U sklopu zatvaranja promoviran je i katalog 52. zagrebačkog salona – primijenjene umjetnosti i dizajn: (Ne)primjenjivost primijenjenih umjetnosti čije grafičko oblikovanje na čak 312 stranica potpisuje Mario Aničić. Zatvaranje Salona obilježila je i proslava 35. godišnjice rada Dženise Pecotić, uz nastup mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović s klavirskom pratnjom Đorđa Stanettija. Uz mnoštvo uzvanika, predstavnika Grada Zagreba i Ministarstva kulture, umjetnika i sudionika 52. zagrebačkog salona u svečarskom je raspoloženju zatvorena ova velika nacionalna likovna manifestacija.

Katalog 52. zagrebačkog salona / dizajn: Mario Aničić

Veliku nagradu 52. zagrebačkog salona Ocjenjivački sud je dodijelio Damiru Gamulinu i Antunu Sevšeku za dizajn vizualnog identiteta, signalistike, namještaja i postava memorijalne zbirke Lipa pamti. Ocjenjivački sud u sastavu: Ivana Bakal, Nikola Albaneže, Dragan Damjanović, Višnja Slavica Gabout, Petra Krpan i Guido Quien; nagradu je obrazložio ovim riječima:

“Od temeljne ideje kojom se komemorira tragičan događaj iz travnja 1944. do razrade i izvedbe koja obuhvaća sve pojedinosti unutar složenoga muzeološkoga projekta, Memorijalni centar Lipa pamti primjer je ozbiljnoga pristupa teškome sadržaju te promišljenosti uočljive na svim razinama: informativnoj, didaktičkoj, evokativnoj. Ono što se provlači kao zajednička nit kroz čitav centar autori su definirali kao „ukidanje distinkcije između prostornog rješenja, muzejsko-prezentacijskog mobilijara, završne artikulacije muzeološkog sadržaja i organizacije izložaka“. Drugim riječima, elementi arhitekture tretirani su kao neodvojivi dio postava, i obratno, dijelovi postava postali su činitelji prostornoga oblikovanja. Posjetitelji se susreću s izlošcima, ali i s uporabom suvremene tehnologije što zajedno s uređenjem zgrade stvara ambijentalni ugođaj naglašen i zvučnom kulisom. Projekt Lipa pamti izvrstan je pokazatelj kvalitetnoga integriranja dizajna i tehnologije u zadani, ali i preoblikovani arhitektonski okvir s iznimno dojmljivim rezultatom.”

Damir Gamulin, Antun Sevšek – Lipa pamti

Isti projekt nagradio je i nezavisni ocjenjivački sud Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA. U njihovom obrazloženju, koje potpisuju Marko Golub, Maroje Mrduljaš i Ante Tonči Vladislavić, navedeno je sljedeće:

“Rijetko imamo priliku vidjeti projekt koji je toliko kompleksan i slojevit – kako u svojoj temi, tako i u realizaciji – a da je u isto vrijeme efektan, komunikativan i jasan u onome što nam želi predočiti. Polazi od lokalne povijesti i vezan je s lokalnim kontekstom, ali transcendira ga i komunicira univerzalnu etičku, civilizacijsku, antifašističku poruku. U njegovom je središtu tragedija i trauma, diskontinuitet, smrt i uništenje, ali njegov iskaz usmjeren je na kontinuitet, obnovljivost i neuništivost života. Njegova svrha je memorijalna, ali projekt inteligentno izbjegava klišeje i doktrine komemorativne prakse, otima sjećanje imperativu monumentalnosti i vraća ga na ljudsku razinu. Njegov je sadržaj didaktičan, ali ne prenosi se samo informacijama nego vizualnošću, atmosferom, kreiranjem jedinstvenog doživljaja čija je recepcija inkluzivna i univerzalna. Konačno, projekt uspješno integrira arhitekturu, dizajn opreme interijera i elemenata postava, grafičke elemente i tehnološku inventivnost na način koji ne djeluje dogmatski i kruto, nego humano, pristupačno i vitalno. Projekt jasno reaktualizira povijesne istine i pouke, što ga čini neizmjerno važnim unutar konteksta revizija i falsifikacija povijesti, ne samo u Hrvatskoj i regiji, nego i globalno.”

Damir Gamulin, Antun Sevšek – Lipa pamti

Osim toga, dodijeljene su i tri jednakovrijedne nagrade 52. zagrebačkog salona. Jedna od njih dodjeljena je Studiju Kuna Zlatica, odnosno Ani Kunej i Zlatki Salopek te Almi Šavar za rad Otočka. “Ana Kunej i Zlatka Salopek, već dobro poznati duo koji čini Studio za oblikovanje Kuna Zlatica, zajedno s koautoricom Almom Šavar, potpisuju grafički dizajn i prijelom časopisa Otočka, časopisa za „kritičko promišljanje života na otoku iz naglašeno feminističke perspektive“. Netom je izašao prvi broj novopokrenutog časopisa i već je zbog svoga – upravo navedenoga – cilja koji dohvaća primjerenim sadržajem, ali – u ovom slučaju – i svoga izgleda privukao, očito zasluženu, pozornost” – navedeno je u obrazloženju.

Otočka – Kuna Zlatica

Druga od tri jednakovrijedne nagrade 52. zagrebačkog salona uručena je Anselmu Tumpiću za rad Glačalo vs. crni kvadrat iz serije Upute za uporabu.
“Anselmo Tumpić u svome je radu duhovito i nadasve ironično prokomentirao nasljeđe povijesne avangarde, odnosno jedan od mogućih odnosa prema njoj, ujedno propitujući granice između statusa umjetničkog djela i neumjetničkih predmeta te nadasve onaj trenutak preobrazbe jednoga u drugo kada se slika transformira posredstvom dostupne tehnologije, kao da je riječ o kakvim agregatnim stanjima koja se proizvoljno mijenjaju; naime, iza misterioznosti i serioznosti crne površine s neizbježnom asocijacijom na.Kazimira Maljeviča čarobno se pojavljuje spektar boja.” (iz obrazloženja Ocjenjivačkog suda).

Anselmo Tupić – Glačalo vs. crni kvadrat iz serije Upute za uporabu

Još jednu od tri jednakovrijedne nagrade 52. zagrebačkog salona dodijeljena je Ani Vivoda za umjetničku knjigu Komadići jutra. “Ana Vivoda izradila je poetičnu, veoma tankoćutnu umjetničku knjigu (art book) Komadići jutra, zaokruženu u motivskom i tematskom smislu, u kojoj možemo pratiti kako autorica, tvoreći svojevrsne intimne fotografske dnevnike, bilježi svoje prostorno i društveno okruženje te odabrane kadrove pretvara u vlastite interpretacije da bi sve zajedno arhivirala u novu, produhovljenu, izrazito estetiziranu cjelinu.” (iz obrazloženja Ocjenjivačkog suda).

Ana Vivoda – Komadići Jutra

Konačno, dodijeljena je i Nagrada za mlade autore, za autore do 35 godina starosti, i to Ivani Mrčela za rad Does it look good on me? “Ivana Mrčela je radom Does it look good on me? – raspoređujući u prostoru nacrtane komade odjeće – ostvarila mizanscenu, svojevrsno kazalište predmeta koje iščekuje svoje posjetitelje koji će ulaziti u instalaciju i naći se u nekom obliku interakcije s radom. Nedvojbeni ludički karakter autoričina rada nipošto se ne iscrpljuje tom prvom i neposrednom reakcijom, nego nas navodi na promišljanje o našem odnosu prema odjeći, napose onoj koja još nije izrađena, a u ovom slučaju – kako i sama autorica navodi – „poprima performativni potencijal“. (iz obrazloženja Ocjenjivačkog suda).

Ivana Mrčela – Does it look good on me?