Cvetka Požar je povjesničarka umjetnosti i kustosica u Muzeju arhitekture i dizajna (MAO) u Ljubljani, Slovenija, s doktoratom znanosti iz područja razvoja i teorije dizajna. Polje njezina istraživanja je dizajn, posebice vizualne komunikacije. U novije vrijeme bavi se i istraživanjem dizajna interijera i arhitekture. Redovito objavljuje članke, knjige i kataloge te predaje na stručnim skupovima. Autorica je izložbe i knjige Stoljeće plakata: Slovenski dizajn plakata u 20. stoljeću (2015.) te izložbe i knjige Do biračkih mjesta! Plakat kao politički medij u Sloveniji 1945–1999. Ko-kurirala je nekoliko izložbi, najrecentnije izložbu Jože Brumen: Modernistički dizajner i poznavatelj umjetnosti (2021.), Svijet iznutra: Dizajniranje modernih interijera, od 1930. do danas (2021.), Made In: Craft – Design Narratives (2020.), Umjetnost za svaki dan: Modernistički dizajn stakla u Sloveniji (2017.), BIO 50: 3, 2, 1, …TEST i BIO 50: Bijenale (industrijskog) dizajna kroz pedeset godina (2014.), Dizajniranje Republike: Arhitektura, dizajn i fotografija u Sloveniji, 1991. – 2011. (2011.) i Iskra: Dizajn nesvrstanih 1946. – 1990. (2009.). Suurednica je knjiga Architectural Epicentres: Inventing Architecture, Intervening in Reality (2008.), Sustainable Alternatives in Design: It’s High Time we Start Losing Time (2009.), Project Architecture: Creative Practice in the Time of Global Capitalism (2010.) i On Information Design (2013.), koje se temelje na ciklusu predavanja koja je suorganizirala u MAO.

Svijet iznutra: Dizajn modernih interijera, 1930 – danas, MAO – Muzej za arhitekturu i dizajn, Ljubljana, 2021.

MG: Kako biste opisali okruženje za dizajn u Sloveniji danas, dakako u privrednom, ali i u institucionalnom kontekstu? Smatrate li da se ono razvija, ili stagnira, koji su njegovi potencijali i je li bilo i propuštenih prilika?

CP: Budući da nisam dizajner, možda neću moći dobro ili u cjelini odgovoriti na ovo pitanje. S obzirom na to da dizajn već dugo ima značajnu ulogu u slovenskom društvu, vjerujem da postoje mogućnosti za njegov perspektivan razvoj. Činjenica je da su promijenjeni uvjeti postindustrijskog društva i kod nas negativno utjecali na potrebu za industrijskim dizajnerima. No, razvoj različitih područja dizajna, koji se brzo prilagođava aktualnim društvenim uvjetima, u proteklih par godina postao je neizostavan dio slovenskog dizajna. Dizajneri su pronašli dizajnerske djelatnosti koje su tražene na tržištu rada (informacijski dizajn, digitalni dizajn, dizajn korisničkog iskustva, dizajn usluga, itd). Uz to važnu ulogu igra činjenica da danas mogućnosti rada na području dizajna nisu ograničene samo na lokalno geografsko područje. Otvorene su mogućnosti djelovanja na globalnom tržištu, a da se pri tome ostaje, odnosno radi iz Slovenije. U Sloveniji ima dizajnera koji su uspješni i na globalnom tržištu. Recentan primjer toga je rad grafičkog dizajnera Tomata Koširja za engleske novine The Guardian. U zadnjih par godina i sustav visokog obrazovanja dizajnera postupno se prilagođava novim društvenim situacijama, inkorporirajući nova znanja iz vrlo različitih područja dizajna, primjerice izinformacijskog dizajna, dizajna usluga, spekulativnog dizajna, regenerativnog dizajna i slično.

BIO 50: Skriveni obrti, 2014. Fotografija: Ana Kovač, MAO

Nažalost, bilo je i mnogo propuštenih prilika, pogotovo zbog nerazumijevanja društvenih promjena (deindustrijalizacije) i sporog prilagođavanja u post-industrijskom društvu. To se odnosi na dizajnere, na poduzeća i javni sektor. Još uvijek se susrećemo s problemom nerazumijevanja strateške uloge dizajna u poduzećima i u javnom sektoru. Isto tako, u Sloveniji nema jako puno velikih dizajnerskih studija, a sama dizajnerska zajednica slabo je povezana unutar sebe. Sve to, dakako, usporava razvoj struke dizajna u Sloveniji.

MG: Kako vidite ulogu Muzeja za arhitekturu i oblikovanje, važe matične institucije, u sukreiranju takvog okruženja za dizajn? Što on stvara za dizajnersku zajednicu, što za širi kulturni i društveni kontekst, a što za širu zajednicu?

CP: Ako je muzej aktivan, prijemčiv i inkluzivan, onda je njegova uloga značajna u sukreiranju razvojnog okruženja za dizajn. U MAO se nalaze zbirke arhitekture i dizajna koje su iz povijesne perspektive svojevrsno skladište ideja. Takve ideje mogu poslužiti kao inspiracija, nositelji znanja koja se u budućnosti mogu ponovno upotrijebiti na isti ili na drukčiji način od onog na koji su prvotno bila primijenjena. Predmeti u zbirkama nipošto nisu mrtva tvar, već ih izlaganjem, istraživanjem, promišljanjem, interpretacijom i uz interakciju sa posjetiteljima prikazujemo ili doživljavamo na vrlo različite načine kao baštinu našeg djelovanja. Djelatnost muzeja, ne samo ona istraživačka, omogućuje refleksiju o dizajnu, a u našem slučaju i arhitekturi. Za dizajnersku zajednicu aktivnosti muzeja, kao što su izložbe, predavanja, simpoziji i izdavačka djelatnost, mogu biti značajne jer daju uvid u ono što se dogodilo u prošlosti, što je već postignuto, što se može poboljšati i što je bilo važno u određenom povijesnom razdoblju. To je jedan segment rada muzeja. Drugi, koji je dakako usko vezan uz prvi, jest postavljanje pitanja koja problematiziraju društveno djelovanje i pokreću promjene u budućnosti. I dizajn i arhitektura, posebno arhitektura, su discipline koje snažno utječu na svakodnevni život ljudi: na primjer na stvaranje pristojnih životnih uvjeta ili dobara koja utječu na kvalitetu života. Stoga je, po mom mišljenju, naš zadatak uspostaviti okruženje u kojem je moguće kroz diskurzivne prakse poticati kritičko mišljenje. Ako nam to uspijeva, onda mislim da smo za dizajnersku zajednicu, kao i za širi kulturni i društveni kontekst, puno napravili ili barem pokušali nešto napraviti.

Izložba “Stoljeće plakata”; MAO – Muzej za arhitekturu i dizajn, Ljubljana, 2015. Fotografija: Domen Pal

MG: Imate iza sebe golemo iskustvo i u kuriranju izložbi i događanja, uređivanju i objavljivanju knjiga itd. povezanih s vrlo širokim historijskim rasponom dizajnerskih aktivnosti i područja djelovanja. Kako se razvijao vaš osobni interes za dizajnersko stvaralaštvo? Što je inicijalno zapalilo iskru tog interesa, i kojim sve rukavcima je on tekao kroz vrijeme?

CP: Povjesničarka sam umjetnosti po obrazovanju ali su me oduvijek zanimala i druga područja, izvan ili na rubu same umjetnosti. Fotografija me je zanimala tijekom studija, a osam godina sam uređivala i slovensku reviju Fotografija. Još prije završetka studija pružila mi se prilika da se kad diplomiran zaposlim u tadašnjem Muzeju arhitekture (danas MAO), gdje sam prvo radila u odjelu fotografije, a nakon godine dana preuzela sam brigu o zbirci grafičkog dizajna koja u to vrijeme nije imala kustosa. Za vrijeme studija nismo imali predavanja o dizajnu, tako da tu počinje moj interes za dizajn, koji nikad nije bio usko vezana za područje vizualnih komunikacija, jer sam mišljenja da kustos koji radi u muzeju mora imati širi interes. Taj se interes nije zaustavio samo na području dizajna, nego je obuhvatio i područje arhitekture. Ako se bavite poviješću dizajna, isto vrijedi i za povijest hrvatskog dizajna, ne može se mimoići područje arhitekture, jer su se u prošlosti dizajnom uglavnom bavili arhitekti.

Ono što me kod dizajnerskog stvaralaštva još uvijek najviše interesira je njegov utjecaj na društvo u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu. Činjenica je da i dizajn i arhitektura imaju neposredan utjecaj na uvjete u kojima ljudi žive. Također, dizajn, pogotovo vizualne komunikacije, može imati i širi utjecaj na kulturne i političke događaje. Iz povijesti slovenskog grafičkog oblikovanja dobar primjer toga su plakati Matjaža Vipotnika za Slovensko mladinsko gledališče iz 1980-ih godina, koji nose snažne političke poruke. U ovom slučaju riječ je o kazališnim plakatima koji su preuzeli ulogu političkog plakata. To je dobar primjer emancipatorne uloge dizajna, koju on itekako može imati ako postoji interes i angažman.

BIO 50, kustoski tim, 2014.

MG: Iz hrvatske perspektive čini se da je najvidljivija i najutjecajnija slovenska dizajnerska manifestacija koja nedvojbeno nadilazi nacionalni značaj upravo BIO, u čijoj organizaciji i sami sudjelujete. Iz relativno tradicionalne izložbene smotre BIO se transformirao u neku vrstu multidisciplinarne platforme, „testnog poligona“ kako ga sam MAO naziva, koja načelno ima proaktivan odnos prema društvu i ima ambiciju transformacije istoga. To je ambicija, smjer, načelo. Do koje je mjere i stvarnost?

CP: Stvarnost je do te mjere da smo s četiri izdanja preobraženog (od BIO 23 do BIO 26, a trenutačno je i izložba BIO 27 još otvorena) u našem prostoru pokazali da su mogući mnogi drugi načini djelovanja dizajnera, koji su u današnjem društvu nužni i neizbježni. Osobno mislim da je to budućnost dizajna i da je u tome ta njegova transformativna snaga. Kada smo počeli s tom transformacijom, koja je bila neizbježna, naletjeli smo na veliki otpor slovenskih dizajnera, pogotovo industrijskih dizajnera. Prvi takav, preobraženi bijenale, BIO 23 održan 2012. godine, bio je kurirana, tematska izložba, ali još uvijek ne radikalno preobražena. Radikalni obrat u eksperimentalno-produkcijsku platformu napravio je dvije godine kasnije Jan Boelen kao kustos BIO 24 2014. godine, uz veoma intenzivnu suradnju s Majom Vardjan i sa mnom koji smo bili ili u kustoskom timu, Majom Šuštaršič i Anjom Zorko iz organizacijskog tima te tadašnjim ravnateljem muzeja Matevžom Čelikom, koji je veoma dobro razumio i znao da mora BIO dobiti novu, vremenu primjerenu ulogu i značenje.

Danas to ima značajan i u stvarnosti vidljiv odjek i u tom je smislu polazište za mnoga ostvarenja koja su društveno kritična, ali istovremeno nude rješenja kakva imaju potencijal utjecati na sva polja razvoja društva. Tu se postavljaju pitanja koja mogu biti neugodna, ali su neophodna za budućnost koja trenutačno ne izgleda tako svijetlom. Budućnost dizajna također je u suradnji i integraciji različitih disciplina, zbog čega je suradnja proizvodnih grupa u BIO uvijek koncipirana multidisciplinarno. To se ogleda kako u radovima koji su započeti u okviru bijenala, tako i u povezivanju i daljnjoj suradnji involviranih aktera u razvoju konkretnog rada nakon završetka izlaganja na bijenalu.

Izložba “Stoljeće plakata”; MAO – Muzej za arhitekturu i dizajn,
Ljubljana, 2015. Fotografija: Domen Pal

MG: U svom profesionalnom radu susretali ste se izravno s hrvatskim dizajnom i dizajnerima vjerojatno mnogo puta, surađivali ste izravno sa zagrebačkim studiom Oaza i preko BIO-a, a i kroz nedavni, kod nas nagrađeni projekt MADE IN, a sada ste imali priliku, kao selektorica, vidjeti određenu panoramu hrvatskog dizajna iz proteklih nekoliko godina. Kakvi su vaši dojmovi? Što mislite da su jaki aduti hrvatskog dizajna, a gdje mislite da leže njegove slabosti?

CP: Sa suvremenim hrvatskom dizajnom sam se prvi put susrela kad sam prije 25 godina počela raditi u MAO, kao urednica kataloga BIO. Prijava je bilo puno, a posebno su dobra bila rješenja s područja vizualnih komunikacija. U zadnjih deset godina bilo je jako interesantno pratiti djelovanje dizajnerica iz studija Oaza na BIO, posebno Projekt Ilica iz kojeg je i proizašao projekt Made In: Craft and Design Narratives, koji je bio vrlo intenzivan i uspješan proces suradnje među obrtnicima, dizajnerima i kustosima. Rad sa Majom i Ivanom iz Oaza kolektiva bio je inspirativan jer su profesionalne, znatiželjne i uporne. Budući da se u većoj mjeri bavim poviješću dizajna, oduvijek me je jako zanimala i teorija dizajna, koja je zbog hrvatskih pisca kao što su Radoslav Putar, Matko Meštrović i Vera Horvat Pintarić kod vas uvijek bila jako važna. Njihovi teorijski radovi odnose se općenito na dizajn u Jugoslaviji, zato ih je, posebno ako se bavite sa tim područjem, nužno čitati.

Made In – Crafts and Design Narratives, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2020.

Da se vratim u sadašnjost, fascinantno je bilo pregledati 576 prijava, a trebalo mi je svega desetak dana da sve pažljivo pročitam i ocijenim. Bila sam oduševljena kvalitetom većine radova. Nažalost, nisu sve kategorije dovoljno dobro zastupljene. Za to vjerojatno ima razloga, koje sama, jer nisam toliko dobro upućena u scenu, teško mogu komentirati. Puno dobrih rješenja je iz područja vizualnih komunikacija (dizajn knjiga, ambalaže, tipografija), što je i najbrojnija kategorija. S obzirom na moj profesionalni interes, iznenadilo me je i puno dobrih cjelovitih rješenja prezentacija izložbi i multimedijskih posjetiteljskih centara. Kroz selekciju sam dobila uvid u to da imate nekoliko vrlo dobrih dizajnerskih studija i pojedinačnih dizajnera, koji usmjeravaju put razvoja kvalitetnih vizualnih komunikacija. Moram istaknuti i studentske radove. Razveselilo me to da mnogi od njih imaju konceptualni pristup, te da ih se jako mnogo bavilo rješavanjem širih društvenih problema.

MG: Moj je stav da čak i kada radimo izložbe koje se bave poviješću dizajna, ne bavimo se samo prošlim vremenom, nego projektivnim karakterom dizajna, njegovim kapacitetom da transformira naše okruženje. Iz te perspektive, što je budućnost dizajna? Na što moramo paziti da bi dizajn ostao relevantan akter u sukreiranju naše stvarnosti?

CP: Da, s tim se potpuno slažem. Nikad to nije samo istraživanje prošlosti. Možda sam na pitanje o budućnosti dizajna, na koje nije tako lako na kratko odgovoriti, djelomično već odgovorila govoreći o transformaciji Bijenala oblikovanja i ulozi Muzeja za arhitekturu i oblikovanje. Ako se osvrnemo na prošlost, možemo vidjeti da su dizajnerski proizvodi imali i negativni utjecaj na okolinu, što je u biti još uvijek veliki problem masovne proizvodnje, odnosno kapitalizma. Ako smo toga svjesni, mislim da je budućnost dizajna, odnosno njegove transformativne snage prvenstveno u tome da ima kapacitet da pokaže i nudi bolja rješenja za drukčije, svima dostupne, bolje načine našeg bivanja.