Fotografija na naslovnici: Marina Paulenka
Ususret Izložbi hrvatskog dizajna 19/20 koja se ove godine u online verziji otvara u utorak, 27. listopada, razgovarali smo i s Leom Vene, jednom od članica ocjenjivačkog suda. Lea Vene rođena je 1987. godine u Zagrebu. Povjesničarka je umjetnosti, kulturna antropologinja i teoretičarka mode. Završila je post master studij Critical Images i R-Lab na Royal Institute of Art u Stockholmu. Radila je kao kustosica u Fotogaleriji Kic i kao dio tima ETNOFILm festivala te kao kustosica u Galeriji Miroslav Kraljević. Trenutno je dio kustoskog tima festivala fotografije Organ Vida te radi kao istraživačica u Centru za istraživanje mode i odijevanja – CIMO. Predaje kao vanjska suradnica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu.
OM: Zajedno s Anom Kovačić i Sanjom Sekelj 2014. godine upuštate se u vođenje Galerije Miroslav Kraljević s ciljem stvaranja jačih poveznica između umjetnika i posjetitelja, preispitujući pritom galerijinu ulogu u vlastitoj sredini. Na koje ste načine radile na njihovom povezivanju?
LV: Kada smo 2014. godine preuzele galeriju odlučile smo primarno prostor galerije otvoriti mladim umjetnicima, studentima likovne akademije i generalno mlađoj publici. Okosnica programa bili su projekti koji potiču produkcije novih umjetničkih radova te otvaranje prostora galerije kao radnog prostora u formatu privremenih umjetničkih ateljea. Paralelno smo radile na programima koji osvještavaju prisutnost galerije u okviru kvarta definiranog Martićevom, Šubićevom i Kvatrićem. Veliki je izazov dobiti susjede (van kulturne scene) da se uključe u projekte galerije, ali niz radioničkih projekata (primjerice suradnja s časopisom Flaneur u 2019.) te male akcije u javnom prostoru oko galerije su pridonijele njihovoj aktivaciji.
OM: Iako više niste dio kustoskog kolektiva ove galerije, ostajete i dalje prisutni s novim projektima. Budući da vaš sljedeći projekt u Galeriji Miroslav Kraljević propituje vezu između umjetnosti i ekologije, što smatrate njihovim zajedničkim točkama? Kako umjetnost pomaže u skretanju pozornosti na ekološke probleme?
LV: Ove godine zaokružujemo višegodišnji projekt fokusiran na odnos umjetnosti i ekologije s posebnim naglaskom na umjetničko promišljanje načela permakulture kao modela kreiranja održivih, fleksibilnih i produktivnih kultura. Udruga ZMAG i Galerija Miroslav Kraljević već pet godina provode projekte u kojima se umrežuju članovi ZMAG-a i domaća umjetnička scena (do sada su u projektu sudjelovali Vanja Babić i Bojan Mucko, kolektiv Ljubavnice i Valentina Butumović). S talijansko-finskom umjetnicom Egle Oddo u studenom planiramo niz malih performativnih akcija na zelenim površinama u kvartu. Njeni projekti povezuju vizualne umjetnosti i zaštitu biološke raznolikosti, a umjetnički rad realizira se kao živa skulptura. Uzgaja sjeme divljih vrsta i kultivara zajedno, kreirajući rad koji se pozicionira između poljoprivrednih okoliša, netaknutog tla i urbanih zelenih površina. Ti vrtovi postaju sigurne zone za bioraznolikost, omogućujući ranjivim vrstama da napreduju. Umjetnica opaža nove načine na koje se različiti životni oblici dodiruju u zajednici. U vremenu klimatskih promjena nužno uspostaviti nove proizvodne prakse koje su održive i uistinu poštuju naše okruženje.
OM: Vidljivost Organa vida – Međunarodnog festivala fotografije u stranim medijima, partnerstvo sa stručnim časopisima (Lensculutre, British Journal of Photography, Yet, Landscape Stories i dr.) i ove je godine pomoglo u njegovom dodatnom pozicioniranju na karti značajnijih fotografskih događanja. S druge strane, to je i prilika za domaće umjetnike da predstave svoj rad mnogo široj publici. Koliko je razmjena iskustava utjecala na usmjerenje i razvoj festivalskog programa i njegovih ciljeva?
LV: Festival smo uvijek kurirali tako da s jedne strane odražava afinitete i interese našeg kustoskog kolektiva ali da istovremeno prati i bitna globalna zbivanja na polju fotografije i suvremene umjetnosti te da na domaćoj sceni predstavi autore/prakse koji možda nisu toliko prisutni. Kroz novo izdanje festivala dodatno želimo ispreplesti fotografiju s ostalim medijima te fokus stavljamo na sliku. Želja nam je ostvariti i nova strana partnerstva koja također izlaze van uskog polja fotografije pa smo tako započeli suradnju sa Steph Kretowicz, ovogodišnjom članicom žirija i jednom od pokretačica nezavisnog portala AQNB. Pozvane strane umjetnice također usmjeravaju festivalski program i proširuju polje interesa kao primjerice rad Meriem Bennani ili Victorije Sin. U festivalskom programu također želimo zahvatiti i jednu širu generacijsku perspektivu reflektiranu u predstavljenim umjetničkim projektima.
OM: Uključeni ste i kulturno-umjetničku udrugu siva) (zona koja djeluje u Korčuli od 2006. godine. Ponovno je u fokusu udruge rubno propitivanje odnosa umjetnosti i znanosti, tradicije i moderne tehnologije, a sve kroz otočku perspektivu male, odvojene sredine. Od kolike je važnosti održavanje kulturnih programa i promicanje suvremene umjetničke praske na jednom specifičnom prostoru poput otoka? Koliko se otočani sami uključuju u projekte udruge?
LV: Uključivanje otočana je za nas od samog početka bio jedan od osnovnih ciljeva projekta i to često kroz bottom up pristup i direktnu komunikaciju sa zajednicom. Riječ je o jednom dugotrajnom procesu baziranom na etnografskim metodama bilježenja utišanih i nevidljivih glasova/sjećanja (u našem slučaju pretežito starije ženske populacije bivših radnica u industriji). Početna istraživanja su zapravo rad jedan na jedan, dugi razgovori sa sugovornicama u prostoru njihovog doma. Osim u etnografskim istraživanjima, zajednicu smo nadalje željele uključiti i u umjetničke projekte koji se nadovezuju na ranija istraživanja. Odabrani su formati kojima se lakše možemo približiti zajednici – radionice, razgovori, šetnje. Na razini otoka postoji niz organiziranih ali i DIY kulturnih i umjetničkih inicijativa. Mislim da je zanimljivo vidjeti što sama lokalna zajednica stvara te u kakvom je to suodnosu s programom koji se donosi izvana. Moja pozicija je također autsajderska pa pokušavam biti oprezna u promišljanju kulturnog programa. Ključno je uspostaviti dijalog sa zajednicom i kontinuirano graditi i uključivati publiku tako da preferiram participativan tip rada.
OM: Zajedno s Marijom Borovičkić, započeto je istraživanje velolučke Fabrike. Kroz pogled radnica nekadašnje tvornice prerade i konzerviranja ribe te uključivanjem lokalne zajednice s umjetnicima i kulturnim djelatnicima, prepoznaje se i vrednuje materijalna i nematerijalna industrijska baština jednog od najrazvijenijih hrvatskih otoka. Kako industrijsku baštinu povezujete sa suvremenim umjetničkim praksama i kako je prezentirate?
LV: Zajedno s umjetnicom Boženom Končić Badurinom odlučile smo da se priča o nematerijalnoj industrijskoj baštini približi mlađoj generaciji otočana te smo napravile radionicu u O.Š. Vela Luka gdje su učenici radili direktno s etnografski materijalom, prošli mini terenska istraživanja i upoznali se s lokalnom usmenom poviješću vezanom za industrijsku baštinu. Njihove radove Božena je interpretirala u obliku umjetničke knjige pod nazivom Kad bi fabrika trubila. Knjiga je izazvala odlične reakcije među otočkom publikom i predstavlja dobar materijal za daljnju cirkulaciju u otočkom kontekstu. Trenutno s Dijanom Protić razvijamo VR rad koji će se baviti ženskom perspektivom u brodogradilištu Greben. U tom projektu testiramo kako kontekst virtualne realnosti u sprezi s dokumentarnim materijalima i naracijama može doprinijeti novim pristupima interpretacije industrijske baštine.
OM: Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu predajete kolegij Muzealizacija mode (nositeljica izvr.prof.dr.sc. Katarina Nina Simončić) kojem je cilj približiti studentima muzejsku prezentaciju modnih artefakata. Modnom i odjevnom dizajnu nije posvećen ni jedan naš muzej, iako poneke zbirke postoje, održavaju se izložbe koje predstavljaju proizvode domaće modne industrije određenog perioda. Kako modnom dizajnu dati više važnosti? Kako nas izloženi modni artefakt uči o povijesti dizajna, industrije, društva?
LV: Prošli tjedan je na TTF-u, u organizaciji Katarine Nine Simončič, održan online simpozij “Muzealizacija mode – počeci i izazovi na prostoru Slovenije, Hrvatske i Srbije” kojim se težilo revidirati lokalne prakse i pristupe u izlaganju mode, aktualne izazove i umrežiti stručnjake i institucije. Iznova se diskutiralo o potrebi da se kuriranje mode i tzv. modna muzeologija mora izboriti za svoju vidljivost na široj kulturnoj sceni.
Muzealizacija mode više je od predstavljanja mode, odnosno odjevnih predmeta u muzejskom kontekstu, a usmjerena je u širem smislu na kulturu odijevanja, prisutnost i ulogu odjevnih predmeta u svakodnevici, proizvode i povezanu povijest tekstilne industrije, kao i etnografske zbirke odjevnih predmeta. Susretanje odjevnog artefakta u prostoru muzeja i galerije otvara prostor za šire razumijevanje kulturne biografije izloženih odjevnih predmeta.
OM: S obzirom na postojeće probleme modnog i odjevnog dizajna, koji se uglavnom podudaraju s već prepoznatim preprekama s kojima se suočavaju industrijski i produkt dizajn, što vidite kao budućnost hrvatskog modnog dizajna? Što prepoznajete kao dobar modni dizajn?
LV: Mislim da je bitno ne slijediti globalnu modnu industriju već se nadovezati na tzv. slow fashion prakse koje ionako odgovaraju našoj sredini. Trebamo ustrajati na kolektivnim modelima rada i revaloriziranju lokalne kulture odijevanja. Također, nužno je raditi na dodatnoj edukaciji na polju vizualne kulture. Uz to mislim da postoji i mnogo online prostora koji se može osvajati, a digitalni kontekst bi trebao ponuditi neke nove vizije odjevnih predmeta.
“Fali nam više nezavisnih inicijativa, kolektiva i novih modela udruživanja i umrežavanja na široj modnoj sceni. Mnogo je prostora za eksperiment i u online kontekstu koji je za sad slabo ili površno prisutan u domeni lokalnog modnog dizajna.”
OM: Modni dizajneri danas trebaju biti spremni na pokretanje i vođenje vlastitog posla, ali i na suradnju s tvrtkama tekstilne industrije, odnosno na plasiranje proizvoda na tržište. Od kolike su važnosti poznavanje teorije i sposobnost prezentacije vlastitog rada?
LV: Poznavanje teorije omogućuje stvaranje kritičke distance spram modnog sadržaja koji konzumiramo putem medija te poziva na preispitivanje i artikuliranje vlastitih stavova i pozicija. Kritičke teorije dodatno otvaraju prostor van mainstream percepcije mode te osvještavaju pristupe i prakse koje nisu usmjerene samo na zavodljive modne slike, nego i reflektiraju uvjete proizvodnje, cirkulacije i konzumacije modnih proizvoda.
OM: U listopadu je u HDD galeriji održana izložba Matija Čop: ideja – jezik – tijelo kustosice Tamare Lukina Christ. Budući da se je izložba fokusirala na proces nastanka Čopovih kreacija, zanima me vaš pogled na općenito trenutnu situaciju hrvatskog modnog dizajna. Koliko su dizajneri spremni na eksperimentiranje, istraživanje naizgled nespojivih materijala i tehnika izrade?
LV: Eksperimenti s materijalima, tehnikama i krojevima su direktno upisani u samu praksu modnog dizajna i procese istraživanja koji prethode realizaciji. Takvi eksperimenti često ovise o individualnom angažmanu dizajnera i trudu da si sami osiguraju uvijete jer na domaćem terenu nemaju nužno razvijen institucijski ili industrijski kontekst na koji se mogu lako prikopčati. Domaća modna scena je mala i možda se previše oslanja na okvir lokalnih tjedana mode kao bitnog modela legitimacije. Fali nam više nezavisnih inicijativa, kolektiva i novih modela udruživanja i umrežavanja na široj modnoj sceni. Mnogo je prostora za eksperiment i u online kontekstu koji je za sad slabo ili površno prisutan u domeni lokalnog modnog dizajna (izuzev primjera kao što je recimo Price on Request).
OM: Kao istraživačica Centra za istraživanje mode i odijevanja (CIMO) bavite se istraživanjem, sakupljanjem i prezentacijom modnih i odjevnih predmeta. Upravo je to ključna organizacija koja provodi istraživački i teorijski rad na ovom području. Dosad su realizirani projekti kojima propitujete odnose muške i ženske mode ili ručno i tradicijski tkane u odnosu na tvornički proizvedene predmete. Na koji način pristupate istraživačkom projektu? Postoje li kod nas teorijske podloge za ovakva istraživanja?
LV: CIMO je zamišljen kao platforma koja uključuje teoretsko, znanstveno, kreativno i aktivističko bavljenje dizajnom, vizualnim umjetnostima, modnim dizajnom, teorijom mode, i drugim znanstvenim i kreativnim disciplinama relevantnim za kulturu odijevanja (povijest i teorija umjetnosti i dizajna, muzeologija, etnologija, povijest, antropologija, sociologija, feminističke teorije, queer teorije). Dio istraživanja koja provodimo imaju naglašen znanstveni pristup kao recimo u radu Žena u borbi / Žena u modi: Odjevne prakse u poslijeratnom periodu socijalističke Jugoslavije na primjeru časopisa „Žena u borbi“ i „Naša Moda“ (u koautorstvu s Ivanom Čuljak) ili projekt Tončija Vladislavića Muški manifest: konstrukcija stereotipa i reprezentacija „muških fantazija“ – odijevanje, izgled, tipologija i oblici društvenog funkcioniranja muške moći u doba jugoslavenskog socijalizma. Takva se istraživanja baziraju na arhivskom radu, analizi periodike te nizu razgovora sa živućim kazivačima.
S druge strane mnoga su istraživanja postavljena kao radionički i dijaloški procesi kao što je recimo bio projekt Prema personalnom arhivu — biografije odjevnih predmeta ili Inventura mode i odijevanja: Ekonomija i kultura odijevanja osoba starije dobi. Dio istraživanja su bliža kustoskom i umjetničkom načinu rada i mišljenja kao u projektu Locus Artis ili recentnom Briefing On Soft Arts – prema propitivanju mekih umjetnosti. U svim navedenim projektima zapravo težimo teorijske podloge prevesti u lokalni kontekst i primijeniti na domaći case study primjerice kroz analizu stereotipa kumice, istraživanje lokalnih modela održive mode ili modnih fenomena u doba tranzicije.
OM: Kolika je uloga dizajnera u osmišljavanju kustoskih i istraživačkih koncepata? Na koji način dobro dizajnersko rješenje olakšava cijeli proces istraživanja, umrežavanja podataka i kasnije njihovu prezentaciju?
LV: Mislim da nije bitno olakšati proces već ga učiniti relevantnim, zapravo uslojiti značenja i interpretacije koje proizlaze iz istraživanja. Osmišljavanje kustoskih i istraživačkih koncepata je često rezultat timskog rada, a modni dizajner/ica samo je jedan od sudionika. Tu su grafički dizajneri/ice, kustosi/ice, fotografi/kinje, umjetnici/ce koji surađuju u realizaciji finalne prezentacije.
OM: Ove ste godine jedna od članica ocjenjivačkog suda Izložbe hrvatskog dizajna 19/20. Jesu li prijavljeni radovi ispunili vaša očekivanja? Što je još potrebno napraviti kako bi se mlade modne dizajnere privuklo na prijavljivanje radova, a što za veći broj prijavljenih radova u kategoriji koncepta i inicijativa?
LV: Odaziv je odličan s obzirom na veličinu naše scene i mislim da je generalno gledajući kvaliteta visoka što se u konačnici vidi u velikom broju odabranih radova. U kontekstu modnog dizajna, studentski radovi su mi zanimljivi nego profesionalna kategorija. Kategorija koncepta i inicijative je zapravo najinteresantnija kategorija jer potiče umrežavanje različitih polja dizajna, formira hibridnije timove, predstavlja veći prostor eksperimenta i testiranja spekulativnih pristupa. Čini mi se da nisu potrebne posebne strategije privlačenja budućih prijavitelja jer se to već nekako organski događa.