BORIS BAKAL & LEO VUKELIĆ – OTAC HRABROST (PQ)

“U projektu Otac Hrabrost Bakal i njegova suradnička ekipa, u kojoj je i scenograf ali i izvođač Leo Vukelić, kamenu i poviješću natopljenu školjku Dubrovnika otkrivali su s njezine mračnije strane, čitajući njegove strahove, žudnje, lucidnosti i ludila, na koncu i kratkotrajni život u odnosu na nepreglednost i, unatoč ovakvim i brojnim drugim umjetničkim projektima, neuhvatljivost smrti.” Piše: IGOR RUŽIĆ

 

 

Po primarnoj vokaciji glumac, multimedijalni umjetnik Boris Bakal najbolji je primjer razlike između performera i glumca. Umjesto zauzimanja mjesta u kazališnoj hijerarhiji, igranja na institucionalnim pozornicama i pretvaranja napisanog u tijelo predstave, njegov je put obilježen snažnim autorskim impulsom i zanimanjem za izvedbena polja koja nadilaze gotovo svako tradicionalno poimanje kazališta. Specifični interes za rubna područja izvedbe na granicama koji predstavljačke i reproduktivne umjetnosti dijele od vizualnih, ali i arhitekture, urbanizma, sociologije i politike, čini njegovu biografiju jedinstveno razgranatom i raznorodnom ne samo na području Hrvatske, jer svoje djelovanje nipošto ne ograničava samo na nju.

 

Otac hrabrost (Dubrovačke ljetne igre, 2013.)

Otac hrabrost (Dubrovačke ljetne igre, 2013.)

Gotovo neuhvatljiv u mreži međunarodnih projekata, platformi, istraživačkih i prezentacijskih modela umjetničke proizvodnje koje je prihvatio, implementirao ili čak sam i patentirao, Bakalovo inzistiranje na povezivanju naizgled nepovezivoga rezultiralo je i specifičnim izvedbenim jezikom, kad god je projekt vezan uz konačnu prezentaciju u smislu javne, dovršene izvedbe ili pak izvedbe u nastajanju, nerijetko u participaciji s publikom. Jedan od hrvatskih umjetnika s najdužim stažem u inozemstvu i vezama koje i dalje opstaju, unatoč promijenjenim i promjenjivim društvenim i političkim okolnostima, Bakalovo djelovanje mišljeno je i horizontalno i vertikalno, kroz tematske, stilske, političke, umjetničke, disciplinarne i svjetonazorske slojeve društva ili društava u kojem/kojima sporadično ili kontinuirano radi. Vrlo plodan i uvijek znatiželjan, on istodobno igra na nekoliko razboja, više ili manje uspješno, čitajući zbilju, društvene mijene, prostor i publiku kao trajno nadopunjavani palimpsest, kojem i sam dodaje nezanemariv doprinos interpretacijom, ili, još češće, tek spekulacijom.

 

“Predstava Otac Hrabrost minimalno intervenira u ionako zasićeni prostor, ali pronalazi skrivene pukotine u fasadi izrazito komercijaliziranog turističkog grada, i u kulisama njegove teatralnosti”

 

Bakalov trajni interes je ipak kazalište na specifičnoj lokaciji, shvaćeno ne tek kao ambijentalno uprizorenje i/li potraga za lokacijom koja svojim ready-madeom korespondira s problematikom izvedbe, njego upravo suprotno – poticanje, trajnom kreativnom napetošću akcije i reakcije tijekom pripreme pa čak i tijekom same izvedbe, onih veza koje nisu očigledne i očekivane. Jedan od projekata kompanije Bacači sjenki koju je Bakal zajedno s nizom suradnika osnovao 2002. i koju i dalje vodi kao izvedbeni kolektiv i istraživačku platformu, naslovljen je Bilježenje grada/Bilježenje vremena, drugi Sje(n)čanje grada, treći Brujanje grada. Svaki na poseban, a opet prepoznatljiv način, čita „urbanoglife“ ili „urbani hipertekst“, što su termini koje Bakal i suradnici često koriste u opisivanju i objašnjavanju svojeg rada, bez obzira odvode li publiku na lokaciju ili lokaciju, metaforički, prenose na neutralni ili nekom novom dimenzijom obilježeni teren izvedbe.

 

Otac Hrabrost (Dubrovačke ljetne igre, 2013.)

Otac Hrabrost (Dubrovačke ljetne igre, 2013.)

 

 

 

Zbog svoje iznimno bogate povijesti, kulturne i graditeljske baštine, te specifičnog položaja u realnom i simboličkom poretku vrijednosti u svjetskim mjerilima, Dubrovnik je idealan najprije laboratorij a onda i pozornica za takvu vrstu intermedijalnog i multidisciplinarnog, predstavljački versatilnog i autorski potentnog a opet suradničkog rada. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2013. godine stvoreni su produkcijski uvjeti za istraživanje te lokacije kojoj je jedan od nadimaka, ne slučajno i nimalo jednoznačno, Grad-Teatar. U projektu Otac Hrabrost Bakal i njegova suradnička ekipa, u kojoj je i scenograf ali i izvođač Leo Vukelić, kamenu i poviješću natopljenu školjku Dubrovnika otkrivali su s njezine mračnije strane, čitajući njegove strahove, žudnje, lucidnosti i ludila, na koncu i kratkotrajni život u odnosu na nepreglednost i, unatoč ovakvim i brojnim drugim umjetničkim projektima, neuhvatljivost smrti.

 

Otac Hrabrost (Dubrovačke ljetne igre, 2013.)

Otac Hrabrost (Dubrovačke ljetne igre, 2013.)

 

Naslov je neskrivena parafraza komada Bertolta Brechta, s kojim poveznica nije tek aluzija na dubrovačku povijest u kojoj je preživljavanje Grada bilo apsolutni prioritet nad preživljavanjem ili životima samim njegovih stanovnika. Predstava minimalno intervenira u ionako zasićeni prostor, ali pronalazi skrivene pukotine u fasadi izrazito komercijaliziranog turističkog grada, i u kulisama njegove teatralnosti. Otac Hrabrost zato preuzima formu procesije i/li vođene turističke ture, zabavlja i guši svoju publiku, kojoj na koncu poželi lijepu i mirnu smrt, jer onostranost je jedina pozicija iz koje se zbilja, čak i nestvarna zbilja ljepote Dubrovnika, može sagledati bez ionako kratkotrajnih ljudskih slabosti.