fotografija na naslovnici: Esad Mulabegović

Povodom nadolazeće bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna 19/20, razgovarali smo i s članom njenog ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda, Bojanom Hadžihalilovićem. Svakako jedan od najistaknutijih imena u dizajnu vizualnih komunikacija u regiji, Bojan Hadžihalilović karijeru je započeo u Sarajavu kada je zajedno sa suprugom Dalidom Hadžihalilović i Lelom Mulabegović Hatt 1985. godine osnovao studio Design TRIO Sarajevo. Studio se u početku bavio dizajnom omota za ploče, dnevnih novina i magazina, kazališnih i filmskih plakata te knjiga. Neki od najpoznatijih radova iz ovoga razdoblja studija njihovi su omoti ploča za popularne bendove i izvođače, poput Plavog orkestra, Bijelog dugmeta, Crvene jabuke, Dine Merlina i drugih. Tijekom ratnog perioda, TRIO je započeo izradu serije ručno rađenih plakata pod nazivom Pozdrav iz Sarajeva. Antiratna poruka koju su razglednice i plakati odaslali svijetu, postali su jedan od simbola tada opkoljenog grada. Studio TRIO osnovao je agenciju Fabrika, koja je od kraja devedesetih do danas jedna od najvećih dizajnerskih i marketinških agencija u regiji. Bojan Hadžihalilović njezin je kreativni direktor, a agencija se danas, osim dizajnom, bavi kompjuterskom grafikom, TV animacijom, produkcijom TV spotova i digitalnim komunikacijama. O njegovim su radovima pisali ugledni časopisi orijentirani na dizajn i umjetnost, između ostalih: Graphis, Print, How, Step inside Design, Life, The Face, Creative Review, Art Press, Flash Art i drugi. Radove studija TRIO i Fabrike našli su se i u publikacijama poput Anatomy of Design, Innovative Promotions at Work, The Design of Dissent, Evil doesn’t live here, Political posters in Central and Eastern Europe 1945 – 1995 i dr. Od 1996. godine, Bojan Hadžihalilović redovni je profesor na Likovnoj akademiji u Sarajevu, gdje predaje na Odsjeku za grafički dizajn, dok je na Arhitektonskom fakultetu i Scenskoj akademiji profesor vizualnih komunikacija.

OM: Zahvaljujući dizajnerskoj naobrazbi oca Fuada i njegovom direktnom doticaju i uključenosti u aktivni život umjetnosti i dizajna, vrlo ste se rano upoznali s jednim uzbudljivim i promjenjivim svijetom. Koliki je utjecaj na vaš rad imao dizajner staroga kova, kako ga često nazivate u intervjuima?

BH: Ja sam, kao klinac, gledao oca kako satima skicira, crta, slaže slova lettrasetom, reže škarama, kistom i rapidografom kreira logotipe. Bio sam okružen magazinima, knjigama o dizajnu, fotografiji i arhitekturi. Nisam baš imao pojma što on zapravo radi kao dizajner, on je za mene bio, što se kod nas u Bosni kaže, „defakto umjetnik“,  iako nije bio ni slikar, ni kipar, a ni grafičar. To mi je nekako bilo cool… onda sam upratio da se moj stari, kroz posao, druži sa filmadžijama, muzičarima, pametnim i zanimljivim ljudima, piscima – pomisliš: i ja bih ovako! To je bilo zlatno doba plakata, bilo da se radilo o onima za predstave, film, sportske događaje. Sjećam se očevih plakata koji su izgledali kao ozbiljne slike ili grafike, one koje bi čovjek poželio imati doma na zidu.

 

OM: Upravo neka danas pomalo zaboravljena znanja, kao što su poznavanje materijala, neposredni rad u tiskari i ručni rad, kod vas su se istaknuli upravo u vjerojatno najcjenjenijim i najreproduciranijim plakatima Pozdrav iz Sarajeva nastalima u gradu pod opsadom 1993. godine. Kako su nastajale razglednice i plakati, kojim ste se načinima izrade morali koristiti?

BH: Naši ratni plakati su i nastajali starinskim principom klasičnih dizajnera – prvo ideja – skica, kao mali original, koja je onda postala i razglednica, a zatim smo uvećavali i projicirali na veliki format plakata B1. Na našim se originalima, ispod tempere, i danas nazire olovkom ocrtana mreža pomoću koje smo prenosili s malog na veliki format. Zatim smo uzimali tempere, kistove i završavali original, kreiran rukom. To je vjerojatno posljednja serija slikanih plakata, originala stvorenih kao posveta esencijalnom dizajnu nastalom u ratu. To su bili plakati-originali koji nismo umnožavali, što je suprotan princip dizajna i propagande.

OM: Godine 1985. nastao je dizajnerski studio TRIO (Bojan Hadžihalilović, Dalida Hadžihalilović, Lela Mulabegović Hatt), povezan najprije s glazbenom bosansko-hercegovačkom scenom. Prvi rad omot je također prvoga albuma Soldatski bal (1985.) tada nove grupe Plavi orkestar. Naime, sam je omot ploče redizajn Beatlesovog kultnog albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band.  Ikonografija je promijenjena, a na mjesto Beatlesa, osvanuli su članovi Plavoga orkestra. Je li se reciklaža uspješnog i prepoznatljivog dizajna nametnula sama od sebe kao dobro rješenje?

 

BH: U ona vremena bio je izazov citirati, retrogradno se poigravati sa simbolima prošlog vremena, „otimati“ fakte s totalitarističkim simbolima ili slikama, usput kreirajući neku postmodernu ili naprosto, slaviti kič vizualnog dadaističkog stila. Mislili smo da se bavimo art satirom, citiranjem svima znanih univerzalnih djela, vizualizirali smo tadašnji trenutak. Nije to bilo „ništa mudro“, bili smo klinci, jedva krenuli na Akademiju, voljeli smo pop art, Warhola, Montyja Pythona, Dalija, dadaizam, punk, Marcela Duchampa. Još smo bili tinejdžeri, upisali smo se na prvu godinu Akademije – zajedno s Lošom. Imali smo potrebu staviti na omote junake našeg doba, onako naivno, mislili da je četvorka iz Plavog Orkestra neka naša verzija Beatlesa iza „željezne zavjese“ i oni su to zaista i postali. Prvi album prodan u 500.000 primjeraka, vriska i histerija po koncertima. Mi smo tad isto postali male-velike face, radili smo za Bijelo Dugme, Merlina, Crvenu Jabuku i druge.

 

 

OM: Što vas je tih godina inspiriralo? U kome ste tada vidjeli uzor za vlastiti rad?

BH: Uzora je bilo na pretek, i to u našoj zemlji, izvrsni dizajneri: Picelj, Bućan, Vipotnik, Mirko Ilić, Dragan S. Stefanović, Irwinovci, ali onda i genijalci našeg vremena: Fukuda, Roman Cieślewicz, Saul Bass, John Baldessari, Keith Haring… Svatko od njih bio je izvrstan u nekom smislu dizajna. To je bilo zlatno vrijeme vizualne umjetnosti, više nego advertisinga i sl.  Onda su tu i neizostavni Monty Paytonovci, Nadrealisti, pa Neue Slowenische Kunst, pa utjecaj Mladine i Ferala na naše živote.

Kreativci su se dokazivali na svim poljima javnog djelovanja: postera za kazalište, filmskih plakata, LP ploča, knjiških korica, kulturnih manifestacija. Radili smo na poslovima od Beograda, Zagreba, Subotice do Ljubljane – mi, mala četa dizajnera iz Sarajeva.  Alternativa je bila puno jača od mainstreama, Polet je imao viši utjecaj od recimo Starta, koji je bio „kao beton“.

 

 

OM: Osim povezivanja s novim glazbenicima na sceni, TRIO počinje suradnju s bendom Bijelo dugme i to na njihova posljednja dva albuma.  Na prvome je i dalje jasna simbolika propagande totalitarnih režima (fotografija kineskog marša), dok drugi album odiše potpuno drugačijom simbolikom (Noina arka Edwarda Hicksa). Još je jednom riječ o direktnom preuzimanju već postojećih rješenja, ali ovoga puta bez intervencije. Iako jasni, simboli se ovoga puta čitaju između redaka. Kako se iščitava simbolika nekoga rada? Na koji se način određuje granica između jasnoće i pretjerivanja, odnosno čitljivosti i provokacije?

BH: U to je vrijeme vizualna provokacija bila je sveti gral. Poigravali smo se tabuima i nacionalnim i internacionalnim simbolima. Imali smo sreće raditi s najbezobraznijim likovima i od njih učiti. Izazov je bio praviti male ili velike vizualne pakosti na zabranjene teme: Tita, Partije, partizana, komunista… Bila je to omiljena mantra i rokera kao i redatelja u predstavama, pisaca, pa i nas, dizajnera, koji smo imali sreću raditi za njih. Sa radošću smo se kačili na taj izazov, kreirajući nekakav naš pop art i stvarno smo se dobro zabavljali. Na omotu Dugmeta za dupli album, pored logotipa smo dopisali: „uživo“ u stilu Titovog potpisa, a za noseći smo vizual odabrali fotografiju s jedne velike sjednice CK na kojoj su svi sudionici držali podignute ruke u znak jedinstvenog glasanja. Ta je atmosfera nalikovala na energiju Dugmetovih koncerata, ali bila je isto tako jako totalitarna, tako jednopartijaska, a istovremeno pankerska.

 

 

OM: Jesu li metode dizajniranja albuma danas drugačije? Polazi li se, pri dizajnu omota ploče, od teksta ili zvuka, te kako se početna ideja može uskladiti s današnjim marketinškim zahtjevima?

BH: Na žalost, cover albuma ili nosioca zvuka više nije tako prijeloman za promociju glazbe. Ono što je važno za bendove je ono što se događa na društvenim mrežama, Youtubeu, Facebooku, Instagramu i TikToku. Video je, kao forma, postao prijeloman. Fabrika ima uzbudljiva iskustva s desetak spotova koje smo imali priliku raditi s ekipom iz Dubioze Kolektiv. Dizajn i identitet Dubioze je prepoznatljiv i univerzalan kod crno-žute kombinacije, zatim onog Bosnian rastafari lika koji je i simbol banda. Imaju super jednostavan i uređen vizualni identitet, a svaka nova pjesma je novi izraz benda i nova prilika da zabave i nauče svoje fanove.

 

OM: Razglednice Pozdrav iz Sarajeva, obišle su cijeli svijet te su bile reproducirane u uglednim svjetskim časopisima. Poruka mira, slobode i umjetnosti odaslana je iz odsječenog grada kao simbol nade i nastavka života. Pratite li danas umjetnost koja nastaje u ratnim zonama? Razlikuje li se današnja antiratna umjetnost/dizajn od vaše ideje aproprijacije svjetski poznatih simbola?

BH: Ako promatramo utjecaj današnjih dizajnera, grafitera i umjetnika na događanja u svijetu, onda, simbolično, možemo reći da Banksy progovara u ime svih nas. Ostao sam vječno emotivno vezan za sve što se događa vezano za ratne zone ili pokrete u svijetu gdje se vodi vječna borba dobra protiv zla, borba za prava onih koji su ugroženi. Patetika, ali jebi ga, to ne može izaći iz tebe. Borba nikad neće stati i ja ću biti uvijek na strani napadnutog, ugroženog, slabijeg, takva sam sorta. U svojoj sam domovini uvijek onaj „ostali“.

 

OM: Što uvjetuje kvalitetnu publikaciju koja će s poštovanjem progovarati o osjetljivim i teškim temama, kao što je bio slučaj s monografijom Srebrenica Tarika Samaraha?

BH: Dobro pitanje. U Tarikovoj knjizi nema ubijanja, eksplicitnih scena mučenja, ugnjetavanja, egzekucija. Sve je aftermath Srebrenice, a govori možda i snažnije od tragičnih dokumenata i filmova koje smo imali priliku da gledamo. Ljudi ne vole gledati tragedije, ne vole pamtiti egzekucije, ali Monografija i Galerija 110795 ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Ove godine smo imali priliku uraditi i vizualni identitet Memorijalnog Centra Potočari, kao i jednominutni video povodom 25 godina genocida u Srebrenici.
Jako je izazovno prihvatiti se takvog zadatka, specijalno što nam je data potpuna sloboda i povjerenje pri kreiranju.

 

OM: Već dugi niz godina Fabrika, kao kreativni partner MESS-a, najstarijeg kazališnog festivala u Jugoistočnoj Europi, dizajnira njegova promotivna videa i plakate, koji su s vremenom postali prepoznatljivi predstavnici cijeloga festivala. Na koji se način plakat može povezati s publikom?

BH: Preko dvadeset godina imamo čast raditi za Mess, svake godine imamo dijametralno drugačiji pristup, gotovo svi kreativci iz Fabrike imali su priliku obilježiti godinu Messa, najstarijeg teatarskog festivala u regiji. Formula duge suradnje je uzajamno povjerenje Festivala i Fabrike. Svake godine bismo imali zadatak obilježiti gorući problem te godine. Uvijek kreiramo plakat, zatim spot, pa identitet komunikacijskog materijala, kataloga, majica, digitale, strategije, pa sve do otvaranja i zatvaranja manifestacije. Tako da je neka mala formula uspjeha zapravo naš fanatizam i ljubav prema tom festivalu. Iako, isto tako pristupamo i drugim Festivalima za koje smo radili: Jazz Fest Sarajevo, Sarajevska zima, prva tri Sarajevska filmska festivala, Bookstan i druge.

OM: Ove godine 60. izdanje festivala nosi naziv Nostalgija za budućnošću. Ideja je da plakat, kao najistaknutiji simbol festivala propita aktualne društvene teme. Nekada su one pred gledatelja postavljene izravno i bez skrivenih čitanja (mogućnost izbora Trumpa za predsjednika SAD-a 2016., uništenje Palmire 2015. itd.), a ponekad značenja ostanu skrivena sve do pažljivijeg iščitavanja konteksta. Može li poruka plakata i danas biti jednako jaka kao i u preddigitalno vrijeme?

BH: Ovako, lokalno, Mess je dokaz da i dalje plakat može da ima pokretačku energiju. Svake godine sarajevske ulice bivaju oblijepljene novim vizualom za Mess i u javnosti počinje taj proces propitivanja ili reakcije koja je obilježena na posteru i progovara o vremenu u kojem živimo. Iako je i ove godine sve naopako, u doba korone, tako da još nismo završili priču u 2020. godini.

 

 

OM: Fabrika je ubrzo postala među najcjenjenijim agencijama u regiji, pa su njezini radovi često prisutni i u hrvatskom medijskom prostoru. Reklame, špice televizijskih emisija i serija, video spotovi glazbenika, samo su dio svakodnevnog istraživanja i dizajniranja. Postoje li pravila u stvaranju video materijala različitog karaktera kojih se strogo pridržavate?

BH: Pravilo je da pravila nema. Imamo kreativni tim potpunih individualaca koji daju najbolje od sebe, upravo na zajedničkim projektima. Svaki novi projekt, zapravo dolazi kao totalno novi izazov. Mi volimo da mijenjamo žanrove, Fabrika je jednako dobra i kada radimo komercijalne projekte i no budget projekte. Mislim da bi izludili da radimo samo za advertising.  Često radimo po onoj Fellinijevoj: „La vita è una combinazione di pasta e magia.“

 

 

OM: Ove je godine agencija Fabrika ponovno nagrađena u više kategorija, između kojih se ističu posebna grand prix nagrada za najbolju integriranu kampanju Moje Sarajevo. Moja priča. stvaranu u suradnji s BH telekomom, dok je vama pripala nagrada najbolje oglašivačke ličnosti godine. Koji su elementi potrebni za stvaranje uspješne marketinške kampanje? Stavljate li se u poziciju gledatelja, odnosno mogućeg korisnika?

BH: Kada ste veliki pokrovitelj najjačeg Festivala kao što je Sarajevski filmski festival, važno je da odmah odlučite da li na festivalu želite propagirati vaše produkte ili želite biti sastavni dio duše Festivala, publike i grada. Mi smo naravno predložili ovaj drugi. Bilo nam je zadovoljstvo raditi s ekipom iz Marketinga BHT-a koja se odlučila da želi slaviti ono najbolje iz historije bosanskog filma, kao i muzike i našeg specifičnog duh, na Festivalu koji predstavlja najbolje od nas.

 

“Mladi su najbolji potencijal koji imamo. Instinkt preživljavanja koji te tjera na kreativnost je specifikum naših prostora.”

 

OM: Unatoč brojnim uspješnim dizajnerskim ostvarenjima u Bosni i Hercegovini, čini se da su umjetnost i dizajn i dalje poprilično marginalizirani, što između ostalog, potvrđuju i zaposlenici galerije Collegium Artisticum, koju je dugo godina vodio vaš otac, Fuad Hadžihalilović. S kojima se izazovima danas moraju suočiti galerijske i muzejske institucije u BIH? Može li kvalitetan dizajn doprinijeti podizanju svijesti o trenutnoj situaciji u kulturi?

BH: Mi imamo poganu vlast. Korumpiranu, destruktivnu, okrenutu svom profitu i jedinom cilju kako da ponovo osvoje dovoljan broj glasova i ostanu na vlasti.
Trideset smo godina sistematski uništavani od idiota, kojima su naša historija, kultura, muzeji, muzika, umjetnost, izdavaštvo na margini raspodjele plijena. Oni se, kao i svi primitivci boje kulture i svega sto znači napredak i digitaliziranje onoga što je naše nasljeđe.
Tako da smo se već navikli da sami čuvamo ono što se može sačuvati, da sami pazimo jedni druge na kulturnom planu, nekako smo nastavili onaj ratni instinkt preživljavanja. Borba za identitet i očuvanje kulturnog i historijskog u BiH nije prestala od rata naovamo. Ne zaboravimo da je Sarajevska Hagada sačuvana stotinama godina, baš od pojedinaca, građana,  a ne zahvaljujući mudrim i hrabrim odlukama političara… Doći će bolja vremena!

 

 

OM: Odsjek za grafički dizajn i vizualne komunikacije na kojemu predajete vrlo je aktivan i otvoren za nove inovativne suradnje sa svojim studentima. Jedan od projekata koje je važno istaknuti je Pop up festival za grafički dizajn i vizualne komunikacije na kojemu studenti imaju priliku poslušati profesionalne dizajnere, posjetiti izložbe velikih imena grafičkog dizajna i sudjelovati na organiziranim radionicama. Koji je ključ uspjeha ovoga događanja? Što mlade dizajnere i vaše studente potiče na organizaciju i uključivanje u velike projekte poput festivala i nedavne inicijative Creative quarantine?

BH: Studenti su svjetlo na kraju tunela. Pop up festival je možda najozbiljniji festival dizajna u regiji. Najvrjednije je to što svake godine druga ekipa studenata vodi i iznese svaki festival. Oni su svi poslijeratna generacija. Oni znaju da im se ništa neće samo od sebe dogoditi, da sve moraju sami zaslužiti. Mladi su najbolji potencijal koji imamo. Instinkt preživljavanja koji te tjera na kreativnost je specifikum naših prostora. Akademija Likovnih umjetnosti je otvorena ustanova koja pruža i meni i mojim kolegama da potičemo svaku generaciju studenata da bude bolja, kreativnija od onih prethodnih.

 

 

OM: Uspješne kampanje Fabrike sigurno otvaraju agenciji mogućnosti za nove poslovne suradnje. Koji su planovi i nastojanja vaše agencije? Govorili ste i o mogućnosti otvaranja vlastite škole dizajna i vizualnih komunikacija s nešto drugačijim pristupom rada.

BH: Škole dizajna i komunikacije su se javljale u romantično doba prije svih velikih kriza. Možda će to uskoro biti „novo normalno“, da agencije kao Fabrika, mogu biti rasadnik novih talenata, a da više nisu u biznisu koji se nekad zvao advertising. Ali, prije toga, sada je krucijalno i jedino bitno da radimo i preživimo izazove pred nama i sačuvamo Fabriku na nogama.

 

OM: Možete li u nekoliko ključnih riječi sažeti vaš rad – što je to što vas konstantno potiče na stvaranje?

BH: Ako stvarno živimo u vrijeme tektonskih promjena, gdje više nije važno što je bilo, nego samo što će biti, onda: ako su to samo bile laži, lažimo se, bar još malo!