Fotografija na naslovnici: Domagoj Kunić

Nika Pavlinek diplomirala je industrijski dizajn na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao studentica započinje dugogodišnju suradnju s Aleksandrom Kovačem s kojim ostvaruje niz radova, primjerice dizajn gastronomskog časopisa Iće&Piće. Pri završetku studija započinje rad na baletnim scenografijama, prvo kao suradnica Nenada Fabijanića, a kasnije samostalno. Autorica je mnogih televizijskih i kazališnih scenografija te muzejskih likovnih postava, koje najčešće realizira sa Damirom Prizmićem. Čest je suradnik autorskog tima etnografskog muzeja, gdje s kustosicama Aidom Brenko i Marijom Živković ostvaruje tematske izložbe, kao što su Vatra, Moć Boja, Dim i brojne druge. Samostalno ili u stručnim timovima, bavi se projektiranjem interijera ili specifičnih dizajn sustava. Većina projekata na kojima radi su edukativnog ili interdisciplinarnog karaktera. Autorica je projekta rekonstrukcije i uređenja Radničke galerije (RAGA), gdje je uz kustosicu Leilu Mehulić i mnoge druge suradnike na brojnim projektima i sama radila kao kustosica i voditeljica galerije. Članica je Hrvatskog dizajnerskog društva i asistentica je na kolegiju Projektiranje na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Maestro balet, scenografija, HNK, 2006.

Tvoje dosadašnje djelovanje uključuje sve od grafičkog dizajna, scenografije, postava izložbi i interijera, preko vođenja galerije i obnašanja uloge kustosice, pa sve do rada kao asistentice na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Vidiš li sve te angažmane kao međusobno odvojene ili su za tebe svi oni povezani?

Ne mogu reći da se sve razvilo paralelno ili namjerno, ali kroz rad su se otkrivali i razvijali novi interesi i nova znanja, koji su vodili i drukčijim angažmanima. Dizajnerski zadaci generalno jesu interdisciplinarni, tako da prelasci iz pojedinih područja u druga, ili njihova preklapanja, i nisu toliko neuobičajena.

“Čest je problem kad se dizajnom pokušava prikriti raznolikost građe, ili se unutar unificiranog pristupa pokušava utopiti izloške koje je nekad teško svesti na zajednički nazivnik. To su slučajevi kada izložbe u scenografskom smislu izgledaju lijepo, ali na štetu bogatstva značenja samog izloška”

Na koji je način iskustvo vođenja Radničke galerije (RAGA) utjecalo na tvoje poimanje odnosa između dizajna i umjetnosti? Postoji li neki projekt na kojem si radila a da je propitivao taj odnos?

Same izložbe u Radničkoj galeriji nisu se bavile dizajnom u sadržajnom smislu. Evidentno je da je arhitektura, odnosno dizajn prostora, utjecala na sadržaj koji se unutra izlagao. Prostor je koncipiran kao soba za intimni razgovor s objektom kojem posjetioci svjedoče i u njemu sudjeluju. Ono što se, kroz kontinuiranu suradnju s umjetnicima, dalo primijetiti, jest da dizajn ponekad pati zbog eksplicitne potrebe, odnosno premalo slobode, a umjetnost od odsustva potrebe i možda previše slobode.

LOTO, scenografija, HRT, 2008.

Pri dizajniranju postava i grafičkom oblikovanju izložbi nerijetko se događa da dizajn preuzima fokus izložbe. Kako pristupaš dizajnu za izložbe i što misliš gdje je granica koju dizajnerska intervencija ne smije prijeći?

Dizajnu izložbi pristupam na način da pronađem vlastitu inspiraciju unutar sadržaja, nakon čega se počinju nizati kreativni momenti koji funkcioniraju na više razina od one od formalne. Meni je važno da postoji tema i nastojim ju provući kroz čitav prostor. Intervencija smije preći sve granice, sve dok su autori ili naručitelj suglasni s tim. Čest je problem kad se dizajnom pokušava prikriti raznolikost građe, ili se unutar unificiranog pristupa pokušava utopiti izloške koje je nekad teško svesti na zajednički nazivnik. To su slučajevi kada izložbe u scenografskom smislu izgledaju lijepo, ali na štetu bogatstva značenja samog izloška.

“svakodnevno oko sebe vidim i razne druge promišljene, angažirane i plemenite inicijative, čiji akteri sebe ne doživljavaju kao dizajnere ili im se uopće ne da baviti isticanjem i promocijom svojih djela i aktivnosti, jer nisu uhodani ili umreženi u dizajnerski sustav”

U vremenu brzih razmjena poruka i komunikacije putem slika, funkcionalni aspekt predmeta često odlazi u drugi plan i naglasak se stavlja na estetiku, što dovodi do stvaranja “neiskrenih” proizvoda koji često služe samo kao scenografija za editorijale. Postoje li situacije u dizajnu gdje je prihvatljivo na takav način tretirati predmete?

U kolaž tehnici ili u scenografiji? Nikako u životnom prostoru. Zapljuskuju nas slike pa više ne vidimo vlastiti prostor, jer ga sve više promatramo kroz metaprostor, kao na primjer Instagram. Bez ikakve namjere da internetske servise svedem na nešto inherentno negativno ili površno, jasno je da postoji opasnost da se počne odustajati od ulaganja sebe u stvarnost.

Drugi red partera, scenografija, HRT, 2009.

Kao selektorica Izložbe hrvatskog dizajna, misliš li da je potencijal društvenog doprinosa dizajna u trenutnim okolnostima ispunjen? Čini li ti se da su prijavljeni radovi predstavili stvarnu sliku dizajnerskog stvaralaštva?

Prijavljeni radovi su pretežito iz specifične niše, što nije uvelike različito od sličnih revija u svijetu. Radi se svakako o dobrom dizajnu. No svakodnevno oko sebe vidim i razne druge promišljene, angažirane i plemenite inicijative, čiji akteri sebe ne doživljavaju kao dizajnere ili im se uopće ne da baviti isticanjem i promocijom svojih djela i aktivnosti, jer nisu uhodani ili umreženi u dizajnerski sustav. Takvi projekti u budućnosti bi svoj put do ove izložbe mogli pronaći uslijed redefinicije kategorija dizajna.

Interijer odvjetničkog ureda, Osijek, 2015.

Selekcija Izložbe, ne samo ove godine već kroz nekoliko posljednjih izdanja, većinom se svodi na sudjelovanje dizajnera srednje i mlađe generacije. Što se događa sa starijom generacijom dizajnera i onima koji rade u edukaciji? Jesu li “prerasli” Bijenalnu izložbu, jesu li prestali baviti se dizajnom, ili ono što produciraju nije aktualno i relevantno?

Čini mi se da je kod izložbi radova često riječ o pokazivanju mišića, do kojeg starijima nije više toliko stalo. Osim nekolicine koji vježbaju izdržljivost, mnogi se okrenu pedagogiji, sebi ili jednostavno taj podij prepuste drugima.

” Definiranje potrebe i krojenje poslovnog plana važan su dio priče, a nerijetko u taj tim dizajner nije uključen od početka”

Postavi izložbi smješteni su u kategoriju Prostorne i grafičke intervencije i sistemi koju čini velika skupina raznovrsnih projekata nastalih na razmeđi svih dizajnerskih disciplina i nerijetko suradnjom više autora i timova. Koji su bili osnovni kriteriji pri odabiru projekata te skupine?

Osnovni kriteriji odabira su dubina ulaska u temu i posvećenost temi – oživotvorenje građe, sistematičnost te mjera i kvaliteta provedbe koja je vidljiva od cjeline do detalja.

Izložba Damira Sobote, Radnička galerija, 2016.

Nastavljaju se suradnje proizvodnih tvrtki s dizajnerima, čiji rezultat su kvalitetni proizvodi visoke estetske vrijednosti kojima se većinom opremaju ekskluzivni stambeni prostori i korporativni uredi. Druga varijanta su proizvodi predstavljeni putem prototipa, odnosno ograničene serije, najčešće zbog nedostatka sredstava za nastavak proizvodnje i nemogućnost distribucije. Događa se da projekti koji bi trebali adresirati veći broj korisnika ostaju na razini inicijativa. Potiče li se time elitizacija dizajna, stvaranje jaza među društvenim skupinama i donošenje zaključka da dizajn nije za svakoga?

Da, ali mislim da je to prvenstveno problem hrvatske ekonomske politike i proizvodnje, a ne samo problem dizajna. Dizajn je pojam koji se čini toliko širokopojasan da ako je stvarno ‘dobar’ može riješiti sve probleme, a to je fantazija. Problem siromaštva i neobrazovanosti je kompleksan problem koji se rješava generacijama. Dobar dizajn je svjestan tih raskola unutar tržišta i često se svjesno mora donijeti odluka da proizvod pripadne tržištu koje je ‘elitno’, jer je kao takav jedino dostupan u smislu raspoložive  i aktualne distribucije. Definiranje potrebe i krojenje poslovnog plana važan su dio priče, a nerijetko u taj tim dizajner nije uključen od početka. Jasno mi je da to nije fotogenično ni jednostavno, ali možda bi vrijedilo honorirati i kvalitetno provedenu analizu potrebe u kontekstu cjelovitog projekta. Živimo u vremenu gdje se puno pažnje odvlači scenama koje, osim što trenutačno djeluju opijajuće, ne zadovoljavaju niti jednu intrinzičnu potrebu.