Iz teksta Ksenije Foretić:
Kako doći do Galerije Bernardo Bernardi – i do izložbe Damira Gamulina? Samo je jedno od pitanja na koja pokušava odgovoriti i sam autor istražujući zgradu, analizirajući logiku prostora zgrade u kojoj izlaže, kojom se bavi. A riječ je o doista promišljenom i dorađenom djelu. Današnje Pučko otvoreno učilište Zagreb otvoreno je 1961. godine kao Radničko narodno sveučilište Moša Pijade. Zgradu potpisuju arhitekti Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, a njihov rukopis prati i Bernardo Bernardi opremanjem intereijera, nenametljivo, prilagođavanjem osnovnim elementima arhitekture, ali unošenjem svog prepoznatljivog stila koji do kraja definira prostor predviđen za edukaciju i promicanje kulture i umjetnosti. Prostorna organizacija i elementi oblikovanja ostavljaju Bernardiju dovoljno elemenata koje može varirati ali i oblikovati na vlastiti način.
Kvaliteta je ubrzo prepoznata, iste godine kada je zgrada otvorena autori dobivaju priznanje struke, Nagradu Grada Zagreba. Ali pred njima je najvažniji test: kako će reagirati korisnici. Namjena zgrade dovodi u prostore velik broj ljudi vođenih različitim interesima, onih koji se tu tek obrazuju do onih koji dolaze s predznanjem, u potrazi za kulturnim sadržajima. Velik protok korisnika u potrazi za mnoštvom sadržaja koje ustanova radničkog sveučilišta nudi stavlja na kušnju koncepciju koju su stvorili autori. Jer, nakon ulaska u veliko predvorje prostori se granaju prema unaprijed predviđenim sadržajima. Čini se, organizacija prostora je takva da korisnici intuitivno pronalaze tražene sadržaje u velikom objektu, u mreži jasno podijeljenih i povezanih prostornih cjelina.
Velikim dijelom zgrada odolijeva testu vremena, zadržava estetsku snagu i kompaktnost. Promjene se ipak događaju unutar zgrade, sukladno potrebama novog vremena, novih korisnika. Dimenzije i opremljenost prostora i danas zadovoljavaju velik dio aktualnih potreba. Kako bi se funkcioniranje prilagodilo nekim novim sadržajima, događaju se intervencije unutar prostora, dolazi do prenamjena, pa i do fizičkih blokada komunikacija. Ipak, cijeli taj proces događa se stihijski, prema trenutnim potrebama pojedinačnih sadržaja, bez cjelovitog promišljanja. Akumulacijom takvih situacija s vremenom se urušava jasan koncept kretanja prostorom i nastaje svojevrstan kaos u priručnim sredstvima signalizacije. Kako tu novu situaciju učiniti preglednom i jasnom kao što je bila u vrijeme kada je nastala i na način na koji su to predvidjeli arhitekti koji su stvarali prvobitni prostorni raster, jasan i pregledan?
Pedeset i pet godina nakon otvorenja zgrade Damir Gamulin problematizira upravo tu situaciju tražeći rješenje intervencijom koja bi poštovala originalnu ideju prostora, učinila ga čitljivim u aktualnom trenutku i ostavila trag u povijesti zgrade – na čvrstim i jasnim temeljima koje su ostavili Nikšić, Kučan i Bernardi. Gamulin pokušava osmisliti nov sustav signalizacije. Istražuje aktualni život zgrade i prati nasumično nastale sustave za snalaženje, a situaciju dokumentira pridruživanjem trenutno postojećih natpisa prostornom rasteru kojeg su stvorili arhitekti. Tako se na originalno pregledan plan prostora nadovezuje zbunjujuća šuma neujednačenih oznaka koje markiraju sadržaje – dijelom naznačenih brojevima, dijelom tekstualnih, bez jasne organizacije i hijerarhije, bez zajedničke likovne koncepcije. Zbunjujuća situacija počinje već na samom ulazu, u velikom predvorju, na mjestu na kojem bi posjetitelji trebali pronaći jasne upute barem za dolazak do većih prostornih cjelina, a nastavlja se izostankom informacija ili stihijskim umnožavanjem istih podataka na vratima pojedinačnih prostornih cjelina.
Analizom zatečenog stanja Gamulin predlaže rješenje kojim korisnicima ponovno približava ovu doista kvalitetnu arhitekturu: uvođenje dviju vrsta signalizacije – funkcionalne i baštinske. Funkcionalna signalizacija brzo i lako dovodi posjetitelja/korisnika do željenog cilja i time mu omogućava neometano konzumiranje sadržaja koji traži, ali i potpuniji doživljaj prostora. Baštinska signalizacija osvještava povijesnu vrijednost pojedinih ambijenata i dijelova prostora, ističe muzejsku vrijednost zgrade, ali bez pretvaranja u muzej, uz zadržavanje funkcionalnosti i vitalnosti, uz zadržavanje korisnika u prostoru, uz zadržavanje ambijenata u funkciji.
Pravilno osmišljenom signalizacijom može se doista mnogo: mogu se ljudima vratiti prostori koji su djelovali izgubljeno, može se ukinuti nelagoda traženja i lutanja, a time posjetiteljima ostaje vrijeme za promatranje detalja, suptilnih poruka koje su u prostoru ostavili arhitekti, dizajneri, svi koji su ga stvarali. Prostori kroz koje prolazimo oblikuju nas, educiraju, mijenjaju nas zauvijek – htjeli mi to ili ne. Signalizaciju koju predlaže Damir Gamulin zato je mnogo više od samog snalaženja u prostoru i mnogo više od oblikovanja table putokaza. Riječ je o sredstvu koje nam pomaže da u kretanju ovom arhitekturom doista uživamo – bez osjećaja nemoći koju izaziva izgubljenost u prostoru.