Slažući prije koju godinu pitanja za jedan dizajnersko-glazbeni kviz, ubacio sam pitanje koje je otprilike glasilo: “Na kojoj je vrsti papira otisnuta prva verzija omota albuma The Return of the Durutti Column?” Kad je bilo pročitano, čak i grafički dizajneri u publici, koji upravo vole takve finese kad je riječ o tiskanom materijalu, bili su zbunjeni. Pitanje je i njima djelovalo preopskurno. Ipak, većina ih je i sama pretpostavila da se ne traži ime proizvođača, brend i gramatura papira, nego da je riječ o nekonvencionalnom odabiru, upotrebi papira kakav se koristi u nekom drugom kontekstu koji nije diskografski. Danas bi, na primjer, vjerojatno pola ispitanika šaljivo odgovorilo da je riječ o toaletnom papiru.

Upravo odabir papira čini ključnu “dizajnersku” odluku koja čini taj omot prepoznatljivim kuriozitetom u povijesti dizajna muzičkih izdanja. Materijal u koji je upakirana ploča The Return of the Durutti Column (Factory Records, 1980.) je brusni (šmirgl) papir – tvrd, oštar, abrazivan, neprijateljski prema svemu s čim je u kontaktu. To je bila i ideja, naime, napraviti ploču s omotnicom koja uništava druge omotnice ploča ako se stavi među njih, koja grebe, žulja, neugodna je i nepraktična. Bila bi to najpankerskija omotnica nekog muzičkog albuma ikad, kao što sam pročitao više puta čitajući o njoj, da se na samoj ploči ne nalazi najnepankerskija glazba ikad, izašla na legendarnoj nezavisnoj etiketi Factory Records – meditativni, ambijentalni gitaristički instrumentali mančesterskog usamljenika Vinija Reillyja.

Slavni britanski grafički dizajner Peter Saville, čiji je rad praktički sinoniman za oblikovanje Factoryjevih izdanja, s ovim omotom nije imao nikakve veze, a ima i nečeg simboličnog u tome što ovakav anti-dizajnerski iskaz ni nema jednoznačno kreditiranog dizajnera. Iako nepotpisan, ideja zapravo pripada Tonyju Wilsonu, suosnivaču Factory Recordsa. No on ju je pokupio posredstvom Jamieja Reida, dizajnera jedinog studijskog albuma i najslavnijih singlova Sex Pistolsa. Reid, inače umjetnik blizak situacionistima, upoznao je Wilsona s umjetničkom knjigom Mémoires danskog umjetnika Asgera Jorna i francuskog teoretičara i filozofa Guy Deborda. Korice ove knjige, izdane 1959. godine, riješene su na identičan način, a Debord i Reid poimence su navedeni na omotnici uz zahvalu za “marketinški koncept”. Tijekom 1980. otisnute su četiri edicije s ovim omotom, ukupno 3600 primjeraka. Tekst na omotnici bio je izveden kao stencil, u nekoliko varijanti, uključujući puni naslov albuma, ili samo kataloški broj “FACT 14” (14. izdanje Factory Records). Omotnice su ručno lijepili, između ostalih, članovi benda Joy Division. Točnije, navodno ih je lijepio Ian Curtis, dok su ostali članovi u istoj sobi gledali porno filmove. Izrađene od neprikladnog materijala i nespretno sastavljene, ironično, omotnice ploča koje su trebale uništavati druge omotnice ploča raspadale su se same od sebe. Sedam mjeseci nakon prvog izdanja, Factory Records reizdaje album u konvencionalnijem crnom omotu s reprodukcijama slika Raoula Dufyja, u dizajnu Stevea Horsfalla.

Drugo izdanje omotnice, dizajn Steve Horsfall, srpanj 1980.

Već spomenuti Factoryjev kućni dizajner Peter Saville pratio je realizaciju originalnog, siječanjskog omota, i dok mu se ideja sviđala, rezultat ga nije impresionirao. Gruba pankerska “uradi sam” estetika Fact 14 njemu je predstavljala antitezu onoga što je sam htio postići grafičkim dizajnom Factoryjevih izdanja – omotnice koje će jasno izgledati kao nezavisna izdanja, ali izrađena znatno bolje od onih koje dolaze s velikih, mainstream etiketa.

Reizdanje iz 2000-ih. Dizajn: Aleph Studio / Carl Glover. Factory Benelux, 2013.

Tri i pol desetljeća kasnije, 2013. godine The Return of the Durutti Column dobiva reizdanje koje je svojevrsna posveta originalnom omotu, ali u daleko finijoj varijanti koja se  naslanja i na Savilleov dizajnerski rukopis iz Factorya, uključujući i originalni logo koji je reproduciran na omotu. Opet ironično, do brusnog papira ovog je puta bilo teže doći, a tvrtka od koje je nabavljen materijal za prvo izdanje i dalje je postojala, ali više ga nije proizvodila. Ideja koja je bila jeftina za realizirati 1980., prema riječima izdavača i inicijatora reizdanja Jamesa Nicea, sredinom 2010-ih postala je skupa i gotovo neizvediva.

Ostale tekstove iz rubrike Dizajn na dan pročitajte ovdje.