S radom većine od šest članica Oaze sporadično sam se susretao i prije nego što je Oaza počela djelovati, a s različitim fluidnim “frakcijama” ove male skupine dizajnerica surađivao sam, u manjoj ili većoj mjeri, ili dolazio u kontakt na projektima koji nisu nastajali pod Oazinim kišobranom. Upitan da napiše jedan kratki tekst o Oazinom Projektu Ilica, ugledni belgijski kustos Jan Boelen skrenuo je pažnju na to da se njihov zajednički radni prostor nalazi kat iznad iličkog lokala pod imenom Sahara, pronašavši upravo u toj duhovitoj podudarnosti neke priručne konture Oazine dizajnerske ideologije. Za Boelena, Oazina su polazišta u traženju i nalaženju određenih specifičnosti u svakodnevnom te korištenju upravo onog što je već ‘tamo’, umjesto dizajniranja novih, spektakularnih predmeta. Gledajući unatrag na neke od važnijih projekata koje su članice ove skupine (samostalno ili pod okriljem kolektiva) realizirale posljednjih godina, Boelenovo opažanje čini se prilično točnim.
Da, Oaza iza sebe ima nekoliko uspješnih i medijski dobro popraćenih proizvoda, poput Rogoza[i] i nekolicine drugih predmeta inspiriranih lokalnom tradicijom, ali oni predstavljaju tek mali dio aktivnosti kolektiva i njegovih članica. Još prije formiranja Oaze, Ivana Borovnjak i Roberta Bratović pokrenule su početkom 2000-ih u okviru Hrvatskog dizajnerskog društva seriju tematskih natječaja pod zajedničkim nazivom Dizajn turizam[ii] kako bi dale dodatni impuls tada aktualnom trendu samoiniciranih, maloserijskih produkcija. Neki od projekata realiziranih pod okriljem Dizajn turizma zaživjeli su kao proizvodi, drugi nisu, ali ta tri uzastopna tematska natječaja ipak su imala i širi učinak, neposredno kroz javnu promociju putem izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a posredno i kao svojevrsno “ispipavanje terena”, odnosno istraživanje mogućnosti primjene dizajna u sektorima poput turizma, ugostiteljstva, hrane i slično.
“Nastojanje autorica da otmu zaboravu imena svojih prethodnica jednim je dijelom proizašlo iz nedostatka artikuliranih narativa o povijesti hrvatskog dizajna i gotovo potpune nevidljivosti autorica u istoj toj povijesti”
Nešto recentnije, Maša Poljanec i Maja Kolar pokrenule su istraživački i izložbeni projekt nazvan Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji[iii] (2015.), nastao na valu interesa hrvatskih dizajnera-praktičara za vlastito historijsko nasljeđe (između ostalih, i Ivana Borovnjak inicirala je nešto slično izložbom Sport, zdravlje, ugostiteljstvo, obrazovanje, kultura i rad—Stolci iz TMN Jadran 1980-ih[iv], 2013.). Ovo jednogodišnje istraživanje rezultiralo je kvalitetnom online bazom podataka o dizajnericama prošlih generacija, okolnostima u kojima su djelovale i odabranim primjerima njihovih radova. Nastojanje autorica da otmu zaboravu imena svojih prethodnica jednim je dijelom proizašlo iz nedostatka artikuliranih narativa o povijesti hrvatskog dizajna i gotovo potpune nevidljivosti autorica u istoj toj povijesti. No drugim dijelom, sigurno je proizašlo i iz promišljanja njihove vlastite pozicije na današnjoj sceni, odnosno potrebe da vide vlastito djelovanje u širem kontekstu, kao dio nekog kontinuiteta nasuprot diskontinuitetu.
“Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji”, razgovor povodom izložbe, HDD galerija, 2015.
Iako nisu formalno dio Oazinih aktivnosti, oba ova projekta, zajedno s Projektom Ilica, imaju slična osnovna polazišta – želju da se preispita sama priroda vlastitog dizajnerskog poziva, da se analiziraju već postojeći resursi i da se na njima grade nove vrijednosti te da se na osnovama suradnje i međusobnog učenja pokušaju kreirati novi odnosi u produkciji dizajnerskih predmeta. Uostalom, čak i iza tržišnih predmeta, poput već spomenutog Rogoza ili ranijeg projekta Lightwear[v] (Nine Bačun i Roberte Bratović), stoji sličan proces jer su inspirirani prepoznavanjem vrijednosti lokalne tradicije, a proizvedeni kroz izravnu suradnju s nositeljima tradicionalnih znanja.
Upravo zato, Projekt Ilica ne može se promatrati isključivo kao nekritičko jahanje na valu probuđenog zanimanja dizajnera i drugih kreativaca za stare obrte, lokalnu tradiciju i njihove novootkrivene turističke potencijale. Naprotiv, Oaza kroz ovaj projekt želi prije svega vidjeti na koje druge načine dizajneri danas uopće mogu djelovati, odnosno kako u uvjetima gotovo potpuno zamrle industrijske proizvodnje stvoriti novu samoodrživu mrežu suradnji i odnosa baziranu na povjerenju, uzajamnosti, nesebičnoj razmjeni znanja i potencijalnoj dobrobiti za sve involvirane aktere.
“Projekt Ilica ne može se promatrati isključivo kao nekritičko jahanje na valu probuđenog zanimanja dizajnera i drugih kreativaca za stare obrte, lokalnu tradiciju i njihove novootkrivene turističke potencijale”
U tom smislu, njihova je pozicija prije svega spekulativna jer samu ideju dizajnerske produkcije te društvenih i ekonomskih okolnosti u kojima se ona odvija, pokušava sagledati i rekonstituirati na nov način. Ali, pritom je i čvrsto uronjena u ono što one same čitaju kao vlastitu, neposrednu, svakodnevnu stvarnost. Potez na kojem se projekt odvija, između Ulice Republike Austrije i Britanskog trga, zaokružen je idejom susjedstva, odnosno zamišljene zajednice u koju je Oazin dizajnerski studio uključen samom činjenicom da se nalazi u blizini drugih rezidenata koji posluju u tom dijelu Ilice. Između ostalih tu su frizerski salon, postolari, radionica jastuka i popluna, slastičarnica, zlatarnice… i jedna neprofitna galerija suvremene umjetnosti. Tijekom nekoliko mjeseci, Oaza je sa svima njima stupila u kontakt i detaljno dokumentirala situaciju, stvarajući ono što su nazvali Registar nositelja znanja. Za svaki od pronađenih obrta zabilježeno je za što su sve specijalizirani, kakvu tradiciju imaju, koji ljudi i s kakvim kvalifikacijama rade u njima, koja je perspektiva njihovog opstanka i slično.
“Ono što projekt čini uistinu vrijednim, nevjerojatni su Oazin optimizam i vjera da se osnaživanjem lokalne zajednice iznutra, stimuliranjem svih aktera da rade zajedno, kroz određeno vrijeme mogu učiniti veliki pomaci”
Na temelju registra napravljeni su i mogući scenariji suradnje i zajedničkog razvoja kroz taktičke projekte koji bi uključivali sve od dizajna, preko produkcije do distribucije i detektiranja potencijalnih korisnika. Ovaj model rada Oaza općenito vidi kao jednu od mogućnosti buduće turističke ponude u Ilici, pri čemu je sudjelovanje u projektima radionice jedna vrsta turističkog iskustva. No mnogo je važnije što se kroz takvu praksu polaznici zapravo upoznaju sa svakodnevnim predmetima i uslugama iz ugla iz kojeg ih dosad nisu imali priliku upoznati pa putem stvaraju autentičan afektivni odnos prema njima. Također, tijekom različitih instanci projekta, realizirane su i radionice pod krovnim imenom Old School Ilica koje mu daju sasvim novu, inkluzivnu, participativnu dimenziju. Radionice su omogućavale građanima da zajedno s dizajnerom i obrtnikom, primjerice postolarom, rade na izradi cipela. Teško da će itko od sudionika na ovom brzom tečaju zaista naučiti zanat nekog obrtnika, ali izgledno je da će naučiti više cijeniti njegovo znanje i trud uložen u predmet koji izrađuje. Dizajneri uključeni u ovaj proces pritom s ostalim polaznicima također uče od obrtnika, ali zauzvrat nude vlastitu ekspertizu, tražeći načine na koje se postojeći proizvodi i usluge mogu dalje razviti ili pak stvoriti neki sasvim novi.
U idealnim uvjetima, takvi bi proizvodi biti objedinjeni brendom Made in Ilica koji se napaja idejom specifičnog identiteta mjesta na kojem su nastali, odnosno njegovog spašavanja, budući da su brojni lokali na tom potezu odavno ispražnjeni, a trgovine i obrti istisnuti velikim trgovačkim franšizama. No ono što projekt čini uistinu vrijednim, nevjerojatni su Oazin optimizam i vjera da se osnaživanjem lokalne zajednice iznutra, stimuliranjem svih aktera da rade zajedno, kroz određeno vrijeme mogu učiniti veliki pomaci.