Nikola Bojić (r. 1986. u Splitu) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest umjetnosti i informacijske znanosti, a nedavno je završio i postdiplomski magistarski studij na sveučilištu Harvard, s fokusom na umjetnost i dizajn u javnom prostoru. Osim istraživačke i dizajnerske prakse, Nikola je aktivan i kao predavač – kreativne industrije, gradovi budućnosti, umjetnost i politike javnog prostora neke su od tema o kojima je govorio na brojnim međunarodnim konferencijama i festivalima.

Koliko je preddiplomski i diplomski studij utjecao na teme kojima se bavite, i na koji je način oblikovao vaše poimanje umjetnosti i znanosti?

Oduvijek su me zanimale sociologija i psihologija. Razmišljao sam čak i o studiju sociologije, ali budući da mi matematika nikad nije dobro išla, umjesto statističkih izračuna koji odražavaju neke društvene procese, skrenuo sam u kulturno polje. Zanimalo me kako se složeni socio-politički odnosi mogu konstruirati kroz povijest gradova, ali i kroz umjetnost, ikonografiju, prostorno-vizualnu komunikaciju općenito… I tako sam završio na studiju povijesti umjetnosti i muzeologije u Zagrebu. Tijekom studija veliki dio povijesti činio se znanstveno relevantan, ali pasivan, često bez ikakvog dodira s vremenom i prostorom u kojima živimo. Jedna druga povijest, ona aktivna, ona koju svakodnevno proživljavamo, kroz koju gradimo suvremene identitete, konflikte, ali društvene promjene, bila mi je puno zanimljivija. Tako je zagrebački studij prerastao u proučavanje upravo takve povijesti – operabilne, performativne…

Kad kažete ‘operabilna’ povijest ne mislite isključivo na sadašnjost, nego na aspekte povijesti koji izravno utječu na svakodnevnicu?

Da, baš tako. Na primjer, ja sam odrastao u Splitu – ljudi koji žive u Splitu i svakodnevno piju kavu na Peristilu, nisu nimalo impresionirani prizorom koji obara s nogu horde turista. Peristil nije samo slika povijesti, već i sadašnjosti i budućnosti. Spominjem Peristil ne samo zato što sam iz Splita, nego zbog toga što je priča o tom carskom trgu najintenzivnija manifestacija te ‘operabilne povijesti’. Godine 1968. nekoliko je splitskih umjetnika metlama obojilo Peristil u crveno, i to nekoliko mjeseci prije povijesnih pariških protesta. Zeleni Peristil, intervencija iz 1989, na svoj je način označila kraj ideala bratstva i jedinstva, koji se definitivno raspao tek dvije godine poslije. Ovo su samo neke od intervencija koje su se dogodile na splitskom Peristilu u posljednjih stotinu godina, te su transformirale taj fotogenični spomenik u živo urbano tkivo koje riječima Igora Grubića “poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti” (Igor Grubić, Crni Peristil, 1988). Peristil je manifestacija aktivne i operabilne povijesti koja me zanima.

Godine 2008. i vi ste pokrenuli vlastitu intervenciju na Peristilu, ponešto drugačiju od dotadašnjih, istodobno u materijalnoj i virtualnoj stvarnosti…

Početkom 2008. u medijima se zahuktavala priča o Horvatinčićevom građevinskom projektu na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Također, te se godine obilježavala i četrdeseta obljetnica spomenute intervencije Crveni Peristil. Ocijenivši kako je trenutak pogodan, pokrenuo sam medijsku intervenciju nazvanu Stakleni Peristil, zasnovanu na fiktivnom arhitektonskom projektu suvremenog trgovačkog centra na četiri etaže, na mjestu kultnog antičkog trga. Nacrti i simulacije projekta sa ‘službenim arhitektonskim elaboratom’ poslane su na adrese svih važnijih hrvatskih novina i internetskih portala. Ideja je bila jasna – isprovocirati diskusiju o javnom prostoru i modelima urbanog razvoja koji stavljaju kulturne vrijednosti ispred spekulacija na tržištu nekretnina. Premda je većina medija istaknula da se radi o umjetničkoj intervenciji, veliki je broj građana vidio samo agresivne arhitektonske vizualizacije popraćene bombastičnim naslovima. Rekacije su bile žestoke. Ono što je trebala biti jasna kritika neodrživosti postojećih razvojnih politika, pretvorilo se u društveni eksperiment na čiji tijek nisam mogao utjecati. Informacije o projektu su objavili svi veći hrvatski mediji, a jedan od kandidata za gradonačelnika Splita kasnije ga je koristio u svrhu vlastite predizborne kampanje. Tijekom rada na tom prvom samoiniciranom projektu naučio sam nekoliko važnih lekcija.

Javni prostor nije trg ili park na kojem svi zajedno pijemo kavu ili pivo. Javni prostor je trenutak kada smo isprovocirani do razine na kojoj određeni problem postaje očit, i tada moramo djelovati, pa makar to značilo glasno reći što mislimo. Dakle, javni prostor nije samo fizički, već i virtualni, medijski, socijalni, psihološki i politički, a često je lociran baš u urbanom tkivu. Druga važna lekcija bila je sljedeća: kad se umjetnost preseli iz galerije u urbani prostor, participacija javnosti postaje neizbježna. Umjetničko djelo tada poprima logiku ‘open source’ koda. Treća važna lekcija koja iz ovog slijedi jest da je umjetnost u javnom prostoru neodvojiva od dizajnerskog procesa. Budući da je u tom slučaju otvoren i bez sigurnog ishoda, dizajn prerasta u socio-politički eksperiment, metodu istraživanja i djelovanja u svijetu u kojem živimo. Te tri lekcije poslužile su mi kao osnova s kojom sam krenuo na daljnje školovanje.

Projekt The Sinking Gardens realizirali ste u dalekoj Kini. Kako je došlo do tog projekta i gdje je sve predstavljen?

Otprilike prije godinu dana bio sam pozvan da dizajniram intervenciju u parku XiXi u kineskom gradu Hangzhou. To je prvi močvarni nacionalni park u Kini koji je redefinirao urbani razvoj grada, ali i model razvoja mnogih drugih kineskih gradova smještenih u sličnom krajoliku. Nedugo nakon poziva, počeo sam suradnju s kolegom Alanom Waxmanom, antropologom i studentom krajobrazne arhitekture na istoj instituciji. Istraživanje u koje smo se zajedno upustili ubrzo je otkrilo nevjerojatnu destrukciju sakrivenu u pozadini tog ‘razvojnog projekta’ – više od 7000 kućanstava izbrisano je s lica zemlje kako bi se otvorio prostor novom ‘pitoresknom krajoliku’ prilagođenom turistima i novim kineskim društvenim elitama. Naš projekt stoga nije intervencija u park, već u memoriju jednog izbrisanog prostora. U krajoliku čija je površina više od 70% prekrivena vodom, brodovi su bili objekti koji su omogućavali život, svakodnevne djelatnosti i socijalne interakcije. Plutajućom topografijom načinjenom od starih drvenih brodova željeli smo intervenirati u trenutno stanje svijesti stanovništva i oblikovati privatni prostor za obitelji koje su ostale bez domova i bilo kakvih primanja, jer im je oduzeta zemlja od koje su generacijama živjeli. Put u Kinu, pregovori s kineskom vladom, lutanja po kineskim selima, te arhivsko istraživanje na Harvardu bili su jedna velika životna i stručna pustolovina pretvorena u diplomski rad Excavations: The Sinking Gardens. Formiran kao knjiga, rad je nastao pod mentorstvom profesora Krzysztofa Wodiczka iSanforda Kwintera. Kako je jedan od njih umjetnik, a drugi teroretičar koji je surađivao s, primjerice,Olafurom Elieassonom, Remom Koolhaasom i Bruce Maom, moj diplomski rad umjesto tradicionalne knjige pretvorio se u prostorni koncept na kojemu ću još raditi prije nego krenem u potragu za izdavačima.

Možete li nekako predvidjeti rast i razvoj najvažnijih hrvatskih gradova? Imaju li šansu postati snažne, lokalno orijentirane i integrirane zajednice, razvijane na temeljima participativnog političkog, ekonomskog i kulturnog djelovanja?

Moj impulzivni odgovor bio bi – da. O kreativnoj dinamici Zagreba ne treba puno govoriti, posebno ne iz pozicije ovog festivala. Istovremeno, Rijeka u mnogim aspektima ima još osvješteniju urbanu scenu, barem što se tiče korištenja napuštenih urbanih potencijala. U Osijeku Lega-Lega ekipa razvija jako interesantan model redefiniranja suvremenog identiteta grada, dok Split uz sve Kerumove i ine budalaštine i dalje posjeduje onu istu energiju iz koje je nastao TBF. Treba se prisjetiti da iz glasovitog ‘splitskog crnjaka’ proizlazi vrlo produktivan studij vizualnih kominikacija, te se razvija potpuno novi međunarodni diplomski studij arhitekture koncipran oko ideje mediteranskog okoliša. Nažalost ili na sreću, poučen dosadašnjim iskustvima, vjerujem da se bilo što teško može postići isključivo uz podršku lokalnih institucija. Politika svugdje prepozna i podrži isključivo ono što joj je korisno. Tako je sa svime: od najsitnijih ‘urbanih popravaka’ prije lokalnih izbora, sve do razvoja globalno uspješnih urbanih projekata poput High Linea u New Yorku. Teorija i praksa dizajna mogu promijeniti način na koji ljudi koriste grad, proživljavaju i konstruiraju vlastite identitete. No, veliki dio tog procesa mora ostati nezavisan. Samo tako može inovirati, pomicati granice, postavljati pitanja i uvjete lokalnoj vlasti, te unaprijediti prostore u kojima živimo i koje međusobno dijelimo..