Izložba Orsat Franković / Flomaster: Stvaranje mjesta zamišljena je više kao putovanje, a manje kao retrospektiva, te obuhvaća radove nastale u proteklih dvadesetak godina – u rasponu od plakata, preko oblikovanja knjiga do ambalaže i poštanskih maraka – povezane tematskom crvenom niti odnosa grafičkog dizajna i stvarnih i imaginarnih mjesta, gradova, pejzaža, ideje doma, pripadnosti, bliskosti i distance. Dulji tekst o temi i radovima predstavljenima na izložbi, koja je izvorno održana u HDD galeriji u proljeće 2022., pročitajte ovdje. Videorazgovor s Orsatom Frankovićem o izložbi pogledajte ovdje.
70. Dubrovačke ljetne igre, plakat, fotografije: Ana Opalić, 2019.
S druge strane, izložba Ilustratorski dijalog: Hana Tintor & Srđa Dragović – Ping-pong predstavlja posve nove radove dvoje istaknutih mladih ilustratora iz regije, Hane Tintor (Zagreb, 1992.) i Srđe Dragovića (Kolašin, 1990., živi i radi u Podgorici), koji su tijekom protekle godine vodili zajednički crtački dnevnik. Dvoje kreativaca koji se nikad nisu sreli, različitih crtačkih stilova, ali sličnog senzibiliteta, slali su jedno drugome svoje misli i ideje, i uzvraćali crtežima koji nam pokazuju kako tuđe riječi postaju zajedničke slike. Više o izložbi i predstavljenim radovima pročitajte ovdje.
Kustos obiju izložbi je Marko Golub
Hana piše / Srđa crta: Zaljubila sam se. Da je ptica, bio bi gavran.
Detaljnije o izložbama:
U slučaju izložbe Orsata Frankovića, tema „stvaranja mjesta“ sama se nametnula iz najmanje dva smjera. Prvi se ticao recentnih dizajnerskih radova koji su direktno tematizirali stvarna mjesta, najčešće, ali ne isključivo, grad Dubrovnik s kojim je, premda odavno živi u Zagrebu, i privatno i profesionalno i dalje snažno vezan. Drugi, mnogo osobniji, je nasljeđe traume pandemije – radi se o žudnji za obnavljanjem veza sa stvarnim mjestima, gradom, ljudima, zajedničkim prostorima, iskustvima, sadržajima i okruženjima koja su se u protekle dvije godine pokazala itekako dragocjenima i nezamjenjivima.
Međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih BIT, Studio Laboratorium, fotografija: Tom Jura Kaćunić, 2009.
Tema izložbe su načini na koje grafičkim dizajnom mogu komunicirati, čitati, interpretirati, kritički analizirati, zamišljati, čak i iznova kreirati stvarna i imaginarna mjesta, kako nas jedan plakat ili knjiga mogu odvesti na putovanje takvim mjestima, kako nas može učiniti svjesnijima skrivenih dimenzija poznatih nam okruženja ili nas uvesti u posve nepoznata, kako naizgled konvencionalna stvar poput naslovnice nekog romana može postati prizorište, kako nas taktilni aspekt neke knjige može uvući u prostor koji ona tematizira, ili kako obična poštanska marka možda nije pismo, ali je početak pisma u daleke krajeve.
Knjiga Grad je mrtav. Živio grad! – Užasi zavičaja, Art radionica Lazareti, fotografije: Marko Ercegović, 2019.
Radovi odabrani za izložbu nastali su od 2001. do 2021., u sklopu dva različita dizajnerska studija, inicijalno Laboratorium (2001 – 2012.), a potom Flomaster (2012 – danas), a neki i samostalno ili u suradnjama s drugim autorima, ali pretežno je riječ o recentnim ostvarenjima koja obuhvaćaju radove nastale za Dubrovačke ljetne igre, niz projekata Art radionice Lazareti (npr. Mjesto zajednice / Sakupljač Dubrovnik, 2020.; Grad je mrtav. Živio grad! – Užasi zavičaja, 2019. itd.), Unseen Film Festival, oblikovanje knjiga (Ana Opalić: Dom, Markus Zusak: Kradljivica knjiga, 2019.) te brojne druge.
Markus Zusak: “Kradljivica knjiga”, naslovnica
Izložba Hane Tintor i Srđe Dragovića dobila je pak svoju idejnu formu kroz svega par kratkih prepiski s autorima u proljeće prošle godine. Budući da HDD galerija dosad nije imala „čistu“ izložbu ilustracije, nego smo je prikazivali uglavnom u kontekstu grafičkog dizajna, činilo nam se važnim da napokon potpuno zaronimo u ovaj izuzetan medij, ali da pritom to ipak ne bude na način da samo prikupimo minule radove i prikažemo ih uz neku temu, ili se koncentriramo samo na jednog autora ili autoricu. Umjesto toga zamislili smo koncept „Ilustratorskog dijaloga“ koji dovodi u komunikaciju dvoje ilustratora koji dotad nisu radili zajedno, da kao sugovornici u dijalogu pokušaju izvući jedan iz drugog slike, priče i ideje koje ne bi pronašli sami.
Hana piše / Srđa crta: Žena na plaži viče: Oprostite, je li ovo vaše dijete?!
Premda su oboje istaknuti mladi autori na regionalnoj ilustratorskoj sceni, Hana Tintor i Srđa Dragović nikad se nisu sreli uživo. Oboje imaju prepoznatljive, i vrlo različite crtačke stilove. Hana Tintor vješto kanalizira naivnost dječjeg rukopisa, u njenim crtežima se iskrenost priče utjelovljuje u jednako takvim linijama, koje slobodno i neprekinuto teku onamo gdje ih vodi mašta i intuicija ruke, ne onamo gdje biste ih očekivali. Srđa Dragović u svojim ilustracijama uspijeva pronaći način da geometričnu svojeglavost vektorskog crteža – koja toliko često zauzdava ruke suvremenim ilustratorima pa im ilustracije izgledaju tako slično jedne drugima – prisvoji i pretvori u nešto autentično svoje, ponekad ekonomično i nježno, drugi put zamršeno i ekstremno kao da ih je radio poludjeli kompjuter.
Srđa piše / Hana crta: Šaljem ti bilješku sa terena. Usputni obilazak Rijeke Crnojevića, malog, umirućeg mjesta. Umirujuće / umiruće. Nisam računao na ovakvu mogućnost slanja razglednica, mada, ovo je bliže anti-razglednici.
No pritom imaju i nešto zajedničko – senzibilitet za neočekivanu, nadrealnu dimenziju svakodnevnog života. Oboje kao da osjećaju kako sitni, naizgled beznačajni događaji, susreti i uočeni karakteri, dijalozi uhvaćeni u prolazu, neupadljive situacije pronađene u gradovima u kojima žive i kroz koje prolaze, imaju važnost koju vrijedi zabilježiti i kapacitet da ih se prometne u nešto veliko i vrijedno priče.
Hana piše / Srđa crta: Danas je sunčano, a iza zgrade izrasla su ona tri ljubičasta cvijeta, vjesnik proljeća, ubij me evo, ali ne mogu se sjetiti kako se zove.
To je oneobičavanje običnog, bilješke o stvarnosti začinjene minimalnim intervencijama koje potpuno preobličuju način na koji je vidimo, a ponekad ni intervencija nije potrebna nego već sama bilješka, prijevod u crtež ili tekst, čini tu transformaciju. Tijekom godine dana Srđa i Hana razmjenjivali su e-mailom većinom vrlo kratke bilješke, riječi, crtice u potrazi za svojim slikama, u potrazi za odgovorom kako iste te riječi i misli izgledaju u glavi onog drugoga. Kao da je to najlakša stvar na svijetu, Srđa i Hana u ovim ilustracijama odškrinjuju nam mjesta s kojih dolazi mašta, čudesna i nepredvidljiva, otkrivamo je da raste na mjestima koja mogu biti sasvim skromna i obična, ali još važnije – da kada ju se njeguje zajednički, može biti zarazna.