Po primarnoj vokaciji glumac, multimedijalni umjetnik Boris Bakal najbolji je primjer razlike između performera i glumca. Umjesto zauzimanja mjesta u kazališnoj hijerarhiji, igranja na institucionalnim pozornicama i pretvaranja napisanog u tijelo predstave, njegov je put obilježen snažnim autorskim impulsom i zanimanjem za izvedbena polja koja nadilaze gotovo svako tradicionalno poimanje kazališta. Specifični interes za rubna područja izvedbe na granicama koji predstavljačke i reproduktivne umjetnosti dijele od vizualnih, ali i arhitekture, urbanizma, sociologije i politike, čini njegovu biografiju jedinstveno razgranatom i raznorodnom ne samo na području Hrvatske, jer svoje djelovanje nipošto ne ograničava samo na nju.
Gotovo neuhvatljiv u mreži međunarodnih projekata, platformi, istraživačkih i prezentacijskih modela umjetničke proizvodnje koje je prihvatio, implementirao ili čak sam i patentirao, Bakalovo inzistiranje na povezivanju naizgled nepovezivoga rezultiralo je i specifičnim izvedbenim jezikom, kad god je projekt vezan uz konačnu prezentaciju u smislu javne, dovršene izvedbe ili pak izvedbe u nastajanju, nerijetko u participaciji s publikom. Jedan od hrvatskih umjetnika s najdužim stažem u inozemstvu i vezama koje i dalje opstaju, unatoč promijenjenim i promjenjivim društvenim i političkim okolnostima, Bakalovo djelovanje mišljeno je i horizontalno i vertikalno, kroz tematske, stilske, političke, umjetničke, disciplinarne i svjetonazorske slojeve društva ili društava u kojem/kojima sporadično ili kontinuirano radi. Vrlo plodan i uvijek znatiželjan, on istodobno igra na nekoliko razboja, više ili manje uspješno, čitajući zbilju, društvene mijene, prostor i publiku kao trajno nadopunjavani palimpsest, kojem i sam dodaje nezanemariv doprinos interpretacijom, ili, još češće, tek spekulacijom.
“Predstava Otac Hrabrost minimalno intervenira u ionako zasićeni prostor, ali pronalazi skrivene pukotine u fasadi izrazito komercijaliziranog turističkog grada, i u kulisama njegove teatralnosti”
Bakalov trajni interes je ipak kazalište na specifičnoj lokaciji, shvaćeno ne tek kao ambijentalno uprizorenje i/li potraga za lokacijom koja svojim ready-madeom korespondira s problematikom izvedbe, njego upravo suprotno – poticanje, trajnom kreativnom napetošću akcije i reakcije tijekom pripreme pa čak i tijekom same izvedbe, onih veza koje nisu očigledne i očekivane. Jedan od projekata kompanije Bacači sjenki koju je Bakal zajedno s nizom suradnika osnovao 2002. i koju i dalje vodi kao izvedbeni kolektiv i istraživačku platformu, naslovljen je Bilježenje grada/Bilježenje vremena, drugi Sje(n)čanje grada, treći Brujanje grada. Svaki na poseban, a opet prepoznatljiv način, čita „urbanoglife“ ili „urbani hipertekst“, što su termini koje Bakal i suradnici često koriste u opisivanju i objašnjavanju svojeg rada, bez obzira odvode li publiku na lokaciju ili lokaciju, metaforički, prenose na neutralni ili nekom novom dimenzijom obilježeni teren izvedbe.
Zbog svoje iznimno bogate povijesti, kulturne i graditeljske baštine, te specifičnog položaja u realnom i simboličkom poretku vrijednosti u svjetskim mjerilima, Dubrovnik je idealan najprije laboratorij a onda i pozornica za takvu vrstu intermedijalnog i multidisciplinarnog, predstavljački versatilnog i autorski potentnog a opet suradničkog rada. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2013. godine stvoreni su produkcijski uvjeti za istraživanje te lokacije kojoj je jedan od nadimaka, ne slučajno i nimalo jednoznačno, Grad-Teatar. U projektu Otac Hrabrost Bakal i njegova suradnička ekipa, u kojoj je i scenograf ali i izvođač Leo Vukelić, kamenu i poviješću natopljenu školjku Dubrovnika otkrivali su s njezine mračnije strane, čitajući njegove strahove, žudnje, lucidnosti i ludila, na koncu i kratkotrajni život u odnosu na nepreglednost i, unatoč ovakvim i brojnim drugim umjetničkim projektima, neuhvatljivost smrti.
Naslov je neskrivena parafraza komada Bertolta Brechta, s kojim poveznica nije tek aluzija na dubrovačku povijest u kojoj je preživljavanje Grada bilo apsolutni prioritet nad preživljavanjem ili životima samim njegovih stanovnika. Predstava minimalno intervenira u ionako zasićeni prostor, ali pronalazi skrivene pukotine u fasadi izrazito komercijaliziranog turističkog grada, i u kulisama njegove teatralnosti. Otac Hrabrost zato preuzima formu procesije i/li vođene turističke ture, zabavlja i guši svoju publiku, kojoj na koncu poželi lijepu i mirnu smrt, jer onostranost je jedina pozicija iz koje se zbilja, čak i nestvarna zbilja ljepote Dubrovnika, može sagledati bez ionako kratkotrajnih ljudskih slabosti.