Christoph Haag je dizajner vizualnih komunikacija, pisac koda i entuzijastični korisnik te zagovornik slobodnog softvera. Studirao je dizajn na Akademiji medijskih umjetnosti u Kölnu pri Odsjeku za hibridni prostor. Godine 2001. s kolegom Benjaminom Stephanom započinje kontinuirani projekt LAFKON Publishing, posvetivši se istraživačkom i eksperimentalnom, ali i tržišnom dizajnu. Njihovo uvjerenje da se dizajnerski proces ne mora pokoravati površinskom uljepšavanju proizvoda i usluga dovelo ih je do uzbudljivog spajanja dizajna s promatranjem tehnologije iznutra.

BK: Po vama, implicira li korištenje open-source softvera nužno političke konotacije?

CH: Mislim da mnogi različiti ljudi koriste free / libre / open-source softver zbog puno različitih razloga. Za mene upotreba F / L / OS softvera ima političke konotacije jer mi se čini teškim donositi apolitične odluke, ali ne bih rekao da među korisnicima principijelno postoji homogena agenda. Stoga se upravo pitam: podrazumijeva li upotreba Creative Clouda također političke konotacije?

“Jamči li upotreba određenog softvera neku vrstu emancipacije? Prije će biti riječ o mogućnosti odabira različitih vrsta ovisnosti”

BK: Istodobno radite kao dizajner i računalni programer. Povlačite li uopće granicu između toga u vašoj svakodnevnoj praksi?

CH: Ne bih za sebe rekao da sam računalni programer, barem ne u uobičajenom smislu tih riječi. Više se radi o bavljenju dizajnom i učenju programiranja softvera kao sastavnog dijela takve prakse. Vizualna komunikacija danas možda više nego ikad nastaje pod specifičnim tehnološkim okolnostima. Dakle, ako stvarate vizualnu komunikaciju, mislim da je važno ne ignorirati te okolnosti. Stalno se nadam da je dizajn nešto više od kozmetičkih korekcija, pa mi je važno uzeti u obzir formu komunikacije, ne samo u smislu toga kako se stvari doimaju te izgledaju, već i kako se događaju. Jamči li upotreba određenog softvera neku vrstu emancipacije? Prije će biti riječ o mogućnosti odabira različitih vrsta ovisnosti.

BK: Možete li nam reći više o knjizi Razgovori? Na čemu se temelji koncept i zašto je knjiga reprezentativna za vaš rad u cjelini? Što ste vi i vaši kolege željeli postići?

CH: Zapravo, podugačak naslov knjige glasi: Mislim da su razgovori nešto najbolje i najveće što slobodni softver može ponuditi svojim korisnicima. Izjava je izvučena iz intervjua s Asheesh Laroia i upućuje na razliku koju F / L / OS softver može činiti kad poziva svoje korisnike ne samo da raspravljaju o njegovim tehničkim detaljima (te na njih utječu), već i o njegovom konceptu i povijesti. Knjiga prikuplja razgovore o digitalnim alatima i praksama u polju tipografije, prijeloma i obrade fotografije, snimljene na marginama događanja poput godišnjih Libre Graphics Meeting i Libre Graphics Research Unit ili pak dokumentirajući radni proces briselškog dizajn tima OSP. Htjeli smo projektirati sustav za knjigu koji će funkcionirati drugačije od radnih metoda na koje smo navikli, što znači različito od standardnog uređivačkog procesa, gdje posao grafičkih dizajnera počinje tek kad je sve ostalo gotovo. Sadržaj Razgovora zajednički smo uređivali online, pišući ga proizvoljnim i lako čitljivim jezikom oznaka. Sadržaj smo provukli kroz lokalno softversko sučelje koje je generiralo PDF datoteke spremne za ispis. Sučelje se može instalirati na svakom uobičajenom GNU/Linux računalu, a funkcioniralo je čak i u Mac-ovom operativnom sustavu.

Sudjelovati u uređivanju bilo je lako kao pokrenuti web-stranicu, ali se i instalacija softvera pokazala praktičnom. Sučelje je korisnicima dopuštalo upliv kroz mnogo različitih slojeva i razina kompleksnosti, od lekture do kopiranja kompletne infrastrukture. Zaista nas je inspiriralo vidjeti kako se mogu brisati granice između pisanja sadržaja i koda te dizajna.

“Događa se sukob između mojih očekivanja spram dobrog dizajna i „tržišta“ koje nastoji u svoju korist uravnotežiti omjer cijene i izvedbe usluga”

BK: Kad govorimo o zarađivanju za život dizajniranjem, biste li rekli da dolazi do sukoba između korištenja slobodnog softvera i očekivanja tržišta? Drugim riječima, ima li npr. zajednica korisnika sučelja Libre Graphic ikakvog utjecaja na prevladavajuće tržišne trendove?

CH: Mislim da je „tržištu“ jako stalo do uravnoteženja omjera cijene i izvedbe usluga, ali u vlastitu korist. Nažalost, u svakodnevnoj praksi to najčešće znači posezanje za najjeftinijim i najbržim rješenjima. Dakle, češće dolazi do sukoba između „tržišta“ i mojih očekivanja spram dobrog dizajna. Moj izbor softvera jeste povezan s tim očekivanjima, ali ne isključivo. Čini se da su monokulture postale provjerena poslovna metoda za održavanje niskih troškova proizvodnje i/ili usluge. No, mislim da je „mono-kulturalizacija“ problematična sama po sebi, pogotovo dugoročno. „Tržište“ to ignorira u korist kratkoročnih profita, što uopće nije karakteristično samo za digitalne medije.

Dok u drugim područjima možemo prepoznati trendove usmjerene ka održivosti, nju se više-manje potpuno ignorira u digitalnoj sferi dizajna. Ako koristite „krivi“ softver, to vas diskvalificira za mnoge poslove. Također, ni to se ne odnosi isključivo na dihotomiju između F / L / OS i privatnog softvera. Pokušajte izaći iz kruga permanentnih updateova i iznenadili biste se koliko ćete brzo postati „nekompatibilni“ sa svojim kolegama. Libre Graphic je legitimna opcija za bijeg od horrora updateova, od održavanja starog softvera živim do držanja do zastarjele verzije softvera koju ste zavoljeli. Ipak, sve to može biti veoma zahtjevno ako niste na otoku.

BK: Govoreći o zajednici, na koje se načine korisnici Libre Graphica okupljaju i povezuju? Recite nam više o vašim skupovima i laboratorijima. Kakav sadržaj tamo proizvodite?

CH: Postoje inicijative i koje se itekako trude podržavati alternativne prakse, od unapređenja tehničke infrastrukture do organizacije komunalnih zbivanja poput festivala, okupljanja i konferencija. Imao sam sreće raditi s nekim od tih grupa, kao što su Servus iz Linza, Constant iz Bruxellesa i GOTO10 iz Poitiersa. U njihovim se aktivnostima preklapaju svjetovi umjetnosti i softvera, no u principu većina vodećih softverskih projekata podrazumijeva i neku vrstu okupljanja. Ona koja sam posjetio, poput Linuxove audio konferencije ili Libre Graphics mitinga, uglavnom su mješavina prezentacija i radionica s vrlo raznovrsnim licima i temama, od računalnih znanosti do umjetničkih projekata.

U sferi računalnog programiranja ljudi uglavnom surađuju putem interneta, katkad i godinama. Jedna od važnih uloga takvih događanja je stvaranje prostora za „žive“ susrete među suradnicima. Postoji izreka koja to prilično točno opisuje, a tiče se pridruživanja lica e-mail adresama. Nisam siguran koliko je fokus događanja na proizvodnji konkretnog sadržaja. Koliko ja vidim, radi se prvenstveno o davanju i primanju reakcija na rad te prilici za susrete i druženje „uživo“.

“Dok u drugim područjima možemo prepoznati trendove usmjerene ka održivosti, nju se više-manje potpuno ignorira u digitalnoj sferi dizajna”

BK: Naposljetku, biste li rekli da izbor digitalnih alata, bilo koje vrste, diktira određenu estetiku? Na tom tragu, kakve mogućnosti sustav Libre Graphic nudi svojim korisnicima, te kakva ograničenja postavlja?

CH: Ne bih rekao da određeni softver nužno vodi do specifične estetike. Ipak, proizvođači softvera mogu odlučiti neke stvari učiniti lakšima od drugih. Uvijek možete odlučiti činiti suprotno od njihove ponude, opredijeliti se za manje utaban put. No budimo iskreni, postoje situacije kad je doista teško ne ići linijom manjeg otpora. Što se funkcionalnosti tiče, digitalni alati često pate od viška determiniranosti, tj. određenih ideja o njihovoj korisnosti — konvencija o tome kako bi se nešto trebalo raditi. Zbog toga je važno da praktičari imaju udjela u njihovoj konstrukciji, uključujući mogućnost da mijenjaju elemente softvera na vrlo fundamentalnom nivou.

Usudio bih se reći da ne brinem previše o vizualnoj homogenizaciji. Mnogo sam skeptičniji prema ujednačavanju sučelja i načina njihovog korištenja, što se ne odvija na bilo kakav brutalan način, nego upravo suprotno — predlaganjem vrlo prikladnih rješenja. Stoga držim da je vrijednost F / L / OS softvera (a ne problem) upravo u tome što često „naprosto ne radi“. Definitivno ima trenutaka kad to može biti iscrpljujuće. Istodobno sam jako sretan što sam dobio priliku pobjeći od sterilnog iskustva konzumerističkih sučelja, što je moguće koristeći F / L / OS softver. Ili, kako bi to rekao Doug Gwyn: „Softver dizajniran da vas spriječi činiti gluposti vas također može zaustaviti u činjenju pametnih stvari.“