BORUT VILD: „Ljudi su potpuno nepripremljeni da vizualno čitaju svijet u kojem žive“

“Vrlo često citiram Branka Dimitrijevića koji kaže kako živimo u svijetu slika i simboličkih poruka, a da nas nitko nije učio kako ih čitati. To je stvarno činjenica. Svi ste završili škole, živite u svijetu koji prožet slikama, a nitko vas nije naučio kako ih čitati, ergo vi ste nepismeni. Ljudi su zapravo u potpunosti nepripremljeni da vizualno čitaju svijet u kojem žive; dakle idealno su stado. To je bila potreba da kažemo da se slika također uči. Ne možeš ući u crkvu i zavikati: ‘kakve divne freske!’ ako nisi čitao Bibliju, ako ne znaš što taj narativ znači i ako ne znaš što je i zbog čega naslikano” – RAZGOVARALI: MARKO GOLUB & DEJAN KRŠIĆ

Intervju u nastavku zapravo je transkribirani javni [d]razgovor s grafičkim dizajnerom i sveučilišnim profesorom Borutom Vildom koji su u prostoru HDD galerije 27. studenog 2019. vodili Marko Golub i Dejan Kršić, kustosi Vildove izložbe Pet lakih komada. Umjesto kratkog uvoda, skrećemo vam pažnju na tekst istih autora objavljen u kontekstu ove izložbe pod nazivom Proces koji dijelimo s drugima – Borut Vild, dizajn i edukacija, koji smo objavili ovdje. Dakle, umjesto “kratkog uvoda” imate na raspolaganju dug, iscrpan uvid u Vildovu dizajnersku i edukatorsku praksu od 1980-ih do danas, ali naravno – slobodni ste i samo uskočiti u ovaj razgovor onako kako smo ga sami započeli prije nekoliko tjedana. Uživajte u čitanju!

00025.Still012

Fotografija: Miran Krčadinac

 

MG: Svima nam je bio cilj da koncept izložbe bude što nepretenciozniji i „prijateljskiji“ da bismo na kraju zastali na naslovu Pet lakih komada, koji je zapravo naš pokušaj da izrazito razgranatu priču o Borutovom djelovanju sažmemo na nekoliko bitnih tema. Sam naslov izložbe odnosi se na osobne, kratke tekstove o pojmovima kao što su politika, drugi, učenje, čitanje i institucija, od kojih se svaki referira na jedan od aspekata Borutova djelovanja.

BT: Ovo je vjerojatno jedini način da se mene natjera da napravim bilo kakvu izložbu. Inače ništa ne čuvam, nemam nikakve sređene bilješke o tome kad sam što radio. Već mi je bilo dosta da mi se zada nekakav broj, kao ovdje – broj pet. Ja osobno nemam o sebi ideju kao o nekome tko bi trebao imati sve to zapisano, memorirano i poslagano. Otuda me i malo stid što ovi primjerci izgledaju poluprašnjavi, polužuti – ništa ja to ne zapakiram i ne čuvam kao nekakvu svetinju. Sve to stoji po policama, i izvuče se vani tek onda kada za to dođe vrijeme.

 

“Edukacija je također jedan dizajnirani proces, a dizajn koji nema neku vrstu poruke, s kojim nešto novo ne naučiš o svijetu u kom živiš, za mene također nema puno smisla”

 

MG: Ali i izložba koja je bila u Beogradu prije nekoliko godina, Kada govorimo o ljubavi, imala je sličnu strukturu.

BT: Isto tako nisu uspjeli natjerati me da nešto smisleno postavimo u vremenskom nizu, nego smo do toga došli u nekakvom razgovoru – kad su mi rekli: „daj nešto!“, rekao sam „pa ajde neke stvari koje me pale!“.

 

Fotografija: Senja Vild

Fotografija: Senja Vild

 

MG: Od početka smo znali da moramo tematizirati dvije teme – dizajn i edukaciju, što se i prožima kroz tvoj rad od 80-ih sve do danas. Koliko si iz dizajna naučio o edukaciji, a koliko iz edukacije o dizajnu?

BT: Znao sam da će biti tih teških pitanja! Klasika, završiš fakultet kao neznalica. Mislim da smo se svi sreli s tim da te fakultet ne spremi za stvarni život. Naučiš nekakve vještine, ali izađeš iz škole s iluzijom da si već nekakav autor ili nešto. Onda te život sasječe. Tako sam ja o dizajnu najviše naučio prije nego što sam upisao fakultet. Budući da sam dijete tiskara, cijeli sam život proveo u tiskari mlateći se tamo oko strojeva i onih što su slagali tekst. Poslije fakulteta, zapravo uz rad u Školigrici, mogao sam birati poslove, dakle nisam odmah morao baciti se nešto što se zove profesionalni život dizajnera, uskočiti u mašinu koja će me samljeti za dvije godine i iscijediti. Mogao sam birati i ostati „svjež“ dizajner i u trideset i petoj, do kada sam novac zarađivao na drugi način. To mi je omogućilo da u dizajnu biram one stvari u kojima sam se osjećao slabijim. Počeo sam tako prelamati u novinama, shvatio sam najzad što znači prijelom stranice, brzina, rokovi, kao i ono kad dobiješ zadatak i nemaš šest mjeseci za razmišljanje, nego moraš dovršiti stranicu za dvadeset minuta. Takva vrsta treninga, a za koju ti nitko ne kaže da život ustvari tako i izgleda, vjerojatno mi jako puno značila. Za mene su dizajn i edukacija uvijek bili povezani. Edukacija je također jedan dizajnirani proces, a dizajn koji nema neku vrstu poruke, s kojim nešto novo ne naučiš o svijetu u kom živiš, za mene također nema puno smisla. Kad bismo sad malo pojednostavili – za mene su te stvari jako, jako povezane cijelog života.

 

Fotografija: Senja Vild

Fotografija: Senja Vild


MG: Volio bih znati nešto više o Školigrici, kao o nečemu o čemu sam uglavnom slušao u kontekstu tvog rada. Koncept mi se čini jako zanimljivim, spajanje umjetnika i predškolaca čini jednu interesantnu međugeneracijsku priču. Sigurno je to nešto sasvim drugačije od toga kad predaješ na fakultetu, ali vjerojatno na neke načine i dosta slično. Proveo si u Školigrici dosta vremena, osam godina, pa me zanima kakav je bio koncept tog inovativnog, eksperimentalnog obrazovanja.

BT: Strašno je komplicirano, a opet i strašno jednostavno. Uvijek je taj paradoks negdje u polju dizajna. Uvijek ćete čuti dizajnere ili nekoga tko nešto predaje kako kaže: „a onda sam imao tu sreću“. Uvijek je to neki trenutak sreće koja ti se dogodi. Dakle i ja sam imao tu „sreću“ da me je kustosica grafičkog kolektiva pitala bi li htio raditi s djecom, na što sam odmah pristao. Tako sam počeo raditi u Školigrici, studiju koji je počeo s radom 80-ih u vremenu kad de facto jedan sistem umire, a ovaj drugi liberalni je još daleko od toga da bude na vlasti. U tom vremenu kad država ne može držati toliko jako šapu nad obrazovanjem. Projekt je izrastao u jednom općinskom kulturnom centru i Školigrica je radila samo četiri sata prijepodne u općini Stari grad jer je tamo bilo puno domaćinstava gdje djeci nije bilo potrebno vrtićko čuvanje, nego četiri sata aktivnosti. Grupe su bile miješane, tako da su sva djeca radila zajedno, od tri i pol godine do školske dobi. Djeca svakog dana biraju što će raditi, a s njima su radili isključivo ljudi iz kulture, dakle netko tko nije bio profesionalno školovan za to da radi s djecom. Radili smo suradnici i djeca, suradnici između sebe, i suradnici, djeca i roditelji zajedno. To su dakle bila tri kruga aktivnosti. Svake smo godine postavili generalni projekt kojeg smo se svi više-manje držali i unutar kojeg je svatko od nas imao punu slobodu raditi s djecom onako kako je želio. S mojih predavanja ima čitav set fantastičnih radova, tako da je to bio fantastičan poduhvat; koliko god je sve izgledalo strahovito slobodno. Na kraju godine shvatiš da sva djeca prirodno kruže ka nekom tko radi crtanje, pa nekom tko radi ples ili neki jezik, dakle napravi prirodni krug, a važno je da ih ne siliš na bilo što ili da im nešto namećeš. Proces koji je pokušavao u sebi imati maksimalnu slobodu i prirodni odnos odraslog i djeteta. Nije to bila slobodna škola, više neka vrsta jako prisnog odnosa odraslih i djece. Tisuće sam guzica obrisao, ali sam napravio i neke projekte u području vizualnih umjetnosti za koje ne mogu zamisliti da bi ih mogao s napraviti s bilo kim drugim.

DK: Kako ste smišljali zadatke? Što si ti radio, ako se još sjećaš?

BT: Imamo tone arhiva, tada smo svi zapisivali što smo radili, fotografiralo se i snimalo. Sad to sve čeka na nekoga da to obradi, što je ogroman posao. Nekad djeca iniciraju priču, nekad ti povučeš, pa oni onda nadograđuju. Nije bilo nikakvog pravila, na primjer da ja smislim da se te godine radi određena tema, pa da ih onda cijele godine tjeram da nešto drljaju. Ne, treba biti užasno osjetljiv, spreman i stopostotno predan. Smršavio sam jedno četiri kilograma jer je to toliko naporan, užasno težak i strahovito odgovoran posao, ali je zato i rewarding do maksimuma.

DK: Jesi li ih pokušavao usmjeriti kroz neku formu ili više kroz sadržaj i priču?

BT: Znaš da je kod mene sadržaj uvijek na prvom mjestu, a forma dođe, ona se nekako sama stvori. Sadržaj smo kreirali svi zajedno. Ja uvijek kažem: „pitajte moje studente, pitajte moju djecu“. To je osjećaj koji svi sa sobom nose, kao što ga imam i ja. Mislim da je to bio najsretniji period naših zajedničkih života. Nastala su takva prijateljstva koja apsolutno traju zauvijek.

DK: Je li netko od njih postao dizajner?

BT: Ne! Vrlo malo ih je postalo umjetnicima, ali imamo strahovito puno znanstvenika, puno ljudi koji se bave kulturom i svi su u pravilu lideri u svojim oblastima.

 

Dječji crteži iz Školigrice bazirani na Vildovom logotipu

Dječji crteži iz Školigrice bazirani na Vildovom logotipu

 

MG: Dakle, obrazovanju u području vizualne kulture nije nešto što nužno vodi tome da ti postaneš umjetnik, već je integralno važno za razvoj tvoje ličnosti. Prije nego što krenemo dalje, reci nam nešto više o projektima koje si radio u tom razdoblju?

BT: Osam godina sam radio u Školigrici, a negdje kroz četvrtu sam tek napravio njezin znak, koji je jasno, Vitruvijev čovjek, odnosno Leonardov crtež, ali i kombinacija dječjeg crteža. Svake su godine djeca crtala taj znak jer je to ustvari fenomenalna vježba. Taj znak u sebi ima pravilnu geometriju, kvadrat i krug, točke dodira čovjeka. To je nešto što djeci djeluje potpuno neprirodno. Zato te njihove varijante izgledaju, u odnosnu na uzrast, onako kako bi i trebale izgledati. Osim toga, beskrajno su duhovite i lijepe. Na dobar način pokazuju koji je stupanj razvoja djeteta; motorički i kognitivni. To su bili znaci koji su označavali Školigricu. S njima, s njihovim radovima promovirali smo Školigricu.

DK: Jesi li im pokazao baš taj, tvoj znak ili „original“?

BT: Ne, ne, taj znak. Original za njih ne znači ništa. Ali ova pojednostavljena shema već nešto znači. Iz tog je razdoblja još jedan rad predstavljen na izložbi Srebrni papirići za zlatnog Boruta od gvozdene Danice, što je napisala djevojčica od četiri i pol godine kad je skupljala papir staniol za neki od naših projekata. To je dobar primjer kakav je bio međuodnos nas i djece. Tu je i plakat koji se odnosi na Paula Kleea. Dugo sam bio skroz opčinjen estetikom dječjeg crteža, tim primarnim slikama i crtežima, ali onda i to prođe. Kako rastete tako to polako i nestaje. Ali svako malo izbije ljubav i reminiscencija na to vrijeme kroz nekakav rad. Ovaj Klee je možda najbolji primjer toga. Tu je mrežica nađena na ulici, skenirana i pretvorena u plakat. Postoje još i dijelovi Tipoglasa, radovi koji su kao etide koje ja sam sebi zadajem kao vježbe. Ne služe tome da se držim u treningu, nego da se stalno propitujem. Ova etida ima zadatak da pokrije jednu fotografiju, jedan rad s moje posljednje izložbe i dva fonta koja koristim, da iskoristim njihova imena i tako da napravim cjelinu. To su stvari koje moramo sami sebi raditi. To su zadaci koje nećete dobiti ni od jednog klijenta, ali koje sami možete smisliti na tisuće.

 

Paul Klee / Istorija made by me, Fluid Design Forum, 2016.

Paul Klee / Istorija made by me, Fluid Design Forum, 2016.

 

DK: Ja ću lupiti sad jedno pitanje za koje ne znam ima li potpuno smisla, ali mene osobno jako zanima. Donekle je povezano i s ovime što danas radiš. Kako danas vidiš period kad si bio na Akademiji primijenjenih umjetnosti i što si tamo naučio? Shvatili smo što nisi naučio, što ti je ona pružila? To je sve prije nego što smo mi dobili Studij dizajna. Tada je Akademija bila jedina institucija koja je u Jugoslaviji  pružala kakvo-takvo obrazovanje nečega što će se kasnije nazvati dizajn. Možeš to odmah usporediti s trenutnom situacijom kad si profesor na fakultetu.

BT: Iskreno ću reći da nisam dovoljno razmišljao o tome. Taj studijski period sam proveo tako da ga što prije zaboravim. Kada sam se vratio da predajem na matičnom fakultetu, također sam izdržao pet godina, pa sam opet jedva čekao da odem, jer sam tamo došao poslije Školigrice, poslije nečeg što je bio toliko avangardan i živ organizam. Nakon toga sam dakle došao u jednu konzervativnu i zatvorenu sredinu, u kojoj se nije mnogo promijenilo od mojih studija, a vrlo se malo promijenilo i do dan danas. Primijenjena je zasnovana prije svega na ulmskom programu, koji se već bazirao na Bauhausovom programu. S jedne strane, to je bila i vrsta ne baš prave dizajnerske škole, a s druge strane to je stvarno bio fakultet primijenjenih umjetnosti. To je bilo u suštini ono što meni nije baš prijalo – to inzistiranje da smo mi umjetnici, pa sad kakvi – primijenjeni. Mi radimo neku primijenjenu umjetnost, kao da ova druga nije primijenjena. Kao da je ovaj Sikstinsku kapelu slikao, eto, tek tako. Jer je i to također jedna vrsta dizajna u određenom smislu. To mi je i tada smetalo, pa me je i usmjerilo na to da ti guraš da budeš umjetnik. Tako sam radio grafike koje sam i izlagao. Ustvari sam mogao biti sasvim uspješan grafičar, ali u dubini nisam nikad to želio; ja sam cijelog života htio biti dizajner. Ono što dobiješ na svakoj dobroj akademiji je ono što sam i ja imao, tu sreću da sam bio u dobroj klasi i da su mi oni koji su sa mnom pet godina prolazili studentske dane ujedno bili i najbolji učitelji, kritičari i suputnici poslije u životu. Ja sam opet imao sreću da u mojoj klasi bude prvi tipograf europskog i svjetskog ranga, Jovica Veljović. Isto tako je tu bio i Rastko Ćirić, briljantan crtač, pisac i glazbenik. Možda je to najviše što možeš ponijeti sa studija. Tek sam poslije shvatio koliko su veliki umjetnici i profesionalci radili s nama poput Bogdana Kršića, Stjepana Filekija, pa i Dragoljuba Kažića na fotografiji. Za razliku od današnjeg vremena to su bile figure na nekom postolju, autoritarne osobe s kojima si mogao imati koliko-toliko prisan odnos. Ipak nikada od njih nismo dobili ono što se ja nadam da moji studenti dobiju od mene, a to je taj istinski odnos kritike, pohvale i iskrenosti koji sam ja stekao ovdje, pa mi je možda zato lakše raditi to i u ovom životu.

 

Tipoglas: Mrs Eaves for Champion

Tipoglas: Mrs Eaves for Champion

 

DK: Kako si završio na fotografiji?

BT: Bilo je mjesta, pozvali su me. Bio sam dobar fotograf. Imao sam već puno međunarodnih nagrada za fotografiju, ali sam se, hvala Bogu, na vrijeme toga riješio.

MG: Predavao si fotografiju na Akademiji primenjene umetnosti? Kakvo ti je to bilo iskustvo, s obzirom da si došao iz jedne potpuno drugačije ustanove?

BT: Bilo mi je strahovito teško zato jer sam se, s jedne strane osjećao kao da sam zakoračio natrag u 17. stoljeće, a s druge strane to su bile 90-e. Fotografija je tehnički predmet, zahtjeva tehniku, kemikalije, papire. Situacija je bila kakva je bila – ničega nije bilo. Kad sam potrošio sve domaće zalihe onog što sam imao, rekao sam im: „djeco, that’s it!“.

MG: Koliko si svoj pristup bazirao na tehničkom, zanatskom znanju, a koliko na nečem drugom?
BT: Moraš predavati neku vrstu tehničkih vještina, ali sam se trudio da puno onog što sam naučio i prije, upotrijebim i kroz studij. Tek mi sad puno studenata kaže da su jedino nešto kod mene naučili i da su jedino kod mene mogli nešto drugačije pričati i više govorili o svijetu, a ne sad samo o kontrastu i sl.

 

Tipo-oglas: Fedra

Tipo-oglas: Fedra

 

MG: Jesu li tvoji studenti primijenjene umjetnosti na kraju isto postali znanstvenici ili su ipak postali umjetnici?

BT: Većina njih je otišla u dizajnere. Među njima su recimo Slavimir Stojanović, koji je bio treća godina faksa kad sam ja počeo predavati, Miloš Ilić, Vladan Srdić koji je sad u Sloveniji, pa Isidora Nikolić i drugi. Najviše sam ostao zbog studenata.

MG: Ako se ne varam, nakon tog perioda uslijedilo je deset ili više godina tvojeg rada koji je usko vezan za suvremenu umjetnost, teoriju, kuriranje, najprije u civilnom sektoru, a onda kasnije i u instituciji. Koliko te je taj novi kontekst odredio?

BT:  Koliko je to novi kontekst je naravno pitanje jer si svo to vrijeme dio nekih krugova u kojima se krećeš i u kojima funkcioniraš. Ne znam koliko mi je to bilo baš potpuno novo. Ono što je bilo potpuno novo je to iskustvo rada u civilnom sektoru u kojem sam odjednom radio žestoke političke polemizacije. Civilni sektor je bio jedno, a vlast, odnosno Milošević, drugo. To su bila dva suprotstavljena tabora, jako jasno i čvrsto određena. Tih je deset godina proteklo u političkom radu, ne samo stavu i iskazivanju jednog jasnog političkog odnosa. Nisam radio za sve umjetnike, već za one koji su pripadali tom polju slobode, da se igramo i s tim velikim riječima koje ustvari tako malo znače. Ne znam koliko me je to odredilo, osim što naravno baštiniš to što vjerojatno znaš svakog umjetnika koji i danas radi u Srbiji i da si s većinom njih dobar prijatelj i da te to tjera da koliko-toliko čuvaš arhive. Dan danas me znaju zvati i pitati za nešto što smo radili prije mnogo godina. Onda moram kopati i tražiti tu fotografiju ili nešto. Na neki način shvatiš da to što radiš ne mora biti neka edukacija i na kraju krajeva da opet učiš. Kao što svaka dobra škola na Balkanu završava negdje s 19. stoljećem, poslije čega se više ništa ne događa, onda u tih deset godina shvatiš da postoji i nešto što se zove suvremena umjetnost. Ono što ne naučiš u školi, opet nekako savladaš. To je osim toga bilo i vrijeme jako velike produkcije, ali i nečega što danas više ne postoji, a to je neka vrsta zajednice.

 

“Svi ste završili škole, živite u svijetu koji prožet slikama, a nitko vas nije naučio kako ih čitati, ergo vi ste nepismeni. Ljudi su zapravo u potpunosti nepripremljeni da vizualno čitaju svijet u kojem žive; dakle idealno su stado. To je bila potreba da kažemo da se slika također uči.”

 

DK: Ali to je isto bila edukativna ustanova, pogotovo program Škole za istoriju i teoriju slike.

BT: Uvijek je tu negdje i edukacija i potreba dijeljenja znanja, kontakata, ljudi; ne samo svoga znanja, nego i svega onog što možeš i sam okupiti.

DK: Ako govorimo uvjetno o, ako ćemo iskoristiti sad moje teške riječi, ideologiji koja stoji iza tvog rada, ona je ustvari najbliža tome što je radila Škola, odnosno Centar. To su praktički iste teme i priče, način promatranja svijeta, slike, dizajna, svijeta, društva.

BT: Ma ne mogu se sjetiti, davno je to bilo. Vi znate što ja uvijek kažem. Mene ovo tamo ne zanima, tamo sam bio, što će mi ta prošlost.

 

Naslovnice izdanja Centra za savremenu umetnost Beogra

Naslovnice izdanja Centra za savremenu umetnost Beograd, fotografija: MG

 

DK: Nisam mislio na neke zgodne priče iz tog perioda, nego naprosto me zanima ideja i političnost umjetnosti i dizajna.

BT: To je i političnost i neka vrsta suštinskog obrazovanja. Vrlo često citiram Branka Dimitrijevića koji kaže da živimo u svijetu slika i simboličkih poruka, a da nas nitko nije učio kako ih čitati. To je stvarno činjenica. Svi ste završili škole, živite u svijetu koji prožet slikama, a nitko vas nije naučio kako ih čitati, ergo vi ste nepismeni. Ljudi su zapravo u potpunosti nepripremljeni da vizualno čitaju svijet u kojem žive; dakle idealno su stado. To je bila potreba da kažemo da se slika također uči. Ne možeš ući u crkvu i zavikati: „kakve divne freske!“ ako nisi čitao Bibliju, ako ne znaš što taj narativ znači i ako ne znaš što je i zbog čega naslikano. Za svako čitanje slike postoji neka vrsta koda, kao i a, b, c, d. Tako postaješ osviješten, i ideološki i politički. Zato svi i znamo da je slika nosilac ideološko-političkog značenja par exellence. Onda smo održavali različite tečajeve i seminare i zvali različite ljude. Ustvari je većina srednje generacije današnjih kustosa i teoretičara dizajna i umjetnosti potekla iz Škole za istoriju i teoriju slike.

 

Biblioteka "Svitci" Fakulteta za medije i komunikacije, Beograd

Biblioteka “Svitci” Fakulteta za medije i komunikacije, Beograd. Fotografija: MG

 

MG: Ti si bio aktivan sudionik?

BT: Svi smo bili sudionici svega. To je bilo vrijeme kad smo svi bili kustosi, dizajneri i predavači, a takvo je bilo i vrijeme. Slična je situacija bila i s Arkzinom. Nije Dejan Kršić bio samo u dizajnu, a ni Dejan Dragosavac Ruta nije bio samo dizajner, mada bih to htio reći.

MG: Koliko se toga prelilo ili se moglo preliti u trenutku kad prelaziš u instituciju, u „tvornicu čokolade“?
BT: Da, u tvornicu čokolade, odnosno u Muzej suvremene umjetnosti. Probali smo svi zajedno preliti što više toga. Jasno je onda da te stvarnost postavi na, neću reći na čvrsto tlo, nego ti pokaže i drugo lice institucije koja je matična institucija jedne države. S užasnom smo se energijom bacili u to i potrošili silnu snagu. Mislim da smo uradili puno, da smo u tih nekoliko godina uspjeli upristojiti muzej, ako ništa drugo kad bih ušao unutra, rekli bi mi svi: „dobar dan“, što je bila novina. Katalozi su počeli izgledati normalno, izložbe su bile normalno producirane. Uspjeli smo podići standarde na nešto što se meni čini normalnim, ali do tada nije bilo. Stvari su počele štekati, zakazivati kad se pojavila potreba za korakom više, za što je potrebna suglasnost društva, drugim riječima vlasti. Tu su se stvari počele komplicirati.

 

Fotografija: Senja Vild

Fotografija: Senja Vild


MG: Uz šalice beogradskog MSU-a, na izložbi su predstavljene i druge dvije super i krajnje neobične stvari. Jedna je izložba Recycle bin iz 2001. godine. Ideja je bila izložiti obične predmete koji se nalaze po muzeju i nisu u svojstvu umjetničkog rada. Izložili smo ovdje katalog te izložbe u staklenoj kutiji. Druga stvar nije ni katalog ni plakat, možda nije direktno art, ali jesu ove male kvadratne ploče koje su oznake za muške i ženske toalete. Svaki je od njih reinterpretacija teme kojom se je aktualna izložba bavila. Možeš li mi ispričati nešto više o te dvije stvari?

BT: Pa ustvari je cijela izložba takva. Nema debelih monografija ni najreprezentativnijih radova, nego nečega što je meni ustvari puno važnije. Izložba Recycle bin mi je strahovito bitna jer je to izložba s kojom smo otvorili muzej. Nismo otvorili muzej s nekom velikom, međunarodnom izložbom, nego s manje vrijednim starim mašinama koje su ležale posvuda, s dokumentacijom, s onim što je ustvari prošlost. Rekli smo da je tako izgledala prošlost i da su to relikti koji se kriju po skrivenim mjestima ove zgrade koju ne predstavljaju samo zidovi na koje se vješaju slike, nego su i to dijelovi povijesti muzeja koji su možda i mnogo rječitiji. Važna mi je ta izložba jer mislim da smo uspjeli pošteno ući u muzej i pokazati ljepotu koja se u njemu krije. Drugi projekt je također produkt situacije u kojoj smo bili. Prije nego što smo ušli u muzej, on je šest godina bio potpuno neaktivan. Slikar koji je tad bio direktor imao je tamo veliki frižider i u njemu puno rakije, a veliki je ured koristio kao svoj atelijer. Kad smo počeli stvarati prvu međunarodnu izložbu koja se zvala Konverzacija, cijela je regionalna ekipa bila tu, a došli su nam i gosti iz inozemstva. Izložba je bila skoro postavljena i tako sam se dva dana prije otvorenja sjetio: „Ljudi, a WC-i?“.  To moramo nekako obilježiti. Trebao sam  smisliti nešto prema vizualnom identitetu izložbe. Kad su bile gotove, postarije kustosice su graknule: „Ne može, ne može! To je blasfemija, ne može to u muzej! Što će reći ljudi?!“. Ali ja sam im rekao ili tako, ili nikako. Ljudima se naravno to svidjelo, duhovito je i u vezi s identitetom. Tako smo došli do toga da radimo na setu znakova za svaku veliku izložbu. Svaki par ima svoju priču.

 

Oznake za muške i ženske toalete (Sava Šumanović / Tom Gotovac), Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu

Oznake za muške i ženske toalete (Sava Šumanović / Tom Gotovac), Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu

 

Super mi je ovaj koji se inače bavi potpisom umjetnika. S lijeve strane je potpis Save Šumanovića, a desno je potpis Tomislava Gotovca na dijelu njegovog rada koji je bio u postavci. Na licu mjesta mi je napravio performans potpisivanja WC-a, snimala je i televizija. Za svaku izložbu smo smišljali znakove, što je meni bio dobar test – kako koja vizualna poruka koja nije uobičajena funkcionira u odnosu na publiku, kao i da vidim na koliko načina mogu priopćiti jednu banalnu činjenicu. Uživao sam smišljajući znakove, a na kraju je to završilo tako što je puno ljudi dolazilo na otvorenje izložbe i prvo trčalo do WC-a da vide što sam tog puta stavio. To su ti mali projekti na kojima sam puno više uživao nego na produkcijama knjižurina, lovljenjima grešaka i stresu pred štampu. Ovo su stvari koje držiš sam pod kontrolom, koje možeš napraviti i sam, a pružaju ti puno užitka. Kad god možete radite taj do it yourself.

DK: Meni si pričao, ali ispričaj svima priču za ovaj znak koji izgleda relativno normalno.

BT: Na znaku su portreti Marine Martić i Branislava Dimitrijevića. To su stariji radovi Phila Collinsa, ne glazbenika, nego fotografa. On je postavio na stolice kustose, a na sredini stola je imao Hasselblad i svi smo znali što će se dogoditi. On je svakom rekao da će mu opaliti šamar, ali pravi, punom snagom. Nakon što bi opalio kustosu šamar, otrčao bi do Hasselblada da ga snimi. To su snimci koji su nastali samo par sekundi nakon šamara. Između ostalih snimljen je i Jerko Denegri; svi su dobili šamar od Phila Collinsa. Na neki način je to bila igra moći između fotografa i kustosa, sve u svemu – sladak rad. Svoju fotografiju nisam htio izložiti.

 

Oznake za toalete (Marina Martić / Branislav Dimitrijević), Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu

Oznake za toalete (Marina Martić / Branislav Dimitrijević), Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu

 

MG: Ima nešto s muzejima suvremene umjetnosti i toaletima. Kad je otvoren MSU u Zagrebu 2009. godine, i tada su jedna od glavnih fora bili toaleti. S tim da su ovdje to ipak Dora Bilić i Tina Mueller suptilnije napravile.

BT: Toaleti su zgodna tema jer se tu ipak puno duže zadržavaš nego ispred mnogih umjetničkih djela.

MG: Jedna od tema kojih se ipak nismo dotakli u sklopu izložbe, iako smo o tome razgovarali, jest redizajn Politike, što dolazi dosta vremena nakon tvojih prvih iskustava s tiskom. Što ti se u tom slučaju učinilo najvećim izazovom?

BT: Pa najprije to što po prvi put nisam bio samo art direktor Politike, nego cijele kompanije Politika. Bio sam top manager, što bi se reklo. Po prvi put sam iz pozicije art direktora, dizajnera, nekoga tko drži sve konce u svojim rukama, koliko god se to može, bio na mjestu gdje se ipak očekuje puno više odgovornosti. Da nisam imao pedeset godina ne bih to ni prihvatio. Ipak je to zahtijevalo neku dozu zrelosti. Šta se redizajna Politike tiče, na neki sam način napravio prilično radikalan rez, u smislu izgleda, ali užasno konzervativan. Vratio sam Politiku sto godina unazad, napravio sam strahovito konzervativan, građanski časopis, odnosno dnevnu novinu, bez ijedne linije, trudeći se da ništa ne ukrašavam i želeći napraviti čist početak iz kojeg se moglo krenuti u modernizaciju i osuvremenjivanje. Bio sam apsolutno spreman na otkaz već nakon prvoga broja Politike, zato što ako postoji konzervativna klijentela i publika – to su upravo čitači dnevnih novina. Samo kad pomakneš ukrštenu riječ s lijevog kuta gore u desni dolje – počinju pristizati tone pisama: „ovo više nisu moje novine“, „prestajem kupovati“, „ne mogu se snaći“ – nevjerojatno je koliko je jaka navika čitanja.

 

Borut-Vild-01_0

 

DK: Pritom je Politika valjda najstariji živući dnevni list u Srbiji.

BT: Da, bio sam svjestan da mogu dobiti otkaz. Naime, to je po prvi put da se ne igrate samo sa sudbinom dizajna i sa sudbinom izgleda jednog lista papira, nego sa sudbinom tisuća obitelji koje žive od Politike i kojima taj profit i gubitak znače nešto mnogo više. To je nešto šta uvijek trebate imati na umu dok radite.

DK: Zato su tebe i zvali. To je bila ipak jedna vrsta političke odluke da se napravi nešto novo, drugačije i modernije.

BT: Da, i od mene su dobili nešto potpuno obrnuto, mada ja mislim da je moj put bio potpuno ispravan. Politika i danas ostaje ista, djelomično zato što mrze kad moraju nešto revidirati. Nije se ništa srušilo, jer sam napravio redizajn koji je jako teško srušiti. Sve je počelo s naslovnim stranicama. Krenuli smo u projekt s izmjenom naslovnih strana, šta je bio zanimljiv projekt, ali je to još jedna jako dugačka priča.

 

Naslovnice izdanja Fakulteta za medije i komunikacije

Naslovnice izdanja Fakulteta za medije i komunikacije. Fotografija: MG

 

MG: Što se tiče cjeline „Čitanje“, samo smo se rubno dotaknuli izdanja Centra za savremenu umetnost i Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu. Kao da vam knjige nisu bile dosta, pa ste počeli izdavati i male booklete s tekstom, za koje pretpostavljam da imaju veze sa studentskom literaturom. Zaista sam fasciniran ogromnim outputom, pa me zanima kako to uspijevate?

BT: Ne znam kako to uspijevamo. Uspijevamo vjerojatno tako što imamo predsjednicu i prvu dekanicu fakulteta, Nadu Popović Perišić koja je studirala kod Rolanda Barthesa, dakle ima pojačanu svijest o tome što literatura i pisanje teorijske literature znače. Ako postoji nešto što može biti dobar, simbolički kišobran za jednu edukacijsku ustanovu, to je vjerojatno izdavačka djelatnost. Razlozi su poprilično jasni. Njena ljubav prema literaturi je također važna, jer to jednostavno košta. Svi koji se bave knjigom znaju da od ovih naslova nema profita. U to se ulaže i ulaže. Svi smo zalegli za to, trudimo se i pomažemo oko izbora, komentiramo i sudjelujemo, a output je stvarno fascinantan. Trudimo se i da prijevodi budu kvalitetni, da knjige budu onakve kakve mislim da trebaju biti. Dizajn je čitak, jasan i precizan. Prije dvije godine smo počeli s knjižicama koje se zovu „svici“. I to je bio skandal. Prve tri kad smo dali u Narodnu biblioteku, dobili smo poziv: „Zovite mi tog vašeg dizajnera! Tko je vidio da knjiga nema korica?! Ne može to tako!“. Oni ni ne znaju da knjige nisu imale korice barem dvije trećine svog postojanja. Osim toga, znaš da je to jeftina knjiga, pa zašto bi imala korice. Unutar tog jednostavnog, čistog i ordinarnog dizajna, opet imaš nešto što je sporno. Što se dizajna tiče, ja volim takav jednostavan i čist dizajn jer se to relativno često izdaje. Moraš smisliti sistem koji ima nekakvu logiku i koji mora biti dovoljno privlačan, a opet ne pretežak za rad. Uvijek se trudim oko izbora pisma, oko svih klasičnih elemenata knjige.

MG: Postavio si vizualni identitet i cijele ove donje biblioteke. Sve je namjerno ovako „rasterasto“ i apstraktno?

BT: Da, ali svaka ima neku logiku. Recimo kod knjige Catherine Malabou, Što da radimo s našim plavim mozgom, fotografija plavog mozga ubačena je u Ilustrator i potpuno pojednostavljena. De facto ima veze sa samom knjigom, ali je uvijek to nekako dizajnerski prerađeno.

 

ArtworksAudio, dizajn nosača zvuka

ArtworksAudio, dizajn nosača zvuka

 

MG: Cjelina „Drugi“, na ovoj je izložbi prezentirana jednim dugotrajnim projektom izdavanja audio CD-ova, a koje je povezano s radom Snežane Ristić i Radonje Leposavića.

BT: Možda mi je to baš ultimativno iskušenje. Kad si potpuno slobodan i kad ti nitko ništa ne kaže, kad si sam sa sobom; tad mi je uvijek najteže raditi. Puno mi je lakše kad imam nekog nasuprot s kojim mogu raspravljati i argumentirati jer mi ovo dvoje svaki put kažu da je super i genijalno. S druge strane, uživanje je raditi za njih. To su stvarno perfektne emisije, vjerojatno su jedni od najboljih europskih autora dramskih emisija. Dakle, ipak radim za top proizvode unutar te oblasti, a i tebe su mi uglavnom bliske, zbog čega mi je to također jedna zabavna vježba. Koliko god je ovo eksperimentalan primjer kad dizajniraš sam sa sobom, dizajn je ipak neka aktivnost koju radimo svi sa drugima. Uvijek kažem studentima: „Djeco, kad upalite Illustrator, kad vam se pojavi spisak svih imena – s njima si, nisi sam“.

6. međunarodna konferencija (Grafički) Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik / ilustracija: Srđa Dragović, 2018.

6. međunarodna konferencija (Grafički) Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik / ilustracija: Srđa Dragović, 2018.

 

MG: Još nam je ostala jedna stvar koju moramo spomenuti, a to je međunarodna konferencija (Grafički) dizajner: Autor ili univerzalni vojnik. Što je dovelo do potrebe za tim, a što vidiš kao nasljeđe tog projekta?
BT: Konferencija ima potpuno debilno ime, zove se (Grafički) dizajner: autor ili univerzalni vojnik. Namjerno je izabran tako dugačak, debilni naziv jer je naslov povod izložbe Miltona Glasera Drawing is thinking u kojoj se on na neki način razračunava s ulogom dizajnera kao sluge sistema – nasuprot pristupu dizajna kao jednoj vrsti umjetnosti. Ali, on je ipak specifičan, pa da se ne nadovezujemo na tako velika imena. Povod konferenciji su uvijek glupe, velike priče.

DK: Imali ste sreću.

MG: Posložilo se.

BT: Uvijek su to smiješne priče – da, posložilo se. Mirko Ilić me zove da ima izložbu Miltona Glasera u Ljubljani, pa da što mislim – može li se u Beogradu to negdje postaviti? On je htio uz to održati i neko predavanje. A ni Steven Heller nikad nije bio u tim krajevima. Meni se to učinilo super, pa sam pozvao Miju David i Maju Lalić koje su se brzo uključile. Počeli smo svi zajedno raditi. Isidora Nikolić, koja je isto bila uključena, rekla je da nema šanse da se samo priča, da se mora nešto i raditi – moramo pozvati studente i dati im nešto da rade. Tako smo napravili prvu konferenciju, na horuk. I Dejan Kršić je tad predavao, i Željko Serdarević, Steven Heller je održao dva predavanja. Nekako se odmah to povezalo. Studenti su došli odsvuda, i iz Zagreba, jer je to bio prvi regionalni događaj. To je ustvari samo pokazalo kolika je bila istinska potreba za tim da se regija malo poveže unutar naše sfere. Mi smo se družili svih ovih godina, pa ni tokom rata komunikacija nije prestala, ali su studenti odrasli u potpuno drugom okruženju. Napravili smo konferenciju jako pošteno i iskreno, bez trunke ideje o zaradi i samopromociji. Potpuno iz srca, što bi se reklo, iz stomaka, ali s puno energije. Nikad nas nitko nije odbio, nitko nije dobio ni trunku honorara. Vjerojatno se osjetila ta naša istinska ljubav, a ne računica i neka vrsta promišljene samopromocije. Vojnik je vjerojatno uzrok svim ovim regionalnim konferencijama i početak svih regionalnih druženja dizajnera. Sad je i vrijeme da mi koji smo otvorili tu knjigu sad i zatvorimo, a vi koji ste sve nastavili da gurate i dalje.