Bilo bi tako jednostavno kada bi značenje ove izložbe bilo u tome da se na njoj Boris Greiner konačno predstavlja ekskluzivno u svojstvu grafičkog dizajnera – sve logično vodi ka tome zaključku jer se Greiner od osamdesetih godina kontinuirano, uz sve svoje druge autorske aktivnosti, dominantno bavi grafičkim dizajnom, osim toga ovdje je riječ o plakatima i časopisu, o karakteristično dizajnerskim medijima, o artefaktima oblikovanim kultiviranim grafičkim i tipografskim jezikom. No, naravno, nije tako jednostavno. Galerijsko izlaganje dizajna uvijek sa sobom nosi čitav splet problema i kontradikcija na koje autori koji izlažu gotovo uvijek nastoje odgovoriti, makar to bilo i intuitivno, jer ih praksa kojom se bave čini osjetljivima na kontekst i njegova značenja.

Tako neki od njih vide galeriju kao mjesto za promociju ili samopromociju, drugi za autorefleksiju o vlastitom dosadašnjem radu, treći za javnu diskusiju o određenim projektima ili o bitnim temama vezanim za dizajn, četvrti kao eksperimentalni laboratorij ili prostor za istraživanje dizajna, peti kao produkcijsku platformu itd. Sudeći prema Greinerovoj aplikaciji za izlaganje u HDD galeriji 2018., izgleda da ju je on vidio kao svojevrsni poštanski ured, mjesto na kojem se zaprimaju, sortiraju, a zatim dalje distribuiraju određene vizualne i verbalne poruke, štoviše „pisma“, jer je i sama koncepcija inicijalno bila podnaslovljena Pisma iz prošlosti. Dakle, spomenuti plakati i iz njih deriviran časopis, su zapravo pisma (Pisma iz prošlosti, Pisma iz budućnosti, Pisma s juga, Zimska pisma, Sportska pisma, Autoreferencijalna pisma…), samo u drugoj formi.

Po njihovim rubovima – dolje, gore, lijevo ili desno – ispisano je i ime za tu potrebu izmišljene tvrtke (I M A C / International Mail Art Company) i njenog odjela (Department for Goodnight, Rainydays, All At Once Suddenly With a Leap And Other Kind of Letters), pri čemu navedeno područje djelatnosti tvrtke priziva ime jednog drugog ureda, Greiner&Kropilak Mail Art Office, formiranog osamdesetih godina i u međuvremenu ugašenog.

To nas neizbježno vodi do polazišta iz kojeg je Boris Greiner (kao i Kropilak / Stanislav Habjan) prije tridesetak godina uopće ušao u sferu grafičkog dizajna. Iako ovaj dvojac u kontekstu grafičkog dizajna doista uživa svojevrstan kultni status, njihovo djelovanje nikad nije jednoznačno pripadalo toj sferi, kao što nije ekskluzivno pripadalo ni sferama vizualne umjetnosti ili književnosti, unutar kojih su također stekli vjerne poklonike. Ta je aktivnost krenula iz samozatajnog, intimističkog čina obraćanja putem pošte, kartolina, ilustriranih pisama, da bi ubrzo, preuzimanjem dizajnerskih narudžbi, proširila svoj teritorij, svoj doseg djelovanja. Pritom je sam način komunikacije ostajao uglavnom beskompromisno autoreferencijalan, što možda najradikalnije reflektira naslovnica Azrinog albuma Krivo srastanje s logom na kojem se nalazi grafika proizašla iz fotokopirne manipulacije Greinerovim portretom iz Vojne knjižice. Ova vrsta autoreferencijalnosti, opredjeljenja za kolektivno djelovanje, kao i ranije spomenuto odbijanje jednoznačne klasifikacije, karakteristična je za nekoliko bitnih pojava u dizajnu osamdesetih godina, prije svega dvojac Bachrach&Krištofić, NEP / Novu Evropu (prije svega Dejan Kršić) i Studio imitacija života (Darko Fritz i Željko Serdarević).

Iako Greinerov samostalni rad u posljednjih nešto manje od dva desetljeća nema onu neprobojnu mističnu auru koju su imali raniji kolektivni autorski istupi iz vremena 80-ih i 90-ih, i njega je teško svrstati u stroge kategorije. Greiner se danas, uz oblikovanje knjiga i plakata, dominantno bavi pisanjem o umjetnosti (i dizajnu), ali nevoljko to naziva likovnom kritikom, nego radije govori o portretiranju određenih autora ili izložbi koje je vidio, o otkrivanju, rasvjetljavanju terena, ili o Osvojenim područjima, kako sam naziva svoj tekući projekt dokumentiranja likovne scene. Osim toga, bavi se i eksperimentalnim filmom, književnošću, bavi se i načinima na koje se mogu materijalizirati određeni, manje ili više čvrsto unaprijed definirani koncepti, bez obzira na sredstvo i medij. U ovom slučaju riječ je o osobnom projektu baziranom na kombinaciji izražajnih mogućnosti dviju njemu najbližih medijskih praksi – grafičkog oblikovanja i pisanja. Sami tekstovi imaju oblik kontemplativnih zapisa, bilješki, opservacija, ponekad nekog prisjećanja na neimenovane ljude i mjesta, pri čemu se neki dijelovi sigurno mogu prepoznati kao autobiografski – jedno od pisama izravno spominje Greinerovu kratku sportašku karijeru, jedno drugo daje naslutiti nešto o sudjelovanju u obiteljskoj urarskoj tradiciji itd.

Greinerova biografija, prepuna ovakvih kurioziteta, integralan je dio njegove autorske prakse, u kojoj i umjetničke (i dizajnerske) i neumjetničke aktivnosti čine dijelove slagalice i stalno otvaraju nove, neočekivane rakurse, no za čitanje ovih pisama / plakata / časopisa predznanje nije toliko bitno – u autorove vizualno-verbalne poruke uskače se in medias res, bez ikakve ekspozicije. Osim toga, pisca i dizajnera tih pisama ne interesira pripremljenost adresata, on uživa u ulozi nezvanog pošiljatelja te sam (u jednom od pisama) navodi kako mu “ne preostaje drugo, nego neprestano tražiti nove adrese, odnosno odazivati se ondje odakle ga nisu zvali. Štoviše, poruka koju upućuje u biti i nema za cilj učiniti ga tek pozvanim, nego potpuno zagospodariti prostorom tih koji nisu zvali.”

Drugim riječima, Greinerov cilj je ovdje, kao i u pisanju, osvajati tuđa područja, tuđe teritorije, i ugrađivati vlastiti imaginarij slika i tekstova u njihov horizont imaginacije. Same slike većinom su prisvojene iz starih časopisa 60-ih i 70-godina, praktički iz vremena autorovog djetinjstva. Izvađene su iz izvornog konteksta i stavljene u novi, gdje čine integralnu cjelinu sa specifično oblikovanim naslovima pažljivo odabrane tipografije, sada kao plakati koji pozivaju na putovanje nekim nepoznatim ili neposjećenim predjelima, ili kao novine koje izvještavaju o posjetu takvim mjestima. Oni nikoga ni na što ne nagovaraju, ne usmjeravaju, ništa određeno ne zagovaraju, kao što bi to činio neki aktualan, naručeni plakat.

Pa ipak, ne događa li se, s protokom vremena i gubitkom aktualnosti, potpuno ista stvar s mnogim plakatima i starim časopisima? U jednom trenutku njihova informativna vrijednost gubi mjesto u hijerarhiji pred onim elementima koji su adresirali žudnju, intelektualni kapacitet i maštu promatrača. Uostalom, čak i tipografska pisma s vremenom i upotrebom počinju nositi sjećanja i sasvim individualne asocijacije, što Greiner ironično adresira na posljednjem plakatu / posljednjoj stranici novina, gdje umjesto još jednog osobnog „pisma“ navodi tipografska pisma koja su obilježila XX. stoljeće. Greinerov projekt uranja nas u taj aspekt dizajna, koji prečesto zanemarujemo. U svom našem fokusiranju na namjenu onog što dizajniramo, često zaboravljamo da grafički dizajn ne služi isključivo tome da nekoga o nečemu obavijestimo ili da pomognemo nešto prodati, nego aktivno participira u izgradnji vizualne kulture određene sredine i određenog vremena.