“Nedeljko Dragić (1936.) istaknuta je umjetnička figura u našoj sredini, prije svega kao autor niza internacionalno višestruko nagrađivanih animiranih filmova (pobjednik festivala u Annecyu, Oberhausenu i drugdje, nominiran za Oscara za film Tup-Tup), jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. zagrebačke škole animiranog filma, potom kao karikaturist, strip autor (Tupko) i ilustrator, no njegov rad u kontekstu grafičkog dizajna ostao je pomalo u sjeni drugih, prije svega filmskih uspjeha. Stoga ova izložba nastoji pokazati kako grafički dizajn Nedeljka Dragića nije tek usputna fusnota u njegovoj biografiji, nego ozbiljna i kontinuirana profesionalna aktivnost čiji trag nije bio nezapažen.

Kod Nedeljka Dragića, štoviše, uz minimum znanja to uopće nije teško pokazati, na ruku mu ide i nasljeđe popularne kulture nekadašnje Jugoslavije. Primjerice, Zagi, službena maskota Univerzijade održane u Zagrebu 1987., apsolutno sveprisutna figura tog vremena, njegovo je djelo. Likovi s kutije žvakaćih guma Tin i Tina iz 1980-ih godina, također Dragić. Još jednu maskotu, Vučka Zimskih OI u Sarajevu iz 1984. vrlo ste vjerojatno vidjeli i u Dragićevoj crtačkoj interpretaciji dizajna Jože Trobeca.

Neki od najtiražnijih naslova najpoznatijeg dječjeg nakladničkog niza ikad objavljivanog u Hrvatskoj, Biblioteke Vjeverica izdavačke kuće Mladost, pamte se upravo po Dragićevim naslovnicama i unutarnjim ilustracijama (Lažeš, Melita i Strašni kauboj Ivana Kušana, Mama, volim te i Tata, ti si lud Williama Saroyana itd.). Ili sa sasvim praktične strane, reklamni animirani filmovi koje je Dragić za domaće i internacionalne naručitelje kontinuirano radio od 1964. do 2000-ih godina brojčano daleko nadmašuju njegovu kanonsku umjetničku filmografiju te su mu, osim toga, u cijelom tom periodu predstavljali najznačajniji izvor prihoda.

Dragić je i dizajner brojnih plakata za Satiričko kazalište Jazavac (danas Kerempuh), Kazalište Žar ptica i Kazalište Komedija iz zadnje četvrtine 20. stoljeća, bio je i likovni urednik najdugovječnijeg filmskog časopisa u Hrvatskoj, Filmska kultura, autor niza turističkih plakata Zagreba, kao i mnogih važnih kulturnih, filmskih i turističkih događanja, uključujući i ugledne međunarodne manifestacije poput Međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu (1984.) i Filmskog festivala u Sydneyu (1973.), špica za televizijske emisije (Nedjeljno popodne, 3,2,1 kreni) i filmske festivale (Pulski filmski festival), reklamnih oglasa itd.

Gledajući sve to na okupu, uz neizbježan proces selekcije usmjeren na to da dizajnersku i ilustratorsku priču o Nedeljku Dragiću ispričamo najprije u skromnom prostoru Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, a sada i u Puli, nema nikakve dvojbe da je riječ respektabilnom dizajnerskom opusu koji je u nekim svojim segmentima izravno isprepleten s drugim, ranije spomenutim Dragićevim umjetničkim aktivnostima. Ako bismo morali objasniti specifi­čan značaj Nedeljka Dragića kao grafič­kog dizajnera i ilustratora u samo jed­noj rečenici, onda treba reći da je riječ o čovjeku čiji su dizajn i ilustracija oblikovali djetinjstvo generacija koje su odrastale u Hrvatskoj i Jugoslaviji između 1960-ih i početka 1990-ih godina. Drugim riječima, težina Dragićevog rada u ovom polju ne proizlazi iz usko strukovnih standarda, iz njegove neosporne vještine, iz neke odre­đene estetike i stila, nego iz činjenice da je taj rad bio utkan u svakodnevne živote toliko ljudi – ako ste čitali, ili su vam čitali knjige, ako ste gledali televiziju, ako ste šetali uz police sa slatkišima, sigurno ste vidjeli neku Dragićevu maskotu, ilustra­ciju s ambalaže, reklamu, plakat itd.”
(iz teksta Marka Goluba – Cijeli tekst pročitajte ovdje)

Nakon stripova Andrije Maurovića (među kojima se je jako teško, odnosno nemoguće odlučiti za jednog ili samo za neke od njih koje možemo titulirati kao najbolji ili kao najbolje), Tupko Nedeljka Dragića najvažniji je hrvatski strip svih vremena. Najvažniji je koliko po jedinstvenosti, originalnosti, avangardnosti ili modernizmu u svojem strip-izričaju, toliko po svojoj komunikacijskoj snazi, po šarmantnosti, po identifikacijskom „alter egu“,  odnosno po „savršenstvu svoje nesavršenosti. Po planetarnom značenju, a što je više puta i potvrđeno od najviših autoriteta (kod kuće je svakako na prvom mjestu akademkinja dr. Vera Horvat Pintarić) – tako je 1971. dobio Grand prix za najbolji strip na međunarodnom festivalu u Montrealu (Kanada), 1972. je imao izložbu na festivalu u Lucci (kustos je bio Rinaldo Traini, izniman stručnjak na području stripa), a 1995. u istoj toj  Lucci je Nedeljko Dragić dobio nagradu za životno djelo (za doprinos stripu, animiranom filmu i ilustraciji). Naposlijetku, tu je i sudjelovanje na bijenalnoj umjetničkoj manifestaciji Trigon ’75: Identitet – alternativni identitet – protu-identitet (Graz, Austrija), na kojoj su strip i Tupko imali identičan tretman kao i svaka druga tradicionalna umjetnost. Ukratko i najkraće, Tupko je ucrtao hrvatski strip na europsku i svjetsku kartu stripa!

Od samih svojih početaka Tupko se razlikovao od svega ostalog što se dotad moglo vidjeti i pročitati od stripa na stranicama novina. Bio je nešto sasvim suprotno od klasičnog, narativnog stripa koji je apsolutno dominirao u produkciji na ovim prostorima, od sredine 30-ih do kasnih 60-godina, ali i sasvim drugačiji od karikaturalnih i humorističkih stripova koji su izlazili u dnevnim listovima. Samom svojom formom i svojim pomicanjem (što su neki prepoznali kao „istraživanje“) uobičajenih pravila u prezentaciji stripa čitateljima, ali ništa manje i scenarističkim šarmom i crtačkom jednostavnošću, zapravo dramaturškom i vizualnom ingenioznošću kojom je uzdrmao dotadašnju percepciju stripa ponajprije kao zabave, pogotovo kao zabave za djecu i mlade, Dragićev Tupko (čije je, primjerice, zaglavlje – integralni dio svake zasebne pasice; odnosno bez tog prepoznatljivog  zaglavlja Tupko bi bio okljaštren) se izdvojio od ostalih stripova. (iz teksta Veljka Krulčića – Cijeli tekst pročitajte ovdje)