Iz teksta Irme Puškarević:
“Ako uzmemo u obzir da je povijest proširivanje slike o društvu, a ne potvrda pristranih stavova, onda možemo sagledati značaj projekta Yugo.logo kao istraživačkog i edukativnog resursa. Na prvom mjestu korist digitalne arhive ovog tipa ogleda se u činjenici da je ovakva zbirka grafičke identifikacije široko dostupna, interaktivna i dopunjiva. Kroz opcije dijeljenja, čuvanja i pravljenja inspirativnih mapa, Yugo.logo postaje istraživački i didaktički alat za studiozne analize formalnih (likovnih) i značenjskih (semiotičkih) karakteristika identifikacijskog znaka.
Foto: Monika Džakić
Kao drugo, značaj ovog modela arhivske građe je taj što ublažava razvedenost postojećih lokaliziranih arhiva. Treba napomenuti da je materijalnost svakako drugačije kvalitete kad se rukovodi primarnim (objekt u fizičkom prostoru) i sekundarnim (objekt u virtualnom prostoru) izvorima. Postoje određena karakterna svojstva koja nisu prenosiva kroz digitalni zapis. Međutim, svrha virtualnog arhiva Yugo.logo nije u tome da osigura cjelokupno iskustvo predmeta već u tome da bude polazište za daljnje aktivnosti.
Virtualno iskustvo Yugo.logo se sada dopunjuje kroz izložbu i tiskanu publikaciju. Radovi 142 jugoslavenska dizajnera nastali u periodu od 1945. do 1992. godine predstavljeni su kroz 12 kategorija. Prikaz radova autora poput Milana Vulpea, Judite Skalar, Dževada Hoze, Mirjane Martinović, Miloša Ćirića, Sanje Iveković, Kostadina Tančeva, Blaženke Kučinac, Borisa Ljubičića, Majde Dobravec, Matjaža Vipotnika, Mojce Vogelnik, Josipa Estera, Zorice Janjić, Vasila Micevskog, Milene Lazarević, Jania Bavčera, i mnogih drugih nudi pregled razvoja likovnih elemenata kao idejnih nosilaca u svrhu identifikacije.
Foto: Monika Džakić
Pored toga, ovi radovi pružaju mogućnost da se sagleda razvojni put idejnih rešenja pod okriljem društveno-političkih etapa koje su obilježile nastajanje, uspon i kraj Jugoslavije. Zanimljivo je istaknuti da su autori povezani s različitim sferama kreativne prakse. Neki od njih završavaju arhitektonske studije, neki studije primijenjene umjetnosti, a neki imaju karijeru koje značajno definira interdisciplinarnost kao što je slučaj Mojce Vogelnik koja pored studija arhitekture završava i studije režije i filozofije.”
Foto: Monika Džakić
Iz teksta Sanje Rotter:
Kako je izgledao rad u dizajnu i tko je bio dizajner u bivšoj Jugoslaviji? Industrijski dizajner u socijalističkoj Jugoslaviji bio je anonimni arhitekt, radnik u industriji kao i svaki drugi, dok je grafički dizajner često bio školovani umjetnik koji je stalno ili povremeno „zalazio u komercijalu“. Autorstvo se uz iznimku nekih pojedinaca i kolektiva, rijetko ili nikada nije isticalo. Ipak, unatoč manjku visokoobrazovnih institucija u dizajnu (van okvira umjetnosti ili arhitekture), dizajn je itekako postojao, široko prisutan u svakodnevnom životu građana. Slušajući i bilježeći priče ljudi koji su sudjelovali u stvaranju povijesti jugoslavenskog dizajna, nailazimo na slične motive i motivacije. Svi oni tvrde kako su željeli, barem malo, pomaknuti granice boljeg života i ukusa. Voljeli su raditi i stvarati, nikad se tu nije radilo samo o novcu.
Danas, među generacijama ljudi koje se perioda Jugoslavije sjećaju malo ili nikako, pojavila se želja i potreba za istraživanjem i bilježenjem dizajnerskog sjećanja tog vremena. Posljedica toga pojava je neformalnih, entuzijastičnih ljubitelja i istraživača jugoslavenskog dizajna i arhitekture poput autora Ognjena Rankovića, pokrenutih vlastitom znatiželjom, nostalgijom i voljom za „iskopavanjima“ zaboravljenih teritorija povijesti, koja i sada oblikuje naše živote i kolektivnu svijest. Zašto o ovoj materiji nismo učili u okvirima formalnog dizajnerskog obrazovanja? Zašto jugoslavenski dizajn češće pronalazimo na web stranicama koje okupljaju ljubitelje vintage estetike nego u povijesti umjetnosti? Zašto je toliko često, „projektant anoniman“? Odgovori na sva ta pitanja složeni su i višeznačni, ali upravo su pitanja (a ne jednostavni odgovori) ono što je istinska inspiracija istraživača”
Foto: Monika Džakić
O autoru izložbe:
Ognjen Ranković (Beograd, 1991.) je grafički dizajner čije sfere interesa obuhvaćaju dizajn ambalaže, brendiranje, tradicionalne tehnike tiska, uličnu umjetnost i fotografiju. Veliki dio inspiracije pronalazi u nasljeđu “mid-century” dizajna i modernističke arhitekture. Samostalno i kao dio tima sudjeluje u realizaciji preko 100 komercijalnih projekata. Sudjeluje na više grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Osnivač istraživačkog projekta yugo.logo. Povremeni suradnik na projektima https://www.logo-archive.org/ i www.spomenikdatabase.org. Dio festivala umjetnosti na ulici “Rekonstrukcija” od 2018-2020. Čovjek iza street art projekta @orbot.life.
Više o projektu:
https://yugologo.org/
https://www.instagram.com/yugo.logo/
Foto: Monika Džakić