Škart je kolektiv nastao oko 1990. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a osnovali su ga Dragan Protić i Đorđe Balmazović. Kolektiv voli eksperimentirati u radu, a ponajviše u poeziji i dizajnu, koje prožimaju brojni elementi performansa, od uličnih agitacija i recitacija, pa do nastupa širom Europe s amaterskim zborovima koje su mahom sami osnivali. Svoju metodologiju rada nazivaju “arhitekturom ljudskih odnosa” – kroz stalne sukobe unutar kolektiva, koji ih prate od početka, pokušavaju izvući nove vrijednosti. Kao dizajneri, vizualni umjetnici i pjesnici inicirali su i sudjelovali u mnogim projektima, od brojnih “samizdata” vlastite poezije, koje su često dijelili prolaznicima na beogradskim ulicama, preko dizajniranja raznovrsnih publikacija za izdavačku kuću nezavisnog Radija B92, projektiranja vizualnih identiteta i oblikovanja omota knjiga za više biblioteka, do dizajniranja više godišta važnog književnog časopisa Reč… Od samog početka devedesetih bili su vrlo aktivni u raznolikim aktivističkim inicijativama civilnog društva, koje su se izravno suprotstavljale ratnoj propagandi i nacionalizmom prožetoj političkoj oligarhiji, te su aktivizam i društvena osviještenost postale neke od temeljnih odrednica njihovog rada, kao i univerzalni humor kojim je obilježeno gotovo svako njihovo djelo. Godine 2010. predstavljali su Srbiju na Venecijanskom bijenalu arhitekture, a njihovo recentno izlaganje u Hrvatskoj bilo je u sklopu festivala i izložbe Ekstravagantna tijela – Ekstravagantne godine, u organizaciji Kontejnera, biroa suvremene umjetničke prakse. Povodom njihovog gostovanja i predavanja na Danu D 2014, porazgovarali smo o različitim etapama njihovog stvaralačkog puta, doznali štošta o počecima i projektima koje planiraju u budućnosti.

Vaše zajedničko djelovanje započelo je 1990. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, dok ste obojica, kao jezgra grupe Škart, tamo studirali. Budući da (recimo to tako) ne dolazite iz miljea dizajna, što vas je “gurnulo” u nj? S obzirom da se oduvijek bavite i poezijom, je li to dijelom bila želja da svoje pjesme oblikujete i u vizualnom smislu?

Protić: Arhitektura je, pojednostavljeno rečeno, otimanje, zauzimanje i preoblikovanje fizičkog prostora. Nikad nisam imao dovoljno samopouzdanja za tako nešto, kao ni za štošta drugo. Zato sam, ohrabren ovom našom malom hordom u Škartu, umjesto za projektanstki stol, krenuo negdje drugdje, u neosvojene teritorije poezije, glazbe, terenskog rada… Tu svakako spada i dizajn, odnosno njegovo rubno područje između “hladne pustoši papira”, kako kaže Arsen, i performativnih formi. Eksperimenti u pečatnoj vizualnoj poeziji su nam bili prva stanica.

Balmazović: U uporabni dizajn nas je “službeno” gurnula narudžba – jedan naš prijatelj bio je alpinist i pitao nas je da im napravimo majice i plakate za ekspediciju na Kilimanjaro i Mountain-Keniju. Alpinistima se jako svidjelo to što smo napravili, preporučivali su nas svima i tako smo se počeli ozbiljnije baviti grafičkim dizajnom.

U vašem radu, koji dizajn vizualnih komunikacija, umjetničke instalacije, poeziju, glazbu i još koješta objedinjuje u perspektivi društvenog aktivizma i angažiranog humanizma, prepoznaju se paralele s avangardnim umjetnicima sklonima interpretaciji zbilje na sličan, apsurdno humorističan, ali i opor način. Koje konkretno autore osjećate bliskima?

Protić: Krenuli smo s različitih strana. Mene je krajem osnovne škole otvorio punk sa svojom uradi-sam estetikom, kad sam s drugaricom iz razreda Natašom imao sobni bend Veseli utopisti koji je, autistično, nastupao samo u ormanu i na poljima izvan grada; a s drugom drugaricom – Micom – pravio sam unikatne plakate za nepostojeće koncerte. Kasnije sam otkrio Maljevičev suprematizam i rusku avangardnu dinamiku i agit-propagandu, minimalizam Lucia Fontane, široko polje djelovanja Bogdana Bogdanovića, u čijoj smo seoskoj školi bili posljednji učenici, pa jugoslavensku neoavangardu, estetiku partizanskih, akcijskih i radničkih samizdata… Dakle, prošao sam cijeli taj zaobilazni krug kako bih shvatio da su mi glavni sugovornici i (da upotrebimo novu riječ) bliskakači – kulturne aktivistice i aktivisti koji se nisu penjali umjetničko-estradnim stepenicama i koji rade nevidljive poslove na nevidljivom adresama.

Balmazović: Ja sam u djetinjstvu bio prilično konzervativan. Cijelo sam vrijeme igrao košarku i crtao. Kada sam već bio student, najveći utjecaj na mene je izvršio moj susjed dr. Laslo Pataki, pedijatar, čovjek koji je govorio mnogo jezika i koji je bio vrstan poznavalac suvremene umjetnosti i umjetnosti uopće, kao i filozofije i glazbe. Mnogi autori bili su mi inspirativni, ali ne bih mogao ni jednog da navedem poimence. Uzimao sam od svakog što mi se svidi. Trenutno me posebno inspirira Gerard Paris Clavel iz kolektiva Ne pas plier (nekada osnivač i član grupe Grapus), kao i Cactus Network Collective iz Londona. Gerard je modernist 21. stoljeća, briljantan mislilac i dizajner, a Cactus su izvanredni aktivisti, srčani i inteligentni. Oni su mi i prijatelji. Dakle, prijatelji su mi inspiracija. Također se divim radu Mladena Stilinovića – njegovi radovi su likovna poezija. Nažalost, teško ga je kopirati.

Dijeljenje “Tuga” na Željezničkom kolodvoru u Beogradu

Ako se vaš dosadašnji opus, predstavljen na “polu-retrospektivnoj” izložbi Škart: poluvreme, održanoj u Beogradu 2012, promatra kao cjelina, dojam je da pojedinačni radovi, u bilo kojem mediju, čine dojmljive dijelove sveukupnog projekta razvijanja humane, civilno osviještene građanske zajednice. Je li to nešto što ste svjesno činili ili je s vremenom proizašlo iz različitih projekata na kojima ste radili?

Protić: To je, ustvari, bila izložba “u poluvremenu”, u vremenu koje je tijekom proteklih 25 godina u stalnom procjepu i poluprostoru između rata i izvanrednog stanja, u državi koju vodi polusvijet, u zajednici koja njeguje polusvijest. Sami radovi su, nesvjesno, pratili povijesne tokove kroz koje smo prolazili. Kroz suradnju s različitim političkim i aktivističkim grupama, kao što su Žene u crnom, Medija centar, Radio B92, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Kulturni centar REX, itd, učili smo da otpor ima svoje razne forme i da ga u toj raznorodnosti upravo treba i podržati. Najtužnije je vidjeti kad neka dobra ideja, poruka, gesta ili pokret imaju traljave ili, još gore, tehničko-nebitno olako odrađene korake “finalnog” izlaska na svjetlo dana. S mnogima smo se borili za to da nije važno samo što se odluči na sastanku, među istomišljenicima, nego je bitno iznenaditi i privući nepoznatog prolaznika. Ali to je već druga priča.

Balmazović: I jedno i drugo. U početku nismo bili previše svjesni – radovi su izlazili intuitivno, kao reakcija na događaje oko nas. Kasnije, krajem devedesetih, počeli smo više razmišljati i radovi su krenuli izlazili nešto rjeđe, ali nadamo se da su pametniji. Ne mogu prosuditi koliko doprinose unapređenju i poboljšanju odnosa među ljudima i izgradnji boljeg, humanijeg (izbjegao bih riječ “građanskog”) društva. Ali se svakako zalažemo za takvo društvo.

“Tuge”

Jedno kompleksno, ali nužno pitanje o kontekstu – što je za vas, na samom početku 90-ih godina, u Srbiji (i bivšoj Jugoslaviji) prožetoj nacionalizmom, značio društveni, implicitno politički angažman pomoću sredstava dizajna i umjetnosti? Kako ste se povezali s civilnim inicijativama i kulturnim udrugama za koje ste dizajnirali materijale i s kojima ste osmišljavali akcije?

Balmazović: Oko nas se sve raspadalo i mi smo na to reagirali, između ostalog, i poezijom i slikom. Pokušavali smo da naša poruka bude čitljiva, a pored toga smo redovito išli na demonstracije. Politika nije privilegija političarske klase, koja se počela formirati početkom devedesetih i danas je klasa za sebe. Politika je bavljenje vlastitim životom. Nacionalizam nam je od samog početka bio odvratan. Nacionalizam je strašna bolest protiv koje se treba stalno boriti. Zbog toga u radovima pokušavamo biti jasni i ne okolišati. A kako smo se upoznali s raznim aktivističkim inicijativama? Prijateljica Nada Petronijević-Čović, novinarka Studija B, upoznala nas je s hrabrim i tek osnovanim Ženama u crnom i tako smo počeli surađivati. Tih godina, početkom devedesetih, upoznavali smo ljude na demonstracijama, koje su bile česte. Beograd nije velik, a krug ljudi koji je izlazio na ulice bio je još manji. K tome sam od 1991. do 1994. prodavao na ulici opozicijske novine i tako upoznao još više ljudi i aktivista.

Što se estetske komponente vašeg rada tiče, jeste li nju razvijali intuitivno, koristeći specifične, analogne tiskarske tehnike i alate, ili ste imali i neke teorijske temelje bliske post-modernom dizajnu 90-ih, te “dekonstrukciji” tipografije koja je prisutna i u vašim djelima?

Protić: Počeli smo lopovski – slučajno smo upali na tavanski prostor Arhitektonskog fakulteta gdje je bio napušteni grafički atelje. Skinuli smo paučinu, sve okrečili, podmazali smo preše i od profesora Elima Grujića počeli učiti klasične grafičke tehnike: bakropis, akvatintu, blindruk… U tom zanatskom grafičkom procesu oko 80% otisaka je škart. Primjetili smo da nas sadržaj kante za đubre zanima više od ispeglanih otisaka za likovne salone. Post-moderni eklekticizam, koji se desio još osamdesetih, i kasnija, ubrzana maniristička dekonstrukcija, samo su nas učvrstili u stavu da treba ići svojim putem, bez obzira na hirovite pomodnosti i sezonske dopadljivosti.

Dizajnirani materijal za Žene u crnom

 
Ono što je izrazito važno za vašu praksu od samih početaka jest prihvaćanje pogreške kao legitimnog rezultata rada, bilo kao “neuspjelog” tiskarskog otiska, bilo kao ljudskih “grešaka” u glazbeno-scenskom izražavanju. Je li se tu tijekom godina bilo što promijenilo?

Protić: Estetika greške je ostala. Kasnije smo shvatili da je to osnovno pravilo i u radu s drugim zajednicama – pjevačkim, dječjim ili penzionerskim – poštovati tuđi iskorak i tuđu pauzu. Svatko ima svoj ritam buđenja.

Balmazović: Greška je znak ljudskosti, a mi smo ljudi i nismo mašine. Zato greške mogu biti lijepe.

“Arhitektura ljudskih odnosa”, vaša metodologija i stvaralački credo, možda je najočitija u kolektivnom projektu Horkeškart – amaterskom zboru i orkestru s kojim ste snimili nekoliko nosača zvuka i nastupali u mnogim europskim zemljama. Taj projekt vas je čak i nadišao u smislu da je nastavio evoluirati i bez izravnog utjecaja jezgre Škarta. Ukratko, možete li kroz priču o Horkeškartu progovoriti i o razvoju međuljudskih odnosa unutar Škarta kao takvog?

Balmazović: Teško je biti kratak u opisu Horkeškarta. Sve što se događalo u vezi s tim horom (zborom) događalo se i unutar same grupe. Hor je proizašao iz naše želje da izbjegnemo jednu prezentaciju našeg rada. Htjeli smo da napravimo priredbu s pjevanjem, jer su nam se prezentacije činile tako dosadne – stoga smo napravili otvorenu audiciju. Došlo je pedesetero mladih ljudi, a mi smo im rekli da audicije nema i svi su primljeni. Htjeli smo da svi mogu pjevati, što smo i učinili odbacivanjem klasične audicije. Htjeli smo pjevati na ulicama, svima, a ne samo na koncertima glazbenoj publici, u čemu smo također uspjeli. Pjevali smo pjesme obnove i izgradnje, pjesme iz socijalističkog razdoblja. Htjeli smo da se ne zaboravi kako je socijalizam imao odličnih strana, što tada nitko nije htio ni pomisliti. Međutim, neki ljudi su to razumjeli, čak i u zemljama gdje ne razumiju srpsko-hrvatski. Pjevali smo i angažirane pjesme pjesnika iz cijele Jugoslavije – ja se ne libim koristiti taj termin. Ako može postojati Skandinavija, može i Jugoslavija. Potom su i sami članovi počeli praviti pjesme, dobrim dijelom na našu inicijativu. Zatim smo htjeli da hor počne raditi i bez nas, te smo, poslije skoro sedam godina rada, odlučili uvesti samoupravljanje. To je odlično prošlo i na to smo ponosni. Hor se lijepo nastavio razvijati i bez nas, i danas postoji i odlično zvuči. Nema mnogo onih koji nešto počnu pa to poslije planski prepuste drugom, naročito kada postane uspješno.

Kuponi za sreću

Recite nam riječ-dvije o Pesničenju, festivalu poezije i dugogodišnjoj seriji poetskih recitacijskih večeri koje su se odvijale diljem regije, pa i u Zagrebu, među čijim ste začetnicima bili. Kako napreduje Pesničenje, u koje ste sve krajeve doprli poezijom i kako publika reagira od grada do grada?

Protić: U prosincu, nakon pet godina, pedeset knjižica i pedeset priredbi svaki mjesec u beogradskom Rexu, te nebrojenih gostovanja širom Jugoslavije, prestali smo s Pesničenjem – barem onim velikim, scenskim. Sada radimo male, nevidljive forme. Započeli smo sa serijom nastupa po gimnazijskim sportskim dvoranama u malim mjestima, gdje nastupaju i pjesnici, i najluđi bendovi, i lokalna udruženja penzionera. Osnovnoškolske seoske priredbe, susjedska pesničenja po dvorištima ili kuhinjama… To su prostori koji nas zanimaju, paralelno s prikupljanjem arhiva video-poezije. Publika, kao i sudionici, svugdje ima svoje boje. Najluđe je bilo u Konjicu, na pesničenju na Kamenom mostu, gdje je u organizaciji sudjelovao cijeli izviđački odred. Nedavno smo čuli da je izvjesni posjetitelj izjavio kako “želi umrijeti na Pesničenju”. Strašno!

Tiskani materijali za poetske večeri Pesničenje

Vaš međunarodno “najvidljiviji” nastup bio je predstavljanje Srbije na Venecijanskom bijenalu arhitekture, gdje ne samo da ste u okviru svoje struke nastupali na jednoj institucionalnoj priredbi, nego ste predstavljali i državu sa čijim ste identitetom mnogo puta bili u konfliktu. Jeste li te okolnosti imali u vidu kad ste osmišljavali svoje izloške i kako su one utjecale na stvaralački proces?

Balmazović: Oko tog sudjelovanja je bilo dosta rasprava u grupi. Ja sam bio protiv jer nisam htio da predstavljamo državu. Ne volim Venecijanski bijenale upravo zbog tih državnih paviljona. Prota je bio za, a naš treći član Pera je bio suzdržan. Na kraju smo ipak napravili kompromis. Odlučili smo predložiti nešto što bi se moglo koristiti i poslije Bijenala – igralište na kojem će ljudi i djeca moći uživati i kasnije, a ne samo na jednoj reprezentativnoj manifestaciji. To klackalište je poslije putovalo u Ljubljanu, London, Vranje, Novi Sad… Jedno vrijeme bilo je u Beogradu. Na našu radost, u Bitoli postoje kopije nekih klackalica, a skoro cijelo klackalište i danas postoji i radi u Novom Bečeju, jednom malom gradiću u Srbiji.

Protić: S obzirom da je na paviljonu stajao natpis “Jugoslavija”, pozvali smo na otvaranje slovenski zbor Kombinatke, koji je zajedno s našom Probom izveo splet jugoslavenskih, španjolskih, talijanskih i portugalskih antifašističkih pjesama. Orilo se sve do mora, kako kažu prolaznici! Omogućiti zboru da besplatno spava u srcu Venecije i dozvati razne prijateljice i prijatelje da na svoj način pomognu u postavljanju i provedu tjedan dana u Veneciji bila je prava mjera društveno korisnog boravka.

Javni nastup Horkeškarta

Pitanje za kraj – kakvi su skorašnji planovi Škarta i što očekujete od predavanja na Danu D i interakcije s publikom? Kada ste posljednji put bili u Zagrebu i pratite li lokalnu dizajnersko-umjetničku, ali i književnu scenu?

Protić: U lipnju pripremamo u Ljubljani premijeru Papirinta – zalutalog eksperimentalnog papirnatog kazališta lutaka, kojeg radimo s kolegama iz Švedske i Baskije. U tijeku je i rad na slikovnici O nebu i moru, odavno napisanoj, za čiju razradu nikada nismo imali vremena. U Beloj Crkvi vježbamo s dječjim zborom Djeca s Mjeseca, a u Beogradu s dječjim horom Aprilzmajun i zborom Proba. Upravo smo osnovali i Hor-ruk, omladinsko-penzionerski zbor. Uvijek ima nešto.

Baš me zanima koga ćemo sresti na Danu D. Zagreb je drugi Beograd, ili je Beograd drugi Zagreb, tako da često svraćamo, čak i planinarimo i “morujemo” sa zagrebačkom drugaricom Sabinom Sabolović. Dok radimo, stalno slušamo Mancea, a ja tajno i Arsena. Ovdje je trenutno pomahnitala poplava i baš prošli tjedan, na solidarnom komšijskom Pesničenju za volontere i aktiviste koji pakiraju prikupljenu robu za iseljene s poplavljenih područja, dvije djevojčice su izvele njegovu Himnu zadrugara iz Vlaka u snijegu. Svaka pjesma nađe svoje mesto. Odavno poznajemo i Dejana Dragosavca Rutu i Dejana Kršića i oni nas obavještavaju što gdje ima među dizajnerima i izdavačima. Preko Bookse i Zareza pratimo literarnu scenu. Dakle – stalno smo tu.

Seesaw Play Grow, projekt za Bijenale arhitekture u Veneciji, 2010.