Razdoblje na kojem je težište izložbe Zagrebački velesajam: propaganda i publicitet 1956.-1970. epoha je vrhunca Hladnog rata, utrke u naoružanju i nadmetanja velikih sila (poglavito SAD i SSSR-a) u atomskom naoružanju. Tim velikim silama je bilo itekako stalo da domete svojih industrija izlože na Zagrebačkom velesajmu – neovisno o tome je li to Apollo 8 ili automat za sladoled, ratni avioni, ili pak uređaji za dubinsko bušenje – velike sile su se natjecale tko će se pokazati razvijenijom i moćnijom. Nije teško razumjeti zašto su SAD mahom osvajale srca posjetitelja Zagrebačkog velesajma: sladoled koji je curio s automata u savršeni oblik ili masni pečeni pilić koji se okretao na mehaničkom ražnju svakako su bili slasnija poslastica od parnih kotlova SSSR-a.

 

 

U tom ekonomskom, političkom, militarističkom ali i kulturnom imperijalizmu,[1] Zagrebački velesajam ne samo da se izvrsno snalazio, već je i sâm funkcionirao kao stameni samostalan prostorni komunikacijski dispozitiv, unutar kojeg se vršila intenzivna ekonomska, kulturološka, trgovinska ali i politička propaganda. Tako će se ovaj tekst pozabaviti s nekoliko studija slučaja koji govore o tome kako je Zagrebački velesajam sudjelovao u masovnoj propagandi u socijalističkom društvu. Dvije studije slučaja se odnose na medij televizije, koji se tada tek zahuktavao do svog punog potencijala i današnje posvemašnje ekranizacije ljudskog habitata, jedan na tisak, koji je zahvaljujući rotacijskim tehnikama u ono vrijeme dopirao do milijuna ljudi, a četvrti se odnosi na medij filma, koji je tijekom 1950-ih i 1960-ih doživljavao svoj apsolutni vrhunac, te do pojave televizije ponajviše utjecao na životne odabire, ali i ponašanje, stil, a time i individualni identitet.

 

 

Već je, naime, Zagrebački zbor, preteča Zagrebačkog velesajma, uvelike pridonio popularizaciji i afirmaciji medija koji su u to vrijeme bili novost: plakat, fotografija, reklama.[2] Također, Zagrebački je zbor publicirao i vodiče kroz Zagreb, popularizirajući tako kulturu i znamenitosti svog grada, što je dosljedno nastavljeno i uvelike nadopunjeno u poslijeratnom razdoblju koje nam je u fokusu. Kontinuitet donekle potvrđuje i ime Sergija Glumca, likovnog umjetnika, grafičkog dizajnera i scenografa, koji je bio jedno od vodećih imena komercijalne grafike i vizualnih komunikacija za Zagrebački zbor tijekom 1930-ih, a oblikuje i plakat te programsku knjižicu za Proljetni sajam 1955. godine.[3]

 

 

Zagrebački zbor je također bio pionirski locus predstavljanja novih medija onog doba: na trećem Velikom sajmu 1924. godine prvi puta su zagrebačkoj javnosti predstavljeni radioaparati, u Martićevoj je 1927. postavljena i prva telefonska centrala, a na Međunarodnom sajmu 1939. godine koji su održao na lokaciji Savske 25 (danas Studentski centar), nizozemska tvrtka Philips instalirala je tada u Zagrebu i Jugoslaviji prvi puta viđen pokretni TV-studio.[4]

Valja reći i da je Zagrebački zbor udario temelje za razvoj specijaliziranog gospodarskog novinarstva, što se nastavilo i u socijalističkoj Jugoslaviji, kada se novinskim izvješćima iz gospodarstva i privrede pridavala znatna pažnja, vrijeme i novac.

 

 

Prvi izravni TV prijenos RTV Zagreb

Sredinom 1950-ih glavno sredstvo državne audiovizualne propagande bile su Filmske novosti.[5] No, u kolovozu 1956. Mario Fanelli stavlja čelnicima radiotelevizijske kuće na uvid plan „Organizacije eksperimentalnog TV studija TV Zagreb“. Nakon interne projekcije pokusnog kontrolnog programa iz Jurišićeve ulice, te odluke o prijenosu otvorenja Zagrebačkog velesajma južno od Save, dogovoreni su pokusi na toj novoj lokaciji.

 

Za tu priliku kamere i nužni uređaji montirani su u malom paviljonu sagrađenom uz glavni ulaz, a korišten je i jedan kran koji je na Velesajam stigao kao izložak.[6] U to vrijeme u Zagrebu, Hrvatskoj ili Jugoslaviji nitko nije imao televizor, pa se prijenos pratio preko malobrojnih aparata u izlozima i u nekoliko kavana. Natpis „TV Studio Zagreb“ tako se prvi puta emitirao 7. rujna 1956., a nakon špice pojavila se slika s kamere na krovu. Na toj slici u dubini se vidjelo Sljeme,[7] a u prvom planu krovovi Velesajma. Reporter Cino Handl rekao je: „Nalazimo se na novom Zagrebačkom velesajmu odakle vršimo direktni prijenos otvorenja Zagrebačkog velesajma“. Bila je to prva domaća TV emisija emitirana u socijalističkoj Jugoslaviji. Kako je Zagrebački velesajam otvoren uz poveliku političku prismotru (prije svega Aleksandra Rankovića), izravni prijenos je snažno amplificirao propagandni utjecaj otvorenja i pridonio „blagoslovu“ Maršala koji je otada redovni gost jesenjih manifestacija na Zagrebačkom velesajmu.[8]

 

 

Program se nastavio tijekom trajanja jesenjeg sajma, pa se tako 8. rujna na malobrojnim TV ekranima pojavilo lice spikerice Ljiljane Weiller, koja je najavila zabavni program sa sastavom Stjepana Mihaljinca, a na programu se našlo i nekoliko skeč-reklama: za tvrtke Poljoopskrba i Neva – Tvornica higijensko-kozmetičkih sredstava.

TV-emisija Porodica i domaćinstvo

Društveni, kulturološki i privredni fenomen Porodica i domaćinstvo puno je širi od onoga na što ga se uobičajeno svodi: tri izložbe održane na Zagrebačkom velesajmu. Jedna mala crtica iz obima te širine je i istoimena TV emisija. Ukupna širina tog fenomena ogleda se 1) kroz prizmu činjenice da se radilo o saveznoj akciji, odnosno da se ista koordinirala sa samog vrha – s jedne strane usmjeravana zaključcima V. Plenuma Saveza socijalističkog radnog naroda Jugoslavije, kao najmasovnije društveno-političke organizacije u federaciji s republičkim savezima, i s druge strane koordinirana kroz Savezni organizacioni odbor ‘Porodica i domaćinstvo’  sa sjedištem u Beogradu; 2) kroz prizmu uloge koju su u tom fenomenu imale ženske organizacije. Također, ovaj tekst se neće baviti povećim fundusom publikacija i tiskovina koje je objavio Savezni organizacijski odbor „Porodica i domaćinstvo“ iz Beograda, Centralni zavod „Porodica i domaćinstvo“, te Izdavačko poduzeće Porodica i domaćinstvo koje je imalo podružnice i u Beogradu i u Zagrebu te bilo djelatno od sredine 1960-ih pa sve do početka 1980-ih, kada istoimeno poduzeće ostaje u Zagrebu, te se sve do druge polovice 1980-ih objavljuju publikacije u samostalnoj nakladi, ili u partnerstvu s beogradskom kućom Informator, odnosno Potrošački informator. [9] Sve to ukazuje na brojne aspekte fenomena Porodica i domaćinstvo koje tek treba istražiti.

 

 

U periodu koji je u fokusu ove izložbe regulacija novih društvenih odnosa u socijalističkom društvu u punom je jeku. Jedna od najvećih tekovina socijalističkog društva je emancipacija žene kao autonomnog društvenog subjekta s punopravnim statusom u društvu koje podrazumijeva pravo na rad i na stan, pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu, glasačko pravo, itd. Kako bi se omogućila emancipacija žena u aspektu prava na rad, a istovremeno poticala pozitivna demografija, formulirale su se brojne društvene akcije i inicijative koje su trebale omogućiti ženi da što lakše podnese društveni teret svojih dvostrukih obaveza: obveza na poslu, kao subjekta koji samostalno privređuje, i roditeljskih i kućnih obaveza, koje su se, zbog patrijarhalnih obrazaca koje nije bilo jednostavno iskorijeniti, ipak smatrale – ženskim poslom.

 

 

Na tu regulaciju društvenih odnosa utjecao je niz društveno-ekonomskih aspekata, poput: problema ishrane populacije koja je sve više od agrarne postajala industrijskom, te je samim migracijama iz sela u grad došlo do nestašice nekih prehrambenih proizvoda ali i promjena navika; problema nedostatnog životnog prostora u gradovima, što je iniciralo masovnu stanogradnju i širenje gabarita urbaniziranih prostora; problema brige za djecu i starije osobe, jer se žene, sada zaposlene u industriji, nisu mogle baviti time kao kada nisu imale obavezno osmosatno radno vrijeme (često i puno duže, s obzirom na udarničke standarde tog razdoblja).

Prva izložba ”Porodica i domaćinstvo” održana je u okviru jesenjeg Zagrebačkog velesajma (na 10 000 m2 na zapadnoj strani ”starog dijela” ZV-a u Savskoj) 7.-22. rujna 1957. godine, a radilo se o pionirskom pokušaju vršenja utjecaja na svakodnevne navike, prije svega ženskog dijela populacije, kao i na oblikovanje novih. Prezentirali su se razni kolektivni modeli i organizacijski oblici obavljanja kućnih poslova te novi uporabni predmeti. Izloženi stambeni ambijenti koristili su se kao preporučeni modeli interijera u novim okolnostima modernog stanovanja.

 

 

Druga izložba ”Porodica i domaćinstvo” održana je od 6. do 22. rujna 1958. na novoj lokaciji južno od Save u okviru Međunarodnog jesenjeg Zagrebačkog velesajma od geslom ”Zajednica preuzima danas veliki dio brige za porodicu”. Izložba je obuhvaćala 7 paviljona i 3 dječja igrališta na 33 tisuće m², predstavljena je maketa ”idealnog naselja” za 5 000 stanovnika, nastavilo se s prezentacijom novih stambenih ambijenata ali i zajedničkih servisnih prostora (npr. kolektivne praonice rublja koje su trebale biti uobičajena sastavnica zgrada u novim stambenim  rajonima). Predstavljene su razne tipologije i veličine stanova – za samce, obitelji s djecom, opremljeni namještajem, dekorativnim tkaninama, raznim uporabnim i ukrasnim predmetima kao i sredstvima za čišćenje i održavanje. Tu je i prijedlog dvosobnog i trosobnog stana s pripadajućom industrijskom opremom Bernarda Bernardija obliku izložbenog modela u prirodnoj veličini. No, radilo se intenzivno i na tome da radna porodica postane i porodica potrošača pa su sagrađene dvije ogledne trgovačke kuće: konfekcijska modna kuća arhitekata Aleksandra Dragomanovića i Ninoslava Kučana,[10]  te supermarket, arhitekata Zdravka Gmajnera, Stjepana Milkovića i Emila Ladineka, opremljen domaćim proizvodima.[11] Potrošnja i želja za potrošnjom stimulirala se i nagradama za posjetioce, među kojima su bili sljedeći proizvodi: motor kotač NSU, narodni radio prijemnik, 2 usisivača, 2 hladnjaka, 2 električne pećnice, 2 bicikla, sedmodnevni posjet sajmu u Briselu, desetodnevno ljetovanje na Rabu, putovanje jugoslavenskim brodom u Grčku, 2 police osiguranja od nesretnih slučajeva, itd. S obzirom na milijunske brojeve posjetitelja takva investicija je bila itekako isplativa.

 

 

Treća izložba ”Porodica i domaćinstvo”, o kojoj se najčešće govori kao o posljednjoj, održana je u okviru Proljetnog zagrebačkog velesajma od 30. travnja do 15. svibnja 1960. godine. Savezni organizacioni odbor Porodica i domaćinstvo i Međunarodni zagrebački velesajam ujedinjuju međunarodni proljetni sajam robe široke potrošnje s Međunarodnom revijalnom izložbom Porodica i domaćinstvo u jedinstvenu privrednu i društvenu manifestaciju. Tako se za tu manifestaciju koristio cjelokupan prostor ZV-a gdje se u okviru devet tematskih cjelina (1) Turizam, 2) Mi na odmoru, 3) Stambena zajednica u suvremenoj rekonstrukciji gradova i naselja; 4) Stanovanje, 5) Trgovina, 6) Sajam igračaka, 7) Dječje ustanove, 8) Revija suvremenog odijevanja, 9) Porodica i domaćinstvo na selu) predstavio presjek međunarodnog tržišta robe namijenjenoj porodici i domaćinstvu. Robne grupe su predstavljane u ambijentima koji su osiguravali demonstracije i druge oblike prikazivanja svojstava robe. Način izlaganja bio je podijeljen na sajamski i izložbeni, koji je podrazumijevao ambijente prema gore navedenim grupama. U tematskom paviljonu Stambena zajednica prikazan je proces stvaranja stambene zajednice od ideje do realizacije, na primjerima iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Splita Rijeke, Siska, itd. Bernardo Bernardi predstavio je svoje ”stanove bliske budućnosti” u naravnoj veličini s odgovarajućom opremom. Dječja igrališta prikazana su na otvorenom prostoru jugoistočnog dijela ZV-a.

Žiri sastavljen od stručnjaka i potrošača ocjenjivao je kvalitetu, funkcionalnost i estetiku izloženih proizvoda, a ocjene su utjecale na daljnji plasman istih. U suradnji sa zagrebačkim Narodnim i Radničkim sveučilištem, Narodnom tehnikom, republičkim zavodima za unapređenje domaćinstva, te mnogobrojnim privrednim subjektima (Sljeme, Labud, Saponia, Josip Kraš, Kolinska, Vrbas, Bagat, … da spomenemo samo neke), ali i društvom za borbu protiv alkoholizma Preporod i poslovnim udruženjem Standard, organizirana je Katedra Porodica i domaćinstvo, svojevrsni ”instruktažni centar” namijenjen stambenoj zajednici, koji je instruirao potrošače oko pitanja prehrane, uređenja i opreme stana, tehnike u kući, te njege i zaštite djece.[12]

 

 

TV emisija Porodica i domaćinstvo lansirana je unutar informativno-političkog sektora RTV Zagreb 7. siječnja 1959. godine (dakle uvelike prethodi istoimenoj izložbi iz 1959. godine), a povjesničar televizijskog medija Nikola Vončina smješta je u istu grupu s još dvije emisije: Nauka i tehnika te Poljoprivredna emisija. Već prva emisija naziva Porodica i domaćinstvo ukazala je na raznorodnost tema kojima će se baviti: spikerica Nada Agbaba razgovarala je s predstavnicom Zavoda za dječje igračke stremeći unaprjeđenju likovnog senzibiliteta djece od najranije dobi (gdje smo danas u tom polju?), te potom s trojicom stručnjaka iz područja prehrambene industrije (za to danas imamo njemačke lance samoposluga).

Emisija je bila namijenjena ženskoj publici,[13] pa je uređivačka politika otvarala teme koje su bile zanimljive ženama na koje je pao dvostruki teret – kućanice i zaposlene žene. Proljetna emisija emitirana 6. svibnja bila je tako posvećena modi, pa je u TV studiju priređena i modna revija, u ljeto 1959. intervjuiralo se Žuži Jelinek po povratku iz SAD. Na izložbi se može vidjeti Milka Babović kako sa TV ekrana podučava žene kako se koristi – električno glačalo. Milka Babović vodila je i specijalne priloge emisije pod naslovom „Vježbajte s nama“, jer nova emancipirana žena je, naravno, osim što radi 8 sati u tvornici ili birou, pa potom barem 4 kod kuće i oko djece, morala i savršeno izgledati, ili barem – paziti na svoje zdravlje.

Milki Babović se pripisuje i uvrštavanje emisije Porodica i domaćinstvo, koju je uglavnom i uređivala, u informativno-politički sektor RTV Zagreb.[14] Emisija Porodica i domaćinstvo emitirala se najvjerojatnije do 1965., a Centri za porodicu i domaćinstvo spominju se i 1973. godine.[15]

 

 

Zagrebački velesajam i Vjesnik

Dnevna tiskovina Vjesnik sa svojim tjednim dodacima (Vjesnik u srijedu) specijaliziranim tematima i oglasima je propagirala i brojnim najavama i osvrtima redovno pratila događanja na Zagrebačkom velesajmu. U ovom tekstu iznijeti ću dvije crtice koje donekle ilustriraju dimenzije propagande Zagrebačkog velesajma u Vjesniku.

Prva crtica odnosi se na posebni temat u izdanju Vjesnika od 11. rujna 1956. kojim se posebno popratilo Međunarodni jesenji zagrebački velesajam, a druga crtica odnosi se na oglase objavljene u Vjesniku a koje je za Zagrebački velesajam dizajnirao Dušan Bekar, svestrani autor, između svega ostalog, i sveprisutnog logotipa Porodica i domaćinstvo.

 

Duhovito oblikovana naslovna stranica temata u Vjesniku Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske,[16] što je puni naziv te tiskovine u tom periodu, prikazuje prosječnog poslovnog čovjeka, a na njegovoj aktn-taški ispisana su imena raznih zemalja, od Danske preko Engleske i Njemačke do velikih sila SSSR-a i SAD, koji je zakoračio na novu lokaciju Zagrebačkog velesajma južno od Save. Potom slijedi stranica na engleskom jeziku pod nazivom China presents to you at Zagreb International Fair. Postoji vrlo snažan politički razlog za ovaj lingvistički i reklamni ustupak. Naime, iako se socijalistička Jugoslavija u mnogočemu ugledala na kinesku komunističku oslobodilačku borbu za nezavisnost od japanskog osvajača, te upućivala Mao Ce-Tungu diplomatske note od samog proglašenja NR Kine 1949. godine, NR Kina je, zbog loših odnosa između socijalističke Jugoslavije i SSSR-a, odbijala te diplomatske note. Međutim, nakon Staljinove smrti, Hruščov 1955. godine dolazi u Beograd i s Titom potpisuje Beogradsku deklaraciju o dugoročnoj suradnji. Taj pomirbeni čin i ruka koju je Hruščov pružio sve do Beograda, potaknula je i Kinu na pokretanje bilateralnih odnosa sa socijalističkom Jugoslavijom. Jugoslavija je uzvratila time što su SSSR-u i NR Kini, a posebice Kini, dobile najveći broj kvadrata za svoje paviljone, što je izazvalo veliko negodovanje SAD-a (vidi u nastavku teksta). Cijela stranica u Vjesniku na engleskom jeziku služila je promociji Kine u Europi, ali i globalnom partnerstvu,[17] izlistavajući razne kineske tvrke s naglaskom na export–import korporacije, pozivajući „come and visit us at our pavilion“. Nekoliko stranica dalje oglašavaju se dvije madžarske tvrtke za izvoz, ali samo na hrvatskom jeziku. Kina je 1956. godine zauzela posebno mjesto u Aleji nacija na zagrebačkom velesajmu, a pagoda njenog paviljona dominirala je tadašnjom Avenijom Borisa Kidriča (danas Avenija Dubrovnik) sve do izgradnje nebodera u Sigetu sredinom 1960-ih, dakle gotovo čitavo desetljeće.

 

 

Oglasi u Vjesniku o kojima je ovdje riječ, a jedan se može vidjeti na izložbi, u posudbi od obitelji Bekar, samo su mali dio onoga što je Dušan Bekar radio za Zagrebački velesajam. Vrlo mali fragment pak toga izložili smo u okviru ove izložbe. Svakako treba ponukati na čitanje i razgledavanje kataloga izložbe Porodica i domaćinstvo. Lepršava svakodnevice Dušana Bekara.[18] Samo bih dodala jednu, nadam se, eye-opening i hands-on inducing kvalitetu Bekarovog rada koji je prava oda crtačkoj ruci: Bekar je ambijentima koje je Bernardo Bernardi izlagao na zagrebačkom velesajmu u sklopu izložbi Porodica i domaćinstvo udahnuo – ambijentalnost, duh i život. Bekarovi su dekorativni panoi poput storyboarda za izvrstan reklamni film. Te panoe koje je Bekar napravio za Zagrebački velesajam nažalost nismo mogli izložiti ovog puta u Galeriji HDD-a, ali radimo na ideji velike izložbe povodom 120 godišnjice Zagrebačkog velesajma u nekom od paviljona (ako ne i više njih), tako da će sigurno biti prilike da Bekarovo djelo zasja u punoj snazi.

Bekarovo crtačko umijeća ogleda se i u oglasima koji su otisnuti u Vjesniku povodom prve izložbe Porodica i domaćinstvo, a mi smo za izložbu odabrali onaj koji se koristi tehnikom foto-kolaža i grafike. Istaknuti ću još jednom: sjajni Bekarov logotip za federalni projekt projekt Porodica i domaćinstvo divan je i pamtljiv motiv, koji je nadasve poticajan i danas, u okruženju našeg potresom ranjenog Zagreba.

 

 

Političko-propagandni i industrijsko-propagandni film

Na izložbi prikazujemo dva propagandna filma, po jedan iz svake grupe.[19]

Primjer političko-propagandnog filma je Međunarodni jesenji zagrebački velesajam 1956 režisera Hajrudina Krvavca u produkciji Bosna-filma, čiji je motiv u samom naslovu. Kako je došlo do suradnje Zagrebačkog velesajma i Bosna filma, još mi nije poznato, no sigurno je da se za film koristio onaj prije spomenuti kran koji je RTV Zagreb dobio na posudbu. Materijal je pažljivo montiran i pušten u distribuciji 1957. godine,[20] najvjerojatnije kao tzv. foršpan ispred glavnih filmova u tada izuzetno popularnim zagrebačkim kinematografima, a možda i u kinematografu koji je 1957. uređen u Kineskom paviljonu.[21]

 

 

Narativ kreće iz srednjevjekovnog i historicističkog dijela grada, da bi se prebacio na južnu obalu Save, u „novosagrađeni velesajamski grad“. U novosagrađenoj Aleji nacija, koja i danas predstavlja osnovnu urbanističku os tog mikro-grada, prema filmu, istaknuto je 27 zastava. Zahvaljujući Većeslavu Holjevcu i njegovim diplomatskim vezama koje su omogućile izgradnju nacionalnih paviljona (pojedine zemlje same su ih gradile, kao vlastitu investiciju), urbana os i matrica „velesajamskog grada“ nikla je za 148 dana. Ističe se monumentalni Kineski paviljon arhitekta Cheng Sung Maoa u tzv. nacionalnom stilu.[22] NY Times konstatira da je SAD u nepovoljnom položaju u odnosu na SSSR i Kinu, jer ima paviljon na staroj velesajamskoj lokaciji,[23] u Savskoj ulici (danas Tehnički muzej) što također govori o tome kako se manipuliralo odnosima globalne moći pri urbanističkim konstelacijama Zagrebačkog velesajma.

 

 

Indija i „azijske zemlje“ ističu se kao najveći uvoznici jugoslavenske elektro- i mašinske industrije. Pokret nesvrstanih, potaknut 1955. godine konferencijom u Bandungu (Indonezija) i iniciran sastankom na Brijunima u srpnju gdje su se sastali indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Egipta Gamal Abdel Nasser i Tito, potpisnici Brijunske deklaracije kao utemeljiteljskog dokumenta Pokreta, imao je očigledne ekonomske benefite (vrijednost zaključenih ugovora između domaćih i stranih izlagača navedena u filmu je 110 milijardi dinara).

Glazbena podloga fanfarama najavljuje dolazak predsjednika Indonezije Ahmeda Sukarna u raskošnoj limuzini, dok narator kaže da su strani posjetioci govorili o manifestaciji kao o „sajmu koegzistencije“, pri čemu je (miroljubiva) koegzistencija, pojam mirnog suživota spram blokovske podjele i ratnog huškanja, jedna od pet Nehruovih lema koji su ušli u sastav Deklaracije o promicanju međunarodnog mira i suradnje od 10 točaka, a koja je prihvaćena upravo na konferenciji u Bandungu. Termin miroljubiva koegzistencija u širu upotrebu ulazi tek 1960-ih, nakon osnivanja Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. godine.

 

 

Indonezija je bila pod kolonijalnom upravom od 16. stoljeća, prvo portugalskom, a kasnije holandskom. Nakon Drugog svjetskog rata, Sukarno koristi kapitulaciju Japana i proglašava nezavisnost zemlje, te i oružanim otporom i diplomacijom onemogućava Holandiji da re-kolonijalizira Indoneziju, te Holandija konačnu priznaje indonešku nezavisnost 1949. godine. Konferenciju u Bandungu, održanu u aprilu 1956. godine kao sastanak afričkih i azijskih zemalja, organizirali su indonezijski domaćini u suradnji s Burmom (danas Myanmar), Ceylonom (danas Šri Lanka), Indijom i Pakistanom. Učestvovalo je 29 zemalja (dakle, gotovo isti broj zemalja kao i na Velesajmu 1956. godine) pri čemu je time u Bandungu na globalnoj razini politički reprezentirano više od pola svjetske populacije. Konferencija se bavila odbijanjem zemalja Zapada da se konzultiraju s učesnicima konferencije na temu odluka koje se tiču Azije, zabrinutošću tenzijama između NR Kine i SAD, željom da se uspostave miroljubiviji odnosi učesnika konferencije s Kinom, otpor kolonijalizmu (naročito francuskom utjecaju u Sjevernoj Africi), dok se Indonezija zalagala za svoje još tada aktualne sukobe s Holandijom oko Nove Gvineje. Vodile su se rasprave o tome kako regulirati utjecaj SSSR-a, kako u Istočnoj Evropi tako i u centralnoj Aziji, pri čemu je taj utjecaj stavljen na istu ravan sa zapadnjačkim kolonijalizmom. Kao što je već spomenuto, usvojena je deklaracija o promicanju međunarodnog mira i suradnje od 10 točaka koja je obuhvaćala i principe Povelje Ujedinjenih nacija i pet Nehruovih principa (međusobno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, izostanak agresije, neuplitanje u interne politike izvana, jednakost i međusobni benefit, te miroljubiva koegzistencija).

Ovim celuloidnim spomenikom (hvala Ivi Škrabalu na toj divnoj sintagmi) Ahmetu Sukarnu u povijest je upisana snaga i promućurnost jugoslavenske socijalističke međunarodne diplomacije te zalaganje za antikolonijalne i miroljubive politike, što će postati glavne karakteristike Pokreta nesvrstanih, političkog pokreta kojeg je socijalistička Jugoslavija bila osnivač, a čije su zasade bile jednako globalno aktualne tada, 1955. godine, kao i danas, točno 70 godina kasnije.

 

 

Drugi film prikazan na izložbi pripada žanru industrijsko-propagandnog filma. U vrtu čelika– Zagreb, velesajamski grad jedan je od filmova koje je zajedno sa Zora-filmom, filmskom kućom specijaliziranom za obrazovno-propagandni film, producirao – Zagrebački velesajam. Moje istraživanje u Arhivu Jugoslavije ukazalo je na činjenicu da se Zagrebački velesajam borio za svoj status filmskog producenta,[24] što je očito bila ideja tadašnjeg generalnog direktora Ivana Bačuna. Naime, Zagrebački velesajam uputio je 6. ožujka 1957. godine zamolbu s Bačunovim potpisom Sekretarijatu za privredu Narodnog odbora grada Zagreba kojim traži da se djelatnosti ustanove sa samostalnim financiranjem prošire na ”vršenje obrtničke djelatnosti fotografije i filma (proizvodnja i prodaja) u zemlji i inozemstvu.”[25] Svoju zamolbu objašnjavaju potrebom za ”proizvodnjom i stvaranjem serija propagandno komercijalnih i dokumentarnih filmova o jugoslavenskoj privredi koja izlaže na sajmu.” Dokumentarni filmovi o jesenjem sajmu 1956. su se tada već prikazivali u cijeloj Jugoslaviji, te bili pripremani za izvoz u zemlje Evrope, Azije i Amerike. Naglašavala se mogućnost ZV-a da bude ”inicijator, producent, i kooperator stvaranja tih filmova”. Bačun ističe kako se ”mogu pripremiti mali filmski festivali o jugoslavenskoj privredi” koji bi polučili bi ”veliki i siguran uspjeh i najbolje bi obavijestili zainteresirane krugove ljudi o našim privrednim mogućnostima”. Iz dokumenta koji Sekretarijat za privredu Narodnog odbora grada Zagreba 20. travnja 1957. godine šalje Savjetu za nauku i kulturu Narodne republike Hrvatske, zajedno s citiranim podneskom Zagrebačkog velesajma, razvidno je da je to tijelo podržalo zahtjev ZV-a, upućujući na činjenicu da je ZV ustanova a ne poduzeće, ali su njegovi zadaci i dalje ”obavljanje privrednih djelatnosti” a s tim u vezi i ”snimanje, izrada reklamnih i reklamno-propagandnih filmova ekonomske propagande, te davanje istih na prikazivanje u svim kinematografima.” Nažalost, iz dokumenta od 8. svibnja 1957. godine, u kojem se Savjet za kulturu i nauku Narodne republike Hrvatske očituje Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Saveznog izvršnog vijeća,[26] razvidno je da je Savjet dao negativno mišljenje pozivajući se na Osnovni zakon o filmu te svoj stav obrazlažu riječima da zahtjev ZV-a ”nije vodio računa o intenciji Osnovnog zakona o filmu, nego se isključivo vodio privrednim momentom”. Kako je Sekretarijat za prosvjetu i kulturu SIV-a potom potvrdio mišljenje Savjeta za kulturu i nauku NR Hrvatske ovaj dalekovidni i opravdani pokušaj ZV-a da opravdano proširi svoju djelatnost, osujećen je, izrijekom, na republičkom nivou, a savezni nivo je to mišljenje samo – potvrdio.

 

 

No, u kratkom vremenu od podnošenja zahtjeva do osujećenja te izvrsne ideje koja je već postala praksa, Zagrebački velesajam producirao je niz filmova, među kojima se atraktivnošću ističe film U vrtu čelika Frane Vodopivca (iako koloritom i živosti ne zaostaju ni drugi koje je snimio isti autor). Film je dovršen i distribuiran u jubilarnoj 1959. godini kada se obilježavalo pola stoljeća Zagrebačkog velesajma, pa se tako zabilježilo i godišnje okupljanje Unije sajmova (UFI),[27] koje je preteča Zagrebačkog velesajma, Zagrebački zbor jedan od osnivača. Ove godine obilježavamo i 100-u obljetnicu Unije koja je danas vrlo aktivna na globalnoj razini.

Spomenula bih za kraj da se prije 2 godine posjetom indonezijskog predsjednika Joka Widoda pohvalio jedan od vodećih svjetskih sajmova, onaj u Hannoveru.[28] Mi smo se takvom razinom kulturne i privredne diplomacije mogli hvaliti prije 70 godina. Odista imamo što naučiti iz vlastite prošlosti, ako je odlučimo dobro upoznati.

 

[1] Komunikacijski imperijalizam tiče se infrastrukture komunikacije, a kulturni sadržaja komunikacije. Vidi: Michael Kunczik: Predgovor. Masovni mediji i njihov utjecaj na društvo. U: Malović, S. (ur.) Masovno komuniciranje, Zagreb, Koprivnica: Golden marketing-Tehnička knjiga, Sveučilište Sjever, 2014. Infrastruktura je tada bila naša, sada je i to veliko pitanje.

[2] Već je prva Gospodarska izložba 1864. godine imala svoj katalog, 1913. godine su prvi puta otisnuti plakati na stranim jezicima i izdane brošure s cjelokupnim programima jesenske priredbe, a 1921. imenovan je prvi voditelj propagande. Također, u Zagrebu tada djeluju brojni reklamni zavodi, između ostalog Interreklam d.d., Centroreklam, Orbis, Publicitas, i brojne manje oglašivačke agencije. Izvor: ***ZVjetar u leđa velikim imenima dizajna i reklamne industrije u Hrvatskoj. U: Buković, D. (ur.) Povijest utkana u viziju budućnosti. Zagrebački velesajam 1919-2019., Zagreb: Zagrebački velesajam, 2019.

[3] Vidi Magaš Bilandžić, L.: Sergije Glumac: grafika, grafički dizajn, scenografija. Zagreb: DPU, 2019. Osim tog korištenog rješenja, u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice čuva se i skica za plakat Proljetnog zagrebačkog velesajma iz 1948. godine, koji najvjerojatnije nije korišten.

[4] Vidi Arčabić, G.: Zagrebački zbor kao poveznica hrvatskog i europskog gospodarstva : (1922.-1940.), Zagreb: MGZ&Srednja Europa, 2013.

[5] Filmske novosti na Zagrebačkom velesajmu uglavnom su bilježile dolazak Maršala Tita na otvorenje Međunarodnog jesenjeg velesajma, a dolazio je svake godine u razdoblju od 1956. do 1975. godine. Kao datum njegovog posljednjeg posjeta Zagrebačkom velesajmu zabilježen je 17. septembra 1975. godine. Vidi: Igić, Lj. (1989) Zagrebački velesajam i sajmovanje u Zagrebu. IM, /1989, 3/4 Pogledi, iskustva, događaji / View points, experiences and events. Više o samim Filmskim novostima ovdje: https://filmskenovosti.rs/ , posjećeno 26.8.2025.

[6] Tzv. “Dolly crane” je zagrebačkoj TV kući u nastajanju na raspolaganje stavila engleska tvrtka Mole Richardson.

[7] Kako bi se Velesajam povezao sa odašiljačem na Sljemenu, demontiran je dio uređaja sa Stipanovog Griča i prenesen na Velesajam. Također, zbog tog prijenosa sa Velesajma, prekida se veza s Italijom već 5. rujna, a antenski reflektor uređaja za vezu na Sljemenu usmjerava se prema Velesajmu. Izvor: Vončina, N.: TV osvaja Hrvatsku : prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj III. : (1954.-1958.). Zagreb: Hrvatski radio, 1999.

[8] Za ovaj medijski aspekt promocije Zagrebačkog velesajma bio je odgovoran tadašnji direktor Ivan Šibl.

[9] Bibliotečnu seriju pod nazivom Porodica i domaćinstvo njegovala je tijekom 1970-ih i 1980-ih Nakladnička kuća Znanje.

[10] Godine 1959. ista je preseljena na lokaciju sinagoge uništene od strane ustaškog režima 1941. godine, danas je na tom mjestu parkiralište u Praškoj ulici.

[11] Također dislociran 1959. godine, gdje, srećom, iako modificiran, i danas stoji kao Nama na Trešnjevačkom trgu. Najvjerojatnije je osmišljen prema predlošku američkog supermarketa koji je predstavljen na ZV-u godinu dana ranije, što je još jedan dokaz uspješnosti američkog kulturnog imperijalizma.

[12] Izvor: Državni arhiv u Zagrebu, fond HR-DAZG-1172 ZAGREBAČKI VELESAJAM (1947.-1990.)[1990.-2002.], Sektor za propagandu i publicitet.

[13] O tome kako se stvarala nova jugoslavenska žena trebalo bi napisati opsežnu knjigu, kao i o imaginariju još novije hrvatske žene-majke-kraljice.

[14] Izvor: Vončina, N.: RTV Zagreb : 1959.-1964. : prilozi za povijest radija i televizije u Hrvatskoj IV. Zagreb: Hrvatski radio, 2001.

[15] Izvor: HRT, INDOK

[16] Vjesnik se od 1945. do 1953. zvao Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, potom od 1953. do 1990. Vjesnik socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, a potom je kratko vrijeme bio Vjesnik-zagrebačko izdanje, od 1990-1992. Kako je uništen Vjesnik, i kao tiskovina i kao nakladnički gigant, također tek treba istražiti. U međuvremenu, neboder dovršen 1972. (arhitekt Antun Ulrich, zagovornik Zagrebačke škole arhitekture i kulture) za tu nakladničku kuću avetinjski bdije nad suvremenim Zagrebom.

[17] Engleski se očito nametnuo kao lingua franca novog poretka nakon 2. svjetskog rata.

[18] Izložba Porodica i domaćinstvo. Lepršava svakodnevice Dušana Bekara. Tehnički muzej Nikola Tesla, 2.-15. listopada 2024. urednica Alira Hrabar Bekar. Katalog je dostupan i u Knjižnicama grada Zagreba.

[19] Kratkometražni reklamni film (ovdje propagandni film) je zaseban filmski žanr, marginalno tretiran u historiografiji i filmskih studija i povijesti dizajna i vizualnih komunikacija. O animiranom reklamnom filmu vidi: Ajanović-Ajan, M.: Kratki reklamni film – ogled o jednom filmskom žanru. U: Hrvatski filmski ljetopis. Film i druge umjetnosti, 118-119/2024, 27-42. Vidjeti također: „Reklamni filmovi Zagrebačke škole animacije na Danima hrvatskog filma!“, https://dizajn.hr/blog/reklamni-filmovi-zagrebacke-skole-animacije-na-danima-hrvatskog-filma/ , posjećeno 28. kolovoza 2025.

[20] Dozvola za distribuciju izdana je 23. siječnja 1957. godine (izvor: Hrvatski državni arhiv – Kinoteka, opis filma).

[21] NR Kina je uvelike sudjelovala u gradnji svog paviljona, svečano ga i otvorivši 1956. godine, no nakon toga ga nije koristila od 1957. do 1971. godine.

[22] Paviljon je gradilo zagrebačko poduzeće “Plan”, a zgrada je najvjerojatnije jedina kuća koju je NR Kina su-izgradila kao vernakularni objekt na evropskom kontinentu.

[23] New York Times, 8. rujna 1956. godine.

[24] Što potvrđuje i dokumentacija u Kinoteci Hrvatskog državnog arhiva – postoji niz filmova koje je Zagrebački velesajam koproducirao.

[25] Svi citati koji slijede u ovom odlomku su iz istog izvora: ARHIV JUGOSLAVIJE, AJ-318-241 Bioskopi i domovi kulture 1954-1966., kut. 173.

[26] Savezno izvršno vijeće, SIV, osnovano je 1953. godine i zamijenilo je vladu FNRJ; u razdoblju od 1953. do 1963. godine, funkciju predsjednika SIV-a obnašao je predsjednik FNRJ J.B. Tito.

[27] UFI je osnovana u Milanu, Italija, 15. travnja 1925. godine, od strane 20 vodećih europskih međunarodnih sajmova: Bordeaux, Bruxelles, Budimpešta, Köln, Gdanjsk, Frankfurt/Main, Leipzig, Ljubljana, Lvov, Lyon, Milano, Nižni Novgorod, Padova, Pariz, Prag, Reichenberg, Utrecht, Valencia, Beč i Zagreb. Dakle, Zagrebački velesajam je to trebao dostojno obilježiti upravo u ovoj godini. Više: https://www.ufi.org/ufi/ufi-history/ , posjećeno 1. rujna 2025.

[28] Više na https://www.freiheit.org/indonesia/indonesian-president-visited-hanover-fair-focus-economy-and-energy-transition