Autor fotografije s naslovnice: Domagoj Kunić

Zlatka Salopek Radić (Petrinja, 1981.) po završetku zagrebačkog Studija dizajna 2004. godine započinje profesionalnu karijeru kao suosnivačica studija Kuna zlatica s Anom Kunej. Kuna zlatica je neovisni dizajnerski studio koji se bavi svim aspektima dizajna i srodnih umjetničkih praksi s naglaskom na autorskom pristupu i komentaru. Njihovi suradnici dolaze uglavnom iz područja kulture (Muzej grada Zagreba, Kulturno informativni centar), obrazovanja (Sveučilište u Zagrebu, Goethe-Institut Kroatien) i civilnog djelovanja (Centar za mirovne studije, Sindikat učitelja Hrvatske). U fokusu studija su pitanja održivosti (Održivi otok, Small Islands Organisation), ženska pitanja (Women on Women, Otočka) i inkluzija (Medecins du Monde, Savez slijepih). Posebno vrijedi istaknuti desetogodišnju suradnju sa Svjetskim festivalom animiranog filma Animafest Zagreb, kao i nagrađivane plakate nastale u bliskoj suradnji s Kazalištem slijepih i slabovidnih. Zlatka djeluje u realizaciji svih aspekata projekata, od umjetničke direkcije, preko dizajna i ilustracije, do fotografije, a u zadnje vrijeme je razvila posebnu naklonost analizi i vizualizaciji podataka. Strasti prema infografikama prethodilo je razdoblje strukovnog aktivizma u matičnim udrugama HDD-u i ULUPUH-u u formi angažmana na žiriranim izložbama (Zgraf 11, Izložba hrvatskog dizajna 1314) te na problematici standardizacije dizajnerskog djelovanja, posebno na polju ekonomske vrijednosti dizajna i odnosa dizajnera i klijenta. Najopipljiviji rezultat tog angažmana je objavljivanje Smjernica za izračun cijena dizajnerskog djelovanja 2016. godine i supotpisivanje Smjernica od strane obje krovne udruge dizajnera u Hrvatskoj: Hrvatskog dizajnerskog društva i Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. Intervju sa Zlatkom Salopek Radić, nastao je povodom nadolazeće Izložbe hrvatskog dizajna 21/22.

 

OM: Već šesnaest godina Kuna zlatica je nezaobilazni akter domaćeg dizajna, što ne čudi s obzirom na golemu količinu radova koji sa svakom novom idejom ostavljaju dojam svježine i sigurnosti u kvalitetu finalnog produkta. Što vas je navelo da izaberete dizajn kao karijeru? Kako ste se odlučili na upis na Studij dizajna?

ZSR: Neko vrijeme sam koketirala sa idejom da se pridružim čoporu arhitekata u svojoj obitelji, ali dizajn je oko mene u to doba (1999.) doživljavao procvat u svim područjima i bilo ga je nemoguće ne primijetiti. Nakon razmatranja cijelog niza fakulteta začudno oprečnih usmjerenja (zanimalo me sve od kemije do psihologije) Studij dizajna se pojavio kao sasvim zgodno interdisciplinarno rješenje.

OM: Odmah po završetku fakulteta, s kolegicom Anom Kunej otvarate studio Kuna zlatica čiji je naziv zanimljiva igra asocijacija na vaša dva imena. Koja vas je ideja vodila pri pokretanju vlastitog dizajnerskog ureda? Je li, u međuvremenu, vizija koju ste imale o dizajnu s početka karijere, danas nešto drugačija?

ZSR: Naša vizija na početku nije bila sasvim jasna. Ja sam čak 6 mjeseci radila u jednom studiju i vrlo brzo sam znala da to nije za mene. Pri završetku fakulteta počele smo dobivati sve više posla i shvatile smo da ne želimo raditi same, u svojim sobama. Odjednom smo unajmile prostor, malu ofucanu sobicu u jednom potkrovlju u Medulićevoj, a ja sam dala otkaz. Zajednički studio smo otvorile zato jer nam se činilo da će sva administracija na taj način biti daleko jednostavnija, a ionako smo sve radile zajedno. Kad danas sagledavamo tu situaciju, obje se sjećamo da niti u jednom trenutku nismo sumnjale u genijalnost cijele situacije – bile smo 100% uvjerene da će sve super funkcionirati i uspjeti.

Stav o dizajnu nije se mnogo promijenio od tog početka. I dalje se radi o pokušaju da se shvati bit nečega ili nekoga, da se provuče kroz filter vlastitih vrijednosti, osjećaja i stavova, u nadi da će se cijela stvar u tom procesu oplemeniti.

 

OM: Studio je postao poznat po svojem djelovanju u okviru kulture. Tako su nastajali redom kazališni plakati, omoti albuma, vizualni identiteti za različite kulturne manifestacije. Najnoviji rad takve vrste nastao je povodom 50. godišnjice Animafesta. U monografiji je prisutna igra boja – od različito obojanog tekstualnog dijela, preko korištenja stranica u boji kojima započinje novo poglavlje knjige, do prelijevanja duginih boja po samom njezinom hrptu. U kojoj je mjeri upravo ovaj način oblikovanja vezan sa samom temom koju objedinjuje?

ZSR: Animafest Zagreb je jedna začudna hrpica genijalnih ljudi i prekrasnih filmova s epohalnim utjecajem na animaciju koji uvelike prelazi granice ne samo Zagreba, već i Europe. Ne postoji doajen animacije koji se nije nacvrcao na Animafestovom pikniku, često već  u svojim studentskim danima. Tu, dakle, imamo festival koji je puno više od toga i koji neutrnutom životnošću odgaja i oblikuje svjetsku animaciju već 50 godina. Jedna od čudesnijih karakteristika animacije je da ona gotovo ne poznaje granice stvarnog svijeta, pa je trebalo pomiriti tu snagu drevne institucije i potpunu „ćaknutost“ animacije i samog festivala. Rješenje za to našlo se na križištu klasične tipografije i nekonvencionalnog kolorističkog tretmana teksta. Monografija je u svojoj biti zbornik tekstova koji je opremljen bogatstvom slikovnog materijala iz Animafestove arhive. Mnoge od tih fotografija i kadrova ikonički su. Posebno nam je bilo važno odati počast plakatnoj zbirci Animafesta koja sama za sebe predstavlja presjek kretanja dizajna u Hrvatskoj zadnjih 50 godina. Iz te se zbirke, istovremeno, boja prelijeva u tekst.

OM: Nastavno na monografiju, Kuna zlatica dizajnirala je vizualni identitet ovogodišnjeg, jubilarnog izdanja Animafesta. Pritom ste surađivale s nizozemskim ilustratorom, animatorom i oskarovcem Michaëlom Dudokom de Witom. Nastali su prekrasni vizuali, plakati, programska knjižica i još jedna knjiga – katalog 50. izdanja festivala. Što za vas znače suradnje ove vrste? Kako se dizajnerska i ilustratorska vizija skladno nadopunjuju?

ZSR: To je doista neobična situacija. U većini projekata nemamo ništa unaprijed zadano ili određeno u smislu vizualnog rješenja i uglavnom sve same ilustriramo. Svako izdanje festivala donosi nam novi zadatak – ilustraciju novog autora, nastalu po narudžbi baš za festival. Autori su različiti, kao i sinergija našeg dizajna s ilustracijama. Dosta zeznut zadatak jer je naš angažman autorski bez obzira na zadani materijal. Na neki se način trudimo zadržati ilustraciju u prvom planu, ali i osmisliti dizajn koji će još više izvući iz te ilustracije.

 

Ovogodišnja je suradnja naročito zanimljiva. De Witov film koji je osvojio Oskara je slučajno film koji je na mene ostavio trajni dojam – prikazan je na prvom Animafestu na kojem sam bila. Morala sam ograničiti fangirling dok smo očekivale ilustraciju, a kad je ilustracija došla, imale smo snažnu potrebu u nju intervenirati ? Plakat je nastao iz pera naše Alme Šavar, tako da njoj imamo zahvaliti za hipnotičnu cirkularnost i zanimljiv tretman tipografije i boja.

 

 

OM: Očekujemo da su godišnja izvješća i slični materijali jednolično ispunjeni statističkim podacima u kojima glavnu riječ vode nabrojene informacije popraćene nizom brojki. Kod dizajna brošure, odnosno godišnjeg izvješća za 2021. godinu SMILO-a (Small islands organisation), to srećom nije slučaj. Uz ravnopravnost tekstualnog i grafičkog dijela, privlačnost ove knjižice prisutna je u ilustraciji podataka zahvaljujući čemu su iznesene informacije pamtljive. Koliko je korištenje infografike korisno i poželjno u ovakvim projektima?

ZSR: SMILO je jako dragi partner iz Francuske, međunarodna udruga koja se bavi održivim razvojem malih otoka. Među otocima u njihovoj mreži nalaze se i Lastovo, Zlarin i Paklenjaci, ali i neki otoci koji nažalost neće preživjeti nadolazeće klimatske promjene. Osim njih, radimo i daleko suhoparnija izvješća, npr. izvješće Svjetske banke o fiskalnim politikama u Hrvatskoj. Za takvo izvješće ključno je slobodno se pozabaviti infografikama. Srećom, za mene je vizualizacija podataka nepresušni izvor inspiracije i jedino se uz ograničenja osjećam doista slobodnom igrati se. Osim toga sam fascinirana mogućnošću dizajna i ilustracije da interpretira podatke na dijametralno suprotne načine, bez laganja ili skrivanja.

OM: Još jedan otočki dizajn vezan je za oblikovanje Časopisa O. u nakladi Udruge Održivi otok iz Jelse. Dizajn 2. broja iz 2018. godine osvojio je nagrade Zgrafa 12 i Izložbe hrvatskog dizajna 1718. Oblikovanje broja dosljedno se proteže stupčastim odijeljivanjem teksta, gdje se crvena linija koja razdvaja stupce nastavlja na debele crvene točke koje glume slovo O s naslovne stranice. Povezanost ovakvih detalja, korištenje okruglog formata fotografija – ponovo u svrhu ponavljanja naziva časopisa, upečatljiv je pristup dizajniranju ovog papirnatog izdanja. Zašto su nam ta ritmička ponavljanja tako privlačna u grafičkom dizajnu? Koliko nam ovakvo unošenje reda olakšava čitanje i omogućuje familijarizaciju s tekstom koji imamo ispred sebe?

ZSR: Još jedan projekt važan Kuni zlatici – Ana je porijeklom Jelšanka, a otoci i ženska pitanja svima su nam bliski. Postavili ste mi zanimljivo pitanje. Naime, u dizajnu često koristimo takve stilske figure; paralela se može povući s literarnim izražajnim sredstvima. Ponovno se radi o načinu da mi kao autori damo svoju interpretaciju nekog problema, svoj odgovor na neki izazov. „Unijeti red“ u neki tekst može se učiniti na mnogo načina, npr. neredom, ili u ovom slučaju, ritmičkim ponavljanjem, odjeljivanjem ili naglašavanjem. Sama srž teksta određuje što želimo izreći vizualnim jezikom. Osim toga, bitan je i kontekst; radimo li dizajn za neku udrugu ili za instituciju, tko je njegova publika, koje neuralgične točke će neka knjiga ili plakat dotaknuti, čiju reakciju želimo, a na koga ne želimo ostaviti dojam… Dakle, ne radi se, kako ponekad znamo čuti, o uljepšavanju stvari, već više o izvlačenju same biti nečega na površinu.

 

OM: S obzirom da vaš dizajnerski opus broji podosta publikacija u kojima se svakako osjeća dizajnerski potpis Kune zlatice, glavni materijal s kojim radite je papir. Koliko kvaliteta vašeg rada ovisi i o kvaliteti samog papira? Koliko pridajete važnosti odabiru pravog materijala i kojim se kriterijima pritom vodite?

SZR: Mi smo velike ljubiteljice materijala općenito! Prihvatile smo digitalni svijet, postojimo i stvaramo i u njemu, ali tekstura papira i miris tiskarske boje su atmosfera u kojoj se dobro osjećamo. Papir i njegove karakteristike su sigurno ono što utječe na neki dizajn, i obrnuto – izbor papira uvjetovan je dizajnom. Pri tome uopće ne mislim da je nužno koristiti „fine“ papire, ponekad je baš hrapavi papir, neravnomjerne boje, koji slabo podnosi otiskivanje foto materijala, ono što tražimo. Ponekad odlučim koji ću papir koristiti prije nego što uopće počnem raditi na dizajnu, jer baš taj papir prenosi taktilnost potrebnu za taj projekt,  dok nam je ponekad papir zadan od strane klijenta zbog smanjenja troškova.

 

OM: Uz različite publikacije – monografije, časopise, kataloge i brošure koje izlaze iz radionice kune zlatice, stoje i brojni plakati koji većinom nastaju za različite kulturne manifestacije, festivale i kazališne predstave. Plakat, zadan svojim formatom, traži izravno i sadržajno oblikovanje; stvaranje direktnih asocijacija. Kako odabrati pravi motiv koji će publika moći povezati s temom za koju plakat nastaje? Kako izbjeći opasnost od nečitljivosti?

ZSR: Plakat radiš i gledaš, kad je gotov – osjetiš. U trenu kad je to postalo to, kad je plakat zaokružena cjelina, on na neki način postaje entitet, mali svijet koji ima smisla unutar sebe. Za doista kvalitetan plakat, koji nadilazi prostorno-vremenske granice, treba izbjeći zamku doslovnosti i pri tome se ne bojati neshvaćenosti – to je podcjenjivanje publike. To je ono što tradicionalno odvaja tzv. komercijalni plakat od autorskog – komercijalni plakat za neki proizvod uglavnom prikazuje taj proizvod (na ovaj ili onaj način), a umjetnik koji radi autorski plakat koristi priliku da uz reklamiranje proizvoda (festivala, predstave itd.) pokaže nešto svoje.

 

OM: Publikacija Zagreb / Plakati: Slučajna povijest Zagreba djeluje poput svojevrsne poveznice između vaših dvaju fokusa, plakata i knjige. Na koje načine otvarate prostor reprodukciji plakata u ovoj knjizi? Kako se zadržava snaga koju je plakat imao kada se reproducira u manjem formatu?

ZSR: Slučajna povijest Zagreba je jedan dio suradnje koju imamo sa Muzejom grada Zagreba i kustosicom Željkom Kolveshi. Željka uvijek ima vrlo srčani i intimni odnos prema svojim projektima, a prilika da radimo na ovoj monografiji značila je pristup jednoj izuzetno bogatoj riznici plakata koje do sada nismo imale prilike vidjeti, ni mi ni veći dio javnosti. Osjećamo se vrlo povlašteno što imamo pristup takvim projektima koji istodobno sa sobom nose veliku odgovornost. Na formalnoj razini, tretmanom veličine, boje, kompozicije i smještaja na stranici dizajner reprodukciju može „ubiti“ ili ju dići na razinu remek-djela. Kao i uvijek, postavljena su nam financijska ograničenja kroz broj stranica, broj boja koje možemo koristiti, vrstu papira, ali i knjiga kao format nosi svoja ograničenja. Ona, npr., ne smije biti prevelika, preteška, postoji ritam između teksta i slike koji moramo ispoštovati, postavljena je unutarnja struktura, ili čak nekoliko njih (kronološka, tematska, povijesna), a mi se unutar tih datosti posvećujemo materijalu brižno i autoritativno, i za svaku se reprodukciju pitamo što joj je potrebno.

OM: Ostvarile ste bogatu suradnju s Kazalištem slijepih i slabovidnih osoba Novi život za koji je nastala serija plakata. Kako se ostvaruje prilagodljivost dizajna ovisno o različitim potrebama njegovih krajnjih korisnika? Na koje načine plakati za Novi život ostvaruju interakciju s publikom?

ZSR: Radi se o plakatima koji javnosti predstavljaju kazališne predstave u produkciji i izvedbi slijepih i slabovidnih. Plakati se obraćaju svima – i videćima i slijepima, i stoga uvijek zadržavaju taktilni element, bilo u odabiru papira ili tiskarskih tehnika, a obično oboje. Za divne ljude iz Kazališta slijepih može se reći da „vide“ daleko bolje od videćih. Idejna rješenja objašnjavamo opisivanjem, i začudan je stupanj tankoćutnosti s kojim Vojin i ekipa razumiju plakate koje ne vide. Rad za kazalište za nas je, uz rad na knjigama, najplemenitiji oblik dizajnerskog djelovanja. Iskreno nas izbezumi kad neka institucija to ne razumije, kao što se upravo događa sa zagrebačkim HNK koji, nakon godina uglavnom izvrsnih dizajnerskih rješenja, poseže za angažmanom s doista nesretnim rješenjima.

 

OM: Jedan malo drugačiji projekt rebranding je Poslovnog veleučilišta Zagreb koji je podrazumijevao i intervenciju u interijer zgrade nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Koliko je projekt uvjetovan postojećom arhitekturom? Na koje se načine ona nadopunjuje novom dizajnerskom vizijom?

ZSR: Angažman u Moši zahtijevao je pomalo forenzički pristup in situ. Trebalo nam je neko vrijeme da otkrijemo koji su originalni dijelovi zgrade, što je dodano, kako je pregrađeno, koji su moduli… Zgrada je u uznapredovalom stupnju devastiranosti, a uz to se i ne obnavlja zato što se bilo koja temeljitija obnova ne može napraviti segmentalno. To znači da imamo situaciju s mrljama od vode po stropovima, kaos u izboru i smještaju rasvjetnih tijela, knauf gdje bi trebale biti svjetlopropusne pregrade… Naš je zadatak bio pomiriti pomalo neprirodnu situaciju škole rascjepkane u različitim dijelovima zgrade s izgledom i dojmom suvremene obrazovne ustanove. Sve to smo smjele napraviti samo kozmetičkim zahvatima, koji nisu trajni i preskupi i koji su brzo uklonjivi. Uz dizajn logotipa, prepoznatljive kolorističke sheme i svih tiskanica, dizajnirale smo i signalizaciju te nekoliko velikih komada namještaja čiji je izbor materijala, ritma i kompozicije inspiriran originalnim Bernardijevim dizajnom.

OM: Prošle godine, u Galeriji Bernardo Bernardi, otvorile ste izložbu Intimna analiza podataka. Protivno očekivanom predstavljanju dotad ostvarenih radova, izabrana je opsežna infografika otisnuta na zidove galerije. Izložba je zamišljena kao određena introspekcija, opisivanje vlastitih procesa rada kroz piktograme. Kako onda teče proces rada u studiju; raspodjela poslova, traženje ideja? Što sve utječe na dolazak do konačnog rješenja?

ZSR: Naši radovi već postoje, žive svojim životom u javnom prostoru i čini nam se pogrešnim uvlačiti ih u galerijski prostor i tretirati kao izloške. Naravno da se onda zna dogoditi situacija u kojoj se ljudi iznenade našim opusom, ali nas i to veseli. Zato se uglavnom trudimo na našim izložbama predstaviti sve što nisu sami radovi. To su znali biti dijelovi radova koji izlaze iz svojih formata (plakata, knjiga, letaka) i prelaze u druge medije ili, kao u slučaju posljednje izložbe, meditativan proces i šetnja kroz dosadašnjih 15 godina studija.

Rad u našem studiju je začudan amalgam individualnih kreativnih sklonosti i zajedničkog upliva. Projekte raspodjeljujemo po tome tko ima vremena među trenutnim poslovima – uglavnom svi radimo na nekoliko projekata istovremeno, ako se radi o novoj suradnji, ili po tome tko je čiji klijent – ako je to neka trajnija suradnja. Na primjer,  Ana je radila gotovo sve plakate za Kazalište slijepih, a Alma već godinama radi s Državnim arhivom u Zadru. Na svim projektima radimo zajednički, ali je također svaki malo više „nečiji“. Taj zajednički rad nije uvijek istog intenziteta; može biti na razini zajedničkog razmatranja, rasprava i sugestija, a može biti i na razini rada na 3 računala u isto vrijeme.

 

OM: Na prošloj Izložbi hrvatskog dizajna 19/20, studio je predstavljen s četiri izvrsna rada u tradicionalno najpopularnijoj kategoriji vizualnih komunikacija. Ovoga puta mijenjate ulogu i  iz reda izlagača prelazite u žiri koji treba izabrati najbolje radove nastale u zadnje dvije godine. Što očekujete od natjecatelja u kategoriji vizualnih komunikacija? Mislite li da su promjene u društvu u zadnje dvije godine utjecale i na radove grafičkih dizajnera?

ZSR: Sudjelovanje u Selekcijskoj komisiji bilo je doista zanimljivo iskustvo. Otkad smo postale dizajnerice prijavljujemo radove na HDD-ovu bijenalnu izložbu, pa je bilo doista interesantno vidjeti kako to izgleda iznutra. Naime, mi prijavljivači nikada ne vidimo radove koji ne uspiju ući u selekciju. Ne znam kakva je situacija inače, ali ovaj put je velika većina radova bila u najmanju ruku korektna i profesionalna, a radovi koji su uspjeli proći selekcijski proces (malo rigorozniji nego inače, zbog ogromne količine prijavljenih radova) doista pokazuju neki ozbiljan autorski iskorak, estetski ili inovacijski. Također, Izložba hrvatskog dizajna je svojevrstan indikator stanja u dizajnerskoj struci ili odnosa dizajnera prema vlastitoj krovnoj udruzi. U nekim kategorijama imamo tradicionalno velik broj prijava (npr. u Vizualnim komunikacijama) što odražava i premoćno bogatu produkciju na tom polju.

S druge strane, kategorija Modni i odjevni dizajn ima izrazito malo prijava što ne odražava stvarno stanje u Hrvatskoj. Nemojte me krivo shvatiti, tekstilni dizajn nije naročito jak, ali je jači od količine i vrste radova koji su prijavljeni na HDD-ovu izložbu. To je tema koju bi trebalo istražiti: doživljavaju li modni dizajneri uopće HDD „svojom“ udrugom ili oni koji proizvode modu uopće nisu dizajneri, pa nisu ni upoznati sa scenom oko HDD-a (niti ih ona zanima)? U tom kontekstu bi svakako trebalo razmotriti mogućnost da podzastupljene kategorije budu za sljedeću izložbu oslobođene plaćanja kotizacije. Možda je došao i trenutak da HDD brojčano ograniči broj radova koji mogu proći selekciju na npr. 250. Time bi se postigla stvarna izvrsnost izloženih radova, bilo bi odabrano najbolje od najboljeg, iako bi, s druge strane, otpali mnogi doista kvalitetni radovi.

 

OM: Koliko su, po vama, poboljšani uvjeti u kojima dizajneri u Hrvatskoj danas rade? Koliko je prepoznata važnost vašeg posla, a na čemu je potrebno još poraditi?

ZSR: Dizajneri već zadnjih tri do četiri desetljeća djeluju u okolišu koji se rapidno mijenja. Ne radi se samo o tehnološkim inovacijama, već i snažnim kulturno-društvenim promjenama. Zamagljuju se granice između medija s jedne strane, dok se s druge strane javljaju usko specijalizirane prakse. Obrazovni sustav uvijek pomalo kaska za stvarnom situacijom jer se potrebe za nekom vrstom djelovanja javljaju daleko prije nego što se studiji uspijevaju prilagoditi. Ipak, čini se da obrazovne ustanove na polju dizajna uspijevaju studente naučiti načinu mišljenja, a partikularnosti primjene prepuštaju samim mladim dizajnerima.

Uvjeti dizajnerskog djelovanja dosta su dobri, ali uvijek ovise o samom dizajneru. Postoje klijenti koji cijene dizajn i spremni su dizajnerima dati kreativnu slobodu i financijski nadoknaditi njihov rad, a postoje i oni koji nisu spremni niti na jedno niti na drugo. Na dizajneru je da odluči s kojima od njih želi raditi. Tako je uvijek bilo, a najvjerojatnije će uvijek tako i biti, što se ne odnosi se samo na Hrvatsku, već je takva opća situacija na globalnoj razini. Naravno da želimo da bude što više ovih prvih, pa se taj omjer mijenja u našu korist jačanjem proizvodnje i ulaganjima u kulturni turizam i turizam općenito. Ipak, za knjige uvijek nedostaje sredstava ?

Dizajneri danas imaju niz prilika za sudjelovanje na međunarodnom tržištu iz udobnosti vlastitog doma ili studija. To je genijalno, jer omogućuje širinu djelovanja i neočekivane suradnje koje mogu rezultirati vrhunskim projektima. No ta kovanica ima dvije strane, jer se tu radi i o velikim globalnim servisima koji depersonaliziraju i klijenta i autora, te projekt svode na ogoljeni ulaz, izlaz i financijsku transakciju, eliminirajući važne segmente dizajnerskog djelovanja kao što su utjecaj na zajednicu i uključivanje mikro-okolišne situacije u neki projekt i u fizičkom i u duhovnom smislu.