Skip to navigation Skip to main content

Upotrebljivost

Upotrebljivost (eng. usability) predstavlja mjeru jednostavnosti i lakoće interakcije ljudi s raznoraznim artefaktima koje je stvorio čovjek. Stoga se termin odnosi podjednako na korisnička sučelja operacijskih sustava, računalnih programa ili web sjedišta koja susrećemo na osobnim računalima ili mobilnim telefonima, kao i na kontrole audio uređaja u automobilima, dizajn ambalaže ili ručki na vratima. Navedena raznolikost predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir ukazuje na potrebu dizajna koji se odlikuje upotrebljivošću.
Piše: ALEKSANDAR KOVAČ

Definicija

Ne postoji jedinstvena definicija ili suvisla jednostavna mjera upotrebljivosti, budući da ona ovisi o pristupu kojem težište može biti na samom proizvodu, na kontekstu upotrebe, na kvaliteti upotrebe, na samom korisniku ili na djelovanju korisnika, tj. načinu korištenja.

Ograničimo li se na područje informacijske i komunikacijske tehnologije (eng. Information and Communication Technology, ICT), tj. na digitalne uređaje i medije možemo se poslužiti definicijom Jennifer Preece i suradnika (1). Ta definicija opisuje upotrebljivost kao osnovni koncept interakcije čovjeka i računala (eng. Human-Computer Interaction, HCI), koji pokazuje koliko se lako i jednostavno koristi funkcionalnost proizvoda i usluga. U istoj definiciji dalje se navodi da upotrebljivost predstavlja mjeru lakoće korištenja ili učenja određenog sustava, njegove sigurnosti, djelotvornosti (eng.effectiveness) i učinkovitosti (eng. efficiency), kao i subjektivnog korisnikova stava povezanog s promatranim sustavom.

Upotrebljivost je definirana i međunarodnim ISO 9241-11 standardom (2) kao razmjer do kojega određeni korisnik, u specifičnom kontekstu upotrebe, može koristiti proizvod u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva i to djelotvorno, učinkovito i sa zadovoljstvom.

Ben Shneiderman (3) navodi da se upotrebljivost sastoji od lakoće učenja (eng. learnability), učinkovitosti upotrebe (eng. efficiency of use), lakoće pamćenja (eng. memorability), malog broja malih pogrešaka (eng. few and noncatastrophic errors) i subjektivnog osjećaja zadovoljstva (eng. subjective satisfaction). Jacob Nielsen (4) ističe kako upotrebljivost nije jednodimenzionalna, nego se sastoji od pet gore navedenih atributa. Nielsen također naglašava da je navedene atribute potrebno definirati tako da budu mjerljivi.

Nove tehnologije sve su zahtjevnije i kompliciranije za upotrebu, a sami uređaji, kao i iskustva korisnika u interakciji s njima postaju sve kompleksnijima. Zadatak dizajnera stoga je smanjiti neintuitivnost i kompleksnost interakcija, te time povećati upotrebljivost.

Dizajn usmjeren korisnicima

Koncept upotrebljivosti u središte promatranja postavlja korisnika. U području ICT-a razvojna se paradigma stoga promijenila: s tehnologijski usmjerenih metoda razvojnog procesa proizvoda i usluga težište se premjestilo prema korisnički usmjerenim metodama. Proces dizajniranja koji korisnika stavlja u središte razvojnog procesa naveden je i u ISO 13407 (5) standardu. Dizajner u svakom svojem koraku vodi računa o krajnjim korisnicima. U cilju ostvarivanja dizajna prilagođenog sebi i svojim zadacima, u pojedinim pristupima korisnici čak postaju i dio dizajnerske grupe.

Koncept upotrebljivosti često se povezuje s ergonomijom, međutim ne postoji jasno definirana i usuglašena poveznica ovih dvaju koncepata. U svakom slučaju, oba stavljaju ljude ispred tehnologije u cilju zadovoljenja fizičkih, kognitivnih i praktičkih potreba pojedinaca. Dizajnerski pristup usmjeren korisnicima pomaže ostvarenju kvalitetnijeg života, te naglašava ulogu dizajna kao društvene djelatnosti.

Metode

Aspekt upotrebljivosti izrazito je zanimljiv zbog svoje važnosti u razvojnom procesu povezanom s novim tehnologijama. Taj proces nužno uključuje i evaluacijski dio. Postupak razvoja, kao iterativni proces, u svom potpunom dizajnerskom ciklusu (eng. full design circle) obuhvaća sljedeće korake: razumijevanje (istraživanje) stvarnog okruženja, postavljanje koncepta dizajna, izradu prototipa, te evaluaciju sa stvarnim korisnicima u stvarnom kontekstu. Proces se ponavlja nekoliko puta, sve do postizanja dizajna po mjeri korisnika.

Metode vrednovanja upotrebljivosti dijele se na dva osnovna pristupa: metode testiranja (eng. usability testing) koje uključuju krajnje korisnike i metode pregledavanja (eng. usability inspection) bez uključivanja krajnjih korisnika. Prvi pristup odnosi se na laboratorijsko ili terensko testiranje s određenim brojem stvarnih korisnika, dok se drugi provodi sa stručnjacima iz područja upotrebljivosti.

Metode testiranja uključuju testiranje na zadacima, fokus grupe, intervjue i upitnike. Metode pregledavanja uključuju heurističko vrednovanje, spoznajno prošetavanje (eng. cognitive walkthrough) i smjernice upotrebljivosti (eng. guideline reviews). Suvremeni pristupi vrednovanju upotrebljivosti teže objedinjavanju oba osnovna pristupa u cilju dobivanja sveobuhvatne slike.

Kao osnovni koncept interakcije čovjeka i računala (HCI-a), upotrebljivost predstavlja multidisciplinarno područje. Uz nekoliko dizajnerskih specijalizacija (grafički, produkt, sučelja, interakcije), ona uključuje znanja i stručnjake iz područja psihologije, sociologije, komunikologije, antropologije, te informacijskih i komunikacijskih tehnologija.

Osnovni cilj vrednovanja upotrebljivosti je dobivanje potpune slike o jednostavnosti i lakoći korištenja određenog sustava. Njime se stječe informacija kako o konceptualnim, tako i o konkretnim dizajnerskim problemima pojedinih proizvoda ili usluga. Dobivena povratna informacija služi kao temelj za unapređenje vrednovanog dizajna u sljedećem iteracijskom ciklusu. U okviru proizvodnog, tj. razvojnog procesa valja koristiti onu metodologiju vrednovanja upotrebljivosti koja je u skladu s kompleksnošću proizvoda, krajnjim korisnicima i kontekstom upotrebe, te koja odgovara ekonomskim mogućnostima razvojnog procesa.

Univerzalna upotrebljivost

Koncept upotrebljivosti danas teži onome što Ben Shneiderman (6) naziva univerzalnom upotrebljivošću (eng. universal usability). Riječ je o pristupu dizajnu koji omogućava razvoj proizvoda i usluga upotrebljivih svim potencijalnim korisnicima. Takav je pristup dio šireg koncepta univerzalnog dizajna (eng. universal design) ili dizajna za sve (eng. design for all), koji se u zadnje vrijeme sve više spominje, a odnosi se na dizajn proizvoda i usluga namijenjenih najširem mogućem krugu korisnika bez obzira na njihovu dob ili fizičke sposobnosti.

Reference:
(1) http://www.pearsoned.co.uk/Bookshop/detail.asp?item=100000000005506
(2) http://en.wikipedia.org/wiki/ISO_9241
(3) http://books.google.com/books?id=5dQmAAAAMAAJ&dq=isbn:0876268165&pgis=1
(4) http://www.useit.com/jakob/useengbook.html
(5) http://www.usabilitynet.org/tools/13407stds.htm
(6) http://en.wikipedia.org/wiki/Universal_usability