Izložba RISO i prijatelji – 220.000 otisaka kasnije bilježi prve četiri godine djelovanja male DIY rizografske tiskare i radionice koju je 2019. godine u Rijeci pokrenula dizajnerica Ana Labudović, uključujući impresivnu biblioteku tiskanih izdanja – fanzina, knjiga umjetnika, brošura, teorijskih tekstova, nosača zvuka itd. – ali još važnije, čitavu mrežu autora, umjetnika, organizacija, inicijativa i drugih aktera koja se u tako kratkom vremenu formirala oko nje. Premda ovo nije izložba o njoj kao dizajnerici – uostalom, među ovdje obuhvaćenim publikacijama nalaze se i one koje su dizajnirali Bruno Butorac, Ben Cain, Katerina Duda, Ena Jurov, Karlo Miletić, Oleg Morović, Marin Nižić, Jan Pavlović, Nika Rukavina i drugi – cijeli projekt RISO i prijatelji ipak je u velikoj mjeri obilježen novom etapom u profesionalnoj karijeri Ane Labudović, njenim preseljenjem iz Zagreba u Rijeku i radom na ramenima, a potom i razvalinama projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Anin dizajnerski rad vezan je za sfere nezavisne kulture i civilnog društva, a područje djelovanja prvenstveno joj je dizajn u digitalnim medijima i grafički dizajn, uz koje se sada još stisnuo i tiskarski rad koji joj je otvorio posve nove, kako kreativne, tako i suradničke perspektive. Istovremeno, RISO i prijatelji dio je globalnog vala širenja kulture i scene malih i većih rizografskih tiskara, studija, kolektiva, radionica i različitih vrsta manifestacija, događanja, izložbi i slično.
Detalj s radionice Print-a-Loop, svibanj 2023., u suradnji s Katrin Novaković. Fotografija: Matija Zanoškar
Premda se rizograf, proizvod Japanske tvrtke Riso Kagaku, pojavio na tržištu još 1980ih godina kao ekonomična alternativa drugim komercijalno dostupnim tehnikama brzog umnažanja i tiska, svoju novu popularnost upravo među umjetnicima i dizajnerima stječe tijekom posljednjih desetak godina. Razloga za tu novostečenu popularnost je mnogo, a neki od njih, naizgled paradoksalno, vezani su upravo za dominaciju i hiperprodukciju digitalnih slika. U kontekstu njihovog beskonačnog, nezaustavljivog protoka, taktilnost, procesualnost, nesavršenost i ograničenost Riso otisaka djeluje humanizirajuće i stvarno, a pritom su i sami u određenoj mjeri dijete digitalne tehnologije.
Biblioteka 0 Općenito, vol.1 (2020–2022). foto: Ana Hušman. Urednice: Ana Hušman, Ivana Meštrov, Dubravka Sekulić. Ilustracija: Marko Tadić. Oblikovanje, tisak: Ana Labudović / RISO i prijatelji
Uspon rizografije sigurno je dijelom vezan i za ozračje različitih vrsta društvenog i umjetničkog aktivizma, vrlo slično njenim direktnim prethodnicima, xeroxu i sitotisku koji su također, u svoje vrijeme, predstavljali moćan instrument za distribuciju snažnih političkih poruka, radikalnih ideja i slično. S današnjom sviješću o katastrofalnom utjecaju čovjeka na okoliš, pomaže i činjenica da je rizografija ekološki kudikamo prihvatljivija alternativa ostatku tiskarske industrije (isključivo nepremazni papir, tinta na bazi soje i riže, matrice od biljnih vlakana). Još jedan važan faktor je i njegova relativna pristupačnost i ekonomičnost samog procesa, iz koje proizlazi autonomija i prostor slobode koji ona pruža. Iz rakursa dizajnera, raspolaganje tiskarskom tehnologijom znači u određenu ruku promjenu u organizaciji rada, budući da ima pod kontrolom gotovo sva sredstva proizvodnje, ni o kome ne ovisi, skoro sve može raditi sam. Istovremeno, ta ista vrsta stečene samostalnosti plodno je tlo upravo za suradnje, za uključivanje drugih, za kreiranje zajednica, za otvaranje novih oblika grupnog djelovanja.
Bruno Butorac i njegov plakat za izložbu VK, 2020.
Napokon, na kreativnom planu ključna komponenta su specijalne mogućnosti i radikalna ograničenja same tehnike koja dizajnere i umjetnike stimuliraju da misle izvan konvencionalnih okvira. Riso otisci jednostavno izgledaju drukčije, imaju drukčiju teksturu, boju, ostavljaju drukčiji dojam od konvencionalnih otisaka izvedenih, primjerice, u najraširenijim tehnikama poput ofseta i digitalnog tiska, čak i onda kad je dizajn onog što se otiskuje krajnje rudimentaran. Nešto od te specifičnosti dolazi iz inherentnih tehničkih nesavršenosti samog procesa, ali i grešaka – slučajnih ili namjernih – u samoj pripremi. Nijedan otisak nije sasvim identičan prethodnome i onome koji slijedi, već i mali pomaci u overprintu daju otisku određenu vibrantnost a veliki mogu posve promijeniti narav onog što se otiskuje, sve to često na nepredvidljive načine čije se unutrašnje zakonitosti otkrivaju postupno, metodom probe i pogreške, drugim riječima – eksperimenta.
Proces/probe za projekt Posthuman Exercises umjetnice Chrismarie Pfeiffer, 2022.
U ovome, riso tisak je sličan tradicionalnoj tehnici sitotiska koja je u velikoj mjeri obilježila dizajn plakata na vrhuncu svoje popularnosti 1960ih i 1970ih godina, štoviše u pojednostavljenom smislu riso je svojevrsni križanac sitotiska i fotokopirnog stroja. Kao i kod sitotiska, boje se protiskuju kroz prethodno izrađenu šablonu (stencil), no za razliku od sitotiska, šablona je pričvršćena na bubanj s bojom, sam proces otiskivanja je neusporedivo brži i čišći, a sve se odvija unutar kompaktnog stroja prilično nalik omanjoj fotokopirki. Ovisno o tome koliko slojeva, odnosno koliko različitih boja se otiskuje, za svaki sljedeći sloj stroj prema danom mu predlošku proizvodi novu šablonu koji se potom ponovno postavlja na kolorni bubanj i otiskuje na papire iz prvog prolaza. Kao i kod sitotiska, u oblikovanju je nužno misliti jezikom same tehnike i voditi računa o njenim ograničenjima, prednostima i hirovitostima.
Detalj s radionice Print-a-Loop, svibanj 2023., u suradnji s Katrin Novaković. Fotografija: Matija Zanoškar
Drugim riječima, u specifičnom kontekstu današnje kulture digitalnih slika, potrebno je misliti daleko onkraj onog što se vidi na ekranu – što god da ste osmislili, potrebno je računati s tim da će to što imate stroj putem transformirati. Riso nije idealan za fotorealističnu punu kolornu sliku kakvu omogućava npr. ofset, ali su vam zato na raspolaganju snažne spot boje izvan dosega četverobojnog CMYK-a, a moguće je i simulirati druge kolorne modele (uključujući CMYK) i eksperimentirati s njihovim neobičnim varijacijama, uvijek sa zanimljivim rezultatima; nema glatkih kontinuiranih tonova, ali u rukama su vam izražajne mogućnosti točkastih rastera, polutonova i gustih ploha visokog kontrasta; nema sasvim „vjerne“ reprodukcije, ali zato svaki otisak ima teksturu i intenzitet zbog kojih svaka kopija djeluje kao da u rukama držite original; proces pripreme i otiskivanja je ne samo podložan greškama nego ih i ohrabruje, ali ako ih prigrlite, postupci poput malih pomaka u overprintu, pa čak i nepredvidljivi tragovi valjka stvaraju nove i neočekivane forme, teksture i preklapanja.
Non-aligned (round) table and it’s discontents, 2021. Tekst i ilustracija: Dubravka Sekulić. Oblikovanje, tisak: Ana Labudović / RISO i prijatelji
Sam raspon tiskanih publikacija koje su dosad izašle iz kuhinje RISO i prijatelji uključuje knjige umjetnika, fanzine, kataloge i brošure povezane s određenim izložbama ili sličnim događanjima, umetke časopisa, teorijske tekstove i eseje, no on je i nešto širi ako se uključe i plakati, kao i različiti radionički produkti poput uvrnutog hibrida eksperimentalnog tiska i stop animacije u radionici koja je ostvarena u suradnji s Katrin Novaković. Sve one nastajale su s određenom idejom diseminacije znanja i informacija, ili pak samih umjetničkih djela (u slučaju knjiga umjetnika).
Biblioteka 0 Općenito, vol.1 (2020–2022). Urednice: Ana Hušman, Ivana Meštrov, Dubravka Sekulić, Irena Bekić. Ilustracija: Marko Tadić. Oblikovanje, tisak: Ana Labudović / RISO i prijatelji
Najbrojniju formalnu skupinu izdanja čini Biblioteka O općenito (projekt umjetnice Ane Hušman sa suradnicima Ivanom Meštrov, Dubravkom Sekulić, Markom Tadićem i Anom Labudović, izd. KGZ, ARL, Pangolin), koja je između 2020. i 2022. zaokružena u zbirku od devet objavljenih hrvatskih prijevoda teorijskih eseja na različite teme na presjeku vizualne umjetnosti, kulture i društva. Biblioteka ima jednostavan identitet koji definiraju dvobojni tisak (u varijacijama između svakog od izdanja), krajnje jednostavan prijelom i tipografski tretman, i ilustracije Marka Tadića koje ocrtavaju konture nekih neuhvatljivih mentalnih krajolika.
Ben Cain: Dubrovačko bijenale? 1. Poglavlje, 2022. Oblikovanje: Ben Cain
Publikacije otisnute u studiju RISO i prijatelji u estetskom i oblikovnom smislu, međutim, drastično variraju – od pedantno dizajniranih do anarhičnih, od suzdržanih do ekspresivnih, od kompliciranih do onih bez ikakve dizajnerske intervencije – no uvijek u jasnoj relaciji s karakterom sadržaja za koji se oblikuju. Vjerojatno najbolji primjer ove raznolikosti su knjige umjetnika. U mnogima od njih dizajn načelno uzmiče u korist sadržaja, zadržavajući se prvenstveno na koricama, ali zbog samog načina tiska čak i najbazičnije odluke kao što je odabir boje i vrste papira daju im snažan oblikovni karakter. Na primjer, knjižni blok publikacije Biennale? Bena Caina (izd. Tkivo, 2022.) ne sadrži gotovo ništa osim duotona fotografija na travnjaku snimljenih listova papira s rukom pisanim razmišljanjima sudionika o Dubrovačkom bijenalu, pa ipak intenzivne boje Riso tiska (magenta i zlatna u knjižici, zelena na koricama), čak i naizgled nemarno kadriranje same naslovnice daju joj neku zanimljivu prisutnost.
Ben Cain: Dubrovačko bijenale? 1. Poglavlje, 2022. Oblikovanje: Ben Cain
Slično tome, knjiga Priručnik za kućne popravke za žene Nike Rukavina (izd. Udruga PARiTER, 2021.) faksimilski reproducira prostoručne crteže i bilješke umjetnice, ali u drugom (crvenom) kolornom prolazu dopunjava ih crvenim akcentima koji usmjeravaju pažnju i kompozicijski uravnotežuje točkastim rasterom linija na lijevim stranicama spreadova.
Nika Rukavina – Priručnik za kućne popravke za žene, 2023.
S druge strane, kaotične glitchaste teksture plakata / brošure Christine Marije Pfeifer Posthuman Excercises (izd. Akademie Schloss Solitude, 2022.) svoju formu pronalaze upravo u idiosinkrastičnom jeziku rizografskih otisaka i načinima na koje se grafika i boje u njima ponašaju. Publikacija Tetka perioda – Menstrualno siromaštvo i destigmatizacija menstruacije (izd. Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, 2020.) na jednom pak mjestu prikazuje što se sve događa kada se isti model boja u tisku primijeni na nekoliko posve različitih vizualnih sadržaja – apstraktnim statističkim infografikama, vektorskim crtežima, klasičnim ilustracijama i fotografijama.
Božena Končić Badurina – Od kontrade do kontrade, 2022. Dizajn i fotografija: Jan Pavlović.
Istovremeno, sama „društvena“ ishodišta rizografije – koja se kreću između fanzinske i underground kulture, upotrebe u školama, crkvama i malim lokalnim zajednicama – kao da se nesvjesno prelijevaju na same forme i strukturu u njoj tiskanih publikacija. Tako npr. grafička mapa Od kontrade do kontrade Božene Končić Badurina doista i vizualno i sadržajno podsjeća na „cut and paste“ estetiku fanzina i zidnih novina, ali u ovom slučaju naravno provučenu kroz educiran, trendovski dizajnerski tretman Jana Pavlovića.
Doomtown records
Stoga posve logično dio produkcije RISO i prijatelja odpada na fanzine i s njima srodne časopise i nezavisna muzička izdanja, među njima omotnice audio kaseta punk bendova s etikete Doomtown Records (2022.), booklet za kasetu benda Bible Thrower, strip zine Slučaj Fažana u koprodukciji Komikaza i Prostora urbane kulture (Ivana Armanini i Oleg Morović, s nizom drugih autora), itd. Među njima posebno mjesto zauzimaju Škurinjske balkonske novine, nevjerojatno šarmantne kvartovske fanzinske novine na čijim stranicama oživljavaju male priče iz svakodnevnog života „naroda između Konzuma i starog okretišta“, ali se i promoviraju kulturni sadržaji i potiče rad na malim promjenama i poboljšanjima njegove kvalitete.
Škurinjske balkonske novine
Na kraju svega o tome se i radi, o malim pomacima, o smislu za zajednicu i, kako sretno odabrano ime studija-tiskare kaže – o prijateljstvu. Kada listate publikacije proizvedene u RISO i prijatelji, s njihovih stranica ne izbija samo zanimljivo oblikovanje, čak ni sadržaj, nije samo riječ ni o teksturama papira i ekspresivnosti na njemu otisnutih boja, nego o atmosferi zajedničkog otkrivanja, kreativnosti, razmjene znanja, druženja, pristupačnosti i bliskosti koja gotovo da se može opipati.