Fotografija na naslovnici: Ariadna Sala Nadal, fotografija: Oriol Ayerbe, 2025.

Ariadna Sala Nadal osnovala je vlastiti studio sa samo 23 godine, kako bi se nakon školovanja i rada u Barceloni mogla vratiti u svoj rodni grad – katalonski gradić s tek 4 000 stanovnika. Ariadna Sala Studio kao izvor inspiracije uzima bogatu katalonsku kulturu i otvara je suvremenosti. Iako ukorijenjen u tradiciji, njezin dizajn hrabro gleda prema svijetu – otvoreno i s vizijom. S Ariadnom smo razgovarali povodom njenog gostovanja na Zagreb Design Weeku u rujnu ove godine, gdje je sudjelovala na izložbi posvećenoj katalonskom dizajnu te održala predavanje o svom radu.

 

Regija u fokusu ovogodišnjeg Zagreb Design Weeka je Katalonija. Ti dolaziš iz Els Hostalets de Balenyà, malog mjesta u središnjoj Kataloniji gdje si pokrenula vlastiti studio prije tri godine. Kako je raditi u kreativnoj industriji izvan velikih centara kao što su Barcelona, Madrid i Valencia?

Pokretanje vlastitog dizajnerskog studija bio je korak na koji sam se odlučila kako bih mogla živjeti u malom mjestu s 4000 stanovnika i nastaviti se baviti kreativnom industrijom. Za mene je to bila važna odluka koja mi je prilično prirodno došla. Bilo mi je jasno da u zonama koje nisu centralne također postoji potreba za industrijom i dizajnom, dok u velikim gradovima poput Barcelone vlada natjecateljska atmosfera, iznimno su visoke cijene najma stanova i teško je pronaći svoje mjesto, tako da sam odlučila vratiti se u rodni grad nakon pet godina života u Barceloni gdje sam studirala i radila. Pokrenula sam studio u uredu gdje je radio moj djed, u radionici alata za oblikovanje drva, što je obiteljski posao.

 

Koje su prednosti samostalnog vođenja studija, a što vidiš kao prednosti zaposlenja u većim dizajnerskim studijima?

Vođenje studija ima, kao i sve, prednosti i mane. Kreativni dio posla je naravno tu, ali je isprepleten s drugim vještinama koje sam morala naučiti, a koje su apsolutno nužne za pokretanje posla. Prvo, tu je računovodstvo – priprema budžeta, računa, briga da svi brojevi štimaju i da održavam financijsku stabilnost. Također i komercijalni aspekt posla – traženje novih klijenata, novih projekata koji odgovaraju mom profilu, kvalitetno plasiranje ideja i oglašavanje projekata na webu i društvenim mrežama. Također je bitna i organizacijska komponenta – pametno planiranje vremena kako ne bih radila 11 sati dnevno i kreativno izgorjela. Bitno je pronaći ravnotežu između svih ovih aspekata koji se često previde u romantičnoj viziji vođenja vlastitog studija. U isto vrijeme, postoje i prednosti zbog kojih se sve isplati – mogućnost dizajniranja prema vlastitim vrijednostima i donošenja odluka za sebe, biranja projekata, postavljanja cijene koju misliš da tvoj rad zaslužuje umjesto prihvaćanja minimalne plaće, mogućnost rada od bilo gdje, a ne život skučen u malom stanu na koji ću potrošiti većinu zarade. Ipak, za mene je najveća prednost vlastitog studija to što sama mogu odlučivati o estetici onoga što dizajniram.

Rad u velikom dizajnerskom studiju također ima prednosti: stabilnost koju ti pruža ugovor o zaposlenju, ne trebaš se brinuti oko pronalaženja novih projekata i klijenata jer znaš da će biti posla, ne moraš preuzeti svu odgovornost projekta pred klijentom, budući da je na kraju tvrtka ta koja stoji iza njega. Osjećam da kao freelancer puno vremena provedeš sam, dok je u velikoj kompaniji vjerojatnije da ćeš dijeliti radno okruženje sa zanimljivim ljudima. Svaka odluka ima svoje dobre i ne tako dobre strane, a za koju ćeš se odlučiti ovisi o tvojim životnim ciljevima i načinu kako shvaćaš osobni uspjeh. U ovom trenutku osjećam da sam pronašla svoj put i svrhu.

 

Tvoji recentni radovi su u području kulture, između ostalog radila si vizualni identitet za Srednjovjekovni festival u Vicu i plakate za katalonske filmove. Što ti je važno kad svojim djelima predstavljaš katalonsku kulturu i tradiciju?

Katalonija je moja zemlja, katalonski je moj jezik i katalonska kultura dio je mog svakodnevnog života. Rad na projektima koji predstavljaju katalonsku kulturu mi je iznimno važan jer osjećam da tako pridonosim njezinom očuvanju i održavam je suvremenom. Zanimljivo je vidjeti kako globalizacija i njezine političke posljedice djeluju na manjinske jezike i tradiciju, mislim da je dužnost svakoga od nas brinuti se za to i predstavljati našu kulturu kroz posao – u kreativnom sektoru ili bilo kojem drugom. Zbog tog razloga, moje društvene mreže i website su na katalonskom, za brojne projekte razvijala sam tekstualne dijelove na katalonskom i aktivirala se u lokalnim projektima kao što su kazalište, kino, glazba, lokalni sajmovi i obrti kao i lokalna poduzeća koja izravno predstavljaju katalonsku kulturu.

 

Studirala si produkt dizajn na sveučilištu Elisava u Barceloni, ali već i tijekom studentskih dana si pokazala interes za dizajn u vizualnim komunikacijama. Danas Ariadna Sala Studio spaja produkt dizajn s vizualnim dizajnom i kreativnom direkcijom. Zašto ti je bilo bitno da studio isprepliće nekoliko dizajnerskih disciplina?

Mislim da me definiranje sebe kao produkt dizajnerice ili grafičke dizajnerice često ograničavalo i zatvaralo mi je vrata, a pozicioniranjem kao kreativna dizajnerica u širem smislu dobivam slobodu rada na različitim projektima. Strastveno me zanimaju različiti kreativni aspekti, a tijekom godina to me je navelo da pristupam projektima iz nove perspektive. To mi je omogućilo da grafičkim projektima pristupim s volumetrijskijom lećom, i obrnuto – da radim prostorne projekte uz istovremeno obraćanje više pažnje na estetsku i vizualnu stranu.

 

Puno vremena posvećuješ samoiniciranim projektima koji ti služe kao prostor slobodne igre i vježbe kreativnosti. Kako samoinicirani projekti poboljšavaju tvoj rad i što donose u tvom razvoju kao mlade dizajnerice?

Razvoj samoiniciranih projekata je jako dobar način otpuštanja pritiska, kojeg osjećamo kao kreativci, da moramo postići dobre rezultate u malo vremena. Kreativnost i brzina ne idu uvijek jedno s drugim, ali u konzumerističkom društvu u kojem živimo to je kombinacija na koju se moramo naviknuti. Rad na projektu bez klijenta u pozadini odlična je prilika za slobodno istraživanje stilova bez pritiska nametanja ideja koji često dolazi od klijenta. Izlaganjem samoiniciranih projekata također si bliže budućim klijentima koji traže rezultate stilski sličnije onome što predstavlja tebe.

 

 

Jedan od tvojih radova koji predstavljaš na ZDW je Balisa, terapeutski alat koji prati i podupire osobe koje su preživjele dječje seksualno nasilje. Balisa je bila tvoj završni rad na fakultetu, ali i prije toga si dizajnirala neke komade koji su spajali psihologiju i dizajn. Što te privlači u kombiniranju emocionalnog rada, psihologije i dizajna?

Smatram da je to vrlo moćna kombinacija koja može poboljšati različite aspekte upravljanja emocijama. Dizajn nam omogućava materijalizaciju i racionalizaciju apstraktnih procesa predstavljajući – vježbama poput crteža, dijagrama ili oblika –  koncepte koji se obrađuju tijekom terapeutskih procesa. Mislim da ova kombinacija može poboljšati komunikaciju između psihologa i pacijenta, a također i dati osobi veću autonomiju i kapacitet za introspekciju.

Od početka studija bila sam zainteresirana za ovo područje i počela sam eksperimentirati s projektima ove vrste. Prvi projekt pod nazivom Parmaks bio je namijenjen djeci: drvene lutke za prste koje su pomagale odraslima da nauče djecu prepoznavati i komunicirati osnovne emocije. Nakon toga uslijedio je projekt pod nazivom Domain, paket proizvoda osmišljenih za prepoznavanje i komuniciranje emocija koje osjećamo u svakodnevnom životu, a koje često potiskujemo kako bismo se prilagodili tempu produktivnosti koji imamo kao društvo.

Ova kombinacija otvara svemir mogućnosti koje uživam istraživati u svojim projektima i koje također primjenjujem u vlastitom terapijskom procesu. Neke od ovih vježbi smatram iznimno zanimljivima i nadam se da ću ih u skoroj budućnosti materijalizirati u konkretne projekte kroz suradnju s profesionalcima iz područja psihologije.

 

 

Balisa se bavi vrlo delikatnom i zahtjevnom temom. Predmeti koje si dizajnirala olakšavaju komunikaciju između psihologa i osoba koje su preživjele dječje seksualno zlostavljanje tako što opredmetnjuju apstraktne pojmove i emocije koje su javljaju tijekom terapijskog procesa. Puno si se pripremala za ovaj projekt, možeš nam reći nešto više o tome?

Za pokretanje ovakvog projekta, prvi korak je informirati se i učiti, mnogo prije nego što se upustiš u kreativni proces dizajna. Da bih to učinila, pročitala sam knjigu koja mi je u to vrijeme izuzetno pomogla – i koju zapravo preporučujem osobama koje su preživjele tu vrstu zlostavljanja: The Courage to Heal, autorica Ellen Bass i Laure Davis. Paralelno s tim, stupila sam u kontakt s osobama koje su imale to iskustvo i koje sam intervjuirala kako bih iz prve ruke razumjela posljedice zlostavljanja i prikupila informacije o načinima koji su tim ljudima omogućili da pronađu poboljšanja u svojim životima.

Kombinirala sam taj aspekt istraživanja i komunikaciju s psiholozima, s kojima sam podijelila cijeli proces koji sam pratila. To je bilo vrlo važno za stvaranje projekta koji istinski precizno odgovara na stvarne potrebe. I zapravo je bilo vrlo zanimljivo, jer me natjeralo da shvatim da mnoge ideje koje sam imala ne bi na kraju funkcionirale u stvarnosti.

Nakon što su temelji postavljeni, započela sam suradnju na kolaborativnoj knjizi pod nazivom T–abús u kojoj sam zamolila različite osobe koje su preživjele dječje seksualno zlostavljanje, psihologe, antropologe, dizajnere, ilustratore, filologe itd., da stvore rad koji se bavi ovim problemom i pomaže učiniti ga vidljivim. Nakon što su ti radovi završeni i zajedno analizirani, dijelove oblika, boja i koncepata koji su se najčešće pojavljivali koristila sam za početak dizajniranja Balisa predmeta.

 

 

U 2022. godini osvojila si jednu od najvažnijih nagrada za industrijski dizajn u Španjolskoj – Medalla ADI Or. Dio nagrade bila je radionica The Oak u istraživačkom centru za dizajn Domaine de Boisbuchet u Francuskoj. Rezultat te radionice je bio mobil MUC, koji ti je kasnije poslužio kao inspiracija za dizajn nagradnog trofeja ADI za 2024. godinu. Na radionici ste koristili materijale nastale od drveća posječenog za održavanje i dizajnirali ste na mjestu od kud dolazi materijal. Inače produkt dizajn uključuje kupnju početnog materijala, a ovdje si imala iskustvo iz prve ruke s početnim materijalom. Kako je to iskustvo utjecalo na tvoju dizajnersku praksu i odnos prema materijalu?

Bilo je vrlo zanimljivo osmisliti i realizirati projekt na samom mjestu odakle smo nabavljali materijal. Bila je to radionica koju su vodili Lex Pott i Chris Kabel, gdje je svaka osoba imala slobodu stvoriti projekt eksperimentirajući s hrastom iz šuma Domaine de Boisbuchet. Htjela sam istražiti vizualni efekt savijanja materijala, dajući kontinuitet i fluidnost drvenim komadima koji su spojeni zaobljavanjem kutova, primjenjujući sve to na komad drvenog namještaja.

Rad s materijalom točno onakvim kakvim ga pronađete u prirodi također vam daje vrlo zanimljivu slobodu ideja. Ovdje nismo bili toliko zabrinuti da rezultat mora biti milimetarski savršen i razumjeli smo da nesavršenosti u drvu koje nikada ne dospiju u redovne trgovine često mogu biti protagonisti konačnog komada.

 

 

Ovaj projekt je uključivao suradnju s drvodjelcima iz regije Osona. Prethodno si surađivala sa staklo-puhačima iz Barcelone. Što je tako zanimljivo u razmjeni između dizajnera i obrtnika?

Obrtnici su tehnički jako potkovani i skloni su specijalizaciji za vrlo specifičnu vrstu proizvoda što im omogućuje da razviju bogato iskustvo i sposobnost savladavanja materijala, kao i oblika i funkcionalnosti onoga što stvaraju. Dizajner, s druge strane, često nema vještine potrebne za rad s materijalom, ali ima mnogo ideja za moguće oblike, kombinacije ili vizualne igre koje bi se mogle istražiti.

Zato, čak i ako se obrtnik na početku može uplašiti dizajnerovih ne baš realističnih ideja, a dizajner se može osjećati razočarano kada čuje da njihove ideje nije moguće provesti, na kraju se postižu vrlo zanimljivi rezultati – sposobni istaknuti se od ostalih postojećih proizvoda. Dva nemirna uma koja spajaju svoje ideje.

 

 

Na dugoj listi tvojih klijenata su i neki veliki brendovi poput Desiguala, Chocolates Torras i Cacaolat. Kako se pristup velikim brendovima razlikuje od malih, lokalnih brendova?

Pozitivna strana rada s velikim brendovima je da što te klijenti kontaktiraju unutar normalnih radnih sati, znaju koje vrijednosti žele prenijeti dizajnom i budžet koji zadatak uključuje, navikli su raditi organizirano – prateći utvrđene procese, faze isporuke i cikluse povratnih informacija. Istovremeno, obično nisu toliko kreativni; od samog početka su skloniji biti komercijalniji i često se morate strogo pridržavati smjernica brenda.

Za mene su oni dobar način za stjecanje financijske stabilnosti i predstavljanje svog rada široj publici, ali zanima me ravnoteža između tih projekata i drugih koji su eksperimentalniji, usklađeniji s mojim vrijednostima i koji mi daju kreativnu slobodu.

 

Uz vođenje studija, također si predavala na fakultetu koji si završila. Na koji način rad sa studentima dizajna utječe na tvoj rad?

Predavanje na fakultetu je za mene bilo vrlo uzbudljivo iskustvo. Prije svega zato što sam, dok sam bila u tim istim učionicama, otkrivala veliku strast prema dizajnu; osjetila sam, i još uvijek osjećam, da je dizajn moja svrha u životu, što me potpuno usrećuje. Povratak u te učionice i rad sa studentima koji su upravo u tom trenutku – pokušavaju razumjeti i povezati se s projektom, pokušavaju dostići izvrsnost s motivacijom i predanošću – vrlo je lijepo i obogaćujuće iskustvo. Ono u čemu najviše uživam je provesti nekoliko sati daleko od računala, povezujući se s ljudima jedan na jedan. Mogu pauzirati svoje druge projekte, usredotočiti se na slušanje njihovih ideja te doprinijeti i voditi ih koliko god mogu.

 

 

Što nam možeš reći o planovima za Ariadna Sala Studio?

Profesionalno sam u sretnom periodu; osjećam da se moj rad prepoznaje i to svemu daje smisao. Istovremeno, želim se i dalje brinuti o budućnosti izvan posla –  provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim ljudima i sa sobom te nastaviti njegovati ciljeve izvan profesionalnih izazova, jer znam da će sve to donijeti pozitivne rezultate za studio.

Na profesionalnoj razini, moj je plan nastaviti usavršavati projekte u kojima sudjelujem kako bi bili usklađeni s temama koje me zanimaju – bilo da se odnose na psihologiju ili kulturu – projekte koji mi omogućuju da izađem iz zone komfora, surađujem s ljudima s kojima se mogu povezati i da se stalno razvijam. Vjerujem da je ovo dobar trenutak da ohrabrim profesionalce ili tvrtke koje smatraju da bismo mogli biti prikladni da me kontaktiraju kako bismo realizirali ideje i projekte. Bit će mi drago stupiti u kontakt s vama!