Ferdinand Ferdo Bis (1910. – 1980.) bio je slikar, ilustrator i dizajner koji pripada prvoj generaciji hrvatskih komercijalnih umjetnika formiranih već u vrijeme Drugog svjetskog rata. Rodio se u Zagrebu, 5. travnja 1910. godine, od oca Josipa i majke Katarine. Prema napisu u članku Neumorni Bis, objavljenom u listu PTT-radnik 1974. godine, otac Josip rođen je u mjestu Horní Újezd (današnja Republika Češka), a 1895. godine doselio je iz Bjelovara u Zagreb. Pretpostavka je da je Josip Bis upoznao buduću suprugu Katarinu u Bjelovaru koja je, prema riječima kćeri Ive, s njime došla u Zagreb. Nakon karijere u IV vojnoj oblasti u Zagrebu, Josip je radni vijek proveo u Direkciji zagrebačke pošte. Bio je društveni zborovođa Hrvatskog poštanskog pjevačkog društva „Golub“ gdje je aktivan od 1913. godine. Od 1925. godine do smrti 1940. bio je kapelnik limene glazbe zagrebačkih poštara – dvostruki dirigent i kompozitor.

 

 

Ferdo je kao dijete učio svirati violinu, no ipak nije krenuo očevim stopama, već se odlučio za likovne umjetnosti. Prema Željki Kolveshi, pohađao je smjer dekorativno slikarstvo u Državnoj obrtnoj školi u Zagrebu zajedno sa Zvonimirom Faistom i potom studirao slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, također u vrijeme kada ju je pohađao i Faist.[1] S njime će ostati povezan tijekom profesionalne karijere u OLIKPROP-u, Ozehi i u kasnijem razdoblju stvaranja. Prema Damiru Matičeviću i Zdenku Šenoi, studirao je od 1929. do 1934. godine u klasi slikara Joze Kljakovića, Ljube Babića, Vladimira Becića i Marina Tartaglie, a apsolvirao 1936. godine.[2] Iste je godine sa suprugom Margit iz Zemuna, dobio kćer Ivu.[3] Po završetku studija želio se baviti strukom, a primarni interes gajio je prema portretnom slikarstvu. Zbog nepovoljne financijske situacije, djelomično potaknute i očevom preuranjenom smrću 1940., usmjerio se prema komercijalnoj grafici i radu na stripu. Prema Veljku Krulčiću stripom se počeo baviti 1938., crtajući za strip-tjednik Mickey Strip, od 1939. do 1940., i Mickey Strip Oko gdje je objavljivao stripove uz Andriju Maurovića.[4] Crtao je i za beogradski strip-list Mika Miš tijekom 1940. i 1941. Prema Slavku Draginčiću i Zdravku Zupanu, za list radi stripove „Morski vuk“ (od broja 379.) i „Blago cara Solomuna“ (izlazio tijekom 1941. sve do zadnjeg broja 504.), gdje je objavljivao uz braću Norberta i Waltera Neugebauera.[5] Kćer Iva se prisjeća da je obitelj kratko živjela u Beogradu, ali nije sigurno je li to bilo u ovom predratnom periodu. Za vrijeme rata radi naslovnicu knjige Mornari, žene, leševi, Marijana Mikca (Hrvatski državni tiskarski zavod, Zagreb, 1942.), a 1943. godine crta strip Atlantida prema romanu Pierrea Benoita koji je objavljen u Zabavniku braće Neugebauer, što uz Krulčića navodi i Branka Hlevnjak u Zlatno doba stripa i početak Zagrebačke škole crtanog filma (Hrvatsko slovo, 8. veljače 2013.).

 

 

OLIKPROP i Ozeha

Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, Bis radi u IGO (Izložbeno-grafičkom odjelu Predsjedništva Vlade), OLIKPROP-u i u agenciji Ozeha (Oglasni zavod Hrvatske) u Zagrebu.[6] To nam je poznato i zahvaljujući sačuvanim plakatima s njegovim signaturama iz tog doba, poput propagandnih I. kongres antifašistkinja Hrvatske: AFŽ, 1945., Osijek obnavlja Vrhovce, 1946., Turizam izvršiocima petogodišnjeg plana, 1950.; plakata za Zagrebački velesajam 1947. i 1950.; turističkih plakata Les Montagnes Yugoslaves i Le littoral Yougoslave iz 1947. te filmskih Wanda Jakubowska: Posljednja etapa i Sofka iz 1949. godine. Također, u to vrijeme radi za Oblik (Zavod za ekonomsku propagandu, publicitet i oblikovanje iz Beograda), vjerojatno između 1946. i 1948. godine. Prema kazivanju kćeri Ive, “otac je dobio premještaj, što mu nije baš bilo drago”, a živjeli su u Resavskoj i Dobračinoj ulici. Nakon povratka u Zagreb zapošljava se u Ozehi gdje radi do 1953. godine. Prema arhivskoj građi i navodima Dušana Bekara, koji je pohađao tečaj primijenjene grafike u Ozehi od 1949. te bio u stalnom radnom odnosu u agenciji do kraja 1951. godine, Bis je uz Maurovića i Faista bio jedan od njegovih mentora uz koje je učio i brusio zanat.[7] U pisanoj dokumentaciji Ozehe, u rješenju o povlačenju otkaza upućenom Bekaru iz travnja 1951., pojavljuje se kratica »ARS«, a odnosi se na trojicu spomenutih autora koji su tada zajedno radili u Ozehi. Kratica »ARS« ili »A–R–S« bila je otiskivana uz autorska imena na plakatima, a označavala je zajednički rad kreativnog trojca ili ponekad samo dvojice od njih: Faista i Maurovića ili Faista i Bisa, pri čemu je najčešće uz kraticu stajao potpis samo jednog od njih. U slučaju Bisa to je primjerice plakat Živio Prvi maj: praznik radnog naroda iz 1951. godine. Također, promatrajući neke plakate koji uz »A–R–S« imaju signaturu Faist, poput plakata za film Poslednji dan iz 1950. godine, jasno je vidljiv udio Bisa u kreaciji vizuala, iako nije potpisan. U Ozehi, 1950-ih već prepoznatoj marketinško-propagandnoj agenciji, koja tada servisira klijente poput tvornica Badel, Franck, Josip Kraš, Jugovinil, Jugoplastika, Podravka, Sljeme, mesna industrija i Zvijezda…, Bis je radio, kao i ostali dizajneri, na opremanju proizvoda široke potrošnje (etikete, naljepnice, kutije) te oblikovanju informativno-propagandnih materijala (letci, brošure, plakati) i vizualnih identiteta za razne naručitelje.[8]

 

 

 

 

Suradnja s Faistom

Godine 1951. Faist odlazi iz Ozehe te prelazi u status slobodnog umjetnika, a Bekar na odsluženje vojnog roka. Prema Kolveshi, Bis je nakon prelaska u slobodnu profesiju 1953. godine kratko radio s Faistom u njegovom atelieru na krovu znamenite vile Deutsch, arhitekta Frane Cote. Kćer Iva, po profesiji arhitektica, također se prisjeća ateljea u Vončininoj ulici negdje po Bisovu odlasku iz Ozehe. Naime, Iva je tijekom života u nekoliko navrata surađivala s ocem, primjerice kao mlada djevojka pred kraj njegovog rada u Ozehi, u periodu njegove suradnje s Faistom te kasnije krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, kada je već radio u vlastitom ateljeu u Masarykovoj 20. Tada je ocu pomagala pisati slova za naslove knjiga, jer, kako kaže, „nije bila osobito nadarena za crtanje“. Tijekom 1953 . i 1954. Bis će oblikovati niz likovno interesantnih vizuala gdje je zorno vidljivo da je, kako kaže Matičević, prigrlio ‘prevladavajuću asocijativnu apstrakciju neokonstruktivizma…’. Tu ‘transformaciju avangarde u popularnu sliku’ čitamo primjerice na rješenjima za ovitke knjiga koje je radio 1950-ih i 1960-ih te za filmske plakate produkcijskih kuća Zagreb i Morava film (Roberta, Tromba, Dar na uzici, Čudo od djeteta, Fernandel kao Kasimir, Još nije kasno, Vlakovi prolaze, Staklena paučina).

 

 

Studio NEO

U periodu 1954. – 1956. Ferdo Bis s dizajnerom Dušanom Bekarom i slikarom Emilom Weberom pokreće Studio NEO koji je djelovao na petom katu zgrade u Varšavskoj ulici 13 u Zagrebu. Poznato je da je Bekar otišao u slobodnu profesiju 1953. godine, a pošto zasada nisu pronađeni svi Bekarovi ugovori iz perioda 1953. – 1956. pretpostavka je da je trojac djelovao tijekom 1954. i 1955. godine. Tome u prilog govori nekoliko sačuvanih dokumenata poput Bekarove skice za preklopnu novogodišnju čestitku s ispisanim tekstom „SAJMOVI – PLAKATI – ETIKETE – AMBALAŽA – PROSPEKT – KATALOG – SAJMOVI“ iz 1954. godine i kuverte s uzorcima papira/memoranduma adresirane na: Emil Weber „Studio NEO“ iz 1955. No možda je zasada najinteresantniji predmet kojega je sačuvao Bekar reklamna svilena marama, svojevrsna posjetnica, koja opisuje djelatnost studija na vrlo originalan način. U središtu marame, otisnute iz pet boja, nalazi se uglovnica u Varšavskoj, odnosno njeno sjeverno pročelje uz koje je na dnu ispisana adresa „Varšavska br. 13“, a iz prozora u potkrovlju žica vodi do telefona i iznad ispisanog broja „39 773“. Oko zgrade vidimo tri figure – tri muškarca u kreativnom zanosu, od kojih jedan kistom ispisuje NEO. Središnja vinjeta obrubljena je frizom u kojemu se naizmjence nižu rukopisnim slovima ispisan tekst Neo i crteži trokuta, tuba slikarske boje, kistovi, papiri i sl. Za „reklamni servis“ Emil Weber, na istoj adresi u Varšavskoj, u periodu 1955. – 1956., radio je i Julije Radilović-Jules koji se toga prisjeća u velikom intevjuu  gdje kaže da je radio za Webera, a plaću primao od agencije Interpublic.[9] Na Webera, odnosno Studio NEO, uputio ga je viši propagandist Faget čije ime susrećemo u Bekarovim autobiografskim bilješkama, također u kontekstu vremena i agencije Interpublic. Tek je za utvrditi je li primjerice ambalaža koju je Bis radio za čokoladni program tvornice Sana (Hoče pri Mariboru), koju je Matičević datirao 1956., dio ove priče. Trojac se vjerojatno razilazi ili krajem 1955. ili početkom 1956. godine kada Weber zajedno s Vjenceslavom Richterom pobjeđuje u drugoj fazi natječaja za paviljon na Expou u Bruxellesu. Weber i Richter surađivali su i ranije, primjerice na projektu Jugoslavenskog paviljona na međunarodnom velesajmu u Bruxellesu za Ozehu, kako je objavljeno u časopisu Arhitektura 1948 / 13-17.

 

 

ATELJE Masarykova 20

Pretpostavka je da od 1956. do 1957. godine Bis radi u vlastitom ateljeu u Masarykovoj 20 u Zagrebu. Atelje se sastojao od jedne prostorije od oko 30-ak kvadrata u kojoj je bio radni stol, štafelaj i gramofon te mala niša za jedan krevet. Toalet, malu kuhinjicu i hodnik Bis je dijelio s dizajnericom Julijom Pavelić Glogoški i akademskim slikarom Bogdanom Debenjakom. Glogoški je već tada radila za Ozehu, a 1969. je postala voditeljicom njenog kreativnog odjela. Prema riječima Ozehinih dizajnera, u njenom su ateljeu u Masarykovoj u svijet komercijalne grafike zakoračili mladi dizajneri Petar Šalić i Mile Klarica krajem 1960-ih, prije nego što su uređene tavanske prostorije za rad Ozehinog kreativnog odjela na adresi Jelačićev trg 5. Debenjak je pak bio privatno vezan za Julesa i njegovog brata Vjekoslava te je s njima već surađivao na animiranim filmovima.  Stoga ne čudi da Bis tijekom 1956. i 1957. radi scenografije za kratke animirane filmove Premijera redatelja Nikole Kostelca i Čarobni zvuci redatelja Dušana Vukotića, a na oba filma jedan od animatora je Vjekoslav Radilović. Tijekom 1958. Bis radi scenografije za znanstveno-popularni crtani film Put u svemir redatelja Branka M. Marjanovića koji je često surađivao s Ozehom. Osim za Zagreb film, Bis je radio za Zora film na tri kratka animirana filma redatelja Andre Lušičića, pri čemu u filmovima 2+2=3 (1961.) i Strah (1962.) potpisuje scenografiju i nacrte lutaka, a u Zahvalnoj metli (1962.) scenografiju. U filmu Pijana ulična lampa (1961.), redatelja Saše Dobrile, potpisuje samo nacrte lutaka.

 

 

 

 

Moglo bi se lako zaključiti da Bisu izrazito godi imati vlastiti prostor – tada, ali i u današnje vrijeme – umjetniku često nedostižnu oazu kreativne slobode,  koliko god malena bila… U njemu su nastajali projekti po kojima je Bis ostao zapamćen, poput plakata i serije poštanskih maraka s kuvertom za međunarodnu manifestaciju II. Gymnaestrada iz 1957., turističkih plakata Yugoslavia: 1000 Islands i Avec Putnik Zagreb á travers la Yougoslavie iz 1957., brošura za Turistički savez Hrvatske i Putnik te plakata za Dubrovačke ljetne igre 1958.

 

 

 

Krajem 1950-ih nastala je do sada manje poznata serija bogato ilustriranih tehničkih letaka raznih modela radioprijemnika (RIZ 58, Jadran 59a, 59b i 59c, Pionir…) i električnog gramofona (RIZ EG 3) za tvornicu Radioindustrija Zagreb. Također, poznato nam je da tijekom 1960-ih Bis radi nekoliko oglasnih kampanji za tvornice 29. novembar iz Subotice, Saponia (Elida Akvatan, Kalodont extra), Vitamin – Horgoš te kasnije tijekom 1970-ih za razne klijente koje vežemo uz agenciju Ozeha. Za razliku od samo idejnih rješenja poput ovitaka za karte jela i pića hotela Eden, Rovinj (1969. – 1970.) koje se čuvaju u Grafičkoj zbirci NSK, Bis od 1970. do 1971., prema riječima dizajnera Slavka Henigsmana, radi kompletnu opremu hotela Haludovo (ovitci, tiskanice, vinske karte, jelovnici, cjenici, signalizacija…), dok zaštitni znak potpisuje Milan Vulpe.[10]

 

 

Sredinom 1960-ih radi idejne nacrte omota gramofonskih ploča raznih glazbenih izvođača, a trinaest originalnih crteža na papiru, formata 18 x 19 cm, izvedenih u kombiniranoj tehnici tempere u bojama i transparentnih kolor folija, također je sačuvano  u Grafičkoj zbirci NSK. Značajan udio kvalitetno realiziranih materijala u njegovom opusu predstavljaju brojni plakati koje je dizajnirao za Crveni križ Hrvatske s kojim je tijekom zadnjih 15-ak godina rada razvio jednu od dražih i ugodnijih suradnji, prema Ivinom svjedočanstvu.

 

 

 

Široj publici Bis je bio poznatiji po opremi knjiga. Naime, prema neobjavljenom istraživanju koje je proveo Vlatko Čakširan na tu temu, utvrđeno je da je Bis dizajnirao oko 150 naslovnica u razdoblju od 1934. do 1980. godine. Primjerice, za izdavačku kuću NIP (Novinsko izdavačko poduzeće kojega je osnovalo Izdavačko poduzeće Stvarnost iz Zagreba) oblikovao je 30-ak naslovnica od 1957. do 1961. te preko stotinjak za Stvarnost iz Zagreba od 1962. do 1980. Nešto je manje naslova radio za nakladnike Epoha, Panorama, Svjetlost iz Zagreba te za Novi list iz Rijeke i druge. Kurioziteta radi, zasada je poznata prva naslovnica za koju radi dizajn Svestrani gospodarski savjetnik iz 1934. godine, autora Andrije Štiglića i Đure Arhanića, u izdanju Symetra nakladne knjižare J. N. Jindra iz Zagreba.

 

 

Od manje poznatih podataka iz privatnog života važno je istaknuti da je Bis prijateljevao s hrvatskim tenorom Nonijem Žunecom koji je bio član Opere HNK u Zagrebu. Također, intenzivno se družio s kolegama slikarima Nikolom Reiserom i Fedorom Vaićem te kiparom Ivanom Sabolićem. Bio je, kako kaže kći, jednostavan u naravi, zahvalan za suradnju i dogovore, prilagodljiv i popustljiv. Prisjeća se i da je bio vesela duha, volio klasičnu glazbu uz koju je obavezno i radio, pretežno noću. Nije putovao u inozemstvo niti je govorio strane jezike, ali je volio čitati.

 

 

Iz ove, još uvijek djelomične rekonstrukcije Bisova profesionalnog rada, ipak je moguće iščitati jednu otvorenu osobnost, vrsnog majstora koji se u svojem radu okušao u raznim medijima i tehnikama. Uspješno se dokazao u okruženju stripa i animacije u njihovim počecima 1940-ih i 1950-ih, oblikovanju omotnica ploča, knjižnih ovitaka i filmskih plakata, kao i dizaj­nu raznih korporativnih i promotivnih materijala, pri čemu su zasigurno najdojmljivija djela nastala u zadnjih 20-ak godina rada u prostoru vlastitog ateljea u Masarykovoj ulici. U njemu je stvarao, pa i živio, sve do požara koji je izbio u noći s 27. na 28. studenoga 1978. godine. Buknuo je u susjednom ateljeu dok je Bis spavao, a uzrok je bio u neispravnoj električnoj grijalici, kako se prisjeća kćer Iva. U požaru je nestao velik dio njegova opusa, a ona je sačuvala svega par predmeta koji su tada spašeni. Nakon požara dobio je atelje na Savici u Zagrebu, ali ga nije puno koristio jer je preminuo već 28. siječnja 1980. godine.

 

 

[1] Kolveshi, Željka. Zvonimir Faist – diktati vremena: plakati od kasnih 1930-ih do ranih 1960-ih = Zvonimir Faist – the dictates of the time: posters from the late 1930s to early 1960s , katalog izložbe. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 2003.

[2] Matičević, Davor, Depolo, Josip.  Ferdo Bis – grafička oprema, katalog izložbe. Zagreb: ULUPUH, 1979.
“BIS, Ferdo”. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. https://hbl.lzmk.hr/clanak/bis-ferdo (pristupljeno 29. travnja 2025.)

[3] Prema svjedočanstvu kćeri Ive majka joj se zvala Margit rođ. Šateles (Schatelles), no prema preslici dokumenta (Pristupnica udruženju umjetnika primijenjenih umjetnosti hrvatske “Andrija Buvina”, br. 82, 12. siječanj 1951.) koju čuva Veljko Krulčić, Bisova se supruga zvala Katarina rođ. Rosenfeld. Bisova kći je portvrdila da je majka u vrijeme rata pokrštena u Katarina. U Pristupnici Bis navodi, između ostalog, da za vrijeme okupacije radi u Izložbeno-grafičkom odjelu Predsjedništva vlade. Dalje piše: “1945 – 1946 OLIKPROP; 1946 – 1948  S(Oblik) Bgd
Od 1948 do danas Oglasni zavod Hrvatske”.

[4] Krulčić, Veljko. “O manje poznatom majstoru iz pionirskog razdoblja hrvatskog stripa – Ferdi Bisu (1910. – 1980.)”. mojstrip, 9. prosinac 2021. https://www.mojstrip.eu/kolumne/o-stripu-sada-i-nekada-by-krulcic/o-manje-poznatom-majstoru-iz-pionirskog-razdoblja-hrvatskog-stripa-ferdi-bisu-1910-1980/ (pristupljeno 30. travnja 2025.)

[5] Draginčić, Slavko, Zupan, Zdravko. Istorija jugoslovenskog stripa. Novi Sad : Forum, 1986.

[6] Pavičić, Snježana. Hrvatski politički plakat 1940-1950. , katalog izložbe. Zagreb: Hrvatski povijesni muzej 1991.

[7] Hrabar Bekar, Alira, ur. Bekar: Prélude = Bekar: Preludij. Zagreb : Hrvatsko dizajnersko društvo, 2024.

[8] Hrabar Oremović, Alira. “Pet Ozehinih priča –  Od sokova i likera do obuće i motornih ulja”, 268–275. U: Fragmenti dizajnerske povijesti: dokumenti Vol. 1, ur. Marko Golub. Zagreb: Hrvatsko dizajnersko društvo, 2019.

[9] Ožanić, Marijan. “Jules – Moj život i strip, (I.DIO)”. sveopoduzetništvu, 30. prosinac 2021. https://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=241 (pristupljeno 22. travnja 2025.)

[10] Vlajo, Koraljka. “Dizajn turističke industrije 1950-ih i 1960-ih”, 218-223. U: Milan Vulpe – Od publicitera do grafičkog dizajnera, ur. Antonia Došen. Zagreb : Muzej za umjetnost i obrt, 2025.