliku grifona kao zaštitnog znaka grafičarskog ceha u otrovnoj kombinaciji magente, zelene i ljubičaste boje, s tekstualnom informacijom u minimalnoj veličini doista zguranom na donji rub plakata. Ipak, HDD mu 2006. dodjeljuje nagradu za životno djelo, i tim povodom uz godišnjak hrvatskog dizajna dodaje i skromnu, ali u društvenom zaboravu i općoj suši recepcije njegovog dizajnerskog rada važnu knjižicu Boris Bućan: Pogled iskosa (HDD 040506, Zagreb-Rovinj 2006.) koja je nove generacije dizajnerica i dizajnera trebala podsjetiti na njegov rad. Ne zbog prošlosti, nego budućnosti.

 

 

Ah, pardoniram, sjetili su ga se jednom, 2012., kad se motiv Žar ptice našao na efektnim merchandise najlonkama MSU. Sljedeće je godine i strani kapital shvatio mogućnosti eksploatacije kulturnog kapitala pa je isti motiv apliciran na sponzorski automobil francuskog proizvođača. Ne smatram da su takve stvari nedostojne, da nekako narušavaju ili profaniraju integritet remek-djela. Ali tužno je kad su jedine. Jer u međuvremenu je u stalnom postavu MSU originalan plakat Žar ptica/Petruška (HNK Split, 1983), sve po muzeološkim pravilima obješenjački visio na zid zakucan čavlima.

Nova afirmacija stiže, naravno i tipično za sredinu – kojoj su puna usta tzv. nacionalne kulturne baštine dok se istovremeno beskrupulozno uništava ono najvrednije iz tradicije domaćeg modernizma, aktualna kulturna proizvodnja tavori u projektnom financiranju a umjesto novog, eksperimentalnog i nepoznatog cijeni banalno i komercijalno – tek potvrđena ATA-karnetom, iz uvoza. Kao posljedica međunarodne prezentacije, kad – opet ne preko domaćih kulturnih institucija nego uz pomoć privatne inicijative Marinka Sudca – radove iz serije BucanArt izlaže u sklopu velike izložbe “World Goes Pop” u londonskom Tate Modern. A da nije bilo Londona, sigurno ne bi retrospektivom plakatnog opusa ušao ni u zagrebački MSU. Ni za dan bezbednosti. Ali London je otvorio vrata. Bućan je ušao. Ali ne znači da je bio i zadovoljan. Bućan je rijetko bio zadovoljan.

 

 

U nedostatku naručitelja, nesumnjivo frustriran konstantnim shvaćanjem grafičkog dizajna kao nekog nižeg, sekundarnog oblika “arta”, devedesetih godina baca se na slikanje, doslovno pemzlanje. Uvijek isti kvadratni format. Uvjeren kako je riječ o najvećoj stvari od pojave prepečenog kruha. Drugi su skeptični, ali ne vrijedi govoriti. Bućan ne može slušati, ne smije slušati druge nego samo sebe. A status akademika mu omogućava da svake godine napravi izložbu. Nekad i dvije. Stotine slika. Navodnu selekciju provodi jedino akademkinja Horvat-Pintarić ali svaka izložba izgleda kao da i nema selekcije. Niz dobrih ideja, duhovitih štoseva često se spotakne na brzini i lapidarnosti izvedbe. U slavljenoj “brzini i lakoći izvedbe” to platno, akrilne boje, kist i bućanovski twist u finalnoj egzekuciji i ne izgledaju uvijek dovoljno uvjerljivo. Barem onima koji se ne povode za medijski aplificiranim tvrdnjama stručnjaka. Gotovo svaka od tih slika bila bi puno snažnija u njegovom izvornom, pravom mediju — grafici. Smirena i pročišćena distancom grafičkog procesa. Posredovana gustim nanosom sitotiska. Ali to mu je prekomplicirano, preskupo, presporo, previše konvencionalno. Bućan djeluje masom, brzinom. Zasipa nas, gledatelje, galerije, kritičare, tržište, nizovima brzo rukotvorenih slika. Jer ono što od tzv. umjetničkog tržišta kod nas kao postoji, još uvijek, uporno, skorojevićki daleko više cijeni rukom slikano ulje na platnu nego grafičku sliku, nego dizajn. Tako će i novinarka jednog dnevnog lista povodom smrti prostodušno napisati i: “neko se vrijeme bavio i dizajnom”.

 

 

I Bućan štanca. Godinama. Do iznemoglosti. Ali umjetničko tržište baš ne voli ni štancanje. Umjetničko tržište voli mrtvog umjetnika. Jer je mrtav umjetnik siguran umjetnik. Moguće provokacije, iznenađenja, nelagode i neugode s tim povezane, konačno su s njim zakopane u grob. I onda njemu, bučnom Bućanu, mrgudu koji je uvijek bio u kreativnom nemiru, sada online kolone ožalošćenih žele da počiva u miru Božjem!? Da, znam da je to metafora, mišljeno i kao utjeha svima nama koji ostajemo bez njega, kao čovjeka i prije svega umjetnika, dizajnera, ali je istovremeno i metafora pripitomljavanja umjetnika, konačnog bezopasnog uključivanja u panteon nacionalne umjetnosti, jer nas više ne može dovesti u nove neprilike nekim novim plakatom, slikom ili oštrom izjavom.

Vidjet ćemo kako će sad, a pogotovo dugoročno, “tržište” reagirati.

U međuvremenu pravog tržišta za dizajn i dalje nema. Koliko danas vrijedi neki Bućanov plakat? Nitko vam to ne može reći. Vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti. Konfuziji je, naravno, doprinijeo i sam Bućan povremeno izvlačeći neke plakate iz ormara, praveći dotiske, ili puštajući kojekakve kulturne poduzetnike i galeriste da prave replike, derivativne grafike, nekakve paravane i varijacije u pleksiglasu. Radovi velikog Bućana postaju dekoracija prestižnih kafića i restorana. Godinama se u oglasniku nudila jedna Žar ptica po eurocijeni u tadašnjem kontekstu očito toliko prevelikoj da ju nitko zdrave pameti i manje od neograničenog novčanika nije htio platiti. Pogotovo uz sve sumnje da li je doista riječ o originalnom otisku iz 1983. Na vijest o smrti cijena u oglasniku je najednom još poskočila. Trgovci trljaju ruke. Političari tronuto govore o autorovoj veličini. Središnji Dnevnik javne televizije prilog o smrti objavljuje u 42. minuti. U Vijestima iz kulture se isti prilog naprosto reprizira. Portali ponavljaju prežvakane banalnosti.

Mrtav umjetnik je svima najkorisniji umjetnik.

 

 

A što je Boris Bućan danas ostavio nama kao dizajnerima, kao profesiji i kao disciplini? Mnogi govore o “posljednjem velikanu”, autoru koji je mogao — podrazumijeva se valjda i posljednji “smio” — imati osebujan, individualan, “artistički” pristup dok sebe, nesumnjivo s pravom, vide kao prekarne radnike koji se muče s naručiteljima koji razumiju prvenstveno svoj komercijalni interes ali ne razumiju baš ulogu, važnost i načine djelovanja dizajna. Koliko se doista promijenila situacija od vremena dodjele nagrade za životno djelo kad sam zaključio isto što mogu zaključiti i danas,

“ako nam pristup autora poput Bućana danas izgleda zastarjelo, pomalo irelevantno, hermetično, previše artistično, nedovoljno ‘spektakularno’ i svakako nedovoljno komercijalno, pravo je pitanje što ako tu ocjenu, umjesto kao definitivan sud o povijesnoj prevaziđenosti njihove dizajnerske prakse, shvatimo kao kritiku danas dominantnog shvaćanja pojma i uloge dizajna?”

Ako je bućanovski pristup danas nemoguć, ta gruba činjenica bi nas trebala potaknuti da preispitamo same uvjete te nemogućnosti. Što u suvremenom društvu 21. stoljeća, koje baja o individualizmu i inovativnim oblicima komunikacije, to u stvari onemogućuje? Ne morate se sa mnom složiti ali siguran sam kako nije riječ o manjku talenta. Nego o višku kapitalističkog realizma.

Bućan je svoje odradio, i svojim djelom nam ostavio ne tek mogućnost, nego zahtjev, obavezu da

“svi skupa razmislimo o tim pitanjima i kao dizajneri preispitamo svoju svakodnevnu praksu, sustave vrijednosti koje smo počeli smatrati neupitnima i načine rada za koje mislimo da su nepromjenjivi.”

Ne trebamo raditi kao što je Boris Bućan, šlepati se na čitav repertoar stilova, pristupa koje je koristio. Trebamo se truditi slobodno misliti. Imamo obavezu društvu govoriti istinu, ma kako neugodne te istine bile. Bućan je jedan od onih koji je pokazao da je i to moguće.