Ove godine navršeno je deset godina od prvog pokušaja osmišljavanja Nacionalne strategije dizajna. Periodično su se nakon te prve, zamalo i donesene strategije (2007. – 2011.) redali novi pokušaji, a skoro je svaki bijenalni interval obilježen jednom novom neprovedenom strategijom – pa tako i ovaj. U ovom slučaju, inicijativu za donošenje opće strategije kulturnih i kreativnih industrija pokrenuo je Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija, s tezom da će država teže odbiti suradnju s udruženim kreativnim i kulturnim snagama. Dakako, okupljanje toliko raznolikih dionika (izdavači, muzealci, dizajneri, kazalištarci, glazbenici, pisci, primjenjeni umjetnici itd.) s toliko raznolikih problema vrlo bi vjerojatno u nekoj kasnijoj fazi razvoja strategije dovelo do rasula. Međutim, zahvaljujući hrvatskoj političkoj situaciji i već uobičajenoj nevoljkosti države da se obveže – kako financijski tako i zakonodavno – na provođenje strategije, do stadija potencijalnog rasula nismo ni došli.

“Ni u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) niti u Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja (NKZ) dizajn i dizajneri ne postoje kao posebna kategorija. Oni dijele grupu s arhitektima, krajobraznim arhitektima, inženjerima urbanizma i kartografima ili, prema drugoj klasifikaciji, s dekoraterima i aranžerima”

Rad na Strategiji ipak nije bio u potpunosti uzaludan: uspio je osvijestiti važnost prikupljanja ključnih podataka o stanju sektora. Naime, bez relevantnih kvantitativnih podataka o trenutnoj situaciji ne može biti riječi o kreiranju strategija i akcijskih planova koji obavezno sadrže precizne, brojčano definirane ciljeve. Kako odrediti što nam je cilj (primjerice, desetpostotni rast broja dizajnera koji djeluju u proizvodnom sektoru u sljedeće dvije godine, dvadesetpostotno povećanje dizajnerskih natječaja u javnoj upravi u sljedeće dvije godine), ako ne znamo koja nam je polazišna točka?

I bez Nacionalne strategije dizajna kao Svetog Grala domaćeg dizajna, periodično prikupljanje podataka o sektoru je izuzetno važno i, da zato postoje sredstva, zasigurno bi bilo jedna od ključnih zadaća strukovnih društava. Ovaj tekst će stoga predstaviti dio podataka do kojih smo došli u proteklih nekoliko mjeseci, uz ogradu da su ti podaci rezultat volonterskog rada te da su prikupljani bez sredstava za profesionalno sprovedena istraživanja i stručne ankete. Također, obzirom da se dijelom odnose upravo na protekle dvije godine, uklapaju se u temu bienalnog pregleda hrvatskog dizajna.

“Anketa koja je provedena među članicama i članovima strukovnih udruga (ispunilo ju je oko 20% članova) pokazuje da više od tri četvrtine ispitanika radi u Zagrebu (5% dizajnera radi u Splitu, 4% u Rijeci; po 1% u brojnim drugim gradovima, dok je 4% dizajnera odgovorilo je da radi u više gradova ili da je nebitno gdje rade)”

Prvi problem s kojim se Radna grupa za izradu Nacionalne strategije za sektor dizajna suočila bila je bolna činjenica da je do nekih relevantnih podataka teško ili čak nemoguće doći. Naime, ni u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) niti u Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja (NKZ) dizajn i dizajneri ne postoje kao posebna kategorija. Oni dijele grupu s arhitektima, krajobraznim arhitektima, inženjerima urbanizma i kartografima ili, prema drugoj klasifikaciji, s dekoraterima i aranžerima. Zahvaljujući takvom neredu u klasifikacijama, nije moguće doći do relevantnih podataka o, recimo, broju dizajnera zaposlenima u raznim proizvodnim i izdavačkim tvrtkama, a time ni o stupnju korištenja dizajna u drugim djelatnostima.

Podaci sakupljeni o geografskoj rasprostranjenosti sektora i dalje ističu dominantnu poziciju Zagreba – kako po sjedištu strukovnih udruga tako i po radnom mjestu domaćih dizajnera. Anketa koja je provedena među članicama i članovima strukovnih udruga (ispunilo ju je oko 20% članova) pokazuje da više od tri četvrtine ispitanika radi u Zagrebu (5% dizajnera radi u Splitu, 4% u Rijeci; po 1% u brojnim drugim gradovima, dok je 4% dizajnera odgovorilo je da radi u više gradova ili da je nebitno gdje rade). Djelomična decentralizacija dogodila se u obrazovnom sektoru: srednjoškolske ustanove koje se bave obrazovanjem kadrova iz raznih područja dizajna nalaze se u svim većim gradovima, dok se visokoškolske obrazovne ustanove za obrazovanje dizajnera nalaze u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Koprivnici.

Što se tiče promocije dizajna u domaćoj javnosti – bilo kroz izložbe, publikacije ili specijalizirane festivale – situacija na prvi pogled izgleda daleko bolje no što bi imala pravo biti obzirom na mizerna ulaganja u ovaj sektor. Tako je, recimo, 2015. godine u hrvatskim galerijama i muzejima održano 48 izložbi o dizajnu koje je ukupno vidjelo nešto manje od 60.000 posjetitelja. U 2016. godini, održane su čak četiri specijalizirane manifestacije dizajna (Tjedan dizajna, Dan D, Design District, 1516) uz niz modnih i oglašivačkih događanja koje također podižu vidljivost sektora dizajna. Nažalost, zbog nedostatka sredstava, najveći broj izložbi dizajna koje su predstavljale važna stručna istraživanja nije popraćen adekvatnim katalozima. U protekle dvije godine dogodilo se tek nekoliko opsežnih dizajnerskih publikacija, poput bogate monografije o Bernardu Bernardiju, publikacije o arhivima dizajna uz Dan D 2015., zbirke tekstova Kritička kartografija Marka Goluba, kataloga izložbi Boris Bućan – Doručak u tiskari, Jugoton – Istočno od raja (Sanja Bachrach i Mario Krištofić), te opsegom skromnije monografije Željka Borčića (HDD, Marko Golub, Goran Martin Štimac). Tek djelomično – vijestima, intervjuima, kritičkim osvrtima – publicističku prazninu popunjavaju specijalizirani web portali poput sjajnog HDD-ovog portala dizajn.hr, te raznih portala o vizualnoj kulturi koji među ostalim prate i dizajn (vizkultura.hr, pogledaj.to).

“Javna uprava i zdravstvo na začelju su po angažmanu dizajnera. Nasuprot tome, s dizajnerima najčešće surađuju naručitelji iz područja kulture, izdavaštva, prehrambene industrije, turizma i neprofitnog sektora”

U velikoj mjeri, uspješne inicijative i događanja na području dizajna isključivi su rezultat entuzijazma pojedinaca: Design District pokrenut je zahvaljujući timu Superstudija okupljenom oko Ire Payer; portal Vizkultura (i njenu sjajnu akciju Plakatiranje) pokrenuo je Ivan Dorotić; izložbu o Jugotonu osmislila je udruga Kultura umjetnosti (Mario Krištofić i Sanja Bachrach Krištofić). Manjak državne i lokalne potpore proteže se i na upravni i proizvodni sektor. Dizajn se uglavnom (i slabo) financira unutar programa potpore kulturi, no ne postoji kontinuirana suradnja s dizajnerima na ostalim područjima djelovanja lokalnih i državnih vlasti.

Već tradicionalno, a što je pokazala i anketa, javna uprava i zdravstvo na začelju su po angažmanu dizajnera. Nasuprot tome, s dizajnerima najčešće surađuju naručitelji iz područja kulture, izdavaštva, prehrambene industrije, turizma i neprofitnog sektora. Tako recimo u području socijalne skrbi i inkluzije marginaliziranih grupa, dizajneri surađuju uglavnom s neprofitnim sektorom (udrugama koje zastupaju interese pojedinih skupina), a ne s relevantnim Ministarstvima ili lokalnom upravom. Zaista, suradnja dizajnera s državnom upravom uglavnom se u Hrvatskoj prepoznaje po skandalima – od poništenog natječaja za registarske pločice do odustajanja od primjene novog vizualnog identiteta na zdravstvenim karticama HZZO.

“Što se proizvodnog sektora tiče, ni država (kroz razna ministarstva) niti gospodarske i cehovske organizacije (HGK, HOK) ne dodjeljuju potpore za korištenje dizajna ili za produkciju novih proizvoda (znači, za osmišljavanje novog proizvoda uz organizaciju proizvodnje i distribucije ali bez otvaranja vlastitih proizvodnih pogona)”

U području obrazovanja, u kojem bi dizajn trebao biti prisutan i kao cilj (obrazovanje nove dizajnerske publike, obrazovanje novih dizajnera) i kao sredstvo (korištenje dizajna u svrhu podizanja kvalitete prijenosa znanja), dizajn je gotovo nevidljiv. Nova kurikularna reforma koja je obećavala djelomično popravljanje stanja (primjerice, u metodologiji učenja o dizajnu te uvođenjem dizajna u predmet Tehnički odgoj), naprasno je ukinuta. U tom smislu, svakako treba naglasiti i pohvaliti važnu ulogu koju domaći dizajneri igraju pri upozoravanju na negativne društvene pojave. Sjajan primjer brze i efektne dizajnerske reakcije jeste akcija poduzeta u borbi za opstanak reforme kurikuluma (autorice akcije Tatjana Bartaković, Iva Babaja). Slični momenti urbanog aktivizma događali su se na festivalu Design District, ali i na svakom dosadašnjem Danu D koji se (osim zadnjeg izdanja) održao u po jednoj od napuštenih i zapuštenih zagrebačkih zgrada. Što se proizvodnog sektora tiče, ni država (kroz razna ministarstva) niti gospodarske i cehovske organizacije (HGK, HOK) ne dodjeljuju potpore za korištenje dizajna ili za produkciju novih proizvoda (znači, za osmišljavanje novog proizvoda uz organizaciju proizvodnje i distribucije ali bez otvaranja vlastitih proizvodnih pogona).

Odabir predmeta na izložbi prilično precizno definira tko su glavni klijenti domaćih produkt dizajnera: nekoliko inovativnih tvrtki iz područja industrije namještaja (Prostoria, Artisan, Era), tvrtke koje se bave dizajnom interijera (Brigada), te sami dizajneri koji se hrabro upuštaju u samostalnu produkciju (Grupa, Filip Gordon Frank, Data by Despot, Baggizmo) u suradnji s lokalnom industrijom i obrtnicima. Iako izlazi iz okvira izložbe, ovdje svakako treba spomenuti i važnu inicijativu tvrtke Era koja je 2015. pokrenula ponovnu proizvodnju namještaja Bernarda Bernardija. Unatoč sve življoj turističkoj industriji, očito je da je za opstanak neophodan izlazak na inozemno tržište. Iako dizajneri-producenti svoje proizvode prodaju i u sve brojnijim domaćim dizajnerskim dućanima, dio ih je ugovorio distribuciju u drugim zemljama, a dio koristi Internetsku prodaju za globalno poslovanje. Prema podacima iz ankete, hrvatski dizajneri djeluju u čak 50 zemalja a najzastupljenije zemlje su: 1. SAD i Njemačka, 2. Slovenija, 3. Srbija, 4. Italija, 5. Austrija, 6. Velika Britanija, 7. EU, 8. BiH, 9. Mađarska, te 10. Francuska, UAE i „globalno tržište“.

“Nagli porast izgradnje novih smještajnih kapaciteta za turiste donio je suradnju s arhitektima na projektima vizualnog identiteta, sustava signalizacije, unutrašnjeg uređenja pa i uniformi za osoblje”

Sektor turizma sve se više ističe kao važan kreator potencijalnih projekata za dizajnere. Iako ne postoji sustavna suradnja dizajnera s institucijama poput HTZ, lokalnih turističkih zajednica ili Ministarstva turizma, unutar ovog sektora sve je prisutnija svijest o važnosti uključivanja dizajnera u kompleksne projekte sveobuhvatnog dizajna – od parkova prirode do luksuznih hotela. Nagli porast izgradnje novih smještajnih kapaciteta za turiste donio je suradnju s arhitektima na projektima vizualnog identiteta, sustava signalizacije, unutrašnjeg uređenja pa i uniformi za osoblje (Hotel Adriatic).

Dizajneri su angažirani u kreiranju sustava ambalaže lokalnih prehrambenih proizvoda koji funkcioniraju kao svojevrsni suveniri. S druge strane poduzetni dizajneri, prepoznajući trend porasta inozemnih posjetitelja, kreiraju i vlastite suvenirske proizvode koji se, pak, uglavnom prodaju u lokalnim dizajnerskim dućanima. Većina točaka ključnih za sustavni razvoj dizajna (ali i društva, uz pomoć dizajna) – poput obrazovanja nove publike i novih kadrova, implementacije dizajna u upravni i javni sektor, strateškog korištenja dizajna u proizvodnom sektoru i turizmu – detektirana je u spomenutoj Nacionalnoj strategiji dizajna iz 2006. godine.

“Uza svo dizajnersko agitiranje, ozbiljni strateški dokument ne može se dogoditi bez apsolutne (a ne samo načelne) podrške države. Usvajanje strategije prije svega zahtjeva razumijevanje važnosti donošenja takvog dokumenta a zatim i ozbiljnu financijsku, zakonodavnu i strukturalnu podršku njegovom provođenju”

Koje su šanse za da se neki novi, revidirani tekst Strategije konačno i prihvati u sljedećih nekoliko godina? Vrlo male, iako je Hrvatska jedna od rijetkih država Europske zajednice koja nema nikakvu strategiju razvoja dizajna (u neslavnom društvu s Bugarskom, Ciprom, Litvom, Luksemburgom, Maltom, Portugalom, Slovačkom). Prema izvještaju iz 2015. (Design Policy Monitor 2015.), petnaest europskih država ima definiranu nacionalnu strategiju dizajna a dodatnih pet provode „neformalnu“ strategiju kroz državne dizajn centre u vidu kontinuirane podrške razvoju dizajna. Uza svo dizajnersko agitiranje, ozbiljni strateški dokument ne može se dogoditi bez apsolutne (a ne samo načelne) podrške države. Usvajanje strategije prije svega zahtjeva razumijevanje važnosti donošenja takvog dokumenta a zatim i ozbiljnu financijsku, zakonodavnu i strukturalnu podršku njegovom provođenju. Osim već uobičajene galame, strukovna udruženja tu ne mogu učiniti mnogo no morali bi naći snage za provođenjem (kakvih-takvih) redovnih analiza stanja svog sektora što je bazični uvjet za svaki budući pokušaj bilo kakvog strateškog djelovanja. A za ostalo ćemo i dalje čekati državu.