Povodom izložbe Borivoj Dovniković Bordo: “Svako jutro jedno jaje” – Dizajn, reklama i ilustracija (HDD galerija, 7.11. – 30.11.2023.)

Premda ga prvenstveno poznajemo kao iznimnog autora animiranih filmova, suosnivača i jednu od ključnih ličnosti tzv. zagrebačke škole crtanog filma, a potom i kao autora stripova i karikaturista, opus Borivoja Dovnikovića – Borda u području dizajna i ilustracije nije ni mali niti usputan, sekundaran u odnosu na njegova druga umjetnička postignuća. U ovoj ulozi nalazimo ga praktički kroz cijelu njegovu karijeru od sredine prošlog stoljeća do 2000-ih, a čitav niz Dovnikovićevih ostvarenja usjekao se u pamćenje nekoliko generacija ljudi, čak i ako toga nisu svjesni – on je autor slavnog znaka Zagreb filma, kuće u kojoj je ostvario svoju filmsku karijeru, Svjetskog festivala animiranih filmova (današnji Animafest), Croatia osiguranja, tvrtke Podravka i niza drugih od kojih su mnogi i danas u upotrebi.

Sjećamo ga se po nekima od najpoznatijih animiranih reklama iz doba socijalizma, poput one za Agrokoku sa slavnim sloganom „Svako jutro jedno jaje“, i avanturama hrabrog morža koji je svake večeri reklamirao sardine Eva, autor je brojnih vrlo popularnih ilustriranih knjiga za djecu, ali i odrasle, a i to je samo mali dio onoga što vam namjeravamo pokazati ovom izložbom. Zapravo, Bordova avantura s dizajnom i ilustracijom, sasvim slučajno, počinje puno ranije nego njegova karijera u animaciji (u djetinjstvu je u ratnom izbjeglištvu crtao oglase po uzoru na one kojima se divio u novinama), a potom teče paralelno s drugim rukavcima njegove karijere, gdje mu karikatura i strip otvaraju vrata novina i časopisa i narudžbe za oglase tvrtki poput Saponije i reklamne stripove za Segesticu i Sljeme, pa i ilustracije Disneyevih likova za tvornicu Biserka, no Bordova glavna odskočna daska prema reklami i dizajnu zapravo je bila animacija. U tom smislu, sve su Bordove kreativne aktivnosti – animacija, reklame, grafički dizajn, ilustracija, karikatura, strip – međusobno povezane, dio su iste priče.

 

 

Naime, nije toliko čudno da je Bordo (a isto tako i Nedeljko Dragić) kao autor animiranih filmova prekoračio u dizajn i oglašavanje, jer je upravo Zagreb film u svom najživahnijem razdoblju, uz umjetničke filmove, producirao značajan broj vrlo popularnih animiranih reklama. Dovnikovićevi najpoznatiji reklamni animirani filmovi, Svako jutro jedno jaje (Agrokoka) i Eva (Adria Zadar, autor maskote: Jovan Dodig) nastaju 1968., u prvim godinama najplodnijeg razdoblja animiranog reklamnog filma koje traje otprilike od sredine 60-ih do kraja 70-ih, kada takva proizvodnja naglo opada u korist igranih reklama.

 

 

Oba su rezultat suradnje s RTZ-om i oglašivačkom agencijom Ozeha, i oba osvajaju nevjerojatnom vedrinom Bordovih animiranih likova i situacija u kojima ih nalazimo. Gledajući 18 nastavaka Eve koje je Dovniković realizirao do 1972., naravno, nije teško prepoznati direktnog uzora, Mornara Popeyea (kojemu supersnagu daje špinat), ali ipak djeluju sasvim autentično i svježe. Sve što je Popeye imao za ispričati u petominutnoj formi, Dovnikovićeva Eva (dizajn maskote: Jovan Dodig) je kondenzirala u intenzivnih 30 sekundi sjajne sinestezije pokretnih slika i zvuka koju su na televiziji rado pratila djeca kao prave, mada ekstremno kratke narativne filmove koji funkcioniraju gotovo posve neovisno o proizvodu koji reklamiraju.

Za Agrokoku tada dizajnira i logo, kao i maskotu, nasmiješeno, u skladu s vremenom gotovo „psihodelično“ jaje koje se pojavljivalo i u animiranim reklamama, a sljedeće 1969. godine Zagreb film počinje koristiti i njegov redizajn vlastitog zaštitnog znaka. Zagreb filmov konjić u Bordovoj interpretaciji koja je zadržana do danas, posjeduje eleganciju koja sjajno utjelovljuje duh samog studija i njegovu kreativnu snagu u tom vremenu. Istovremeno, upoznaje nas s Bordom kao zrelim, ozbiljnim dizajnerom logotipa koji taj medij i njegov jezik iznimno dobro razumije, što će se potvrđivati i u narednim dekadama sa znakom Podravke, Croatia osiguranja (sedamdesetih), Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), PIK-a Vinkovci i niza drugih. Iza Bordove sveprisutne zaigranosti i dječačkog optimizma, upravo zaštitni znakovi otkrivaju nam ga i kao nekog tko pažljivo misli, tko zna davati jezgrovit vizualni oblik jasnim idejama.

Sasvim očekivano, neki od najboljih Bordovih znakova dizajnirani su za filmske institucije, organizacije i manifestacije, osim Zagreb filma tu su i SIZ kinematografije SR Hrvatske, Kinoteka Hrvatske, maskota korištena za nastavne element-filmove Filmoteke 16, itd. Kada ASIFA, Zagreb film i Grad Zagreb 1972. pokreću 1. svjetski festival animiranih filmova (danas poznatiji kao Animafest), upravo Bordo mu daje prvi dizajnerski zamah, oblikujući i vizualni identitet i špicu festivala. Sama animirana špica posve je apstraktna, osmišljena tipografski, i zapravo je sva u funkciji inauguracije upravo dizajniranog znaka – u kadru se spektakularno izmjenjuju slova abecede, blješteći i eksplodirajući jedno za drugim dok ne dođu do „Z“ i imenuju Zagreb kao mjesto događaja, da bi se na kraju brzim potezima iscrtao taj upečatljivi logo, slovni znak „Z“ izveden crveno-bijelo-plavim linijskim rasterom. Isti taj pokret jasno je predstavljen i u statičnoj verziji znaka, tako da se logo manifestacije sastoji od četiri sličice, gdje je u prvoj uvijek godina održavanja (72. itd.), a u preostale tri nalazimo „faze“ animacije slova kako se iscrtava, od prve do posljednje linije.

 

 

Začudo, Borda svega u nekoliko slučajeva nalazimo u ulozi dizajnera plakata, a i tada najčešće u kontekstu animiranog filma: dizajnirao je plakate za vlastite filmove kao što su Škola hodanja (1978.) i Putnik drugog razreda (1973.) i za filmske manifestacije kao što su 19. revija dječjeg amaterskog filma Hrvatske (1981.) i 14. svjetski festival animiranih filmova (2000.). Osim toga, svi ti plakati redom su bazirani na nekom od elemenata jezika animiranog filma – Škola hodanja je sekvenca filmske animacije pretočena u kratki strip, plakat za 14. svjetski festival animiranih filmova je njena proširena verzija, ali stavljena u novi kontekst, gdje se hod glavnog junaka poistovjećuje s protokom vremena od prvog festivala do novog milenija, a Putnik drugog razreda je jednostavan, ali efektan kadar unutar kadra koji točno reflektira temeljnu ideju samog filma za koji je dizajniran. Za taj posljednji plakat Dovniković je 1977. dobio i nagradu na 13. Međunarodnom filmskom festivalu u Chicagu. S druge strane, Bordov dizajn plakata za Jugoslavenski festival mode Mode fest ’74 na zanimljiv način kombinira crtež i tipografiju, gdje je tekst u službi teksture, dekorativnog uzorka haljine.

 

 

 

Bordova očigledna vještina u oblikovanju znakova i logotipa, osim iz jasnih koncepata, dijelom sigurno proizlazi iz njegove crtačke vještine, odnosno iz specifične sposobnosti da i krajnje reduciranim crtežom stvori likove s puno karaktera, s nekom vibrantnom osobnosti. Tako i zaštitni znak Festivala, premda baziran na slovnom znaku, u Bordovoj interpretaciji ne djeluje ukočeno i kruto nego živo i dinamično. U ilustracijama knjiga (o stripovima i karikaturama da ne govorimo, jer nisu tema ove priče) ta sposobnost najviše dolazi do izražaja. Premda je Bordo rijetko dizajnirao knjige u konvencionalnom smislu (najviše takvih radova nalazimo u zadnjoj fazi njegove karijere, više silom prilika), nego ih je nastanjivao svojim sjajnim ilustracijama, jedan primjer ovdje vrijedi izdvojiti kao njegovo remek-djelo upravo u cjelovitom oblikovanju unutrašnjosti knjige, njenom „prijelomu“, ako to tako, u tradicionalnom smislu, uopće možemo tako nazvati.

 

 

 

Zagrebačka ustanova Filmoteka 16 (za čije je nastavne „element-filmove“ Bordo radio ilustracije, pa i maskotu) 1983. objavljuje Bordovu Školu crtanog filma, koja je neposredno prije objavljivana u nastavcima u časopisu Filmska kultura. Svaka stranica te vrlo kompleksne i iznimno ambiciozne knjige pedantno je oblikovana u svim svojim detaljima – od tekstova, shema, informacijskih grafika, ilustracija itd. – i apsolutno sve u njoj je nacrtano rukom, uključujući tekstove jer čak i mehaničku tipografiju mijenja Bordov disciplinirani lettering. Knjiga još više začudno izgleda zato što je obučena u ponešto suzdržane korice koje je, u skladu s ranije postavljenim vizualnim identitetom biblioteke, oblikovao Nenad Pepeonik, ali knjiga je u međuvremenu izašla u mnogo drugih izdanja, od toga mnoga na stranim jezicima, i do danas je ključno štivo za razumijevanje procesa rada na crtanom filmu.

 

 

Sigurno najuspješnija knjiga koju je Bordo ilustrirao je Ilustrirani bonton & protokol Đorđa Zelmanovića koja je od 1963. do kraja osamdesetih doživjela čak deset izdanja, dosegnuvši ukupnu nakladu od oko 150.000 primjeraka (standardna naklada jednog izdanja bila je petnaest, u nekim slučajevima deset tisuća). Unutar tih 300 stranica nalaze se stotine njegovih ilustracija koje, naravno, s obzirom na temu knjige, imaju strog, instruktivan karakter, ali i jako mnogo duha, humora i lakoće.

 

 

Medijski Bordovi crteži ovdje se manifestiraju kao klasične ilustracije, karikature, stripovi, ali i infografike, dok su stilski u rasponu od vrlo suzdržanih realističnih (kada trebaju prenijeti jasnu vizualnu informaciju, poput nekog historijskog stila odijevanja, servisa za jelo i organizacije banketa, i slično), preko krajnje reduciranih ikonica za infografike kojima knjiga obiluje, do scena koje kao da su ispale iz nekog Bordovog komičnog stripa ili karikature. Dio Šarma Ilustriranog bontona & protokola leži i u inventivnoj upotrebi dvobojnog tiska, koji crtežu daje zanimljive vizualne akcente.

 

 

U ilustracijama knjiga, naročito knjiga za djecu, Dovniković doseže kreativne vrhunce upravo u sinergiji s jednako dobrim autorima tekstova. Njegov iznimno prepoznatljiv crtački stil, koji rijetko vrluda u nepoznati teren, jednostavno procvjeta kad radi s materijalom koji ga inspirira, no još važnije sam karakter teksta ga odvodi u različite načine razmišljanja o ilustraciji i njenoj ulozi unutar knjige.

 

 

 

Na primjer, u dvije knjige Enesa Kiševića – Smjehuljica i Plačuljko (IROS, Zagreb, 1986) i Čudostvorac (Centar za kulturu Vladimir Nazor, Sisak, 1990.) – Bordo ilustracijama pristupa kao konceptualnoj cjelini koja ne samo da radi s vizualnim predodžbama koje mu Kišević servira, nego kreira atmosferu, pejzaž, svijet u kojem egzistiraju njegovi stihovi, svijet koji raste sa svakom sljedećom stranicom.

 

 

S druge strane, ilustracije za knjigu Dimnjačar briše kući nos Dubravka Detonija (Biblioteka Vjeverica, Mladost, Zagreb, 1990.) imaju sasvim drukčiju dinamiku koja seže od stripovskih tabli (dakle, cijelih narativnih stranica) do malih vinjeta. Prve sadrže element vremena, svaka ilustracija je događaj koja se odvija pred nama, dok u drugima jednostavno daje krajnje sažetu vizualnu formu Detonijevim duhovitim, vrlo često apsurdnim poetskim slikama: prevrnutim kamionima poljubaca, vlakovima koji polijeću, kućama koje plešu itd.

 

 

 

Na prijelazu iz 1980-e u 1990-e Bordo je iznimno aktivan u ilustriranju knjiga za djecu, te od 1989. do 1991. u suautorstvu s Višnjom Anić nastaje vrlo ambiciozna serija slikovnica za učenje engleskog jezika Words, opet u izdanju zagrebačke Mladosti. Tijekom te dvije i pol godine objavljeno ih je pet – Words at Home, Words in the City, Words in the Country, Words in Action i Words Go Shopping – u kojima glavni junaci djevojčica Helen Highbrow i njen prijatelj, beba-vanzemaljac Astro Jr., prolaze kroz maštovite avanture koje na gusto ilustriranim stranicama male čitatelje upoznaju s engleskim riječima i kontekstima u kojima se upotrebljavaju. Dovnikovićevo iskustvo u animiranom filmu i stripu ovdje najviše dolazi do izražaja u neobičnoj lakoći kojom se na svakoj stranici, u istom kadru, simultano događa nevjerojatno puno toga, a da pritom ne ostavljaju dojam konfuzije i zasićenja – to su stranice koje se dugo otkrivaju i istražuju pogledom, uvijek pronalazeći nešto novo. Serijal je 1990. nagrađen godišnjom Nagradom Ivana Brlić Mažuranić, za najbolju ilustraciju dječje knjige, ali Words je, nažalost, bila posljednja suradnja s Mladošću, a Detonijev Dimnjačar prva i jedina knjiga koju je ilustrirao za najslavniji nakladnički niz književnosti za djecu u Hrvatskoj, Biblioteku Vjeverica.

 

 

Godinu dana kasnije počinje rat, Bordo u jeku nacionalističke histerije gubi narudžbe, a i Vjeverica počinje klizati prema svom kraju i pet godina kasnije definitivno odlazi u povijest. Sam Dovniković, međutim, ne posustaje i od polovice 1990-ih i kroz cijele 2000-e nove angažmane pronalazi uglavnom u manjinskom organizacijama, izdavačima i listovima koji će se postupno otvarati njegovom grafičkom oblikovanju, ilustraciji, stripu i karikaturi. Ipak, u međuvremenu čak i kratak boravak u Austriji početkom devedesetih rezultira knjigom Mein Supermagisches Zauberbuch (izd. Tosa Verlag, Beč, 1993.), šarmantnim tvrdo ukoričenim izdanjem s instrukcijama za male mađioničare. Premda žanrovski sasvim različita, u pristupu, a dijelom i stilu, ova knjiga je vjerojatno najbliža već spomenutom Ilustriranom bontonu & protokolu.

 

 

Također, zahvaljujući uspjehu slikovnica Words, Bordo opet zajedno s Višnjom Anić za izdavačku kuću Alfa 1993. radi sličan serijal, za koji osmišljava novog lika, Pinkyja, no Pinky (još jedan vanzemaljac po uzoru na Astra Jr-a) je vidno slabije, manje ambiciozno ostvarenje kojemu u prilog nije išao ni inferioran grafički dizajn i nezgrapna tehnička dorada (spiralni uvez) serijala. Od 1994. nadalje Bordo preuzima brigu o izdavačkom programu Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ u Zagrebu, za koje oblikuje logo te grafički oprema veći broj knjiga i časopisa, i u kojima nastavlja objavljivati svoje ilustracije, stripove i karikature, no nastavlja raditi i za Alfu, a ilustrira ili grafički i likovno uređuje časopise kao što su Hrvatska ljevica i manje eksponirana izdanja poput časopisa Psiha i njegove biblioteke. Od te produkcije najzanimljivija su ona izdanja koja su značajnije opremljena Bordovim ilustracijama, koje cvjetaju na tim stranicama čak i kad je sam grafički dizajn u kojem su se našle ponekad osrednji.

 

 

Primjer suradnje s dječjim listom srpske nacionalne manjine, Bijela pčela, koji Prosvjeta izdaje u Rijeci od 1994. je vjerojatno najvrjedniji za istaknuti, a unutar nje naročito Bordove azbučne dječje slovarice, gdje ga nanovo otkrivamo ne samo kao majstora ilustracije, nego i rada s vizualnom dimenzijom slova, kao znaka, kao slike, kao prostora igre između svijeta slika i riječi. No nalazimo još nešto, nalazimo Bordovu nepokolebljivu vedrinu, gotovo dječački pogled na svijet koji je zadržao i u najtjeskobnijim životnim trenucima, neku empatičnu radost koja ne potiskuje turobnu stvarnost onda kada joj svjedoči, ali njen dodir, vješto vođen Bordovom crtačkom rukom – probija oblake.