Milton Glaser potpuno je jedinstvena pojava među živućim stvaraocima u domeni dizajna i primijenjene umjetnosti. Riječ je o rijetko plodnom i raznovrsno profiliranom dizajneru vizualnih komunikacija, crtaču, grafičaru, ilustratoru, ukratko – intelektualcu, koji već desetljećima živi i djeluje po svojoj staroj maksimi “umjetnost je rad”, vrednujući nepretenciozno svoj ogroman doprinos razvoju struke zdravorazumskom, egalitarnom terminologijom. Rođen sada već vrlo davne 1929. godine, Milton Glaser još uvijek svakodnevno radi u vlastitoj istoimenoj tvrtki, ne posustajući u svom uhodanom ritmu, kreirajući radove koji su istodobno bezvremeno klasični i nenametljivo suvremeni. Kada treba napisati tekst o izložbi jednog 85-godišnjeg, ne samo respektabilnog, već i epohalnog autora, vrlo je teško započeti drugačije nego što jesam, ističući očito. Međutim, treba ponovno naglasiti još jedan moment vidljiv na prvi pogled, jer je neizmjerno važan – Milton Glaser na globalno viđenje dizajna druge polovice dvadesetog stoljeća nije utjecao samo vlastitim vizualnim radom, nego i specifičnom filozofijom profesije, za neke prije svega na taj način. U mnogobrojnim intervjuima, predavanjima i nekoliko knjiga, Milton Glaser je za generacije mlađih kolega predstavljao, i još uvijek predstavlja, živi dokaz da se na međunarodnom tržištu dizajna može (pre)živjeti i istodobno biti iskreni idealist, bez trunke cinizma u javnim nastupima, bez fige u džepu i bez kompromitiranja vlastitog rada, štoviše demistificirajući ga ne kao umjetnost, nego baš kao rad, predan i dugotrajan. Naravno, danas su vremena potpuno drugačija nego 1954. kada je Milton Glaser zajedno s kolegama Seymourom Chwastom, Reynoldom Ruffinsom i Edwardom Sorelom osnivao mitski Push Pin studio; a mukotrpan rad nipošto ne garantira uspjeh i lovorike, pa bi se Glaserov romantični pristup dizajnu gotovo mogao i objesiti o klin kad iza njega ne bi neprekidno stajalo ono je što naposljetku jedino važno, a to je kvaliteta. Kvaliteta estetike i semantike, funkcije i metodologije, kao i intelektualna i duhovna kvaliteta, u Glaserovom se opusu skladno prožimaju, tvoreći autentični kreativni korpus bez neočekivanih iskliznuća, no velike rukopisne dosljednosti.
Stupajući na američku dizajn scenu u vrijeme neposrednog poraća, kada je internacionalni stil visokog modernizma bio na prezrelom vrhuncu, Milton Glaser i njegovi kolege bili su neki od prvih nonšalantnih glasova nadolazećeg post-modernizma, obilno se napajajući kako na europskim izvorima, tako i na predratnoj američkoj tradiciji Art Decoa, koja je obilježila rano razdoblje masovne industrijalizacije. No, za razliku od dokone ekskluzivnosti Art Decoa i asketske inkluzivnosti modernizma Bauhausa, koje je američko tržište u vrijeme Glaserovih početaka transformiralo u idealan obrazac masovne proizvodnje i potrošnje, njegov se svjetonazor odlikovao neopterećenom i zaigranom maštovitošću, kao i neograničenim autorskim slobodoumljem i fleksibilnošću forme. Slobodoumnost se ta ogledala prvenstveno u Glaseru imanentnom kulturnom kozmopolitizmu, vjerojatno stečenom odrastanjem u New Yorku i postdiplomskim školovanjem u Italiji, u Bologni. Tamo mu je mentorom bio Giorgio Morandi, slikar i grafičar, osebujan umjetnik silom prilika mjesta i vremena smješten u rani, sezaneovski ili fovistički modernizam, u biti bezvremeni stvaralac kod kojeg je Glaser upijao vječne zakonitosti izražavanja slikom. Logično je zaljučiti da su ga u Italiji obuzeli i renesansni utjecaji, od kojih je baštinio profinjeni osjećaj za kompoziciju, kolorizam i liniju, kao i štovanje arhetipskih tema i motiva koje je u kontekstu dizajna i primijenjene umjetnosti izražavao vrlo brižljivo i promišljeno, poput akta, pejzaža i sl. S druge strane, Glaserov drugi veliki priznati i posredni učitelj, Pablo Picasso, primjećuje se u dizajnerovoj nepomućenoj sposobnosti življenja na sceni i prilagođavanja konteksta sebi, a ne sebe kontekstu. Milton Glaser ne krije da uživa u pozornosti koju potiče i odobravanju svoga rada, no sve to doživljava kao priliku za daljnji, još slojevitiji i još kompleksniji rad, no isključivo pod vlastitim uvjetima. U tom smislu, i usprkos neprijeporne univerzalnosti svog najboljeg rada, Glaser je distinktivno američki dizajner, manifestacija onog najvrednijeg u kulturi rođenoj na zasadama Starog svijeta, sa specifičnim shvaćanjem demokracije i vjerom u racionalizam kao jamac dugotrajnog napretka. Ta vrst kozmopolitskog racionalizma u kombinaciji s intuitivnim shvaćanjem svojih najdubljih kulturnih korijena pružila je Glaseru plodno tlo za razvijanje prepoznatljivog vizualnog jezika kojem je u temelju jedan sveoubuhvatni fenomen – crtež.
Najpoznatiji primjeri dizajna Miltona Glasera, među kojima prednjače plakati i žanrovi srodni plakatima (naslovnice i ovitci knjiga, novinske ilustracije i sl.), te vizualni identiteti, svoju osnovu gotovo uvijek imaju u promišljanju i razvijanju motiva crtežom, prije nego u konceptualnoj dosjetki ili stalnom logičkom sustavu kojim se stvaraju pojedini radovi. Proces ključan za Glasera beskonačno je, intimističko skiciranje, utjelovljenje neprekidnog tijeka njegovog mišljenja u koje i iz kojeg elementi dizajna ulaze i izlaze, a identiteti s kojima radi preobražavaju se snagom njegove autorske osobnosti, no nikad na vlastitu štetu; jer je Glaser u svakom trenutku svjestan zakonitosti medija u kojem radi, njegovih mogućnosti i ograničenja. Upravo je zbog te gipke prilagodljivosti i ljubavi prema pripovijedanju i komunikaciji, te uživanju u življenju baš u medijskom, a ne u nekom drugom okruženju, Milton Glaser vrhunski dizajner i ilustrator, a ne veliki slikar ili veliki Umjetnik. Njegova zadrška prema bivanju umjetnikom proizlazi iz te egzaltirane uronjenosti u svakodnevnicu, iz otpora hermetičnim i opskurnim opredjeljenjima, iz sušte potrebe komuniciranja originalnim i univerzalnim simbolima koji će istodobno odražavati njegovo i svačije drugo iskustvo svagdanje. U toj potrazi Glaserov rodni grad i permanentno mjesto življenja, New York, javlja se kao opetovani motiv kojem je dizajner posvećen poput monaha, reagirajući na njegove mijene i njegove krize, što je ponajviše došlo do izražaja sveprisutnim logotipom I <3 NY, a potom i njegovim potomkom, okrnjenim I <3 NY More Than Ever, kreiranim povodom 11. rujna 2001. New York, u očima onih koji ga percipiraju kroz masovne medije, također je sukus najboljeg u suvremenom SAD-u i dobar primjer kompleksnog identitetskog sustava koji je u fuziji s Glaserom više dobio nego izgubio, koliko god I <3 NY logotip s vremenom postao modna dekoracija ili tržišna parola. Njegov se kasniji život, naravno, odvijao van mogućnosti kontrole autora, te je proces preobrazbe logotipa od ljubavnog pisamca, preko sućutne osude stradanja, pa sve do modne dekoracije ili tržišne parole postao metafora za percepciju New Yorka kakvog ga danas mislimo da znamo, čemu je Glaser ocrtao rječiti komentar.
Sve što je napisano, i još mnogo više, moglo se iskusiti na izložbi Milton Glaser: Crtanje je promišljanje / Drawing Is Thinking, postavljenoj u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, inače putujućem projektu nastalom na temelju istoimene Glaserove knjige. Izložba je u nešto drugačijoj varijanti i s naslovom za jedan prefiks različitim – Crtanje je mišljenje – u regiji bila premijerno postavljena u Beogradu 2010., u sklopu prvog izdanja festivala Dizajner: autor ili univerzalni vojnik. Zagrebačka izložba rezultat je sada već uhodane suradnje između UBU – Udruge bivših učenika ŠPUD-a Zagreb, Neformalnog saveza Organizam, Škole vizualnih umjetnosti iz New Yorka i Mirko Ilić Corp., čiji je prijašnji projekt u prostorima ŠPUD-a bila izložba Slike iz podzemne: plakati Škole vizualnih umjetnosti, dio programa prošlogodišnjeg Dana D. Izložba crteža Miltona Glasera pokazuje djelić širine autorovih interesa, temelje njegovog klasičnog likovnog obrazovanja, kao i sav raspon karaktera crtačeve linije i kolorističke vještine, što je u samoj srži Glaserovog vizualnog izraza. U krugu cijele izložbe Glaser vodi plodonosan i intrigantan dijalog sa svojim prethodnicima i svojim suvremenicima, a sudeći prema crtežima koje su posjetitelji ostavljali na zidovima prostora u Noći muzeja, i sa svojim novim učenicima. Veze koje pritom nastaju još su jedna potvrda da je Glaserov vizualni jezik poput esperanta dizajna – idealističko nastojanje na komunikaciji sa svim predstavnicima jedne međunarodne kulture, ne potčinivši ih, već naprotiv, obogativši ih.
