Prikaz tekućeg projekta umjetnice Andreje Kulunčić i cijele fronte suradnika, od pojedinaca do aktivističkih udruženja, ovaj put ćemo započeti izokola, jednim značajnim citatom. Ian MacKaye, slavni pjevač i gitarist američkih punk bendova Minor Threat i Fugazi, još je početkom osamdesetih u jednom intervjuu oštroumno ustvrdio: “Mnogi ljudi koje poznajem, možda čak i svi, naprosto osjećaju ogromnu beskorisnost. Svi smo ljudska bića, a svijet je tako velik – sve je toliko nedodirljivo i neuhvatljivo. Sve što ljudi žele je nešto čega će moći biti dio, u što će ulagati i graditi.” Općenito govoreći, ove rečenice konstantno stoje u podtekstu sadržaja kojim ćemo se u nastavku baviti. One metaforički označavaju ključni politički trenutak u kojem je degradirani suvremeni liberalizam – neoliberalizam – započeo svoj, pokazalo se, streloviti uspon.
Na samom osvitu osamdesetih također je započelo ubrzavanje procesa čiji su rezultati rastakanje socijalne države, rapidno slabljenje radničkih pokreta u zapadnim zemljama, propadanje snažnijih lokalnih zajednica koje su svoje resurse, bilo koje vrste, prepuštale kontroli strateški centraliziranih država – Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih američkih država. Danas, ono što nazivamo Zapadom nastavlja se koprcati u ekonomskoj, političkoj, socijalnoj, ali i moralnoj krizi bez kraja i konca. Međutim, bitno je istaknuti da je neprekidno propadanje poslijeratne socijalne države, navodno uzrokovano apstraktnim mjerama štednje, a zapravo nemogućnošću sustava da racionalizira i raspodjeli neprekidnu akumulaciju privatnog kapitala, na svakodnevnicu građana Europe, a time i Hrvatske i regije, utjecalo dvojako. S jedne strane, životni standard posvuda dramatično opada, kompletne klasne strukture različitih društava stubokom se mijenjaju, a mogućnosti za rast i razvoj pojedinaca s nižih stadija socijalne ljestvice sužavaju se sve više i više, gotovo kao u pradavno vrijeme kad su Karl Marx i Friedrich Engels tek pisali svoj sudbonosni manifest. S druge strane, neučinkovitosti birokratiziranog državnog aparata stanovništvo je doskočilo intuitivnom reafirmacijom empatičnih ekonomskih mikro-modela, kao i samoorganizacijom oko pomoći najpotrebitijima, što je ove godine došlo do izražaja na maltene epski način u već dva navrata. Prvi su bili masovni građanski prosvjedi u BiH, koji su široke narodne mase svih nacionalnosti i vjeroispovijesti ujedinili u otporu potpunom beznađu, što je generiralo i neke nove, autentične političke prakse, po uzoru na artikulaciju ranijih partikularnih prosvjednih inicijativa u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.
Drugi su primjer, dakako, nebrojene solidarne akcije potaknute ekološkom katastrofom poplava koje su pogodile značajan geografski dio bivše Jugoslavije, odnosno Posavine. Riječ je akcijama često organiziranima mimo i usprkos tromih državnih regulativa, koje nastavljaju biti toliko masovne da one romantičnije i naivnije promatrače navode na zaključke o rađanju neke nove, egalitarne Jugoslavije, što je daleko i od realnosti i od istine. Pa ipak, sve od traumatičnog raspada te državne tvorevine, nemali je dio stanovništva njenih nekadašnjih federativnih republika uključen u rad raznolikih nevladinih platformi i udruga. Njihova je uloga oduvijek bila, a danas je sve intenzivnija, da služe kao svojevrsni korektivi vladajućih elita, a sve češće i kao djelotvorni inicijatori promjena dostojnih toga naziva. Čak i letimičan uvid u političke prilike u regiji od 1991. godine nadalje jasno pokazuje kako je svako progresivno nastojanje, što će reći racionalno, empatično, demokratsko, humanističko i socijalističko, redovito dolazilo odozdo, od nezavisnih civilnih glasova, a ne odozgo, od privilegiranih i ratom uhljebljenih političkih nad-struktura. Upravo takva nastojanja, kao i kontekst u kojem se ona ostvaraju, zanimaju umjetnicu Andreju Kulunčić i njezine suradnike.
Nakon uspješnog, “deskriptivnog” istraživačkog projekta O stanju nacije, Andreja Kulunčić, po obrazovanju akademska kiparica, organizirala je dugoročni aktivistički projekt Kreativne strategije, čiji je fokus upravo na detektiranju, arhiviranju, ali i poticanju i uključivanju u angažirane društvene prakse koje djeluju u maloprije opisanom kontekstu, što za našu scenu predstavlja ogledni primjer korištenja humanističkog kritičkog aparata i sociološke diskurzivne metodologije u sferi najšire shvaćene vizualne umjetnosti, odnosno umjetnosti kao takve. U skladu s vjetrovima koji pušu s globalne umjetničke scene, reprezentacijski okvir umjetnosti već je odavno odbačen, a ona se s određenom radikalnom notom definitivno prestaje shvaćati kao autonomna duhovna djelatnost, te prerasta u samo jedno od polja sveobuhvatno percipirane vizualne kulture. Riječ je o fleksibilnoj društvenoj kategoriji koja mnogo bolje odgovara internacionalnim suvremenim prilikama u kojima je umjetnost potpuno nemoguće promatrati izvan kompleksnog tržišnog okruženja čiji je sastavni dio. Time je umjetnost prepoznata i kao jedan od modela komunikacije simboličkih značenja i ideologija u informatički umreženom post-industrijskom svijetu, gdje raznovrsna umjetnička djelatnost supostoji i kao sredstvo legitimacije društvenog sustava, i kao izvorište najžešćeg otpora tom istom sustavu. Možda bi prikladnije bilo reći da je umjetnost dijelom ostala ono što je oduvijek i bila – snažna kreativna instanca neke specifične kulture čija je bitna svrha ritualno osnaživanje zajednice i reprodukcija, ali i propitivanje njezinih naslijeđenih običaja i svojstava. No, kako se društvo mijenja, mijenja se i umjetnost, a odgovori za koje umjetnici moraju postaviti pitanja postaju sve izazovniji i zamršeniji, dok se platforme za njihovo pronalaženje sve više šire prema najrazličitijim sferama ljudske djelatnosti.
Imajući sve te pojave na umu, Andreja Kulunčić se kroz Kreativne strategije posvetila potrazi i povezivanju s onim manjim društvenim zajednicama, bilo u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu, koje su u svojoj užoj okolini uspjele na kreativan i poticajan način generirati takvu vrstu kulturne djelatnosti koja se u svojoj suštini implicitno ili eksplicitno odupire uvriježenim socijalnim normama i strukturama, stvarajući proizvode kulture koji su istodobno u dosluhu s tradicijom i prošlošću, te avangardom i budućnošću. Dosadašnji tijek projekta odvijao se kroz tri karakteristično drugačija, ali svejedno suštinski povezana modula, među kojima je naglasak aktualne izložbe na trećem modulu s kojim je ekipa projekta upravo krenula na edukacijsku turneju diljem Hrvatske. Ipak, sva tri modula konzekventno su prikazana na tekućoj izložbi pomoću monumentalne infografike aplicirane na dva dominantna zida galerije, koju su na temelju postojećeg dizajna u prostor prenijeli Luka Juras i Mirna Horvat, autori grafičkog i prostornog dizajna za treći modul projekta. Prvi modul odvijao se tijekom 2010. i 2011. godine, a bio je posvećen istraživanju samoorganizacije stanara kultne zgrade Mamutica u novozagrebačkom naselju Travno, jednom od najvećih stambenih blokova u Europi. Andreju Kulunčić i njezinu ekipu zanimalo je kako su se susjedi tijekom desetljeća, negdje od kraja sedamdesetih godina nadalje, isprva spontano, a postupno sve svjesnije okupljali jednostavno zato da bi svoju svakodnevnicu provodili na što plodonosniji način, s ciljem međusobne edukacije, razvijanja različitih vještina i kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, ali i uzgajanja hrane pomoću resursa koji su im bili na raspolaganju, koristeći zelene površine kojih je tada u Travnom bilo napretek, a ima ih i danas. Paneli koje je ekipa projekta organizirala sa susjedima kako bi doznala što više o njihovim aktivnostima na izložbi prikazani su vješto montiranim video-radom, a dokumentacija se proteže i na mapu Travnog, koja je dio infografike, kako bi i posjetitelji neupućeni u urbanističku sliku Zagreba mogli znati na čemu su.
Kao i većina dosadašnjih projekata Andreje Kulunčić, i izložba Početnica zajedničkog djelovanja 2013.-14. postavljena je vrlo inkluzivno, uvijek imajući u vidu tzv. krajnjeg korisnika, odnosno publiku koja tek treba biti upoznata i s najosnovnijim pojmovima i metodama kritičkih društvenih praksi i strategija koordinacije obespravljenih skupina stanovništva. Uznemirujuće je primijetiti kako se tijekom posljednja dva desetljeća kvaliteta života u Travnom vidno srozala, čemu je tek u manjoj mjeri kumovala zastarjela prostorna infrastruktura, a mnogo više inertnost današnjih stanovnika, uzrokovana obeshrabrujućim socijalnim prilikama koje mediji uporno predstavljaju kao nešto neminovno, što može uskoro proći, ali i ne mora i vjerojatno niti neće. Zahvaljujući ovoj izložbi, posjetitelji mogu shvatiti kako su upravno oni ti koji bi trebali uzeti stvar u svoje ruke i postati politička snaga, ma kako mala u početku bila. Ova se teza kronološki i geografski nastavlja u drugom modulu koji nas je sve od 2011. do 2014. odveo u daleki Mexico City, u lokalne kvartovske zajednice u kojima vladaju velika bijeda i siromaštvo, ali i izrazita spremnost na pomoć bližnjima. Humanitarni aktivizam stanovništva baštini tradiciju lijevih revolucionarnih tendencija karakterističnih za latinoameričke zemlje, ali i duhovnu doktrinu katoličke Teologije oslobođenja, koja predstavlja suvremeni susret kršćanskog nauka i socijalističke misli. Veliko je postignuće izložbe što ova dva zemljopisno toliko udaljena modula uspijeva prikazati u jasnom kontinuitetu, ističući osvježavajuće paralele između nas i njih, koje regionalnim aktivistima mogu poslužiti kao ohrabrenje i inspiracija. Slično kao i kod Otklona svakodnevnice, kako se zvala izložba proizašla iz istraživanja socijalne fenomenologije Travnog, meksička izložba Conquering and Constructing the Common prikazana je kroz iznimno uspješan spoj video-dokumentacije i dvodimenzionalne infografike, što je recept koji se, kako rekosmo, provlači kroz cijelu izložbu u Galeriji Nova. Također je zanimljivo uočiti paralele između moralnih odrednica drevnih vjerovanja meksičkih starosjedilaca i aktivističke i misionarske strasti koju podjednako dijele praktičari Teologije oslobođenja i mladi uključeni u lokalne kritičke platforme. Takve poveznice samo potvrđuju kako u doba prevladavajuće relativizacije humanističkih vrijednosti i ljudskih prava koja su nekad bila zdravorazumska realnost nastavljaju preživljavati gledišta koja te vrijednosti drže neupitnima, kao i jedinom šansom za zdraviju budućnost čovječanstva.
Naposljetku, stigli smo i do posljednjeg, tekućeg modula Kreativnih strategija, nazvanog Početi najbolje što se može, koji svojim skromnim, ali odlučnim nazivom precizira trenutnu društvenu poziciju lokalnih aktivističkih praksi. Riječ je o tome da se napokon dopre do krajnjih korisnika o kojima smo ranije govorili, da se izađe iz uvriježene diskurzivne forme internih sastanaka koji gube svježinu i inventivnost kada se počinju odvijati u krugovima koji se ne šire. Nakon mapiranja pojedinačnih i grupnih inicijativa, dobrim dijelom proizašlih iz studentskih blokada koje su se diljem zemlje održavale tijekom 2009. godine, došlo je vrijeme za rezimiranje postignutog i konsolidaciju vlastitih snaga u smislu poduzimanja novih koraka koji će takvom aktivizmu zajamčiti nastavak života, a ne vrtnju ukrug. Tako je Andreja Kulunčić ovaj put surađivala s grupom Direktna demokracija u školi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koju predstavljaju Dijana Ćurković, Hrvoje Jurić, Bruna Nedoklan, Sanela Planinčević, Zdravko Popović i Izvor Rukavina; kao i s Tomislavom Kišem iz Novog sindikata, te ekipom iz BRID-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, koju zastupaju Bojan Nonković, Igor Livada i Jovica Lončar. Cjelokupni modul realiziran je uz produkciju podršku kustoskog kolektiva WHW/Što, kako i za koga? i njihove suradnice Martine Kontošić. U Početnici zajedničkog djelovanja također sudjeluju i članovi nekih drugih pokreta kao što su Feminstička fronta, Ženska fronta za radna i socijalna prava, Pravo na grad, i tako dalje, a brojni su pojedinci radili i na organizaciji zaista bogatog diskurzivnog i čitalačkog programa koji prati cijelu izložbu i njezin je sastavni dio. Pored diskurzivnog programa i već analizirane infografike s video-dokumentacijom, ključne sastavnice izložbe su analitički video Što je nama naša borba dala?, kolaborativni rad među navedenim sudionicima, te posebno edukacijski “toolkit” koji predstavlja putujući element projekta. Riječ je o multimedijalnoj instalaciji u kojoj se također spajaju video-zapisi, vizuali i pisana riječ, a čija je svrha isticanje, definiranje i produbljivanje svih ključnih teorijskih pojmova bitnih za razumijevanje konteksta izložbe, čime instalacija postaje središnje sredstvo komunikacije između autora izložbe i njihove takoreći laičke publike. Kako bi se što veći broj ljudi upoznao sa svim tim odvažnim i nužnim aktivističkim praksama, odgovarajuće dizajnirani “toolkit” će tijekom ove i iduće godine putovati od mjesta do mjesta i biti prezentiran svim zainteresiranima, a njegova je prva postaja bila sisačka Željezara na istoimenom, nedavno održanom festivalu.
Zaključno treba reći kako je ovakva iscrpna i promišljena prezentacija Kreativnih strategija i više nego potrebna i dobrodošla, te predstavlja značajan događaj u kontekstu recentnih lokalnih umjetničkih gibanja, ali i šire. Prvo zato što je tako dugotrajan i nesvakidašnje slojevit projekt na jednom mjestu artikuliran na jasan, prijemčiv i ne manje važno – atraktivan i privlačan način. Drugo zato što su i ova izložba i cijeli projekt dragocjen primjer kako kritičke istraživačke prakse u umjetnosti mogu funkcionirati kada se cijelo vrijeme u vidu ima važan inkluzivni moment cijele priče, što priječi narativ od toga da bude dokono prosvjetiteljski, ali ga i sprječava od otkliznuća u populističku banalnost. Ne treba posebno ni isticati visoku estetsku razinu cijelog postava, koja je do te mjere isprepletena s njegovom značenjskom kompleksnošću da izložba postaje neprekidno prodiranje u sivu koru posjetitelja s krajnjim katarzičnim ishodom. Međutim, ova katarza nije samo čulna i intuitivna, već nam pruža mogućnost intelektualnog otrežnjenja i početka aktivnog reagiranja na svijet oko sebe. Također, treći važan cilj koji je izložba ispunila jest kontinuitet afirmacije drugačijeg shvaćanja umjetnosti od onog vezanog uz tzv. mainstream medije, čija je perspektiva i dan-danas ograničena na umjetnička djela samo kao proizvod tržišta, umjesto modusa njegove dekonstrukcije. Pametnome dosta.
tekst: Bojan Krištofić
fotografije: Ivan Kuharić