Fotografija na naslovnici: Željko Stojanović

Iz teksta Marka Goluba i Dejana Kršića:
“Mjesto Zorana — odnosno, kako su ga gotovo svi zvali Zoze — Pavlovića u kontekstu povijesti hrvatskog grafičkog dizajna i vizualne kulture, ali i kulture općenito, je karakteristično paradoksalno: njegov dizajn, neposredna okruženja u kojima je radio, novine, časopisi biblioteke i knjige koje je oblikovao u mnogo čemu su vidljiviji i poznatiji od njegova imena. Utoliko o njegovom radu danas ima jako malo pisanih tragova, a i ono što je pisano više se bavi karikaturom nego dizajnerskim radom. U tome dijeli sudbinu niza drugih domaćih autora druge polovine 20. stoljeća — posebno onih koji su se bavili tzv. komercijalnim dizajnom a nisu imali karijeru u “visokom” području likovnih umjetnosti — i čija imena u postojećim sumarnim pregledima historiografije domaćeg dizajna danas, možda i nepravedno, često stavljamo u drugu liniju.

Polet, br.11-12, 1967.

Premda je bez sumnje bio iznimno poštovan među kolegama i suradnicima, posebno ljudima iz tiskanih medija, novinarima, urednicima, tehničkim urednicima i grafičkim radnicima u tiskari za koje je bio pojam grafičkoga oblikovanja novina i časopisa, naročito u rasponu od kraja 1960-ih do kraja 1980-ih kada je bio jedan od najzaposlenijih dizajnera, javni status daleko manje eksponiranog Pavlovića nikad se nije sasvim približio onome Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana, pa niti onome nešto mlađih autora kao što su Boris Ljubičić i Mirko Ilić.

Pop Express, nekoliko primjeraka iz 1969.

Dijelom to možemo pripisati njegovom samozatajnom karakteru, ali daleko više tome što se gotovo isključivo bavio oblikovanjem novina, časopisa i knjiga. Također, vrlo intenzivna i danas već dobro dokumentirana suradnja s Arsovskim od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih s jedne je strane bila odlučujuća za njegovu karijeru kao dizajnera, a s druge ga je neopravdano gurnula u sjenu starijeg kolege, uzora i mentora. Upravo nam primjeri poput Pavlovića ukazuju i na problematičnost usvajanja logike i ideologije klasične povijesti umjetnosti — s visokim vrednovanjem individualnog autorstva, originalnosti i rukopisa, formalnih inovacija — te njihove primjene u vrednovanju i historiografiji dizajna. Ukoliko taj pristup ne prepoznaje važnost i vrijednost dizajnera kao što je bio Zozo Pavlović, to više govori o problematičnosti takvog pogleda nego o važnosti i ulozi samog predmeta promatranja.

Start, 1973 – 1975, detalji naslovnica

Kroz cijelu Pavlovićevu aktivnu karijeru nižu se angažmani na izdavačkim projektima gotovo mahom antologijskog značaja, koji su doprinijeli njegovom  profesionalnom ugledu, ali ne i slavi. Bio je više cijenjen i više utjecajan nego široko poznat, ali bez njegova doprinosa u podizanju grafičkih standarda novina i časopisa, knjiga i izdavaštva te time i kulturne produkcije i vizualne kulture u cjelini, povijest grafičkog dizajna u Hrvatskoj i Jugoslaviji druge polovice dvadesetog stoljeća, pa i povijest domaćih novinskih i tiskanih medija, ne bi se mogla ispisati.

Sabrana djela Jose Luis Borgesa, serija naslovnica, Grafički zavod Hrvatske, 1985.

Već komprimiran prelet Pavlovićeve fascinantne karijere daje nam ideju u kakvim koordinatama se kretao njegov rad. U njegovom opusu lako se mogu nabrojati mnoge ključne točke domaće kulture i grafičkog dizajna — od rada u omladinskom i studentskom tisku (Studentski list, Polet, Pop Express), preko važnih časopisa (Pitanja, Teka), nesumnjivih vrhunaca domaćeg novinstva (Telegram, Start), više stotina knjiga i čitavih biblioteka (bc, Biblioteka Pitanja, BiblioTeka, Grafički zavod Hrvatske, Znanje), do samozatajnog rada u studiju Graffiti Dizajn Željka Borčića (kasnije Trans-ID).

“Pariz svibanj 1968 – fotografije i plakati sa studentskih i radničkih demonstracija”, plakat izložbe, 8. IFSK, Galerija SC, 1968.

No, kako bismo stekli pravi dojam o njegovoj važnosti, sve što treba je sagledati ga iz prave perspektive. Ovdje predlažemo dvije takve perspektive. Prvo: u specifičnom kontekstu grafičkog dizajna knjiga, časopisa, novina i periodike, Zoran Pavlović – Zozo je u samom vrhu produkcije hrvatskog grafičkog dizajna u razdoblju u kojem je djelovao. Drugo, i ne manje važno, Pavlović je istinski povezujuća figura u kontekstu hrvatskog dizajna i vizualne kulture, čiji rad plete nevidljive spone između brojnih drugih važnih aktera, umjetnika, institucija, nakladnika u rasponu od puna četiri desetljeća, te priziva u sjećanje mnoge knjige, časopise i novinska izdanja s kojima su odrastale generacije i koja su davala ton vremenu u kojima su se pojavila. I u sklopu čitavog niza izložbi proteklih godina realiziranih u HDD Galeriji – posvećenima dizajnerskim opusima Mihajla Arsovskog i Sanje Iveković (2018. i 2019., kustosi M. Golub i D. Kršić), fenomenu omotnica knjiga (Iskopavanja I: Sudi knjigu po koricama, 2011., kustosice: L. Cavar i N. Vukojević), Romanu Cieslewiczu te dizajnu časopisa i seksualnosti (Sjajni tragovi, 2012.; Četiri časopisa koja se ne srame, 2016., kustos: G.M. Štimac), dizajnu za diskografsku industriju (Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma, 2021., kustos: Željko Luketić) izlagani su ili spominjani njegovi radovi, a ime mu se javljalo kao važna referenca.

Nekoliko naslovnica iz Omladinske biblioteke, Grafički zavod Hrvatske, 1980-e godine

Sačinjena od predmeta prikupljenih iz javnih muzeja (Muzej za umjetnost i obrt i Muzej suvremene umjetnosti), od obitelji i iz privatnih zbirki, uključujući plakate, knjige, časopise, originalne crteže i predloške, ova izložba zaista predstavlja „sazviježđe Zozo“, kako smo naznačili u njenom naslovu. Jedan za drugim, na njoj se nižu ne samo sjajne Pavlovićeve naslovnice i unutarnje stranice časopisa i knjiga, nego i fragmenti kulturne povijesti i povijesti tiskanih medija, ključne pojave i ličnosti tog doba – sve to međusobno protkano doista rijetkim i izuzetnim senzibilitetom za tipografiju, inventivne tiskarske finese, funkcionalne bjeline, vizualnu dimenziju teksta, spajanje naizgled nespojivih motiva i elemenata. Pavlovićev grafički dizajn je dizajn koji iznenađuje, koji zaokuplja i vodi pažnju čitatelja i takvu pažnju višestruko nagrađuje.” (…)