Fotografija na naslovnici: Dunja Lesar

Sara Pavleković Preis rođena je 1993. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Studiju dizajna u Zagrebu 2017. godine, smjer Vizualne komunikacije. Najviše radi u području kulture, a u slobodno vrijeme svira i trenutno se bavi montažom jednog filma. U HDD galeriji sredinom listopada prošle godine predstavljen je njen projekt Poligon – Platforma za multisenzorno učenje, inicijalno razvijan kao diplomski projekt na Studiju dizajna. Još ranije, 2018. godine projekt je osvojio i Nagradu HDD-a u studentskoj kategoriji Koncept, inicijativa, kritički dizajn. Godinu ranije, izlagala je i svoju edukativno-društvenu igru Država na Zagreb Design Weeku. S projektom Poligon, Sarina ideja bila je razviti metodu učenja koja će djeci vrlo kompleksno i apstraktno gradivo iz područja matematike približiti na interaktivan, zabavan način koji angažira sva njihova osjetila. Projekt se sastoji od više interaktivnih sučelja za igru i učenje: Sobe u boji, Matematičkog klavira, Prostorno slikovne pitalice i RGB gitare, a ovo posljednje uspjeli smo producirati kao funkcionalan prototip u okviru same izložbe u HDD-u, zahvaljujući suradnji s Damirom Prizmićem i Borisom Vidoševićem iz Radione, programerom Viktorom Čaplinskim, produkt dizajnericom Sanjom Rotter i Nenadom Rotterom.

 

OM: Od samog početka studija počinješ se zanimati pitanjima kreativnosti i učenja kroz igru. Kako si se odlučila krenuti u smjeru dizajna interakcije i preispitati izazove s kojima se susreće današnje školstvo?

SPP: Kroz vlastitu formalnu i neformalnu edukaciju susrela sam se s raznim metodama učenja koje su mi više ili manje odgovarale. To je bio spontani početak spoznaje na koje sve načine možemo učiti, što to uopće znači i kako na to gleda moja okolina. Unutar edukacije najviše učimo upravo o samoj edukaciji. Interes za tu temu došao je prirodno i iz prostora u kojem sam provela određeno vrijeme, a prepoznala sam je kao meni bitnu, aktualnu i dovoljno motivirajuću da o njoj nešto kažem. Mislim da je bitno biti prisutan u prostoru u kojem se nalaziš.

Za vrijeme mog studiranja dizajn interakcija postepeno se počeo uvoditi na Studij dizajna. Sam dizajnerski proces, osim kombinacije više dizajnerskih specijalizacija, nužno uključuje i istraživačke metode iz drugih područja. Tamo sam vidjela prostor za istraživanje svojih ideja upravo jer je to područje izrazito multidisciplinarno, što je ova naizgled neopipljiva tema i zahtijevala. Tematski ju je svakako bilo izazovno raditi, ali su postojali i interes i dobra volja za ovaj projekt.

OM: Svaki sljedeći projekt je veći i zahtjevniji, od Države i Glazbene kutije do Triole i najnovijeg Poligona. Koliko si se sama morala „obrazovati“ izvan redovnog programa vlastitog studija kako bi mogla osmisliti i stvoriti ovakve projekte? Koliko je teško bilo izaći van granica onog što si imala prilike naučiti na smjeru Vizualnih komunikacija?

SPP: Određeno obrazovanje, vještine i iskustvo stekla sam i prije fakulteta u okviru glazbene škole, pa sam ga nastavila primjenjivati, povezivati i razvijati tijekom studija. Srednja glazbena škola specifična je zato što za razliku od gimnazije, koja daje opće znanje u vrlo ranoj dobi, iziskuje određenu razinu fokusa i predanosti. Tada sam već upoznala različite predavače i metode učenja te se suočila s određenim izazovima s kojima se nisam imala priliku susresti u gimnaziji, a koji su po tipologiji bliži kasnijem fakultetskom iskustvu.

 

 

Upravo mi je to paralelno pohađanje srednjih škola uz raznorazne izvanškolske aktivnosti, kojih nikada nije nedostajalo, stvorilo određenu naviku da sam konstantno u doticaju s više stvari koje se uvijek na neki način međusobno nadopunjuju. Tako sam, osim potrebe za učenjem novih stvari, naučila prepoznati i iskoristiti dijelove koje već poznajem ili ih promotriti kroz neku novu perspektivu. Studiranje je za svakog drugačije i u principu si, unatoč zadanim okvirima, granice postavljamo sami. Uz set stečenih vještina i navika, a radi boljeg razumijevanja onoga što učim, osjetila sam potrebu za istraživanjem i ostalih područja s obzirom na to da je tako izgledalo cijelo moje obrazovanje do tada. To je ponekad prednost, a ponekad mana koju sam morala naučiti balansirati kroz studiranje. Dizajn je sam po sebi široko područje, pa u principu to podnosi.

 

 

OM: U većoj mjeri, cilj Poligona je olakšati školarcima muke s matematikom. Zašto baš matematika? Imaš li planove s uvođenjem igre i u neke druge predmete?

SPP: Može se reći da je matematika univerzalni jezik koji je utkan u jezike drugih disciplina, a ujedno i baza projekta kroz čiju prizmu bi se promatrali ostali predmeti. Izazov mi je bio pokušati pronaći način kojim se apstraktni pojmovi mogu približiti djeci. Postoji prostor kako matematiku implementirati i provući kroz druge predmete i tako potaknuti daljnje razvijanje apstraktnog mišljenja.

 

OM: Kroz tvoje se radove kao glavni motiv često provlači glazba. Koliko je tebi iskustvo sviranja udaraljki, poznavanje svega onog što solfeggio podrazumijeva, pomoglo u razvoju određenih sposobnosti, koordinacije ili čak u učenju novog gradiva iz matematike?

SPP: Osvještavanje i razvitak glazbene inteligencije, te glazbeno iskustvo može se dovesti u vezu s određenim sposobnostima kao što su samopouzdanje, (tehnička) sigurnost, upornost, mehanizmi za nošenje sa stresom i tremom odnosno osviještenost misli i tjelesnih reakcija u trenutcima napetosti, snalažljivost u novim situacijama u kojima treba brzo reagirati, pamćenje, koordinacija, oblikovanje cjeline i prijenos vlastitog doživljaja, fizički i psihički kapaciteti kroz poznavanje samog sebe i svojih emocija i tijela, disciplina, grupni rad i komunikacija, kritičko razmišljanje, originalnost i kreativnost, nošenje s kreativnom krizom i blokadom, donošenje odluka, slušanje i razumijevanje, javni nastup i prezentacija itd. Moje iskustvo sviranja violine i udaraljki međusobno se nadopunjavalo i u određenoj količini pridonijelo razvoju navedenih sposobnosti.

Glazbene strukture i sistemi mogu se povezati s onim matematičkim, a glazba je kroz povijest bila proučavana i kao matematički medij. U vezu s matematikom glazbeni sistemi dolaze preklapajući se na apstraktnim i konkretnim razinama. Tako su primjerice fizikalna svojstva zvuka povezana s visinom tona, a mogu se matematički izračunati do glazbenog jezika i razumijevanja simbola. Matematičkom analizom proučavaju se estetski ugodne harmonije, melodije i ritmičke figure dok je na primjer za razumijevanje simbola poput oznake za mjeru potrebno shvatiti odnos cjeline i dijelova tj. razlomaka. Promatrajući te odnose u kontekstu neke veće cjeline, proces razumijevanja ili komponiranja neke skladbe može se usporediti s rješavanjem matematičkog problema.

 

“Povezivanje znanja, interdisciplinarnost i pronalazak novih primjena dizajnerskih alata ključno je za budućnost struke, te njenu prilagodbu na nove zahtjeve i izazove društva.”

 

OM: Tvoj će se diplomski rad zbog zahtjevnosti samog projekta morati ostvarivati u etapama. Zasad si uspjela predstaviti svoju RGB gitaru – rad koji spajanjem glazbe i boje s matematikom pomaže djeci u učenju razlomaka. Koliko je dugo trajao proces od same ideje do finalne realizacije? Koje si prepreke morala prijeći kako bi dobila finalan „proizvod“?

 

SPP: Poligon je jednostavno takav projekt koji nema svoj početak i kraj, već je u konstantnom razvoju. Na prvoj godini fakulteta bila sam maturant u glazbenoj školi, tako da su mi se glazbeni i dizajnerski procesi međusobno preklapali. U glazbi sam zato počela primjećivati neke detalje koje prije nisam vidjela, a dizajn sam često promatrala kroz prizmu glazbe. Nekada u tom periodu počela sam razmišljati o tome kako bi bilo zanimljivo pronaći neku konkretniju dodirnu točku između ta dva područja, što je bio neki začetak ove ideje. Promatrajući unazad, kroz razne projekte bavila sam se temom edukacije i metodama učenja, te pokušavala pronaći neki zadatak ili prostor u kojem ću to moći istražiti. Radovi koji su nastajali u periodu mog studiranja međusobno se nadograđuju i povezani su s mojim diplomskim radom kojim sam se intenzivno bavila godinu dana. Unatoč tome što od prve nisam vidjela cijelu sliku, mislim da bih bez prethodnog isprobavanja bilo nemoguće napraviti Poligon u ovom opsegu u kojem je trenutno. Proces razvitka ideje trajao je dakle kroz cijeli studij, što mi je ponekad stvaralo osjećaj zasićenosti temom, ali mislim da je upravo to vrijeme stvorilo jednu bitnu dimenziju.

 

Danas je privilegija baviti se isključivo jednim projektom, a na samom početku realizacije potrebno je odlučiti kako nešto raditi s obzirom na njegovu prirodu. Prvi izazov bio mi je organizirati svakodnevne obveze tako da si mogu priuštiti mjesec dana „slobodnog vremena“, te time postići maksimalnu fokusiranost u procesu izvedbe. Postojalo je više vrsta prepreka od nabave potrebnih materijala, organizacije procesa rada i koordinacije ljudi do nekih kreativnih odluka s obzirom na tehničku izvedivost. Unatoč tome što je izrada RGB gitare bila vremenski i izvedbeno zahtjevna, proces realizacije s pripremom trajao je oko dva mjeseca što je vrlo kratko vrijeme koje je bilo efikasno iskorišteno.

 

Kako su postojali isključivo slikovni prikazi radova projekt je prvo trebalo isprobati. Bez previše pogrešaka uspjeli smo postaviti tehnički plan izvedbe rada, te napravili jednostavan prototip s kojim smo provjerili funkcioniraju li sve stvari onako kako su zamišljene. Zatim je uslijedila faza izrade finalnog prototipa uz paralelno programiranje i konstantno testiranje. Odličan i pouzdan tim suradnika pomogao mi je u tom neizvjesnom procesu – Sanja Rotter (produkt dizajn), Viktor Čaplinskij (programiranje), članovi Radione (Damir Prizmić, Boris Vidošević), Nenad Rotter, uz podršku HDD galerije i Studija dizajna.

 

 

OM: Ostalo je još za izraditi nekoliko zanimljivih pomagala koja bi trebala olakšati život školarcima i njihovim profesorima. Najsličnijim se, zasad ostvarenoj RGB gitari, barem po tipologiji, čini Matematički klavir. Hoćeš li se možda nakon gitare upustiti u projektiranje i ovog matematičkog instrumenta?

SPP: Izrada prototipa ove kompleksnosti zahtjeva fokusirano vrijeme i budžet, te iziskuje suradnju s više stručnjaka. U planu je nastaviti raditi na pomagalima i imam određene ideje kako. Prva faza realizacije bila je shvatiti mogućnosti i kompleksnost izrade. Generalno gledajući, način na koji mislimo da će neka ideja ispasti, često se u realizaciji promijeni. Nekada se čak dogodi da promijeni i svoju svrhu i pronađe neku srodnu. Nakon izrade prvog eksponata dobila sam malo bliži dojam što to podrazumijeva i mislim da ću zbog tog iskustva sigurno imati širu sliku pri daljnjem radu. Kod ovakvih projekata sve su opcije uvijek otvorene.

 

“Ideja je u tome da postoji više prostora iz kojih možemo pristupiti nekom novom znanju koje učimo. Čovjek nije ograničen isključivo na jedno osjetilo niti na jedan način razmišljanja.”

 

OM: Uključivanjem različitih disciplina u osmišljavanju ovoga projekta, na neki si način proširila granice dizajna, ili barem onog što pod tim pojmom najčešće podrazumijevamo. Smatraš li da je takvo spajanje različitih znanosti budućnost struke?

SPP: Proširivanje granica struke otvara analitičke alate koje smatram važnima za promišljanje čitavog spektra srodnih medija, a posljedično i jasniji pogled na vlastitu struku, njene trenutne granice, a na kraju i one vlastite. Istraživanje i udaljavanje može se činiti kao pokušaj neke vrste otpora, no iz mog iskustva, povezivanje znanja, interdisciplinarnost i pronalazak novih primjena dizajnerskih alata ključno je za budućnost struke, te njenu prilagodbu na nove zahtjeve i izazove društva.

OM: Uz korištenje najmodernije tehnologije i suvremenih dizajnerskih alata, Poligon ustvari predstavlja povratak na ono iskonsko: učenje putem osjetila – vidom, sluhom, snalaženjem u prostoru. Možeš li nam ukratko objasniti na koji se način takvo učenje očituje u tvojem radu?

SPP: Eksponati su zamišljeni kao neka vrsta pomagala koja apstraktni pojam približavaju auditivnim, vizualnim i motoričkim putem prvenstveno kako bi korisnik kroz svoje dominantno osjetilo primio što kvalitetniju informaciju o čemu se radi, a zatim i uspostavio neku vrstu komunikacije između različitih načina percepcije i osjetila. Otvara se i pitanje kako je neko znanje reprezentirano u ljudskom umu, odnosno koji je utjecaj perceptivnih varijabli na razumijevanje apstraktnih pojmova i do koje mjere one imaju utjecaj na njihovu kasniju obradu.

 

Ideja je u tome da postoji više prostora iz kojih možemo pristupiti nekom novom znanju koje učimo. Čovjek nije ograničen isključivo na jedno osjetilo niti na jedan način razmišljanja. Osim što primanje i povezivanje novog znanja ovisi o kontekstu, osjetila su u različitoj mjeri i intenzitetu izražena kod individua. Bitno je osvijestiti njih i njihove mogućnosti, jer ona su čovjekov primarni alat.

OM: Ideja učenja kroz igru zvuči odlično. Kako djeca reagiraju na tvoje ideje? Jesi li uspjela dobiti reakciju školaraca na svoj rad?

SPP: Kroz neka dosadašnja izlaganja djelomično sam prikupila reakcije djece na radove koji su iz istog područja, no ovaj rad je nov te je izložba bila zamišljena kao neka prva i ujedno testna faza. S obzirom na to da je nedavno realiziran prototip on se onda tek može testirati s ciljanom publikom, a to je faza koja će se prirodno nadovezati na spomenutu.

Reakcije su uglavnom pozitivne, a najveća prednost publike je što odmah možeš uočiti mane projekta i naslutiti eventualna poboljšanja na prototipu.

 

 

OM: Tvoji dosadašnji radovi potiču djecu na kreativnost i učenje kroz igru te se mogu povezati s popularnom odgojnom metodom Montessori. Njome se potiču upravo vrijednosti koje su naglašene u tvojim radovima: poticanje znatiželje, kreativnosti, empatije itd. Postoji li danas zainteresiranost pedagoške struke za tvoje radove? Hoće li biti moguća realizacija svih zamišljenih projekata unutar Poligona?

SPP: Učenje kroz igru omogućuje na neki način opuštanje svjesnog uma gdje mozak pronalazi kreativna rješenja za određeni izazov i povezuje ideje, a filtriranje pojedinih informacija i uočavanje detalja dolazi spontanije. Jedna od metoda koja koristi te postupke jest Montessori koju poznajem i iz vlastitog iskustva. S obzirom na to da je tek nedavno bilo prvo javno izlaganje ovog projekta, teško je još govoriti o zainteresiranosti pedagoške struke, no smatram da je inicirala neki oblik dijaloga.

Kako je u realizaciju uključeno puno faktora koji ne ovise samo o meni, ne mogu sa sigurnošću tvrditi njen daljnji tok, ali se nadam da će on ići u optimističnom smjeru, između ostalog pronaći daljnje izvore podrške i proširiti krug kvalitetnih suradnika.

 

OM: Nakon završenog studija, imaš li jasnije planove za budućnost? Pretpostavljam da ćeš nastaviti raditi na tragu dosadašnjih projekta.

SPP: Svakako me zanima područje edukacije, te planiram nastaviti istraživati i u tom smjeru. Interesantno mi je upravo radi toga jer ima jako puno prostora za inovacije, nova rješenja i pristupe.