Dora Bilandžić, fotografija: Barbara Radelja

Dizajn nije samo estetika – on može biti i alat za osnaživanje ideja i poticanje promjene. Dora Bilandžić, grafička dizajnerica iz Zagreba fokusirana je na projekte iz kulture, ekologije i obrazovanja, a još od Studija dizajna promišlja dizajn upravo kroz tu prizmu. Projekt Crystal Clean kojeg je 2019. godine pokrenula s Andreom Šarić okupio je čitavu zajednicu i postao njihov zaštitni znak. Od 2023. godine surađuje s Emom Božek koju je pripremala za Studij dizajna, a njihova suradnja prerasla je u kreativni tandem koji oblikuje razne dizajnerske projekte. U razgovoru s njom istražujemo kako angažirana umjetnost izražena dizajnerskim alatima može oblikovati društvo, ali i svakodnevicu.

 

Radila si za različite klijente, ali samoinicirani projekt Crystal Clean koji si pokrenula s Andreom Šarić postao je tvoj zaštitni znak.  U sklopu projekta Crystal Clean nastao je rad Znakovi promjene koji donosi nove interpretacije prometnih znakova, a tematski obuhvaća ekologiju, povratak prirodi, ali i teme bliskosti i prisutnosti. Rad je predstavljen na Izložbi hrvatskog dizajna 23/24, a prije toga na dvije samostalne izložbe u Splitu i Zagrebu. Koja je bila nit vodilja projekta i zašto ste se odlučile za komunikaciju kroz “medij” prometnog znaka?

Ciklus Znakovi promjene nastao je u sklopu rezidencijalnog programa Nove eko stvarnosti platforme Culture Hub Croatia (CHC), koji je rezultirao i izložbom u njihovom prostoru u Splitu. Rezidencija nam je omogućila vrijeme za istraživanje splitskog podneblja – tražile smo održive prakse vrtlarenja i brige o prirodi. Udruga Permakultura Dalmacija nam je otkrila inspirativno drživo imanje “Nove starine” u Solinu, kojeg vodi samouki kipar Ivan Tokić.

 

 

Mislile smo da će izložba rezultirati klesanjem kod Ivana ili fotografskim kolažima, no proces nas je odveo u drugom smjeru. U 20-ak sati što smo provele na autocesti do Splita i nazad u Zagreb, počele smo obraćati pažnju na prometne znakove. Promatrale smo ih kao vizualne objekte koji se nalaze posvuda, van konteksta njihove funkcije.

Paralelno s tim, osjećale smo tjeskobu zbog manjka brižnosti prema prirodi i fokusa tog podneblja na turizam koji nemilosrdno mijenja prirodne krajolike i jadranski ekosustav. Imale smo potrebu prestati nagovarati ljude na drugačije djelovanje i uspostaviti nova pravila ponašanja koja su na strani interesa prirode. Iz potrebe da te dojmove izrazimo, negdje putem nam je kliknulo da to možemo napraviti medijem kojeg sustav koristi za uspostavu pravila ponašanja – prometnim znakovima!

 

 

Nakon što nam je ideja došla, počele smo postupno otkrivati dubinu tog neistraženog medija. Analizirale smo svaki detalj njihovih oblika, zavijene rubove, linijske okvire, boje, simbole… Htjele smo u taj tvrdi medij staviti nešto mekano i nježno, što njeguje prirodu. Splitsko izdanje izložbe održano je u listopadu 2023., a za zagrebačko izdanje izložbe htjele smo napraviti nove znakove, i pitale se mogu li prometni znakovi usmjeravati na bliskost, prisutnost i zajedništvo. Tako su nastali radovi poput Zagrljaja i Here / Now, izloženi u travnju 2024. u Galeriji Klet.

 

 

 

Iako si primarno grafička dizajnerica, često sudjeluješ u edukativnim projektima i intenzivno si uključena u rad u zajednici. Ti i Andrea ste držale brojna predavanja o recikliranju, radionice kompostiranja, a pokrenule ste i vrtlarski community Garden Club. Od kud tolika svijest, odgovornost a rekla bih i volja za implementiranjem održivog načina života u svakodnevicu?

Nije teško imati volje kad si inspiriran! Objasnit ću ukratko svoju priču. Odrasla sam na selu i kao klinka često provodila vrijeme kod djeda i bake koji su imali malo imanje. Premda su bili siromašni i skromni ljudi, stvarali su obilje u suradnji s prirodom. Imali su veliki vrt i sve vrste domaćih životinja. S njihovim odlaskom, i ja sam napustila taj način života. Kao tinejdžerka preselila sam se u Zagreb jer sam htjela intelektualno razviti i ostvariti. Pronašla sam se u dizajnu i završila Studij dizajna, no par godina nakon faksa me uhvatila kriza. Zasitila sam se života u gradu i dobila potrebu vratiti prirodu u svoj život, onaj osjećaj ispunjenja koji sam imala kao klinka.

U tom razdoblju sam se također svakodnevno informirala o klimatskim promjenama. Bila sam prestravljena tihim promjenama koje se događaju diljem planeta, a o kojima mainstream mediji tada još nisu govorili. Sve te okolnosti, kao i nedostatak angažiranosti moje okoline za zaštitu prirode rezultirale su potrebom za napraviti nešto.. Odlučila sam reagirati onim s čim mogu – dizajnom. U tim idejama mi se priključila Andrea i osmislile smo Crystal Clean – projekt koji ima misiju povezanost s prirodom približiti našoj okolini u gradu.

Gradile smo ga postepeno, a on nam je dao ispunjenje koje nigdje drugdje nismo mogle pronaći. Pretakale smo svoja iskustva vrtlarenja u fotografije, natpise i naljepnice. Nismo se htjele ograničiti samo na umjetničku produkciju. Htjele smo napraviti barem malu promjenu u načinu života naše zajednice. Taj stav rezultirao je radionicama, predavanjima, Garden Clubom i drugim akcijama koje smo radile unutar proteklih šest godina.

 

Kako ekologija oblikuje tvoj odnos prema dizajnu?

Kroz Crystal Clean sam napokon pronašla svoje mjesto iz kojeg mogu vizualno pričati o temama do kojih mi je stalo i koje smatram važnima, a s vremenom se dogodilo i to da me zajednica po tome prepoznala. Još od faksa gajim ljubav prema dizajnu koji ima neku svrhovitost. Mislim da je moja ljubav angažirana umjetnost izražena dizajnerskim alatima.

 

Nedavno je u Arheološkom muzeju postavljena izložba Historija zaborava- prve žene zagrebačkih muzeja za koju si radila grafički dizajn. Izložba predstavlja priče iznimnih, većini javnosti nepoznatih, žena koje su bile pionirke muzejske djelatnost i kontekstualizira njihov doprinos. Na izložbi o ženama radio je gotovo isključivo ženski tim. Što misliš da je takva radna energija donijela u oblikovanje postava i način na koji su priče tih žena ispričane? Grafički dizajn izložbe uz tebe potpisuju i kolegica Ema Božek te studio NJI3. Što je bila glavna vodilja u dizajnu izložbe i na koji način ste odlučile vizualno komunicirati izložbu?

Mislim da se zahvaljujući isključivo ženskom timu dogodila osnažena i uzbudljiva izložba slobodno izražena kroz dizajn koji se često s predrasudom naziva “ženskim”. Tijekom studiranja sam od jednog mentora dobila komentar – s negativnim prizvukom – da mi je dizajn “malo ženskast”. E pa na ovoj izložbi to je svjesno bilo potencirano na maksimum, sve je bilo rozo! U tome vidim jedan nježni, a opet glasni ženski bunt i reaproprijaciju pojma “ženskog dizajna”.

 

 

Tijekom projekta se dogodila skladna sinergija kustosica i nas dizajnerica. Na poziv Dine Milovčić i Franke Tretinjak (NJI3), Ema Božek i ja pridružile smo se projektu sa zadatkom da zajedno izradimo vizualni identitet izložbe. Zatim smo Ema i ja nastavile raditi na katalogu, dok su NJI3 radile na postavu izložbe, u čemu im se priključila i Ozana Ursić (Studio Clinica). Cijeli projekt osmislila je i vodila Ana Solter – okupila je nas i kustosice čak četiri zagrebačka muzeja (Arheološki muzej, Hrvatski Školski muzej, Muzej za umjetnost i obrt i Etnografski muzej). Vjerujem da smo uspjele u namjeri da važnu povijesnu građu prezentiramo na suvremen i “pop” način, te na taj način ženama o kojima je izložba damo značaj heroina – kao pionirkama ženskih karijera u Hrvatskoj. Nadam se da će neka od njih dobiti i koju ulicu u Zagrebu!

 

 

Već dugi niz godina držiš pripreme za prijemni ispit na Studiju dizajna, prvo s kolegicom Adrianom Pavelić, a od prije tri godine samostalno. Koje su prednosti mentorskog rada i čini li ti se da i ti tijekom procesa učiš od mladih ljudi?

Jako volim raditi s mladih generacijama, pogotovo pripreme koje sam izgradila s Adrianom. Prednost takvog rada je sloboda u slaganju programa i samostalnost u radu. Nedostatak rada je hmm to što edukacija koju polaznici prođu ne garantira uspjeh na prijemnom ispitu – Studij dizajna stvarno može biti zahtjevno upisati.

Od polaznika najviše učim o njihovim perspektivama i izazovima s kojima se nose, a tijekom svih ovih godina se nastojim naučiti i kako biti motivirajuća mentorica.

Od ove godine Adriana i ja ćemo opet surađivati na pripremama. Zajedno smo upisale preko 80 studenata na Studij dizajna, i uvijek se iznova trudimo polaznicima dati najbolje mentorstvo.  Tako da, tko je zainteresiran za pripreme za  upis na Studij dizajna, neka nam se slobodno javi tijekom rujna i listopada!

 

Jedna od bivših polaznica tvojih priprema sada je tvoja stalna suradnica Ema Božek. Što misliš da svaka od vas donosi u toj međugeneracijskoj razmjeni? Koje su ideje o dizajnu koje su vas spojile, a u kojima se razilazite?

Ema je talentirana dizajnerica i super osoba s kojom je pravi gušt sukreirati. Razumijemo se i podržavamo na prijateljskoj i profesionalnoj razini. Kako je tijekom faksa svjesno radila na razvijanju svog stila, savladala je puno vještina na kojima ja nisam puno radila. Brza je i estetična. Moji doprinosi suradnji su iskustvo u širokoj lepezi primjena dizajna, pedantnost i dobro razumijevanje publike. Art direkcija nam je često zajednička.

Nekad imamo iste a nekad baš različite pristupe – Ema je sklonija eksperimentiranju, dok ja više nekoj klasičnosti. Obje volimo pomalo “divlji” izričaj. Te razlike nam pomažu da smislimo nešto što samostalno ne bismo uspjele, i da bolje promislimo ono što radimo. Kad bih opisivala naš zajednički stil, rekla bih da je nešto kao minimalistički tipografski grunge.

Rekla bih da nam suradnja objema daje prostora da se profesionalno brže razvijamo i imamo veći manevarski prostor rada. Naravno da zapošljavanje osobe nosi svoje financijske odgovornosti, ali svakom freelance dizajneru s 10 i više godina iskustva bih preporučila takav intenzivan rad s mlađim kolegama ili kolegicama!

 

 

 

S Emom potpisuješ i oblikovanje zbirke priča Dvanaest smjerova vjetra autorice Ursule K. Le Guin, nedavno objavljene u sklopu prevoditeljsko-izdavačkog projekta Artikularij. Zbirka je koncipirana tako da je svaku priču ilustrirala druga umjetnica. S obzirom da se njihove interpretacije priča stilski razlikuju, je li tipografsko rješenje bio prvi izbor? Osim upečatljive tipografije, ono što naslovnicu čini atraktivnom su slova na intenzivno plavoj tkanini koja svijetle u mraku. Na kakve prepreke ste nailazile tijekom izvedbe osmišljenog dizajna?

Za početak želim reći da je Dvanaest smjerova vjetra hrabar i odlično realiziran prvi izdavački projekt Artikularija. Iza njega stoje Ivana Miloš i Andrea Rudan, prevoditeljice koje su odlučile realizirati dugo sanjani san o pokretanju izdavačkog projekta. Na ovoj knjizi okupile su čak 22 žene! Zahvalna sam im što su nam dale povjerenje da radimo grafički dizajn za njihovo prvo izdanje. Tipografsko rješenje za dizajn naslovnice knjige nametnulo se kao logičan izbor s obzirom na činjenicu da je svaku priču ilustrirala druga umjetnica – a njihovi su vizualni jezici posve različiti. Rad na ovoj knjizi bio nam je baš izazovan. Trebalo nam je puno vremena dok nismo došle do finalne naslovnice. Postupno smo osmišljavale vizualno iskustvo knjige, a za svaku fazu procesa knjige smo se potrudile malo više. Na primjer, indigo plavu tkaninu morale smo naručiti iz inozemstva, jer takvu nijansu nismo mogle naći kod hrvatskih dobavljača. Za uspješnu fosforescentnu naslovnicu radili smo čak četiri premaza – dva podložnom bojom i dva fosforescentnom!

 

 

To je u sitotisku vrlo riskantan potez zbog mogućih pomaka u tisku, no Sitotisak Cvirn odradio je super posao. Svaka stranica je baš pedantno prelomljena. Mislim da je i naša i Andreina i Ivanina predanost ovom projektu rezultirala stvarno odličnim prijemom publike. Knjiga je tiskana u 517 primjeraka a ostalo ih je vrlo malo, što je za samostalno izdavaštvo i nezavisni dizajn stvarno impresivan rezultat! A moram se pohvaliti i da je fondacija Ursula K. Le Guin, iza čije stoji njezina obitelj, bila oduševljena projektom, zbog čega je cijeli projekt pa tako i naš dizajn dobio i međunarodno priznanje.

Krajem ove godine Dvanaest smjerova vjetra dobit će i svoj komplementarni par – krećemo dizajnirati i zbirku priča Ruža vjetrova, također autorice Ursule K. Le Guin.

 

 

Vidjela sam brojne fotografije Crystal Clean prometnih znakova gdje ljudi ispred njih oponašaju figure sa znakova, najčešće je to zagrljaj. Jeste li očekivale tako pozitivan feedback na instalacije u prostoru? Možeš li otkriti koji su planovi za Crystal Clean?

Nismo imale pojma da će neki naši radovi toliko prirodno i jednostavno komunicirati s publikom i to nas jako veseli. Najviše takvih interakcija događalo se na Velvet Festivalu, gdje smo na poziv Dine Grgurića (osnivač i organizator festivala) napravile tri svjetlosne instalacije, jedna od kojih je i dvometarski zagrljaj. Instalacije su se na festivalu nalazile 2024. i 2025. godine, i obje godine smo sjedile negdje sa strane i s užitkom promatrale kako ljudi prilaze instalacijama i grle se ispred nje, fotografiraju ili samo stoje i druže se.

Sljedeći plan za Crystal Clean je izlaganje NFT rada u sklopu programa FLUX – Female Digital Creativity. Trenutno nam je rad izložen u Galeriji Novo u Puli do kraja listopada, a tijekom listopada će se otvoriti izložba i u Milanu. Također, isti NFT ćemo izložiti i u Tehničkom muzeju Nikola Tesla na grupnoj izložbi Art on the Chain, krajem listopada.

 

 

Ne postoji recept za dobar dizajn, ali misliš li da postoje neka univerzalna načela djelovanja? Koliko rad u praksi treba biti dosljedan ili kontradiktoran teorijskom radu?

U vizualnim komunikacijama postoji teorija na koju se možemo osloniti, poput kompozicije, hijerarhije, čitljivosti, stvaranja vizualne ravnoteže, fibonaccievog niza, simboličkog korištenja boja itd. Ta pravila zapravo ne nastojim kršiti, već se nastojim njima poslužiti i stvoriti vizualno jaka rješenja. Ali nekad se i igram(o) s njima, jer ih trendovi nekad ukalupe u načine na koji se oni koriste. Tako da je meni češće pitanje – na koji način pratiti trendove. Kao i mnoge moje kolegice i kolege, konstantno se informiram o tome što je sada aktualno, odnosno kako se estetski trendovi kreću. Uvijek tražim nove stvari koje su mi vizualno uzbudljive. Razvijam vlastiti ukus i nastojim prebroditi jaz između onog što mi sve sviđa i onog što tehnički mogu napraviti. Ono što ne volim je direktno kopirati trendove bez vlastitog autorstva. Volim da estetika nekog projekta dođe iz proučavanja sadržaja i osmišljavanja koncepta u kombinaciji s estetikom koja to uspješno komunicira.

 

Trebaju li dizajneri postavljati pitanja ili davati odgovore?

Svakako oboje, postavljanje pitanja i davanje odgovora ti mogu dati kvalitetu radu čak i ako samo tehnički želiš nešto što bolje dizajnirati. Ali ako se želiš graditi kao dizajner/ica autor/ica, ključ leži u postavljanju pitanja i davanju odgovora koja si postavljaš samostalno, bez zadatka ili upita od klijenta. Neka od pitanja koje sam si ja voljela postavljati su:

U kakvom osjećaju se nalazim kad napravim dobar kreativni rad? Do čega mi je stalo – koje vrijednosti želim njegovati u dizajnu i društvu? Kakav utjecaj s dizajnom mogu ostvariti na svoju okolinu? Da mi je priroda klijentica, što bi me tražila da napravim?

Naravno, ne smatram da samoinicirani dizajn nužno mora biti angažiran. Neki dizajneri izražavaju osobni stil i svoju estetiku – i to je jednako vrijedno. Ono što nam je zajedničko je to što nastojimo iz sebe izvući vlastitu produkciju i autorstvo, što nam naručeni poslovi ne pružaju. Kao grafički dizajneri razvijemo vještine komuniciranja s velikom količinom ljudi. U tom smislu smatram da je biti freelance dizajner privilegirana pozicija. Možemo je iskoristiti na način da stvaramo inspirativnije vizualno okruženje i u društvu nešto kažemo. Ukratko, da dizajn upotrijebimo kao alat promjene.

 

Kako je freelancerski rad prihvaćen u Hrvatskoj?

Moj je dojam da kako raste potreba za dizajnom, tako raste i prihvaćanje i suradnja sa freelance grafičkim dizajnerima. Sviđa mi se što se sve više događa da freelance dizajnerii dobivaju prilike raditi na većim projektima i to u fluidnim sastavima, poput onog na kojem smo radile izložbu Historija zaborava. Za glavnu manu bih rekla da je dugoročna neizvjesnost. A prednosti su brojne, osjećaj samorealizacije, raspolaganja vlastitim vremenom, bivanje dijelom kreativne zajednice u Zagrebu, intenzivno razvijanje brojnih drugih vještina pored samog dizajniranja. I naravno, česta suradnja s prijateljima. Svakako uzbudljivo i ispunjavajuće iskustvo!