Bogdan Budimirov nadilazi uže dis­ciplinarne okvire i pojednostavljeno shvaćenu poziciju arhitekta i dizajnera kao ‘stvaratelja oblika’. Šest desetljeća njegovog aktivnog istraživačkog rada u različitim mjerilima: od crtaće ploče do aerodroma, treba interpretirati u svjetlu nastojanja da se moderno sistemsko mišljenje i integracija znanja uključe u logiku projektiranja. Budimirov ulazi u praksu još kao student, u dinamičnom kontekstu urbane ekspanzije i industri­jalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Milje zemlje u obnovi i razvoju je plodan za Budimi­rova, homo fabera zainteresiranog za metode racionalne organizacije i anga­žiranja svih raspoloživih, a oskudnih re­sursa. Radoznao i poduzetan Budimirov iskustva empirijski sabire proučavajući druge proizvodne grane i traži modele korjenite reforme građevinske indu­strije. U suradnji sa Željkom Solarom, Dragutinom Stilinovićem i drugima razvija nekoliko sistema prefabrikacije, među kojima je najuspješniji YU−61. Suočeni sa zadatkom projektiranja ‘za velike brojeve’, Budimirov i suradnici ne oblikuju građevinu kao izdvojeni objekt sa specifičnom ‘formom, funk­cijom i konstrukcijom’, nego projekti­raju čitav proces serijske, industrijske proizvodnje i održavanja građevine te uzimaju u obzir i ekonomske aspekte i plasman proizvoda na tržište. ‘Forma, funkcija i konstrukcija’ se apstrahiraju u set građevinskih elemenata optimizi­ranih za proizvodni proces, pri čemu se ne kompromitiraju estetske i uporabne kvalitete nego pragmatično uravnote­žuju omjeri uloženog i dobivenog.

Koncizna arhitektura ‘srebrnih grado­va’ u Zapruđu, Borongaju, Remetincu i drugdje djelovala je futuristički, no razlog tome nije samo blještavilo nji­hove aluminijsko-staklene ovojnice, već činjenica da su te kuće osmišljene i izvedene prema tada sasvim novim proizvodnim principima i investicij­skim zahtjevima. Istraživanje masovne proizvodnje arhitekture Budimirov i suradnici nastavljaju u sistemima sklad­nih prefabriciranih drvenih turističkih bungalova i obiteljskih kuća za tvrke Ju­gomont, Spačva, Marles i druge od kojih su mnoge još i danas u funkciji, te sistem SPIG industrijske proizvodnje čeličnih zgrada. Paralelno s projektima velikog mjerila i rada s velikim građevinskim poduzećima, Budimirov eksperimenti­ra i u području oblikovanja proizvoda (u to vrijeme se još ne koristi pojam dizajn). U istraživanju primjene elastič­nih ploča (projekti stolice) do izražaja dolazi Budimirovljevo izvrsno, gotovo intuitivno razumijevanje statike i ‘rada konstrukcije’, dok rane varijante crtaćih stolova proizlaze iz vlastitog, proživlje­nog iskustva. Elastična ploha za sjedenje ujedno je i prvi patent Budimirova, a uslijedit će više registriranih patenata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Hrvatskoj.

1950-ih i 1960-ih racionalna integracija industrije i oblikovanja okoline u svim mjerilima jedna je od ključnih tema diskusije o društvenom razvoju u Hr­vatskoj i Jugoslaviji ali i u internacional­nom kontekstu. Budimirov je uspješan akter tog ‘industrijskog zaokreta’ koji je u ovdašnjoj sredini samo parcijalno ostvaren. Od druge polovice 1960-ih, Budimirov rad nastavlja u Münchenu u Saveznoj Republici Njemačkoj, u dru­gačijem tehnološkom i ekonomskom miljeu. Radeći u velikim biroima i na opsežnim projektima poput Velesajma u Nürnbergu, aerodroma u Münchenu i drugima, Budimirov dalje razvija interes za prefabrikaciju ali i za specifične teme operativne organizacije projektiranja, komunikacije i protoka informacija od biroa prema gradilištu i natrag, u vremenu u kojem primjena računala u arhitekturi još nije bila intenzivna.

Konvencionalne historiografije arhi­tekture i dizajna uglavnom se ne bave procesima projektiranja i tek će neka buduća istraživanja procedura i pro­tokola proizvodnje projektne doku­mentacije pokazati invencije na tom području kojem je Budimirov dao vri­jedan doprinos. Dok je u Hrvatskoj rad Budimirova uglavnom vezan za sta­novanje, u Njemačkoj je angažiran na prostorno-organizacijski vrlo složenim projektima koji zahtijevaju inovativne koncepte. Tako je projekt za kompleks zgrade Vlade i ministarstava Savezne Republike Njemačke osmišljen u vidu trodiomenzionalne matrice komuni­kacija i instalacija koja integrira sve ostale elemente programa. Projekti Budimirova nisu predstavljali slikovitu eksplikaciju tehnologije, kao što je to bio slučaj u brojnim projektima nado­lazeće ‘high-tech’ arhitekure, nego su bili otvoreni, fleksbilni sistemi učinko­viti poput uređaja i sposobni prihvatiti strukturalni rast i promjene.

Od sredine 1970-ih godina Budimirov se vraća dizajnu produkata, u prvom redu specijaliziranog namještaja i opreme. Uređuje fotografske studije, interijere, radi na pojedinačnim produktima, te di­zajnira tržišno vrlo uspješni fleksibilni crtaći stol Moya po kojem je vjerojatno najpoznatiji kao dizajner u užem smi­slu riječi i za kojeg dobiva i prestižnu nagradu Gute Industrieform (‘Dobar industrijski oblik’) 1982. u Hanoveru. Osmišljen na temelju odličnog uvida u potrebe korisnika, crtaći stol je jedno­stavan za manipulaciju i ergonomski prilagođen radnom procesu crtanja, a fleksibilnost je osigurana efikasnom i racionalnom konstrukcijom i uravnote­ženim statičkim odnosima elemenata. Uslijedio je sistem prateće opreme za kompletiranje čitavog arhitektonskog ureda: pokretni multifunkcionalni or­mar-stolić, manje crtaće daske, para­lelogramska ravnala i drugi elementi rađeni u malim serijama ili unikatno. I u ‘komornijem’ mjerilu i manjim serijama, Budimirov projektira sistemski: koristi modularnu koordinaciju, razrađuje varijante detalja, razvija fleksibilne koncepcije i od početka razvoja razmi­šlja o plasmanu na tržište. Odgovor na zahtjeve za odmakom od ‘industrijske’ modernističke estetike koji jačaju 1980- ih Budimirov pronalazi u taktilnim svoj­stvima materijala, u prvom redu drva, i njihovoj obradi.

Po povratku u Hrvatsku 1988. Budimi­rov se nastavlja baviti dizajnom i radi kao konzultant za specifične arhitektonske konstrukcije. Njegov aktualni projekt je vlastita kuća koja je pred dovršetkom: razumna u mjerilu, gotovo klasicistička po smirenom ritmu i eleganciji pro­porcija, tradicionalna u referenci na jednostavnu vernakularnu organizaciju tlocrta, moderna po tehnologiji gradnje i prostornoj otvorenosti, suvremena po energetskoj učinkovitosti, indivi­dualna po prilagođenosti specifičnim potrebama korisnika, autentična po koncepciji. Sve te kvalitete sublimat su nataloženih desetljeća iskustva i provje­ra znanja u teoriji i praksi. Progresivni program modernizma u dizajnu tražio je od stvaraoca-inovatora uključenost u tehnološka i ekonomska pitanja na putu prema ukidanju disciplinarnih granica između kulture, znanosti i tehnologije.

Totalna koordinacija proizvodnje mate­rijalnog okoliša pokazala se političkom utopijom, a dilema koju je artikulirao Cedric Price pitanjem: “tehnologija je odgovor, no što je pitanje?” ostaje otvo­rena. No etička, pa i estetska dimenzija integralnog projektiranja koja inzistira na utemeljenosti odluka u racionalnim (i razumnim) argumentima je još uvi­jek aktualna. Zato su metode, znanje i vrijednosti koje Budimirov razvija i zastupa u najmanju ruku jednako važni kao i njegovi realizirani radovi.