Skip to navigation Skip to main content

Izložba IGOR KUDUZ: „A JE LI ‘DANAS’ DANAS, ILI JUČER?“ – Dizajn za sebe i za druge 1998 – 2026. (6.11. – 20.11.2026.)

U petak 6. studenoga u 19:00 u HDD galeriji otvara se izložba IGOR KUDUZ: “A JE LI ‘DANAS’ DANAS, ILI JUČER?” – DIZAJN ZA SEBE I ZA DRUGE 1998 – 2026., koja donosi retrospektivni pregled djelovanja jednog od najagilnijih grafičkih dizajnera srednje generacije u Hrvatskoj. Izložba okuplja radove iz njegovog dizajnerskog opusa, većinom u obliku tiskanih izdanja – knjiga, kataloga, brošura, publikacija, samizdata i plakata. Poseban naglasak je na odnosu između naručenih projekata i osobnih, samoiniciranih izdanja, pokazujući kako Kuduz u oba područja razvija dosljedan, prepoznatljiv pristup koji polazi od sadržaja, ali ga preoblikuje u autonomni vizualni jezik.

Iz teksta Marka Goluba:
Izložba Igor Kuduz: „A je li ‘danas’ danas, ili jučer“ – Dizajn za sebe i za druge 1998 – 2026. zamišljena je kao retrospektiva djelovanja jednog od najagilnijih grafičkih dizajnera srednje generacije u Hrvatskoj, većinom sastavljena od tiskanih izdanja – knjiga, kataloga, brošura, različitih vrsta manjih ili većih publikacija, samizdata, u manjoj mjeri plakata. Premda je Kuduz, koji stupa i na dizajnersku i na umjetničku scenu sredinom 1990-ih, mnogo puta izlagao – prije svega svoje fotografske serije formirane oko jednostavnih koncepata – nikad do sada nije mu priređena nijedna izložba dizajna. Premda jasno fokusirana na njegov dizajnerski rad, u jednom dijelu izložba se oslanjala upravo i na, uvjetno rečeno, umjetnički dio njegove produkcije, ali s onog aspekta koji je referentan, štoviše, ključan za razumijevanje njegovih dizajnerskih radova.

 

 

 

Unatoč spomenutoj odvojenosti umjetničkog i dizajnerskog rada – toj jasnoj distinkciji između naručenih radova i samoiniciranih, između rada za druge i rada za sebe – Kuduz kao dizajner i jednome i drugome pristupa na potpuno isti način. Naime, neprestano, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, osim dizajna knjiga i publikacija za različite naručitelje, većinom u području kulture i umjetnosti, producira knjige umjetnika (tzv. artist books) – u ranim godinama to su često bili mali samizdati, knjige i bilježnice ponekad nastale u suradnji i razmjeni s drugim umjetnicima, a s vremenom se ta produkcija čvršće fokusirala na različite oblike kolekcioniranja, remiksa i reinterpretacije „neželjenih“ ili „rubnih“ proizvoda digitalne kulture (knjige My Dear Noble Friend i Panegyrics), knjige fotografskih dnevničkih bilješki urbanog života na njegovim najneglamuroznijim rubovima (Dubrovnik, pun života), dirljive dnevničke crtice dijaloga sa svojim sinom (m: tata, ja: ?), ili krajnje sistematične kombinacije svega navedenog (Knjiga o tri mjerenja vremena).

 

 

Upravo takvi osobni projekti, premda su samizdati i nastali kroz maksimalno slobodan proces rada, vrlo jasno rasvjetljavaju Kuduzov pristup dizajnu za naručitelje, bez obzira jesu li ti klijenti s nezavisne scene (koji su načelno otvoreniji eksperimentu) ili se radi o ozbiljnim, reprezentativnim kulturnim institucijama. Naime, Kuduz svoj jezik u dizajnu gradi koristeći gotovo isključivo elementarni instrumentarij – tipografiju, par osnovnih informacija uobličenih na vizualan način, te uvijek razložno definiran format, način uveza i teksturu i boju papira. Sve Kuduzove dizajnerske odluke proizlaze iz sadržaja i njim su definirane, pa ipak – nisu mu nužno i podređene. Naime, on sadržaj koristi kao polazište, iz njega izvlači najmanji zajednički nazivnik koji potom formira u nešto nalik logu, osnovnom layoutu znakova i grafičkih elemenata, ili „infografici“, a potom iz tih elemenata kao da iznova rekonstruira isti taj sadržaj za koji dizajnira.

 

 

 

Ono što su nekom drugom dizajneru možda „ograničenja“, zadatosti oko kojih treba pronaći neki put za komunikaciju, Kuduzu su materijal s kojim radi i kojim izgrađuje „vokabular“ svakog projekta u koji je uključen. Rezultat je tako svaki put drugačiji. Jedan od davnih primjera je katalog međunarodne izložbe Par lijevih cipela (MSU, 2010.), oblikovan u potpuno nekonvencionalnom formatu za taj tip publikacija, površine otprilike odgovarajuće dimenzijama poklopcu kutije za cipele, s dva odlučna crvena slova L (LL) koja čine svojevrsni logo same izložbe, minimalistički, duhovit, ironičan.

 

 

Drugdje se, kao u plakatu i katalogu 28. slavonskog bijenala služi nečim što izgleda kao gotovo piceljevski, apstraktan i racionalan modernistički princip – krugovi koji se u sekvencama pretvaraju u elipse i potom stežu u ravne crte koje na koncu postaju funkcionalni elementi prijeloma teksta. Sve dok ne povežemo vizual sa samim naslovom – Ravna ploča / Flat Earth, gdje ta racionalnost dobiva posve drukčije čitanje.

 

 

Pritom Kuduz vrlo dobro zna koliko daleko otići u svojoj interpretaciji sadržaja, kada ga poduprijeti snažnim vizualnim akcentima, a kada se odmaknuti i pustiti ga da govori, kada razlučiti važno od nevažnog, a kada sakriti osnovne informacije iza slojeva drugog sadržaja ne bi li se čitatelja navelo na postupno otkrivanje. Tako katalog hrvatske izložbe na Venecijanskom bijenalu 2022. već na samoj naslovnici donosi najsažetiju tekstualnu informaciju o sadržaju rada Tome Savića Gecana – praktički „sam“ taj rad – dok sve ostalo odlazi u drugi i treći plan. S druge strane, u slučaju knjige „TISAK – Dvadeset i tri kioska“ (BLOK, 2022.) s fotografijama Marka Ercegovića i esejom Igora Lasića, sama oprema, ponajviše suzdržan i „tih“ platneni uvez knjige asistira čitatelju u suočavanju s njenim sadržajem na sasvim suprotan način – on pruža dojam tišine i mira prije nego što nas u njenoj unutrašnjosti ne „napadne“ vrišteći horror vacui frontalno snimljenih kioska Tiska koje je Ercegović sistematično snimao, i unutar njih, u malom „kadru unutar kadra“, ljudi u tim kioscima rade.