Za korisnike / za ljude – Etički pogledi na dizajn

“Osim što su omogućile snažnije i frekventnije umrežavanje te dohvaćanje novih publika i tržišta za dizajnere, društvene su mreže istovremeno nametnule i nova pravila komuniciranja, kao i estetske trendove koji su uskoro počeli upravljati ne samo načinima na koje prezentiramo dizajn, već i načinima na koje ga promišljamo i oblikujemo. Prezentacija kao cilj, svrha i izvor počela je parazitirati gotovo sve domene dizajna, pa čak i one koje djeluju na frontama društvenih i ekoloških inicijativa, a koje su se već mnogo puta našle na meti kritika jer nerijetko zapadaju u površnost estetskog etera i populizam” – PIŠU: KARLA PALISKA & PETRA MILIČKI

 

Dizajn uglavnom sagledavamo i vrednujemo na temelju estetskih, tehničkih i funkcionalnih karakteristika – bilo da mu pristupa struka, javnost ili korisnik. Rijetko ih preispitujemo ili smo to spremni činiti koristeći etička načela. Više je razloga tome, između ostalog i inherentna nestabilnost i fluidnost etičkog okvira kroz generacije, kulture, profesije, nacionalnosti i religije. Tome zasigurno doprinosi i suvremeni sindrom rezigniranosti, kao i činjenica da moralne vrijednosti često ustupaju mjesto nekim drugim vrijednostima. Možda ponajviše tome doprinose uvjerenja da su tehnološki proizvodi koje koristimo društveno i politički neutralni. Ta ideja o instrumentalnosti tehnologije ostaje slijepa na sve simptome autorskih potpisa koje pozivaju na moralnu odgovornost dizajnera. Dodatna otegotna okolnost jest i složen kontekst u kojem dizajn nastaje, a u kojem često sudjeluju mnogi akteri suprotstavljenih interesa.

 

“Kada je Cedric Price napisao: ”Tehnologija je odgovor, a što je pitanje”, cinično je zahvatio karakter suvremenog stava spram tehnologije, onog gdje tehnologija postaje izvor i alat rješavanja svih problema — gdje tehnologiju spremno koristimo ili da spasimo svijet od ekološke kataklizme ili da ne razmišljamo o njoj”

 

Ipak, kako je postalo sve teže ignorirati ekološke i društvene posljedice konzumerističkog industrijskog kapitalizma, pojavljuje se potreba za formuliranjem etičkog okvira i smjernica koje bi oplemenile proces oblikovanja i proizvodnje materijalnog svijeta. Najpoznatiji pionir takvih ideja bio je Victor Papanek koji u ‘60-ima poziva na dizajn koji ne zadovoljava samo kratkotrajne, pomno iskonstruirane i izmanipulirane pomodne “potrebe i hirove”, već se obraća onim osnovnim, fundamentalnim i autentičnim potrebama čovjeka koje dizajnerska struka često zanemaruje. Odnosno, onim ekonomskim, psihološkim, spiritualnim, tehnološkim i intelektualnim – onima koje su istovremeno i zahtjevnije za adresirati, kao i manje profitabilne kada su u tome uspješne. Papanekove su ideje bile radikalne, a nažalost još i danas ponekad tako zvuče, zbog onoga što su postavile kao ulogu i cilj dizajna – poziciju gdje je dizajner postavljen kao politička figura koju se poziva na društvenu odgovornost u procesu dizajna i konstrukcije značenja.

Danas, 50-ak godina kasnije, Papanekove su ideje dio teorijskog mainstreama dizajna, no ne i prakse. No, one se sve češće prizivaju i revitaliziraju u suvremenim diskursima dizajnerske struke pred koju su postavljeni novi wicked problemi, odnosno goruće globalne krize s kojima se danas suočavamo. One više nisu periodični poremećaji, već kontinuirano stanje u kojem je kriza uvijek u tijeku, a nova na pomolu. To normalizirano stanje krize obilježeno je i pojavom ideje antropocena – ulaska svijeta u novu geološku epohu koja je obilježena destruktivnim čovjekovim utjecajem na Zemljin ekosustav. Ukratko, danas živimo u svijetu opterećenom demografskim i migrantskim krizama, ekološkim katastrofama i političkim nestabilnostima, te istovremeno zahtjevima za tehnološkim napretkom i ekonomskim rastom. Najpopularnije rješenje je očito ono koje bi moglo spojiti sve navedeno na opće zadovoljstvo – tehnološki napredak iskoristiti za rješavanje globalnih kriza što će posljedično odvesti do ekonomskog rasta. Upravo je to i postala populistička strategija tehnosolucionista artikulirana u konceptu “zelenog rasta” i “zelenog kapitalizma” koji s nekritičkim entuzijazmom prihvaćaju tehnologiju kao odgovor na sva pitanja. Kada je Cedric Price napisao: ”Tehnologija je odgovor, a što je pitanje”, cinično je zahvatio karakter suvremenog stava spram tehnologije, onog gdje tehnologija postaje izvor i alat rješavanja svih problema — gdje tehnologiju spremno koristimo ili da spasimo svijet od ekološke kataklizme ili da ne razmišljamo o njoj.

 

“O hiperestetizaciji dizajna zapravo možemo govoriti i kao o manifestaciji onoga što Yves Michaud naziva “svijetom posvemašnjeg trijumfa estetike gdje ljepota ulazi u sve vidljive i nevidljive pore života” koje su nedvojbeno izraz digitalnog društva”

 

Upravo te stavove možemo prepoznati u formiranju dva oprečna smjera, odnosno fenomena u dizajnu. S jedne strane onom koji se bazira na hiperestetizaciji kao izvoru i svrsi, a s druge strane obnovljenom pokretu društvenog dizajna, onom koji načela ekologije i ravnopravnog demokratičnog društva stavlja kao fundamentalne vrijednosti koje trebaju pokretati suvremenu dizajnersku praksu. O hiperestetizaciji dizajna zapravo možemo govoriti i kao o manifestaciji onoga što Yves Michaud naziva “svijetom posvemašnjeg trijumfa estetike gdje ljepota ulazi u sve vidljive i nevidljive pore života” koje su nedvojbeno izraz digitalnog društva. Osim što su omogućile snažnije i frekventnije umrežavanje te dohvaćanje novih publika i tržišta za dizajnere, društvene su mreže istovremeno nametnule i nova pravila komuniciranja, kao i estetske trendove koji su uskoro počeli upravljati ne samo načinima na koje prezentiramo dizajn, već i načinima na koje ga promišljamo i oblikujemo. Prezentacija kao cilj, svrha i izvor počela je parazitirati gotovo sve domene dizajna, pa čak i one koje djeluju na frontama društvenih i ekoloških inicijativa, a koje su se već mnogo puta našle na meti kritika jer nerijetko zapadaju u površnost estetskog etera i populizam. Papanekove ideje tada postaju pomodne floskule kojima se nastoji kreirati dodatna vrijednost kvazietičkih proizvoda, ne uviđajući kratkovidnost i diskrepanciju između rješenja koje propagiraju i složenosti problema na koje nastoje djelovati. To najbolje vidimo u poplavi društveno-ekološki osjetljivih projekata koji putem pokušaja neutraliziranja posljedica kriza, kao što je primjerice zbrinjavanje migranata ili recikliranje, vrlo često banaliziraju probleme i maskiraju uzroke krize.

 

“Zanima nas dizajn koji se ne svodi na korisničke apstrahirane skupine ljudi, već onaj koji radi za stvarne ljude – dizajn koji značajno doprinosi autentičnim potrebama ljudi, koji promišlja i oblikuje održivi životni ciklus proizvoda, te prepoznaje i uzima u obzir sve one na koje će posredno ili neposredno utjecati”

 

Upravo zato pitanje etike dobiva na dvostrukoj važnosti – ne samo zato da legitimiramo i ustalimo etička pitanja u svakodnevnom dizajnerskom diskursu, odnosno mapiramo područja etičkog djelovanja u dizajnu, već i da propitujemo propitujemo etičnost “etičnog” dizajna kako bismo formulirali transparentnije i konkretnije smjernice za dizajn koji će raditi za ravnopravnije društvene uvjete i održiva rješenja. Odnosno, zanima nas dizajn koji se ne svodi na korisničke apstrahirane skupine ljudi, već onaj koji radi za stvarne ljude – dizajn koji značajno doprinosi autentičnim potrebama ljudi, koji promišlja i oblikuje održivi životni ciklus proizvoda, te prepoznaje i uzima u obzir sve one na koje će posredno ili neposredno utjecati. Onaj koji intervenira u ekološkim i društvenim pitanjima bez valorizacije estetike preko obveze

Ovako bismo razložili tematski okvir festivala koji će u kontekstu istoimene izložbe “Za korisnike / za ljude — etički pogledi na dizajn” predstaviti radove i projekte iz raznih grana dizajna i kategorija projekata – od metodologija, koncepata, inicijativa do proizvoda. Prikazat ćemo razne načine i opsege u kojima se načela etike pojavljuju u dizajnu, bilo kao alat, metoda ili izvor djelovanja. Predstavljene radove pritom ne promatramo isključivo kao primjere dobre prakse, već i kao studije slučaja koje će nam služiti kao polazišne točke za poticanje rasprava – putem kojih ćemo raslojavanjem i analizom produbiti shvaćanja pojedinih praksi, ali i potencijalno mapirati njihove nove mogućnosti, kao i one slabe točke. Radove ćemo pritom prikazati kao mreže, odnosno sustave koji ili opisuju procese i politike upisane u proizvode ili kontekste unutar kojih djeluju. Uvjereni smo da je najbolji način etičke evaluacije onaj koji analizira dizajn kroz njegovu kontekstualizaciju, odnosno onaj koji dizajn razlaže kao sustav i istovremeno ga smješta u širi društveni kontekst.

 

Fairphone 2 (Custom)

 

Ideja etike, kao i primjena etičkih načela, u najvećem je raskoraku s komercijalnim sektorom, uz ispriku kako si “ne mogu priuštiti etiku” da bi bili tržišno konkurentni. Ipak postoje iznimni slučajevi koji nam pokazuju upravo suprotno, a na etičkim principima razvijaju cijeli sustav razvoja i korištenja proizvoda. Najpoznatiji takav primjer jest pametni modularni telefon Fairphone 2 koji je baziran na reartikulaciji i reorganizaciji cijelog produkcijskog sustava koji stoji iza jednog takvog proizvoda – od lanca opskrbe, produkcijskog procesa, uvjeta rada do promocije i distribucije. Ukratko, Fairphone 2 ideja je o pametnom telefonu u čijem se procesu proizvodnje ne koriste konfliktni minerali, koji se lako popravlja i nadograđuje, ima dulji vijek trajanja od običnog telefona i može se reciklirati. Osim toga, u svim segmentima proizvodnje i lanca nabave minimizira štetan utjecaj na okoliš te promovira dobre i pravedne uvjete rada radnicima uključenima u njegov razvoj i proizvodnju. Fairphone 2 proizvodi društvena kompanija Fairphone koju je osnovao Bas van Abel u siječnju 2013. Nastala je na temeljima uspješne i ambiciozne društvene inicijative pokrenute 2010. na Institutu Waag Society (Nizozemska) s kojom se nastojala potaknuti svijest o korištenju konfliktnih minerala u potrošačkoj elektronici. Radi se o projektu koji iz rakursa dizajna ne promatramo i svodimo na sam objekt telefona i njegove formalne karakteristike, već ga sagledavamo u odnosu na dizajn cijelog sustava nastanka, korištenja i vrijednosti koje sadrži. Tako se dizajn odmiče od jednodimenzionalnog posredovanja dizajna i korisnika, već aktivno promišlja cijeli ekosustav nastanka jednog proizvoda, nastojeći oformiti održive, društveno odgovorne i etički prihvatljive procese njegovog nastanka. Fairphone 2 možda nije u potpunosti materijalizirao sve zadane ciljeve, s obzirom na to da se ne može u potpunosti reciklirati te svi njegovi elektronički moduli i dalje nisu izgrađeni od nekonfliktnih sirovina. U ovom konkretnom slučaju, to nije samo mana, već istovremeno i svojevrsni prop, odnosno informacija koju Fairphone jasno naglašava kako bi promovirao transparentnost proizvoda i poslovnih praksi.

 

Formafantasma. Spazio Krizia. Salone del Mobile 2017. Foto ©Masiar Pasquali

Formafantasma. Spazio Krizia. Salone del Mobile 2017. Foto ©Masiar Pasquali

 

Koncept recikliranja kao metode, ali i estetskog načela, istražuju autori Andrea Trimarchi i Simone Farresi (Formafantasma) u projektu Ore streams, u sklopu kojeg provode dvogodišnje istraživanje elektroničkog otpada te sagledavaju potencijale reciklažnih metoda koje rezultiraju serijom uredskog namještaj. Autori otvaraju, dekonstruiraju i demontiraju odbačene elektroničke predmete kako bi u njihovim materijalima i formama pronašli potencijale za izgradnju novih.Tom prilikom, razne djelove potrošačke elektronike vraćaju u uredske prostore u novim namjenama i funkcijama kao sastavne elemente i materijale uredskih radnih stolova, prostornih pregrada i sl. Ipak, njihova karakteristična materijalnost nije suptilno skrivena u konstrukciji, ona je izložena i naglašena kao detalj i dekoracija. Ova estetizirana i futuristična ideja uredskog namještaja postaje oda materijalnoj reinkarnaciji, pozivajući nas da mislimo o životu nakon života proizvoda.

 

 

MrežaHrane_2

 

Primarno kao sustav nastao je i konceptualni projekt koji, u sklopu istoimene radionice čiji su voditelji bili Leo Kirinčić i Marko-Luka Zubčić — Mreža hrane (polaznici radionice: Mirna Gurdon, Lea Jurin, Leo Kirinčić, Dorian Knežević, Ida Križaj Leko, Antonio Matijaš, Daria Morosin, Luka Rodela i Katarina Šimić) — ilustrira tri spekulativna, sistemski formulirana scenarija rješavanja rasta otpada proizvedene hrane. Tri modela opisuju kako se može pristupiti smanjivanju otpada hrane reguliranjem transporta, oblikovanjem novih infrastruktura koje ujedno postaju osnova novog urbanizma, kao i kreiranja novih formata korištenja hrane u ekstremnim uvjetima katastrofe.

Mreža hrane zapravo je bazirana na ideji modela globalne primjene čija održivost počiva na integraciji u lokalni kontekst, što je i jedna od smjernica pokreta smanjivanja rasta. Radi se o ekonomskom, političkom i društvenom pokretu čija strategija najuvjerljivije projicira pozitivne ekološke trendove, a bazira se na smanjivanju proizvodnje koja koristi neobnovljive izvore energije, lokalizaciji kooperativnih proizvodnih metoda i ekonomije, povezivanju proizvođača, tehnologija i korisnika u neke od oblika partnerstva kako bi se uključili u globalni kolaborativni razvoj, te lokaliziranu primjenu novih proizvodnih tehnologija.

 

Andrea de Chirico (Custom)

 

Na te se smjernice nadovezuju radovi Superlocal i Nanoturizam koji strategije lokalizirane proizvodnje prepoznaju kao alat osnaživanja zajednice, oslobađanja edukativnog potencijala i osnovu kreiranja lokalnog identiteta. Superlocal – 0 Miles Production rad je autora Andree de Chirica koji je razvio sustav proizvodnje svakodnevnih predmeta koji je baziran na specifičnostima lokalnog konteksta, odnosno gradova. Potičući uključivanje građana u proces izrade svakodnevnih predmeta (poput zvučnika, sušila za kosu, svjetiljke) koristeći lokalne resurse i materijale, promovira se ideja grada kao mjesta lokalizirane proizvodnje i izmjene znanja. Strategija lokalizacije osnova je i projekta Nanoturizam koji je nastao u sklopu bijenalne izložbe Muzeja za umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, a koju su mentorirali Tina Gregorič i Aljoša Dekleva. Nanoturizam istovremeno nastoji formulirali kritiku i inicijativu, odnosno kritiku tradicionalnog turizma i njegove negativne ekološke, društvene i ekonomske aspekte formulirajući participatornu, lokalno usmjerenu, alternativnu inicijativu. Naziv projekta Nanoturizam je novoskovani pojam, bez fiksnog značenja, te služi kao svojevrsno semantičko “igralište” gdje upravo širina raznih tumačenja i shvaćanja tog pojma postaje ishodišna točka u kreiranju alternativnih ideja turizma.

 

nanotourism 2 (Custom)

 

U projektu Nanoturizam sudjelovalo je niz autora i autorskih timova koji su razvili sedam projekata, među ostalima i projekt Old School Ilica kolektiva Oaza koji se bazira na revitalizaciji lokalne obrtničke proizvodnje putem strategije kolaboracije i edukativne razmjene znanja i vještina između obrtnika i stanovnika grada. Takva aktivna participacija kroz povezivanje građana, dizajnera i obrtnika potencijalno bi mogla ishoditi brojne pozitivne promjene, točnije nove proizvode i usluge, te jačanje lokalne ekonomije u procesu kreiranja identiteta ulice.

 

open structures (Custom)

 

Ideju otvorenosti, kolaboracije i povezivanja ideja možemo pronaći i u dizajnu projekta Open Structures koji je pokrenuo nizozemski autor Thomas Lomme. Jednako kao i prethodni autori, Thomas Lomme ne dizajnira krajnji produkt već sustav, odnosno grid koji je zamišljen kao svojevrsni inženjersko-dizajnerski univerzalni otvoreni jezik čije korištenje neutralizira tehničke nekompatibilnost između višenamjenskih gradivnih elemenata za gradnju produkata. Dizajniranjem grida, autor istražuje mogućnosti modela modularne konstrukcije u kojem “svi dizajniraju za sve”. To je trajan eksperiment koji za cilj ima otkriti što se dogodi kada ljudi dizajniraju predmete prema zajedničkom otvorenom modularnom gridu koji potiče razmjenu dijelova, komponenti, iskustava i ideja te stremi zajedničkoj gradnji.

 

kit_6463_collection_500x333

 

Na temelju slične inicijative koja za zadatak ima neutraliziranje nekompatibilnosti nastao je projekt, odnosno proizvod, Free Universal Construction Kit (F.A.T. Lab, Sy-Lab). I dok su prethodni radovi bili dio inicijativa kod kojih krajnjih ishod dizajna nije proizvod — predmet ili usluga — već sustav i procesi, pa ih samim time možemo čitati kao svojevrsni metadizajn. Free Universal Construction Kit čini open source sustav nacrta koji omogućuju interoperabilnost između 10 različitih tipova komercijalnih dječjih igračaka za slaganje. Kit se sastoji od 80 različitih spojnica koji omogućuju povezivanje različitih igraćih modula koji se inače nisu mogli međusobno povezivati. Takvim hakiranjem zatvorenih dječjih sustava za igranje, djeci se proširuju mogućnosti osmišljavanja i kreiranja ishoda.

 

 

kit_6469_universal_500x333

 

Ideja emancipacije korisnika prepuštanjem kontrole nad podacima koji se generiraju na društvenim mrežama osnova je projekta Diaspora – alternative postojećim korporativnim društvenim mrežama. Diaspora je neprofitna društvena mreža u korisničkom vlasništvu koja je bazirana na besplatnom otvorenom softveru. Godine 2010. na New York University’s Courant Institute of Mathematical Sciences osnovali su je studenti Ily Zhitomirskiy, Dan Grippi, Max Salzberg i Raphael Sofaer. Budući da nema centralni server u korporativnom vlasništvu, odnosno funkcionira putem povezivanja niza translociranih / razmještenih servera, smanjene su mogućnosti kolektivnog curenja podataka, hakiranja korisničke baze, usporavanja podatkovnog prometa i neautoriziranog praćenja ponašanja. S druge strane, Diaspora omogućuje korisniku da samostalno administrira dijeljenje privatnih podataka bez unaprijed definiranih uvjeta o privatnosti na štetu korisnika.

 

diaspora (Custom)

 

U sklopu izložbe uključili smo i radove putem kojih predstavljamo kapacitete dizajna kao disidentske i kritičke prakse kojima je cilj i uloga razotkrivanje, odnosno podcrtavanje ili satiričko komentiranje društvenih, tehnoloških i/ili političkih fenomena. Radi se o projektu Ethical Things (Automato) koji se bavi pitanjem morala pametnih objekata, zatim Archives+Absences (Josh Begley, Mehan Jayasuriya, James Borda) i Kickstriker (Josha Begley) koji otvaraju pitanja građanskih prava i propagande te Optimizacija mreže (Silvio Lorusso, Sebastian Schmieg) koja se bavi pitanjem privatnosti.

 

 

side

 

Ethical Things je ventilator u sklopu kojega kolektiv Automato razvija sustav moralnog odlučivanja koji će upravljati njegovim ponašanjem s obzirom na razne situacije. Umjesto da odluku o ponašanju ventilatora prepusti algoritmima, njegovo je sučelje dizajnirano tako da korisnik na temelju kriterija kao što su spol, rod, vjeroispovijest i obrazovanje, koristeći platformu Mechanical Turk, odabire osobu koja zadovoljava upisane kriterije, a koja će donositi odluke o ponašanju ventilatora s obzirom na okolnosti raznih situacija. Ethical Things je zapravo i diskurzivni objekt koji putem interakcije nastoji potaknuti širu raspravu o etičnosti prepuštanja moralne prosudbe stroju. Osim toga, propituje kako dizajn može služiti razotkrivanju inherentne ideološke iskonstruiranosti tehnologija. Prikrivanje tehnoloških procesa, onih koji se na različite načine koriste u svrhu manipuliranja čovjekovog ponašanja, predmet je i rada Optimizacija mreže. Autori reproduciraju tri knjige za samopomoć, a umjesto cjelovitog sadržaja knjiga prikazani su samo oni ulomci koje su čitatelji najviše podcrtavali čitajući sadržaj na svom digitalnom čitaču Kindle. Tako autori nepretenciozno, ali vrlo britko, materijaliziraju pitanje privatnosti i korporativne prakse praćenja korisničkog ponašanja.

 

archive+absences (Custom)

 

Jednako tako, američki autor dizajna interakcija, Josh Begley koristi kritički dizajn kao formu osvještavanja problema policijskog nasilja, odnosno sve većeg broja civilnih žrtava od strane policijskih službenika u SAD-u, putem dizajna aplikacije Archives+Absences koja korisniku u realnom vremenu šalje imena osoba stradalih od strane policije putem algoritamskog sustava koji prati objave novinskih portala. Kickstriker (Josh Begley, Mehan Jayasuriya i James Borda), s druge strane, je internetska stranica maskirana u vojnu verziju Kickstartera – platforme za financiranje projekata – kako bi problematizirala, ali i spekulirala o nedalekoj budućnosti financiranja ratovanja, odnosno korištenja crowdsourcinga za upravljanje globalnim konfliktima. Projekt je svojevrsna crna satira potaknuta kontroverznom kampanjom Kony 2012 koja je u maniri društvenog kvazimesijanizma nastojala mobilizirati vojnu intervenciju na temelju površnog, jednodimenzionalnog shvaćanja uzroka političke nestabilnosti u afričkim zemljama.

 

ethics_for_designers2 (Custom)

 

Osim projekata koji na razne načine koriste i integriraju etičke principe, tu je i projekt koji razvija načine na koje možemo etično dizajnirati. Riječ je o projektu Etika za dizajnere, nizozemske autorice Jet Gispen, koji se bazira na praktično utemeljenoj metodologiji, materijaliziranoj kao toolkit. On se sastoji se od niza pitanja i smjernica koji potpomažu integraciji etike u različitim aspektima procesa dizajna – od dekonstrukcije prethodnog rada do konceptualizacije novog rada i komunikacije s klijentima, a dizajneri pritom razvijaju etičke vještine koje autorica prepoznaje i artikulira kao moralnu osjetljivost, moralnu kreativnost i moralno zagovaranje. Ono što je možda najvažnije istaknuti jest da toolkit ne potiče samo dizajnere da promišljaju svrhu i pravu vrijednosti proizvoda koje razvijaju, već i kolaborativne procese unutar timova da izmjenjuju moralne vrijednosti koje smatraju ključnima za projekt, kao i načine na koje se oni materijaliziraju. Budući da etičke vrijednosti nisu datost, moraju biti iskonstruirane i ispregovarane zajedničkim naporima kako bi se kolektivni interesi reflektirali u politikama i procesima odlučivanja, ali i u praksama dizajniranja – praksama koje su neosporno političke i subjektivne u karakteru, prožete osobnim stavovima i vrijednostima te granicama uključenih znanja, kao i sukobljenih interesa.

 

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji “Plan D: Za korisnike / za ljude” kao predgovor središnje tematske izložbe festivala, izd. HDD 2018.