Fotografija na naslovnici: Lissete Norrby

Tomislav Mostečak rođen je 1983. u Varaždinu. Trenutno živi i radi u Parizu. Diplomirao je na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu (smjer Modni dizajn). Po završetku poslijediplomskog studija na Odsjeku za mušku modu Royal College of Art u Londonu 2010. godine, časopis Vogue ga je uvrstio u godišnju izložbu Vogue Talent u Milanu. Njegova diplomska kolekcija bila je dostupna u dućanima poput MACHINE-A u Londonu i Lane Crawford u Pekingu i Hong Kongu. 2011. godine odlazi u Milano gdje radi kao asistent Umitu Benanu te radi za brend Trussardi u kojem je Umit tada bio kreativni direktor. 2013. godine seli se u Pariz na poziciju senior dizajnera za mušku modu u modnoj kući Kenzo, gdje radi i danas.

Na domaćoj si sceni, prije odlaska u London, pažnju privukao projektom One is many. Projekt je nagrađen na Izložbi hrvatskog dizajna 040506. Kako danas vidiš taj rani rad i za njega karakterističan pristup oblikovanju odjevnih predmeta?

Riječ je o projektu nastalom u suradnji s produkt dizajnericama Robertom Bratović i Ninom Bačun. One is many je multifunkcionalan odjevni predmet na principu modula. Sistemom zatvarača moduli se mogu presložiti, a time se mijenja i namjena odjevnog predmeta. Kao dizajner muške mode, u kojoj je odjevni predmet često lišen dekoracije, odjevne predmete promišljam prvenstveno kroz prizmu njihove funkcionalnosti.

One Is Many, suautorstvo s Robertom Bratović i Ninom Bačun, 2006.

Na koji je način postdiplomski studij na Royal College of Art u Londonu usmjerio tvoj rad na polju modnog dizajna?

U London sam došao s vrlo malo krojačkih i tehničkih vještina, u klasu u kojoj su ostali studenti već realizirali nekoliko kolekcija i imali tehničko iskustvo. Upravo je ta tehnička inferiornost formirala moju estetiku. Tijekom studija proučavao sam „uradi sam“ (DIY – Do It Yourself) tehnike karakteristične za određene supkulture. Primjerice, modsi su sami dorađivali svoju „jeftinu“ garderobu koristeći svjetlucave materijale kao što je mohair od kojeg izrađuju tonic suit, ili su ručno našivali dodatne džepove kako bi odjeća izgledala glamuroznije. Moja diplomska kolekcija temeljila se na tehnikama poput makramea i ručnog oslikavanja kože na ikoničkim odjevnim predmetima kao što je kožna jakna Levi’ s ili traperice Levi’s 501. Riječ je o odjevnim predmetima koji su se nekad uvozili u istočnu Europu iz susjednih zemalja. Kopije tih odjevnih predmeta koje su kod nas bile dostupne bile su baza za stvaranje kolekcije. Krajnji rezultat rada na kolekciji se referirao na proces ručne izrade unikatnih haute couture odjevnih predmeta. Uz to, tijekom studija imao sam priliku pohađati školu krojenja u modnoj kući Brioni. Ta je kuća poznata po odijelima šivanim po mjeri i u izravnom dijalogu s klijentom, a najveći dio procesa izrade odijela je ručni. Upravo su ta dva pristupa najviše utjecala na moj rad. Taj bricolage pristup još je uvijek prisutan u mojem radu. Osim što sam u Londonu usavršio tehničke vještine radeći na projektima za modne brendove, dobio sam i znanje potrebno za daljnje profesionalno djelovanje. Škola je poznata po odličnoj povezanosti s industrijom, i u tom smislu mi je pomogla da odmah nakon diplome započnem raditi u globalnoj modnoj industriji.

Diplomska kolekcija Jesen-zima 2010, Royal College of Art

Možeš li se osvrnuti na vlastiti angažman i doprinos modnoj kući Kenzo gdje radiš posljednjih pet godina?

U modnoj kući Kenzo radim kao senior dizajner za mušku modu. U suradnji s kreativnim direktorima radim na direkciji sezone, što obuhvaća razradu početnih ideja, istraživanja, odabir materijala, razradu sezonske palete boja, siluete, fitting i mood kolekcije koji se kasnije aplicira na dizajn modne revije i druge komercijalne aspekte brenda.

Kolekcija Proljeće-ljeto 2018, Kenzo

Koji pristup zauzimaš u izgradnji maskulinog identiteta u muškoj modi danas?

U suradnji s kreativnim direktorima, svaku kolekciju započinjem izgradnjom karaktera, tzv. inspiracije za kolekciju, promišljajući na taj način interese, aktivnosti i odjevne funkcije tog karaktera. Kako je kuća za koju radim postavila karakter klijenta još u sedamdesetima kada je sama kuća nastala, pokušavam smjestiti taj karakter u kontekst novih društvenopolitičkih i kulturnih realnosti. Izgradnju maskulinog identiteta temeljim na metodi aproprijacije vizualnih elemenata odjevnih predmeta koji obilježavaju pojedine stilske ikone. Tehnikama parodije, pastiša, alegorije ili bricolagea u modi narativiziram različite načine izvođenja muškog identiteta. Nedavno sam za Kenzo radio na odijelu za koncertnu turneju Davida Byrnea. Riječ je o hibridu odijela iz Kenzove sezone Proljeće-ljeto 2018. i interpretacije odijela viđenog na fotografijama koje nam je ustupio Ryuichi Sakamoto. U tom slučaju, zanimalo me je stilsko i karakterno preklapanje dvojice različitih, a opet bliskih stilskih i glazbenih ikona osamdesetih.

David Byrne u Kenzovom odijelu na koncertu u Zagrebu 2018. Fotografija: Goran Polak

S obzirom na tvoju dvostruku edukaciju na polju vizualnih umjetnosti i modnog dizajna, i u vlastitoj praksi često povezuješ umjetnost i modu. Možeš li pojasniti proces ispreplitanja i kako se on manifestira u konkretnim suradnjama i projektima?

Moj interes za mušku modu formiran je na fascinaciji uniformom i njenim funkcijama. Moji su se raniji radovi, fokusirajući se na stav i gestu modela, često bavili paradoksom uniforme koja s jedne strane korisniku daje moć i zaštitu, dok s druge strane sugerira ranjivost i lišena je individualnosti jer je znak pripadnosti određenoj grupi ili instituciji. Vodim se svojevrsnim portretnim pristupom, naročito u prvom stadiju dizajniranja kolekcije, kada promišljam osnovnu inspiraciju kolekcije. Pritom se naročito oslanjam na proces reaproprijacije odjevnog predmeta kao nositelja povijesnog značenja. Promišljam, primjerice, stereotipnu reprezentaciju muškarca u odijelu, motorističkoj ili avijatičarskoj jakni, ili vojničkom odijelu, u kontekstu njihovih različitih prenamjena kod pripadnika subkultura ili fetiš grupa. Ispreplitanja umjetnosti i mode danas se uglavnom događaju u suradnjama s drugim vizualnim umjetnicima. Kolekcija jesen-zima 2017. nastala je u suradnji s umjetnicom Majom Čule. Kolekcija je doticala, između ostalog, i temu globalnog zatopljenja. Majin rad često tematizira tehnologiju i opsesivne potrošačke fenomene našeg vremena. Njen rad na kolekciji manifestirao se u aplikacijama printeva i grafika. Zanimljivo je da je kao reakciju na tu kolekciju Eduardo Williams napravio kratki film. On se također bavi utjecajem tehnologije na čovjeka kroz prizmu globalizacije, a njegovi su protagonisti simultano smješteni na raznolikim geografskim pozicijama. Ispreplitanje umjetnosti i dizajna često se događa upravo u procesu postpodukcije, gotovo kroz filmsku metodu, kao oblik rekontekstualizacije. Na polju mode to je vidljivo kroz casting i styling.

Suradnja s Majom Čule za Kenzo kolekciju Jesen-zima 2017; fotografija: Sonny Vandevelde

Ove godine si dio selekcijske komisije za Izložbu hrvatskog dizajna 1718. Možeš li prokomentirati radove u kategoriji modnog i odjevnog dizajna? Kakav nam pogled na domaću scenu daju prijavljeni radovi?

U studentskoj kategoriji primijetio sam da se diplomske kolekcije često i realiziraju, što sam nekoć smatrao najvećim nedostatkom studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Studenti promišljaju lokalne teme, što je vrlo zanimljivo i egzotično. U profesionalnoj kategoriji mi je drago vidjeti uhodane brendove koji prate modni kalendar i realiziraju sezonske kolekcije dva puta godišnje.

Budući da si imao priliku studirati na Royal College of Art u Londonu, kako usporedno gledaš na edukaciju na polju modnog dizajna u Hrvatskoj?

Smatram da Tekstilno-tehnološki fakultet prima previše studenata s obzirom na trenutnu gospodarsku sliku Hrvatske. Ipak, najveći nedostatak školovanja na TTF-u je nemogućnost realizacije projekata. Sve ostaje na papiru, a zanatski dio dizajna ostaje nepoznanica. Osim na stažiranju, studiji u Londonu se baziraju i na nizu projekata s brendovima, što zapravo simulira profesionalni kontekst koji dizajnera čeka nakon diplome. Tamo su takve suradnje ujedno često i prilike za posao nakon završetka studija.

Luis Padron kao akter u filmu Eduarda Williamsa

Kakav status ima modni dizajn u okviru šire domaće scene dizajna? Dodatno me također zanima kako vidiš poziciju i vidljivost modnog dizajna u okviru djelovanja Hrvatskog dizajnerskog društva?

Modni dizajn još uvijek je na margini domaće scene dizajna. To mogu razumjeti jer u ostalim kategorijama, kao sto su vizualne komunikacije ili dizajn proizvoda, postoje naručitelji. Modna scena u Hrvatskoj se još uvijek svodi na samoinicirane projekte koji funkcioniraju u formi manjeg obrta ili butika koji distribuira vlastite proizvode. Ovdje se osvrćem na nepostojanje distribucije kolekcija od strane multi brand dućana, što je logika modnog sistema na vanjskom tržištu, osobito za manje brendove. Primijetio sam neke brendove koji su se odlučili za online distribuciju, što smatram dobrim pokušajem u plasmanu proizvoda na vanjsko tržište. Primijetio sam također i čestu suradnju modnih dizajnera u okviru drugih kategorija dizajna, gdje modni dizajner pomaže u brendiranju projekta dizajnirajući uniforme. HDD je napravio velik pomak uvrštavanjem modnog dizajna u svoj pregled domaćeg dizajna. Kroz presjek relevantnih radova nastalih u zadnje dvije godine razvija se diskurs i educira publika.

Koje bi modne dizajnere istaknuo kao relevantne aktere na domaćoj modnoj sceni? Možemo li i kako njihov rad sagledati u kontekstu globalnog modnog sustava i trendova koje taj sustav nameće?

Ima ih dosta, ali bih istaknuo Silvija Vujičića, Dioralop i Price on Request. Mislim da su vrlo relevantni u kontekstu globalnog modnog sustava jer sugeriraju jasnu sliku svog klijenta. Sviđa mi se pristup Gale Vrbanić u okviru brenda Price on request. Svoje nove kolekcija razvija reciklirajući stare kolekcije, a to je vrlo relevantna tema s obzirom na česte teze o zasićenom modnom tržištu. Prekomjerna proizvodnja dovodi do toga da se neprodane kolekcije brendova spaljuju radi zaštite intelektualnih prava brenda. I sam naziv brenda demokratično propituje stvarnu vrijednost odjevnog predmeta, što je dobar komentar na trenutnu ekonomsku stvarnost. Silvijev Uskok je jedan od zanimljivijih projekata iz prošle godine. Smatram da je njegova dekonstrukcija lokalnog stereotipa relevantna tema u kontekstu globalnog modnog diskursa. Uz to, sviđa mi se gotovo unikatni izgled Dioralopovih komada.