“Tajna sobe 317 (317)” – Izložba Damira Gamulina Gambe

img_7828-custom

U Galeriji Bernardo Bernardi (Ulica grada Vukovara 68, 1. kat) od 20. prosinca 2016. do 20. siječnja 2017. traje izložba dizajnera vizualnih komunikacija Damira Gamulina Gambe pod nazivom “Tajna sobe 317 (317)”. Suprotno očekivanjima, izložba ne prezentira Gamulinove dosadašnje radove u domeni dizajna i arhitektonskog prostora, već je riječ je riječ o prostorno-specifičnom istraživanju i dizajnerskim intervencijama, odnosno svojevrsnom prijedlogu signalizacije u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu koja afirmira slavno arhitektonsko nasljeđe, ali i komentira njegovo današnje stanje.

Iz teksta Ksenije Foretić:
Kako doći do Galerije Bernardo Bernardi – i do izložbe Damira Gamulina? Samo je jedno od pitanja na koja pokušava odgovoriti i sam autor istražujući zgradu, analizirajući logiku prostora zgrade u kojoj izlaže, kojom se bavi. A riječ je o doista promišljenom i dorađenom djelu.  Današnje Pučko otvoreno učilište Zagreb otvoreno je 1961. godine kao Radničko narodno sveučilište Moša Pijade. Zgradu potpisuju arhitekti Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, a njihov rukopis prati i Bernardo Bernardi opremanjem intereijera, nenametljivo, prilagođavanjem osnovnim elementima arhitekture, ali unošenjem svog prepoznatljivog stila koji do kraja definira prostor predviđen za edukaciju i promicanje kulture i umjetnosti. Prostorna organizacija i elementi oblikovanja ostavljaju Bernardiju dovoljno elemenata koje može varirati ali i oblikovati na vlastiti način.

 

img_7781-custom

Kvaliteta je ubrzo prepoznata, iste godine kada je zgrada otvorena autori dobivaju priznanje struke, Nagradu Grada Zagreba. Ali pred njima je najvažniji test: kako će reagirati korisnici. Namjena zgrade dovodi u prostore velik broj ljudi vođenih različitim interesima, onih koji se tu tek obrazuju do onih koji dolaze s predznanjem, u potrazi za kulturnim sadržajima. Velik protok korisnika u potrazi za mnoštvom sadržaja koje ustanova radničkog sveučilišta nudi stavlja na kušnju koncepciju koju su stvorili autori. Jer, nakon ulaska u veliko predvorje prostori se granaju prema unaprijed predviđenim sadržajima. Čini se, organizacija prostora je takva da korisnici intuitivno pronalaze tražene sadržaje u velikom objektu, u mreži jasno podijeljenih i povezanih prostornih cjelina.

Velikim dijelom zgrada odolijeva testu vremena, zadržava estetsku snagu i kompaktnost. Promjene se ipak događaju unutar zgrade, sukladno potrebama novog vremena, novih korisnika. Dimenzije i opremljenost prostora i danas zadovoljavaju velik dio aktualnih  potreba. Kako bi se funkcioniranje  prilagodilo nekim novim sadržajima, događaju se intervencije unutar prostora, dolazi do prenamjena, pa i do fizičkih blokada komunikacija. Ipak, cijeli taj proces događa se stihijski, prema trenutnim potrebama pojedinačnih sadržaja, bez  cjelovitog promišljanja. Akumulacijom takvih situacija s vremenom se urušava jasan koncept kretanja prostorom i nastaje svojevrstan kaos u priručnim sredstvima signalizacije.  Kako tu  novu situaciju učiniti preglednom i jasnom kao što je bila u vrijeme kada je nastala i na način na koji su to predvidjeli arhitekti koji su stvarali prvobitni prostorni raster, jasan i pregledan?

 

img_7919-custom

Pedeset i pet godina nakon otvorenja zgrade Damir Gamulin problematizira upravo tu situaciju tražeći rješenje intervencijom koja bi poštovala originalnu ideju prostora, učinila ga čitljivim u aktualnom trenutku i ostavila trag u povijesti zgrade –  na čvrstim i jasnim temeljima koje su ostavili Nikšić, Kučan i Bernardi. Gamulin  pokušava osmisliti nov sustav signalizacije.  Istražuje aktualni život zgrade i prati nasumično nastale sustave za snalaženje, a situaciju dokumentira pridruživanjem trenutno postojećih natpisa prostornom rasteru kojeg su stvorili arhitekti. Tako se na originalno pregledan plan prostora nadovezuje zbunjujuća šuma neujednačenih oznaka koje markiraju sadržaje – dijelom naznačenih brojevima, dijelom tekstualnih, bez jasne organizacije i hijerarhije, bez zajedničke likovne koncepcije. Zbunjujuća  situacija počinje već na samom ulazu, u velikom predvorju, na mjestu na kojem bi posjetitelji trebali pronaći jasne upute barem za dolazak do većih prostornih cjelina, a nastavlja se izostankom informacija ili stihijskim umnožavanjem istih podataka na vratima pojedinačnih prostornih cjelina.

Analizom zatečenog stanja Gamulin predlaže rješenje kojim korisnicima ponovno približava ovu doista kvalitetnu arhitekturu: uvođenje dviju vrsta signalizacije – funkcionalne i baštinske. Funkcionalna signalizacija brzo i lako dovodi  posjetitelja/korisnika do željenog  cilja i time mu omogućava neometano konzumiranje sadržaja koji traži, ali i potpuniji doživljaj prostora. Baštinska signalizacija osvještava povijesnu vrijednost pojedinih ambijenata i dijelova prostora, ističe muzejsku vrijednost zgrade, ali bez pretvaranja u muzej, uz zadržavanje funkcionalnosti i vitalnosti, uz zadržavanje korisnika u prostoru, uz zadržavanje ambijenata u funkciji.

Pravilno osmišljenom signalizacijom može se doista mnogo: mogu se ljudima vratiti prostori koji su djelovali izgubljeno, može se ukinuti nelagoda traženja i lutanja, a time posjetiteljima ostaje vrijeme za promatranje detalja, suptilnih poruka koje su u prostoru ostavili arhitekti, dizajneri, svi koji su ga stvarali. Prostori kroz koje prolazimo oblikuju nas, educiraju, mijenjaju nas zauvijek – htjeli mi to ili ne. Signalizaciju koju predlaže Damir Gamulin zato je mnogo više od samog snalaženja u prostoru i mnogo više od oblikovanja table putokaza.  Riječ je o sredstvu koje nam pomaže da u kretanju ovom arhitekturom doista uživamo – bez osjećaja nemoći koju izaziva izgubljenost u prostoru.