Neposredan povod za razgovor s autorskim tandemom This Town Needs Posters je izložba koju, kao što znate, upravo pripremamo u HDD galeriji. No ovo nipošto nije usputno, prigodno ćaskanje s njegovim članovima i osnivačima Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, nego rezultat pokušaja da u dijalogu međusobno raščistimo što je stvarno ta izložba koju spremamo, tko su stvarno This Town Needs Posters i kakve ideje zastupaju, što su naučili od svojih autorskih početaka do sadašnjeg trenutka, tko stvarno treba plakate i zašto te niz drugih stvari. Kao i brojni njihovi kolege dizajneri mlađe generacije, i ovaj se dvojac afirmirao djelujući u području klupske, glazbene i nezavisne kulturne scene – radili su, između ostalog, za Močvaru, Žedno uho i Super uho, Klubviziju, Zavod za eksperimentalni zvuk, AKC Mediku, ali i HDD, odnosno festival Dan D te za niz pojedinačnih bendova, projekata i inicijativa. Međutim, prepoznatljiv karakter njihovom radu prvenstveno proizlazi iz, za današnje standarde, nekonvencionalne metodologije bazirane na analognim, manualnim tiskarskim tehnikama, ljubavi prema eksperimentu i medijskom istraživanju, senzibilitetu za sve što se u procesu realizacije nekog rada može dogoditi kao greška ili slučaj, ali i prisvojiti kao integralni dio vlastitog rada i vlastite autorske filozofije. Sven i Hrvoje formalnim su obrazovanjem arhitekti i u grafičkom dizajnu, koji je u međuvremenu postao njihovo dominantno područje djelovanja, su autodidakti, što i sami često naglašavaju. S druge strane, grafički dizajn na način na koji ga rade This Town Needs Posters je već u startu postavljen na osnovama učenja od nule, poistovjećivanju konceptualne i tehnološke komponente realizacije dizajnerskih artefakata i gotovo fanatične posvećenosti razvijanju vlastitog grafičkog vokabulara svim dostupnim sredstvima. Intervju broji 25 kartica, jer sam ja bio znatiželjan, a oni velikodušni sugovornici.

 

“Čini mi se da je plakat toliko čaroban upravo zato što omogućava nevjerovatnu razinu slobode autorskog izraza, a da pritom u sebi sadržava problem koji je u srži grafičkog dizajna, a to je jasna komunikacija neke informacije unutar fizički ograničenog prostora”

 

MG: Hoćemo početi s imenom? Sviđa mi se što je taj vaš kolektivni identitet formuliran kao iskaz neke potrebe, ili kao poziv na djelovanje. Kako ste i kada nadjenuli ime onome što radite i odakle je ono poteklo?

SS: Ime smo si nadjenuli nekad tijekom 2013. godine kada smo napravili tumblr na koji smo odlučili uploadati naše plakate, otprilike godinu dana nakon što smo počeli tiskati. Što se izbora imena tiče, u tom trenutku nisam imao pojma da će to ime koje ćemo si nadjenuti značiti išta ikome van šačice ljudi u Mediki i na sličnim mjestima, stoga sam parafrazirao ime jednog britanskog benda This Town Needs Guns upravo kao stav i cilj koji smo, kako nam se tada činilo, htjeli postići. Danas mi se to ime čini jednako dobrim kao i tada, ali mi je ta situacija s kopiranjem imena nekog benda malo smiješna, moguće da bih drugačije reagirao da sam razmišljao dugoročno. Hrvoju je također bilo svejedno.

 

 

MG: Plakat je još uvijek glavni dizajnerski predmet žudnje, artefakt koji se gotovo identificira sa samim pojmom grafičkog dizajna te je i danas jedan od najizazovnijih medija za svakog tko se dizajnom bavi, no s druge strane on je s ulica, iz javnih urbanih prostora, gotovo potpuno iščezao. Plakate danas idemo gledati na Zgraf, na HDD-ove bijenalne izložbe i na dizajn blogove. Kad čitam vaše ime i gledam vaš rad, jedna od prvih stvari koje vidim je neka radosna nostalgija, a na temu starih, analognih tehnika tiska još nismo ni stigli.

SS: Mislim da je fascinacija plakatom, barem što se mene tiče, posljedica eksplozije Močvarinih plakata u prvoj polovici dvijetisućitih. Primjećivao sam ih u posjetima Zagrebu, a kasnije sam ih viđao na webu. Nekako u isto vrijeme je krenuo i street art malih formata kakve je radio Filjio, a sve me je to jako fasciniralo budući da u Sisku nisam mogao vidjeti ništa slično. Čini mi se da se u tome krije ta nostalgična potreba da imam plakat u rukama, na zidu ili na ulici. Kao da pokušavan nadoknaditi ono što sam propustio. Danas je ta situacija s plakatima u gradu puno drugačija – od jakih autorskih plakata na ulici vidimo prvenstveno one za kazališne kuće, uredno polijepljene na za to predviđenim mjestima. Koncertni plakati kojima su oblijepljeni stari izlozi mahom su dosadni i šablonski, a svoj novi život plakat je pronašao online. Čini mi se da je plakat toliko čaroban upravo zato što omogućava nevjerovatnu razinu slobode autorskog izraza, a da pritom u sebi sadržava problem koji je u srži grafičkog dizajna, a to je jasna komunikacija neke informacije unutar fizički ograničenog prostora.

 

 

MG: Kako ste se vas dvojica, kao studenti arhitekture a zatim i diplomirani arhitekti, pronašli u dizajnu? Što je bio početak priče o This Town Needs Posters? U kakvim okolnostima ste počeli raditi i što vas je motiviralo?

SS: U mom slučaju to je tipična priča frustracije u kojoj mi je Hrvoje ukazao da stvar moramo uzeti u svoje ruke. Naime, još od srednje škole sam sastavljao plakate i letke za kojekakve koncertiće po Sisku i Zagrebu, pritom sam povremeno silom prilika surađivao s nekim ilustratorima jer nitko nije volio moje dosadne tipografske plakate, no sve je to mahom bilo prosječno i gotovo nikad se nije tiskalo. Tu i tamo bih znao nešto odnijeti fotokopirati, no to je bilo rijetko. Jednom sam pokušao neku omotnicu izvesti u linorezu, žlicom. Kad sam na trećoj godini faksa upoznao Hrvoja uvidio sam da imamo slične senzibilitete oko nekih stvari, a u arhitektonskoj grafici bio je daleko bolji od svih, stoga sam ga pitao za suradnju. Nakon moje kratke žalopojke predložio je da sami otisnemo neki plakat u linorezu. Složili smo jednostavno tipografsko rješenje, prebacili ga na linoleum i Hrvoje ga je izrezao. Taj prvi tisak obavili smo u maketarnici Arhitektonskog fakulteta – gdje smo obojica bili demonstratori – i to prilično nezgrapno koristeći akrilne boje i mali metalni rasklimani valjak za njihovo nanošenje, dok smo za tisak koristili gumeni valjak iz laserskog printera. Njega smo nastavili koristiti do početka 2015. dok nismo nabavili svoju prešu Milicu koja je bila poklon Ane Matić s Akademije likovnih umjetnosti u Cetinju.

HS: Čini mi se da je početak This Town Needs Posters najviše obilježila maketarnica Arhitektonskog fakulteta, koja je u svojoj suštini radionica – puna je alata i materijala i kao takva izuzetno inspirativna za sve što još i danas radimo. U početku se cijeli rad bazirao na najprimitivnijim tehnikama visokog tiska i eksperimentiranju s materijalima, papirima i bojom. Tek smo kasnije s prešom Milicom počeli dublje ulaziti u tehnike tiska i njihove granične mogućnosti.

 

“Pokušavamo razmišljati o tehnici ne kao o fiksnom receptu – čak smo i alergični na izjave tipa ‘ovo se radi ovako’ – nego se uvijek pitamo zašto se nešto radi na način na koji se radi. To nam omogućuje da izlazimo izvan okvira tehnike i kombiniramo različite druge naše interese kao što su analogne fotografske tehnike, cijanotipija, DIY elektronika”

 

MG: Koje je, tada, bilo vaše predznanje potrebno da realizirate prve plakate? U čemu ste se osjećali sigurnima, a u čemu manje sigurnima?

SS: Što se tiče tehnike tiska moje predznanje je bilo gotovo nikakvo, u teoriji sam znao nešto o sitotisku, ali sitotisak je sasvim drugačija tehnika od visokog tiska koji nam je bio najjednostavniji za izvesti u tom trenutku. Linoreza iz osnovne škole se nisam ni sjećao, jedino što sam znao tada je da klišej moramo napraviti zrcalno, što smo često zaboravljali. Hrvoje je prije radio jedan dosta zgodan drvorez pikselizirane tipografije. Te naše tiskarske pokušaje prije This Town Needs Posters među nama zovemo prototiskom. Jedino u što sam tada bio siguran je da sam htio nastaviti raditi, a savjeti koje smo u to prvo vrijeme na kapaljku skupljali od ljudi iz Primijenjene ili s Akademije nisu bili od previše koristi jer su se bavili nekim sasvim drugim medijima. Koristili smo akrilnu boju koja se brzo sušila, klišeje smo morali prati nakon samo tri otiska, kupovali smo skupu boju za linorez koja se pokazala nepraktičnom, sve je u tom trenutku bila prepreka. Naša prva mala revolucija se dogodila kada smo prešli na uljanu boju koja se sporije suši. Nisam bio siguran kako će klubovi prihvaćati te plakate, ali sam znao da želimo nastaviti raditi čim više s tipografijom, a potom i teksturom materijala od kojih smo izrađivali klišeje. Kad gledam unatrag, čini mi se da nitko ionako nije toliko mario za detalje tih plakata, koliko za to da ih dobije i da izgledaju zanimljivo.

HS: U početku nismo znali ništa o tehnici, ali mislim da nam je pristup koji smo imali od samog početka omogućio da relativno brzo napredujemo. Pokušavamo razmišljati o tehnici ne kao o fiksnom “receptu” – čak smo i alergični na izjave tipa “ovo se radi ovako” – nego se uvijek pitamo zašto se nešto radi na način na koji se radi. To nam omogućuje da izlazimo izvan okvira tehnike i kombiniramo različite druge naše interese kao što su analogne fotografske tehnike, cijanotipija, DIY elektronika, itd.

 

 

MG: Osnovno izražajno sredstvo gotovo svih plakata koje ste radili je tipografija, bazična ali i vrlo delikatna dizajnerska disciplina i vještina bez koje ni nema grafičkog dizajna. Kako ste izgradili svoj odnos prema tipografiji i na koji način ste ga razvijali do danas?

SS: Tipografiju sam prvo počeo primjećivati na plakatima koji su me intrigirali, no onaj ključni susret se dogodio na drugoj godini fakulteta kada nam je u sklopu kolegija Plastičnog oblikovanja Damir Bralić održao tri termina vježbi po semestru. Radilo se o dva zadatka osnova korištenja tipografije u tekstu i uz nacrte, budući da ni arhitektura nije pošteđena neukusa i neznanja po tom pitanju. Uvod u kojem je spominjao vrste pisama, korištenje pera, konstrukciju slova, optičke korekcije, međusobne odnose slova, a sve to pritom ilustrirao na primjeru redizajna Orisa, ostavio mi je osjećaj strahopoštovanja prema tipografiji kao zaista složenoj i ozbiljnoj disciplini u kojoj se valja držati pravila, a kršiti ih mogu i smiju samo rijetki. Ja sam si prostorne odnose unutar slova pokušavao objasniti kroz paralele s arhitekturom. Ostatku mojih kolega je to mahom bilo dosadno i zamorno. Kasnije sam saznao da je i Hrvoju to bilo inspirativno.

HS: Najvažnija stvar koju sam od Bralića naučio da je na kraju u grafici glavni sudac oko, odnosno da je u redu pobjeći od arhitektonskog OCD-a u kojem se stvari mjere milimetarskom preciznošću. Lagano spljoštena kružnica je oku ugodnija od matematičke kružnice, razmaci ne trebaju nužno biti uniformni nego prilagođeni tako da tekst izgleda “sivo”, u redu je ako navodnici izlaze izvan margina teksta, itd. Postoji određeni zazor od “dizajniranja” sa strane studenata Arhitektonskog fakulteta, no mislim da je najbolji potez jednog studenta arhitekture da što prije nauči raditi grafiku u Illustratoru, a knjižice u InDesignu.

SS:Puno toga što sam tada čuo, kasnije sam tijekom slaganja klišeja zaista i vidio. Budući da često drvena slova lijepimo u kompoziciju na podlogu, bilo mi je zanimljivo primjetiti da slova nisu simetrična, da obla slova nisu uvijek iste veličine kao i ravna slova, da kada izrežemo neko dimenzijom veće slovo otkrivamo razne načine optičke korekcije npr. spoja njihovih linija, što se nije vidjelo na ekranu. Sve su to neke stvari koje se nauče na nekoliko sati tipografije, no mi smo te informacije dobivali malo po malo što kroz svoj spori rad, što preko prijatelja dizajnera. Neprocjenjivu pomoć sam kasnije dobio od Iris Klarić i Lane Grahek koje su u nekoliko navrata komentirale i korigirale neke druge stvari koje sam radio. Mislim da je jako veliku ulogu u svemu tome odigralo to što konstantno tražim i pokušavam učiti od dobrih primjera, svaki dan buljim u različita pisma na ekranu, kada primim knjigu prvo provjerim tko ju je dizajnirao i onda po njoj tražim što me zanima ili me tih dana muči, pratim što rade prijatelji jer od njih nekako najviše učim kroz interakciju. Naravno, s vremenom sam počeo čitati knjige o korištenju tipografije, no i dalje mislim da najviše mogu naučiti kroz analizu i rad. Još uvijek smatram da su arhitektonsko obrazovanje i način razmišljanja bili od velike pomoći od samog početka, ali gajim i onaj osjećaj strahopoštovanja prema tipografiji od ranije.

 

 

MG: Često ste isticali kako se smatrate nedizajnerima, no činjenica je da ste se afirmirali na dizajnerskoj sceni u vrijeme kad su tipografija i tretman tipografije postali dominantan element grafičkog oblikovanja u prilično ekstremnom smislu. Dizajnerska zajednica, osobito mlađa generacija koja je ujedno i tipografski najartikuliranija, vas je iskreno prigrlila unatoč tome (a možda i baš zato) što ste samoproglašeni autodidakti. Što mislite da je odigralo ključnu ulogu u tome?

HS: Ja se još uvijek smatram nedizajnerom, jer veliku većinu plakata grafički dizajnira i posloži Sven, a osjećam da moj doprinos leži više u eksperimentiranju sa samom tehnikom – u izmišljenim i improviziranim tiskarskim metodama proizašlim iz kombinacije raznih polja mojih interesa. Najbliže što se usuđujem prići konkretnom dizajnu su ilustracije, koje opet vuku korijene iz te neke crno-bijele grafike specifične za zagrebački Arhitektonski fakultet.

 

“Nekoliko puta smo čuli da nas uspoređuju s grupom Škart, najviše zbog činjenice da smo, poput Dragana Protića i Đorđa Balmazovića, i mi dvojica arhitekata koji su, eto, malo zastranili”

 

SS: Moram priznati da ni meni nije baš jasno zašto smo toliko dobro prihvaćeni u tom krugu ljudi s obzirom na sve mane u radu koje smo kao autodidakti naprosto morali imati. Uz njihovu pomoć smo se i razvijali. Možda je stvar u tome da smo predaniji tome što radimo od nekog prosječnog studenta dizajna kojeg možda toliko ni ne zanima to što studira, pa smo im zato bili simpatični. S druge strane, moguće je da je to i zbog činjenice da sve sami tiskamo, a dijelimo iste osjećaje prema romantici tiska. Treća mogućnost je upravo ta činjenica da koristimo mahom tipografiju, doduše na jako rudimentaran način. Dosta te mlađe dizajnerske ekipe je jednako kao i mi vezano uz alternativnu glazbenu scenu i klupske programe, pa vjerovatno postoji i poveznica preko te scene. To su neka moja moguća tumačenja. Sjećam se večeri u Attacku kada je Lana Grahek, koju sam tada tek iz viđenja znao, pohvalila naš rad. To je bio prvi put da nas je netko od dizajnera, a da prethodno nismo prijateljevali, pohvalio i to me u tom trenutku jako razveselilo. Neka vrsta ohrabrenja u pogledu toga što nemamo formalno dizajnersko obrazovanje je bilo saznanje da su i dosta starijih kolega, koji su radili meni inspirativne stvari, također autodidakti. Samo treba otvoriti knjigu Dizajn i nezavisna kultura Maroja Mrduljaša i Dee Vidović i shvatiti da su Dejan Kršić, Dejan Dragosavac Ruta i Željko Serdarević prošli taj put. Čak je i Nikola Đurek prvo završio građevinu, a potom se tek dao u ozbiljne tipografske vode. Nekoliko puta smo čuli da nas uspoređuju s grupom Škart, najviše zbog činjenice da smo, poput Dragana Protića i Đorđa Balmazovića, i mi dvojica arhitekata koji su, eto, malo zastranili. Doduše, autoironično smo zaključili da otkad sam postao član HDD-a više ne bi trebali koristiti termin “nedizajneri” već “odbjegli arhitekti”.

 

 

MG: Prvi put sam za vas čuo kad ste izlagali na Danu D 2014 za koji sam tada raspisao temu Dizajn na rubu. Iste godine dobili ste i prvu nagradu festivala. Koliko vam je to priznanje u tom trenutku značilo?

SS: U tom trenutku nismo mogli doći k sebi. Kad smo se prijavljivali nismo bili sigurni ni hoćemo li proći, jer jako je malo ljudi u tom trenutku znalo što radimo i odakle dolazimo, a odjednom osvajamo prvu nagradu na Danu D što nam je stvarno bilo veliko i važno priznanje. Upravo u tom periodu smo vjerovatno bili najrazočaraniji načinom studiranja na Arhitektonskom fakultetu, gdje se na diplomskom studiju studenti većinom tretiraju kao đaci u osnovnoj školi kojima se docira bez prava na razvijanje vlastitih interesa i specijalizacija, stoga nam je ta nagrada predstavljala i neko osobno olakšanje i potvrdu da to što radimo zaista ima smisla. Nekad oko tog vremena je Hrvoje skovao naš interni moto Plakatima protiv arhitekture, što smo kasnije i otisnuli.

HS: Na općem planu nagrada na Danu D nam je donijela zaista mnogo toga, od veće vidljivosti na mrežama, medijskog prostora, do konkretnih angažmana, poziva na suradnje i na sudjelovanje na SOS Dizajn Festivalu u Sarajevu krajem te godine, što je rezultiralo još širim regionalnim povezivanjem, naposlijetku i nabavkom preše koje do tada nismo imali. U svakom slučaju ta nagrada je bila pokretač čitavog niza pozitivnih događaja koji se i dalje perpetuiraju i mi smo i dalje presretni i zahvalni što nam je to omogućeno.

 

 

MG: Tehnike i alati kojima se služite nose sa sobom puno mogućnosti, ali i jako puno restrikcija, pa je samim tim i vaš grafički jezik, izvana gledajući, na neki način reduciran na tekst, geometrijske uzorke, teksture, ograničenu prisutnost boja, čak je i format definiran širinom preše koju koristite. Koliko i što sve dizajner može naučiti iz takvih ograničenja?

HS: Čini nam se teško odgovoriti na ovo pitanje jer smo ograničenja sami sebi zadali izborom načina na koji radimo. Na neki način bismo mogli reći da smo te tehnike odabrali upravo zbog ograničenja koja ona donose – bez nepotrebnog opravdavanja smo se mogli posvetiti korištenju tipografije jer je rezultat u konačnici uvijek bio nesavršen, nečist, teksturiran, što je našem krajnjem korisniku odgovaralo u toj mjeri da nitko nije tražio da nadopunimo plakat ilustracijama, fotografijama i slično. Ograničili smo se kako bismo bili slobodni. Bilo koja promjena na plakatu iziskuje relativno dug proces rada na klišeju, a ponekad se susrećemo sa zahtjevima da se na plakate stavljaju suvišne informacije, s vremenom sve više smo plakate oslobađali suvišnih detalja jer ionako sve doznajemo na internetu. Rad s ograničenjima smo pretvorili u našu prednost, koliko god to zvučalo kao floskula. Kad neki materijal ili tehnika ne bi odgovarali onome što trebamo, naučili bi se nečem novom. Kada bi nabavili novi alat prilagodili bi se njemu. Činjenica da imamo prešu širine 33 cm je najslikovitiji primjer – omogućila nam je da radimo veće plakate, stoga nam je produkcija u zadnje vrijeme bogata plakatima polovice B2 formata, no i mogućnost preše da se kroz nju povuče “beskonačna” traka papira je iskorištena za instalaciju Plakatomat na prošlom Artomatu, gdje smo tri dana uz pomoć preše i pisaćeg stroja stvarali otisak koji je naposlijetku, ako se ne varam, bio dugačak 24 metra.

SS: Naša situacija samozadanog tehničkog ograničenja ipak se razlikuje od nekih svakodnevnih ograničenja na koja nailazimo radeći s kojekakvim, mahom provincijskim, tiskarama koje nisu u mogućnosti izvesti neke jednostavne elemente tiska ili dorade jer većinom nemaju alat kojim bi to napravili, a ručni rad se u tim slučajevima nikako ne isplati. Čini mi se da se iz tih razloga, ali nerijetko i iz financijskih, javljaju svjesne dizajnerske odluke da se kolorit reducira na jednu boju a tisak na jeftiniji ili tanji papir kako bi se više moglo potrošiti na neki dodatni element, pa se eventualno eksperimentira s formatima, rezanjima, biganjima ili se iz tih asketskih uvjeta pokušava izvući dosjetke do kojih se inače ne bi došlo. Moram priznati da su takvi nametnuti uvjeti, koliko god možda romantično izazivali dizajnera da učini onaj korak dalje, nerijetko frustrirajući. I sam sam se nedavno našao u prilici da moram dovršiti doradu na jednoj svojoj knjizi koju u tiskari jednostavno nisu napravili.

 

“Ako ćemo ići u detalje, onda je svaki naš plakat rezultat slučajnosti. Svi otisci istog klišeja su uvijek različiti, bilo zbog debljine nanosa boje, nijanse boje, jačine pritiska preše, nijanse papira, kvalitete valjka itd.”

 

 

MG: Kolika je uloga slučaja, greške, pokušaja i pogreške, u vašoj grafičkoj metodologiji?

SS: Ako ćemo ići u detalje, onda je svaki naš plakat rezultat slučajnosti. Svi otisci istog klišeja su uvijek različiti, bilo zbog debljine nanosa boje, nijanse boje, jačine pritiska preše, nijanse papira, kvalitete valjka itd. Kada smo prilikom popunjavanje prijave za Dan D bili prvi puta primorani promisliti i obrazložiti svoj rad, osvjestili smo da su te greške i nesavršenosti dio našeg izričaja i prihatili smo ih kao dodanu vrijednost.

HS: Kojekakve slučajnosti dakako imaju velik utjecaj na naš rad. Primjerice, do ideje preslikavanja teksture pomoću valjka i papira došli smo čisteći valjke. Ideju da teksturu drveta možemo koristiti kao grafiku smo dobili kada smo prvi puta tiskali slovima od drveta na kojima su se vidjeli godovi. Sve su to bile neke rane slučajnosti, no čini mi se da i dalje svako malo otkrijemo neke simpatične greške koje arhiviramo ne bi li ih nekada iskoristili. Česta greška koja nam se znala događati je da se papir pomakne prilikom tiskanja, što bi rezultiralo time da slova dobiju svojevrsnu sjenu.

 

“DIY nije jednostavniji, ni jeftiniji, ni lakši, ni brži, a ponekad niti kvalitetniji način da nešto napraviš. To što svi mi radimo je jednostavno pitanje nekakvog predanog fanatizma”

 

MG: Djelovanje TTNP-a može se dakako gledati u kontekstu DIY kulture, samo što se (kao i u slučaju brojnih drugih autora koji koketiraju s DIY načelima) ponekad pitam je li to zaista DIY našeg vremena ili nešto sasvim drugo, neki pokušaj reboota jednog senzibiliteta i ideala nekih prošlih, pred-digitalnih vremena. Danas bi ekonomičnije bilo sve raditi na kompjuteru i kućnom printeru, čak ni usluge tiskare nisu pretjerano skupe. DIY kakav vi radite iziskuje strašno puno vremena, tehnologiju koja nije svima dostupna, znanje koje nije tako inkluzivno. Kako to komentirate?

SS: Način na koji radimo sigurno je DIY, ali jednako tako sigurno nije DIY ovog vremena koji se bez problema da isproducirati pomoću kompjutera, printera ili malo boljeg print studija. Koliko shvaćam, pojava tih alata i tzv. desktop publishinga izrodila je Arkzin, no autor koji je te alate iskoristio do maksimuma a da je pritom ostao koliko-toliko vezan uz estetiku cut and paste tehnika je definitivno Ivan Antunović.

HS: Čini mi se da ove tehnike koje rabimo, primarno misleći na visoki i duboki tisak, nikad nisu bile općeprihvaćeni dio neke DIY kulture, već datira u neka davnija vremena. Nisam neki stručnjak po tom pitanju, ali čini mi se da ono što mi smatramo DIY-om danas nastaje u doba u kojem se visoki, industrijalizirani modernizam nalazio na svom zenitu, ako ne i na silaznoj putanji. Pritom prvenstveno mislim na nezavisno izdavaštvo koje se počelo javljati šezdesetih u Europi, poput samizdata Provo u Nizozemskoj i čitavog niza sličnih studentskih, kontrakulturnih i antiratnih publikacija u SAD-u. Već tada je visoki tisak drvenom tipografijom pomalo anakron, a o dubokom tisku, koji je legitimna umjetnička tehnika, da ne govorimo. Ako ćemo tako gledati, onda znači da mi svojim tehnikama, koje ipak uključuju korištenje softvera i digitalno upravljanih alata, premošćujemo neki vremenski jaz između tehnika koje se u DIY-u u pravilu nisu koristile i suvremenih široko dostupnih računalnih tehnika. Korištenje drvenih matrica i tipografije dakako ima veze s jednim drugim “undergroundom”, a to je onaj konspirativni, ljevičarski, antifašistički underground u kojemu je tisak značio borbu, a nelegalno posjedovanje tipografije utamničenje ili smrt. To je malo drugačiji DIY.

SS: Obojica dolazimo iz DIY voda, ja više iz muzičkog, a Hrvoje iz fotografskog i elektroničkog zaleđa. U srednjoj školi sam snimao neku jednostavnu elektroniku koju sam sam dizajnirao i izdavao koristeći laserski crno-bijeli printer, dok je Hrvoje eksperimentirao s elektronikom i analognom fotografijom u kojoj je otišao dosta daleko. Ono što sam u zadnjih desetak godina bavljenja različitim vidovima DIY produkcije naučio jest da DIY nije jednostavniji, ni jeftiniji, ni lakši, ni brži, a ponekad niti kvalitetniji način da nešto napraviš. To što svi mi radimo je jednostavno pitanje nekakvog predanog fanatizma. Drugačije to ne bih znao objasniti.

 

“Čini mi se da danas samoiniciranim projektima, a to uključuje i naše, nedostaje neke snage i dosluha s vremenom koje je stilski jako pluralističko i neuhvatljivo. No čak je i velikom NSK oštrica malo otupila s vremenom nakon raspada Jugoslavije”

 

 

MG: DIY nije samo metoda nego i iskaz, ideološki statement. Što nam važnoga o društvu i o stanju vizualnih komunikacija, govori taj vaš manualni, proleterski pristup grafičkom dizajnu?

SS: Taj manualni način rada je samo naš izbor, ali neki stav koji se može pročitati između šutljivih redaka plakata je da se sitnim intervencijama može progovarati o vremenu i načinu na koji danas stvari funkcioniraju u društvu. Na neki način pokušavamo isplesti paralelnu mrežu funkcioniranja u kojoj ne ovisi sve o financijama, projektima i takvim stvarima, već pokušavamo razmijeniti znanja, materijale i iskustva. Nekad ćemo raditi plakate u zamjenu za ploče ili upad na koncert. U drugom slučaju će nam netko posuditi boju i alat koji nam nedostaje. U trećem slučaju ćemo tražiti nekoga da radi s nama i međusobno ćemo razmijeniti znanja. Takav pristup, naravno, ne može uvijek zamijeniti day job koji svi moramo imati, ali može rezultirati nekim vrlo zanimljivim projektima ili djelima. Jedino što mi se čini da danas samoiniciranim projektima, a to uključuje i naše, nedostaje neke snage i dosluha s vremenom koje je stilski jako pluralističko i neuhvatljivo. No čak je i velikom NSK oštrica malo otupila s vremenom nakon raspada Jugoslavije.

 

MG: Sviđa mi se što se u radu ipak služite i nekim tehnologijama koje olakšavaju izradu matrica, poput laserskog gravera i cnc glodalica. Dakle, niste se radikalno monaški zatvorili samo u autentične tradicionalne tehnike nego ih ipak osuvremenjujete, barem u onim segmentima u kojima danas mogu biti jednostavnije i učinkovitije.

SS: Od početka smo ih prihvatili kao legitimne i nužne alate. Naravno da nas je oduvijek privlačila autentičnost, no u našoj produkciji nema smisla u potpunosti se ograničavati na arheologiju. Sigurno bismo voljeli imati nekoliko kutija drvenog ili olovnog pisma, no sumnjam da bi nam ono postalo primarni alat, to bi za nas ipak značilo preveliku zatvorenost. Na webu se može naći čitava svita entuzijasta koji se bave visokim tiskom, no većinom su to fanovi tehnologije i alata. Kao što postoji populacija koja brije na vlakove, stare motore, radioaparate, tako i ova populacija ima svoj fetiš. Tu i tamo naiđem na neke zanimljive pokušaje kombiniranja novih i starih tehnologija, no sve se međusobno, na našu sreću, razlikuju, posebice jer mi za visoki tisak koristimo prešu za duboki, tako da smo u startu već diskvalificirani iz tih revival grupa. Korištenje laserskog rezača omogućuje nam puno veću fleksibilnost u izboru veličine tipografija koje koristimo, što nam je zapravo jedna od najvažnijih komponenta dok slažemo samu kompoziciju plakata. Jedinu alternativu tome koju vidim bio bi tzv. phototypesetting što je tehnologija koja nije toliko stara da bi ušla u tu nostalgičarsku sferu, a u suštini je ta aparatura dosta složena i nezgrapna za hobističko korištenje. Nakon što složimo kompoziciju i izrežemo tipografiju, lijepimo je na podlogu, tek onda slijedi onaj drugi bitan dio procesa, a to su boja i papir. Obično smo koristili kupovne boje, no zadnjih godinu dana kupujemo pigment i sami miješamo boje, a korak koji još nismo izveli do kraja bio bi izrada papira. U jednom trenu smo odlučili pronaći komad drveta iz kojeg ćemo napraviti papir, pigment i klišej i otisnuti to. Čini mi se da to čak i nadilazi radikalno monaštvo letterpress fanatika, no radili bi to više iz koncepta nego povijesne vjerodostojnosti. Najviše mi se sviđa Hrvojeva ideja osuvremenjivanja dubokog tiska—umjesto da se bavimo bakropisima i suhom iglom, iskoristili smo laser i pleksiglas kako bi došli do sličnog efekta.

 

 

HS: Mislim da je najvažniji razlog korištenja tehnologija kao što su laserska graverka jednostavna činjenica da smo joj imali pristup. Obojica smo radili kao demonstratori u maketarnici Arhitektonskog fakulteta koju je vodio Saša Relić (također jako prisutan na diy sceni) gdje smo imali pristup i slobodu korištenja svih tih predivnih strojeva. Tu su također bila ključna mjesta kao što su Klubvizija sa svojim foto laboratorijem i Radiona s elektroničkom sekcijom. Zapravo osjećam golemu tugu zbog atmosfere koja trenutno vlada u Zagrebu: Radiona je maltene bila istjerana iz SC-a unatoč očitoj kvaliteti rada, Klubvizija strepi da je zadesi ista sudbina. Osjećam potrebu za nekim pravim živim velikim makerspaceom koji bi omogućio oslobađenje tehnologije od ljudi. Tko zna što bi se dogodilo da imamo pristup velikoj tiskarskoj preši ili nedajbože pravom tiskarskom pogonu?

 

MG: Kako birate tehniku kojom ćete realizirati neki plakat? Ili tehnika bira plakat?

SS: Neobično je to objasniti, no često tehnika bira plakat. Budući da se već dugo poznajemo i neprestano nešto skupa radimo, naučili smo se komunicirati u kodovima tehnika. Kad saznamo za što radimo plakat onda po feelingu glazbe ili senzibilitetu izvođača, naravno ako se radi o koncertnom plakatu, iskomuniciramo to na način da razmjenimo sintagme poput “duboki tisak u dvije boje”, “visoki tisak i listići srebra”, “cijanotisak” ili nešto slično. Znamo da, primjerice, s dubokim tiskom možemo dobiti finu čistu grafiku tankih linija, dok s visokim tiskom dobivamo pune monokromne površine. Tehnika u tom smislu postaje metonimija za ono što želimo raditi. Nekad si pak bacamo ključne riječi poput “velika tipografija”, “outline”, “plavo”, “duga” i slično, što su oblikovni ili koloristički ili ini elementi, no svaki plakat u principu ima svoju priču i dobar razlog zašto je izveden u određenoj tehnici.

HS: Kao i u svakom procesu dizajniranja, velik dio vremena potrošimo na razrađivanje koncepta, raspravljanje o tehnici i načinu kako postići određeni efekt. Nerijetko se to rastegne na dosta dug period, no kad počnemo previše petljati presječemo problem i stvari rješavamo pragmatično. Jedno povlači drugo i na kraju je često teško reći dizajniramo li podsvjesno određeni plakat kako bi isprobali određenu tehniku ili primjenjujemo tehniku s jasnom vizijom rezultata. Također, uvijek imamo i neke neisprobane ideje i eksperimente “na lageru” koje prije ili kasnije pronađu svoj plakat.

 

MG: U kojoj mjeri svoje ideje pokušavate provesti kroz tehniku, a u kojoj mjeri puštate samu tehniku da oblikuje i daje okvir vašim konceptima?

SS: Kad savladamo pojedinu tehniku kroz eksperimente ili pokušaje i pogreške, obično znamo ograničenja i prednosti svake tehnike, tako i svjesno možemo manipulirati tehnikama kako bi dobili efekte koje želimo postići. Nekad smo doduše previše vezani uz neki koncept koji smo si postavili tako da trebamo kombinirati tehnike što rezultira u dugom i zamornom procesu. Najbolji primjer toga je plakat za koncert Mac DeMarca što ga je Žedno Uho organiziralo – tamo smo u dubokom tisku prvo izvodili grafizam plavih sinusoida preko kojih smo u visokom tisku izveli tipografiju. Da smo sve izveli u dubokom tisku ne bi postojao preklop (overprint) slova i valova koji nam se činio dosta zanimljivim i ugodnim elementom.

HS: Iako u principu specifičnost plakata koje radimo proizlazi iz prednosti i mana određene tehnike, događa se i da koncept strogo odredi tehniku. Srebrnu liniju na plakatu za Swanse smo također mogli tiskati srebrnom bojom. Ali kako smo saznali, pigment u srebrnoj boji je zapravo baziran na aluminijevom oksidu, pa nam je zato jedini logični izbor bio naučiti postupak pozlate i kupiti listiće pravog srebra.

 

 

MG: S vremenom ste se počeli sve više upuštati u kolaboracije s drugim autorima. Kako funkcionira dinamika tih suradnji? Što oni unose u nju, a što vi?

HS: Obično te suradnje počinju spontanim razgovorom ili pozivom da skupa nešto radimo. U većini slučajeva je to funkcioniralo tako da bi netko došao sa gotovim dizajnom prilagođenom tehnikama koje koristimo i zajedno bi izrađivali klišeje i tiskali plakate. Čini mi se da je prva takva suradnja bila s Enom Jurov za našu radionicu i koncert u zadarskom skvotu Nigdjezemska. Prethodno smo zvali Lanu Grahek, ali da rukopisom dodaje podatke na prvi plakat koji smo izvodili dubokim tiskom. Nakon toga smo tiskali dva plakata koje je radio Bojan Krištofić, prvi za Trnjanske kresove, a drugi za Psychic TV smo izvodili s nevidljivom tintom koja se čita jedino kad plakat gori. Ljetos smo blindrukali križeve za Lanin plakat koji je otisnut na rizografu, a nakon toga smo se odvažili i na ilustraciju pa smo zvali Ivanu Bugarinović da nam nacrta nešto što smo izveli u drvorezu.

SS: Zadnji i najambiciozniji projekt suradnje je bio kada smo nedavno zvali Enu Jurov, Bojana Krištofića, Lanu Grahek i Andru Giunia da dizajniraju plakate za promociju ploče mog benda u Močvari. Ideja je bila da svatko od njih izvede plakat u nekoj drugoj tehnici, što je svojevrsna reinterpretacija načina rada na albumu koji ti plakati promoviraju, gdje smo zvali niz gostiju koji su improvizirali na prethodno postavljenu strukturu. U toj suradnji smo se nakon dugo vremena odvažili na sitotisak, koji najrjeđe koristimo i od kojega ja možda nepotrebno zazirem, jer je Andrin koncept postavljen tako da se pomoću jedne pripreme na situ mogu otisnuti dva sloja boje. Lana se opet okušala s rizografom, dosta neobičnim strojem koji je hibrid fotokopirke i sita. S njim se svojski namučila, jer na jedinom mjestu u Zagrebu gdje ga se može upogoniti, osoblje baš i ne razumije kako funkcionira. Na te otiske smo dodatno blindrukali neke elemente. Ena je sama izvela svoj linorez u tri boje, a Hrvoje je naučio Bojana fototehnici cijanotipije. Iskustvo koje smo iz tog rada izvukli bilo je, čini mi se, edukativno za sve koji su sudjelovali i čini mi se da je otvorilo neke nove momente suradnje koje pokušavamo poticati u našem malom vlažnom prostoru u Đorđićevoj ulici.

 

MG: Unatoč tome što vas se identificira s vašom plakatnom produkcijom, plakati danas više nisu jedino što TTNP radi, koliko znam radili ste i neke vizualne identitete, multimedijske projekte itd.

SS: Tako je, s vremenom smo prvo počeli raditi omotnice za CD-e, kasete i ploče, što nas je doista veselilo jer se u većini slučajeva nije radilo samo o oblikovanju omotnice već i projektiranju cijelog pakiranja. Vjerojatno najdraži projekt je pakiranje za CD koje se rastvara u polovicu plašta kocke, što se nastavlja na neke Hrvojeve fotografske elemente, no tu ideju smo na jednostavan način prenijeli u ambalažu. Naravno ta ideja je bila i djelomično vezana uz grafiku koju smo namijenili za naslovnicu. Drugi jako zabavan projekt je bilo pakiranje kasete garage rock benda Eke Buba i škarnicl širine kasete.

 

 

HS: Jesenas smo dovršili svoj prvi vizualni identitet – Klubvizija SC nas je angažirala da na tome poradimo tokom ljeta. Oni su filmski lab koji se bavi analognim i eksperimentalnim filmom, senzibiliteti su nam slični, a Hrvoje s njima redovito surađuje. Prvi put smo se našli s jednom složenom problematikom identiteta, tim više što je postojao taj zahtjev da on bude povezan s analognim svijetom, a da bude primjenjiv i na društvene mreže i web. Počeli smo s Galetinim dijagramima koje je ispisivao na pisaćoj mašini kako bi objasnio strukturu svojih filmova, a završili s jednim relativno fluidnim identitetom čija se jednostavna i prepoznatljiva struktura elemenata može prilagođavati za komuniciranje različitih aktivnosti Klubvizije. Sukladno zahtjevima, digitalno rješenje materijalizirali smo kao set žigova koji se mogu primjenjivati na laboratorijsku opremu i komunikacijska sredstva. Napravili smo i loopove za 35-milimetarski filmski projektor na kojima je najavna špica Klubvizije, ali i dijapozitive pomoću čijih slojeva se može projicirati tipski plakat u predvoriju MM-a, no on se jednakim principom može otisnuti i izvjesiti gdje je potrebno. Jako sam zadovoljan čitavim procesom koji smo prošli tijekom dizajniranja logotipa, kao i finalnim rezultatom koji, čini mi se, može podjednako dobro funkcionirati u analognim i digitalnim medijima jer u svojoj osnovi sadrži tipografsku kompoziciju koja nije nužno vezana uz neki medij, a svejedno ima konkretan kontekstualni background.

 

 

MG: Hrvoje je involviran i u rad Radione, još jednog DIY kolektiva. Mogu li se usporediti te dvije priče, osim što, ok, Radiona okuplja više ljudi različitijih profila? Što ste naučili od njih i jeste li pokušali raditi nešto zajedno?

SS: Imali smo sreću da budemo prvi rezidenti Radione nakon što su se preselili u novi prostor i počeli rezidencijalni program. To je koincidiralo s našim završetkom faksa nakon kojeg više nismo mogli koristiti fakultetsku maketarnicu za naš rad. U međuvremenu smo im radili neke plakate i održali jednu radionicu, konstantno pratim njihov rad i community koji je odličan i koji plasira zanimljive i promišljene projekte. Konstantno smo na pragu nekakve suradnje koja se, osim navedenog, još nije dogodila, no Hrvoje i ja upravo kuhamo nešto oko jednog novog procesa, pa vjeujem da će njihovo softversko znanje tu biti od pomoći!

HS: U priču Radione sam ušao u njenim ranim danima dok su još bili smješteni u prostorima MM centra i zvali se I’MM hacklab. Tada je njihov rad bio skoro ekskluzivno orijentirani na DIY elektroniku, što je meni u tom trenu bilo izuzetno zanimljivo. Danas se Radiona pretvorila u pravi makerspace gdje se, osim na redovitim radionicama, okupljaju fanatici raznih jako specifičnih područja, pa su u sklopu Radione sada organizirane sekcije kao što su 3D print, fpga programiranje, arduino mikrokontroleri, muzička sekcija itd. Za razliku od nas, koji smo više usmjereni na DIY dizajn, ciljevi Radione su puno širi i baziraju se na edukaciji, kustoskim praksama, umjetničkim projektima i općenitom jačanju open-source kulture kroz održavanje izložbi i radionica. Tako sam u njihovoj organizaciji i sam nedavno održao dvije radionice na temu DIY stereoskopije s Damirom Prizmićem.

SS: Zapravo, primjećujem da u zadnje vrijeme imamo sve više dodirnih točaka s Radionom — počevši od radionica koje održavamo, sve do našeg radnog prostora u Đorđićevoj gdje su se spontano počeli okupljati dizajneri i nedizajneri koji dijele svoja znanja i iskustva kroz rad i konkretne projekte.

 

“Otkrili smo da se mlijeko može koristiti kao neka vrsta nevidljive boje, koja postaje vidljiva samo na povišenoj temperaturi, pa smo tako napravili plakat čiji se sadržaj vidi samo ako se zapali i postoji samo u trenutku svoje destrukcije”

 

MG: Osim što nastojite što više naučiti, također i jako puno eksperimentirate – koliko znam, ponekad radite stvari namjerno na krivi način ili miješate dvije ili više različitih grafičkih procedura. Koji su vam bili najzanimljiviji rezultati takvih eksperimenata?

HS: Silom prilika smo neke stvari počeli raditi na krivi način, što iz čistog neznanja, što iz nedostatka alata. Naposlijetku, kada smo se dokopali preše shvatili smo da je ona za duboki tisak, što nas nije spriječilo da je koristimo za visoki tisak. Kada smo se naučili osnovama visokog tiska, jetkane metalne ploče odlučili smo zamijeniti laserski graviranim pleksiglasom. Slijepi tisak radimo s jednom matricom, a ne dvije kako je uobičajeno.

SS: Jedan od dražih eksperimentatorskih trenutaka je bio kada smo radili plakat za radionicu i projekcije eksperimentalnog 16mm filma Kevina Ricea u Klubviziji. Hrvoje je došao na ideju da umjesto boje za tisak koristimo kemiju za cijanotipiju. Cijanotipija je tehnika kojom su se davno prije umnožavali tehnički ili arhitektonski nacrti, otud engleski naziv blueprint. Ono što je bitno znati za tu tehniku u kontekstu našeg plakata je da ta kemija reagira na UV svjetlo tako što tamni iz žućkasto-zelene u tamno sivu, a tek u doticaju s vodom mijenja boju u plavo i fiksira se. Plakati su bili za događaj u studenome te smo kao uputu dali da se lijepe na otvorenom gdje mogu pokisnuti ili barem povući vlagu iz zraka te se tako polako mijenjati.

 

 

Najrjeđe od svih tehnika koristimo sito za tisak, ali tu mi se čini da smo najviše pretjerivali. U suštini koristili smo ga samo dva-tri puta, posljednji put prije nekoliko tjedana kad smo tiskali Andrine plakate i seriju ploča. Upravo smo te ploče tiskali uljanom bojom koja se inače nikad ne koristi za sito. No vjerovatno najveće pretjerivanje se dogodilo kada smo prije dvije godine tiskali plakat za koncert grupe Earth u Močvari. Koncept je bio sljedeći: visokim tiskom otisnuti tipografiju (osnovne tekstualne informacije) koju bi nadopunili grafikom koja se pojavljuje tek na sunčevu svjetlu. Da bismo dobili taj efekt bilo je potrebno tiskati fotoemulziju sitom na papir, što je naravno Hrvojevo područje znanja. Da ne opisujemo peripetije s konzistencijom emulzije, njenim topljenjem i hlađenjem, tisak nekih dvadesetak plakata potrajao je preko šest sati u potpunom mraku uz jedan siromašan crveni izvor svjetla.Tu tiskanu emulziju smo pustili da se eksponira na svjetlu i procesom solarizacije polako tamni, a u trenutku početka koncerta smo plakate pošpricali koncentratom razvijača da trenutno potamne u crnu. Nekoliko puta sam pokušavao objasniti znatiželjnicima kako smo to uspjeli napraviti, reakcija su uvijek bili blijedi pogledi.

HS: Također nama drag plakat je bio za Psychic TV.Otkrili smo da se mlijeko može koristiti kao neka vrsta nevidljive boje, koja postaje vidljiva samo na povišenoj temperaturi, pa smo tako napravili plakat čiji se sadržaj vidi samo ako se zapali i postoji samo u trenutku svoje destrukcije.

MG: Vjerojatno će nekog vaš rad inspirirati da pokuša kod kuće raditi nešto slično. Koje alate jedan takav početnik mora imati i što mora znati? Također, pitanje za naše sponzore, što biste voljeli da vi još imate u radionici, a trenutno nemate ili si ne možete priuštiti?

SS: Izraditi klišej i tiskati ga može se praktički od bilo čega. Čak smo testirali kako napraviti klišej od papira i ispostavilo se da minimalna razlika u visini materijala i podloge može poslužiti za tisak, naravno uz velike površine boje oko tipografije koje se ne mogu izbjeći. No, školski je dovoljan linoleum, nožići, printer i indigo papir s kojima se napravi klišej, a otisne se uljanom bojom i valjkom. Što nam nedostaje u radionici? Definitivno bi nam dobro došla šira preša, no najbolnija točka su ipak dobri i kvalitetni valjci. Trenutno koristimo plastične koji se relativno brzo rasklimaju, oštete i iskrive, tako da sanjamo samo jedan, dobar kožni valjak s kugličnim ležajem. Kada bih išao dalje u maštanje, dobro bi nam došao i vlastiti laserski rezač ili cnc glodalica, ne nužno velikih dimenzija, jer treba nam samo za predimenzioniranu plakatnu tipografiju. I naravno, izdašna donacija dobrih papira i šperploče za klišeje.

 

 

HS: Klišej može biti doslovno bilo što – klada drveta, LP ploča, kameno popločenje, izrezani karton… Samo je potrebno na njega nanijeti boju i pritisnuti papir. To je suština cijelog visokog tiska, a način na koji se to radi je tehnika, koju mi shvaćamo jako fleksibilno. Možda je najlakše te osnovne principe upoznati na linorezu. Potrebni su linoleum, nožići ili skalpel, gumeni valjak za nanošenje boje i žlica za tiskanje. Također, za sve tehnike koje se ikad igdje koriste postoje detaljna objašnjena na YouTubeu, samo je pitanje kako i zašto ih primijeniti. Još jedan besplatni savjet za početnike: bakin stroj za rezance je zapravo mini preša za duboki tisak!

 

MG: Pretpostavljam da vam TTNP ne može, osim ljubavi, pružiti egzistenciju. Od čega žive Sven i Hrvoje i gdje vide sebe, a gdje TTNP za deset godina?

SS: Nažalost još ne, ali za deset godina vidim TTNP sa nešto boljom opremom i angažmanima koji nas mogu financijski poduprjeti. Trenutno radim kao freelancer većinom u dizajnu gdje radim dizajn i prijelome knjiga i publikacija što je posao koji me jako veseli, no imam i sitne ali osobno jako bitne angažmane i u arhitekturi, mahom su to problemi interijera i postava izložbi. Zanima me teorija arhitekture, modernistička arhitektura druge polovice prošlog stoljeća i posebice industrijske urbane cjeline. Prošle godine sam uredio i dizajnirao jednu knjigu na temu modernističke arhitekture Ive Bartolića u Sisku, planiram upis postdiplomskog studija kako bih nastavio temu industrije, sve u svemu za 10 godina se vidim također i u tom područiju teorije i historiografije arhitekture. Tijekom studija sam puno vremena proveo radeći po arhitektonskim biroima uz pozitivna iskustva, no nakon što sam pred kraj fakulteta nekako isprofilirao svoje interese, dulji period rada u birou mi nikako nije sjedao, naprotiv osjećao sam se strašno ograničenim zbog malo vremena koje mi je ostajalo za osobni rad koji smatram puno važnijim u svojoj razvojnoj strategiji. Uostalom, financijski tako puno lakše funkcioniram. Po tom pitanju se često sjetim anegdote koju Dejan Kršić često prepričava, kada je tada mladom akteru prišao nešto stariji Boris Ljubičić i opomenuo da se ne može baviti s toliko različitih stvari jer bi mogao postati diletant, no njemu se baš svidjela ta uloga diletanta. Na sličan način se vidim za 10 godina, u tenziji između dizajna, koji me neprestano fascinira, i arhitekture koju bez obzira na puno toga neugodnog – prvenstveno misleći na arhitekte – ipak volim.

HS: Nakon diplome na Arhitektonskom fakultetu sam također počeo raditi u jednom arhitektonskom uredu, ali to se nikako nije primilo. Te sve stvari kojima se bavim paralelno uz arhitekturu su teško primjenjive u jednom prosječnom birou, a ako ih zanemarujem stvaraju se frustracije. Tako da trenutno uz povremene izlete u arhitekturu kroz freelance projekte, radim arhitektonske makete od kojih se pokušavam financirati.Paralelno s tim radim na eksperimentalnom filmskom projektu koji se bazira na analizi svjetla i njegovoj aplikaciji na 35-milimetarsku filmsku traku.