How to Do Things with Objects treća je suradnja Nine Paim i Emilije Bergmark koja istražuje zadatke u dizajnerskom obrazovanju. Prvi su put istražile tu temu u izložbi Taking a Line for a Walk (“Vođenje linije u šetnju”), predstavljenoj na 26. Međunarodnom bijenalu grafičkog dizajna u Brnu u Češkoj 2014. Izložba, koju je osmislila Nina Paim i dizajnirala je uz pomoć Emilije Bergmark, i sama je zamišljena kao zadatak te razvijena kroz niz radionica u školama dizajna u Švicarskoj, Portugalu, Estoniji i Češkoj. Izložba je napokon bila postavljena u sedam soba u Moravskoj galeriji, prikazujući selekciju od 80 zadataka prikupljenih diljem svijeta. U suradnji sa spisateljicom Corinne Gisel, Paim i Bergmark su 2016. osmislile istoimenu knjigu koju je također 2016. izdala izdavačka kuća Spector Books iz Leipziga. Knjiga je predstavila opsežniji pregled pisanih uputa. How to Do Things with Objects promatra zadatke iz još jednoga kuta: kao usmene upute.
Nina Paim je brazilska dizajnerica i istraživačica koja živi i radi u Švicarskoj. Nakon skretanja u ekonomiju i filozofiju, Nina je studirala grafički dizajn na Esdi (Brazil) i Akademiji Gerrit Rietveld (Nizozemska). Njezin projekt za prvostupničku diplomu bila je Escola Aberta, privremena i besplatna škola dizajna, održana u Rio de Janeiru u kolovozu 2012. Paim je 2014. kurirala izložbu Taking a Line for a Walk koja se bavila temom zadataka u dizajnerskom obrazovanju i za koju je 2015. dobila nagradu Swiss Design Awards. Paim je 2017. magistrirala istraživanje dizajna na Umjetničkom sveučilištu u Bernu (Švicarska) istražujući povijest i izdavačke strategije izdavačke kuće Arthur Niggli. Nedavno je dobila stipendiju kantona St. Gallen (Švicarska) kako bi svoje istraživanje o Niggliju pretvorila u knjigu. Paim je trenutno također i znanstvena novakinja na Institutu za eksperimentalne medije i dizajnerske kulture na FHNW Basel te je koordinirala konferenciju Beyond Change koja se održala u ožujku 2018.
Emilia Bergmark je vizualna umjetnica koja živi i radi u Kopenhagenu u Danskoj. U svojoj praksi koristi predmete iz narativa svakodnevice, a u svome radu pretapa fenomenološka zapažanja u poetske vizualne anegdote u obliku tekstova, instalacija, filma ili tiskanih materijala. Bergmark trenutno završava svoj magisterij na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Kopenhagenu (Danska). Njezino prethodno obrazovanje uključuje studije umjetnosti i grafičkog dizajna na Akademiji Gerrit Rietveld (Nizozemska), s posebnim naglaskom na umjetnost i istraživanje, kao i godinu studiranja i upravljanja alternativnom obrazovnom inicijativom School of the Damned u Londonu.
Iz teksta Nine Paim i Emilije Bergmark:
Na stolu su dva zelena zrna graška. „Uzmite dva zrna graška iz iste mahune, pažljivo ih pogledajte. Kako se razlikuju?“[1] – ovo pitanje postavlja američka pedagoginja Corita Kent u svom zadatku Ništa nije isto.[2] Grašak treba uzeti, rukovati njime i razmišljati o njemu slušajući autoričine upute koje su dane u obliku govorenog audio-komada. I upravo se ta interakcija, gledanje, slušanje i djelovanje, istražuje u izložbi How to Do Things with Objects (“Kako raditi s predmetima”). Izložba predstavlja 15 usmenih zadataka uparenih s 15 predmetnih lekcija postavljenih na stare školske klupe na kojima se vide tragovi mnogih generacija učenika. Pojam predmetne lekcije skovao je krajem 18. stoljeća švicarski pedagog Johann Heinrich Pestalozzi. Smatrao je da podučavanje mora početi sa stvarnim predmetom prije uvođenja apstraktnog koncepta. „Same riječi ne mogu dati pravo znanje“, tvrdio je Pestalozzi.[3] Baš kao što Kent potiče svoje studente da uzmu grašak, pomno ga promotre, usporede, osjete težinu i oblik zrna, Pestalozzi bi podučavao svoje učenike koristeći stvarne predmete. Pogledajte ovaj prozor. Razmislite o tom drvetu. Kakvi su na dodir, od čega su sačinjeni? Što nam oni mogu reći?
Stranica iz knjige “Line and Form” Waltera Cranea (London: George Bell & Sons, 1908).
Dizajnersko obrazovanje primarno se sastoji od učenja kroz praksu. No što pokreće taj proces? Jesu li upute i riječi ono što vas tjera da djelujete? Ili nam predmeti, modeli, materijali, alati i pribor u učionici omogućavaju da naučimo nešto novo? Ili su sati provedeni vježbajući ono što vodi ka savršenstvu? Veliki je zadatak uspostaviti intimnu komunikaciju između oka i ruke, kako bi ruka zabilježila što oko vidi. Smatram vrlo poželjnim vježbanje direktnog crtanja kako bi se razvilo dobro oko i vještina ruke. I ne smije vas omesti početni neuspjeh jer ta je moć i sposobnost itekako pitanje vježbe.[4] Zadatak Obris preuzet je iz tekstova britanskog umjetnika Waltera Cranea, a naglašava sate pokušaja i pogrešaka koji su potrebni da bi se razvile vještine koje čine dizajnera. Karakteristično je za dizajnersko obrazovanje da se oduvijek temeljilo na praksi. Uobičajeni način na koji se dizajn podučava nije se razvio iz sveučilišnog sustava koji naglasak stavlja na predavanja i seminare, nego je mnogo više izveden iz modela radionica i sustava naukovanja. Iako su se vještine koje se traže od studenta dizajna promijenile u skladu s tehnološkim razvojem – analogno crtanje danas nije više toliko važno za studenta dizajna kao nekad – ustrajnost, marljivost i puki sati potrebni da ih se savlada ekvivalentni su.
Stranica iz knjige “Line and Form” Waltera Cranea (London: George Bell & Sons, 1908).
Zadaci se najčešće zadaju kroz govor. Riječi izlete iz učiteljevih ili učenikovih usta i brzo netragom nestanu. Ako se uopće zapišu, zadaci se rijetko smatraju vrijednima čuvanja. Pa ipak, ti verbalni artefakti mogu poprimiti bezbroj oblika, od izravnih uputa do zadataka, pravila, vježbi, aktivnosti, igara, procesa ili čak pitanja. Zajednička im je osobina temeljni performativni jezik tj. jezik koji djeluje na svijet, jezik koji vas potiče na nešto. Kako koristimo govor tijela da bismo predstavili rod? Ova bi vježba trebala potaknuti raspravu o tome što se smatra muževnim i ženstvenim. Njezin je cilj otkriti koliko je naše poimanje rodova ujednačeno te kako su iste ideje internalizirane u našim tijelima, utječući na način na koji stvaramo slike. To će dovesti do rasprava o tome što možemo činiti drukčije.[5]
Na taj način, performativni jezik mogao bi potaknuti promjenu. Zadatak Predstavljanje roda, švedskih pedagoginja Joanne Rubin Dranger i Johanne Lewengard, želi postići upravo to. A ako se predavanje održi dobro, možda čak ima potencijala promijeniti cijelu priču, kao što britanski i belgijski pedagozi David Blamey i Sara De Bondt predlažu u svom zadatku Kreativna povijest: Razmislite o ovome: kako se konstruira povijest dizajna? Jesmo li preopsjednuti poznatim dizajnerima? Postoji li previše dizajnerskih biografija? Treba li povijest dizajna biti anonimna? Kad pogledamo objavljenu povijest grafičkog dizajna, postaje jasno da su dizajnerice i danas vrlo podzastupljene. Tko ima autoritet potvrditi takve stereotipe i zašto ih trpimo? Tko odlučuje što će postati povijest dizajna? Nije li vrijeme da svi postanemo odgovorni za našu zajedničku prošlost?[6] Pozivamo vas da sjednete u klupe, poput generacija učenika prije vas, i gledate, slušate i djelujete.
[1] Corita Kent, ‘Nothing Is the Same’, u: Nina Paim, Emilia Bergmark, Corinne Gisel (eds.), Taking a Line for a Walk: Assignments in Design Education (Leipzig: Spector Books, 2016).
[2] Prethodno objavljeno u poglavlju ‘Looking’ u: Corita Kent i Jan Steward, Learning by Heart: Teachings to Free the Creative Spirit (New York: Bantham Books, 1992).
[3] Henry Holman, Pestalozzi: An Account of His Life and Work (London: Longmans, Green and Co., 1908).
[4] Walter Crane, Line and Form (London: George Bell & Sons, 1908).
[5] Joanna Rubin Dranger i Johanna Lewengard, ‘Staging Gender’, u: Taking a Line for a Walk.
[6] David Blamey i Sara De Bondt, ‘Creative History’, u: Taking a Line for a Walk.
