Na naslovnici: “Bife Titanik”, foto: Lili Zaneta
Velika glumica Nina Violić, i sama osoba nesputanog talenta, ipak je trebala određenu tehničku i tehnološku pomoć kad je 2002. godine radila monodramu ironično, ali i sasvim suosjećajno, nazvanu Rad Borosane na sebi. Imala je tekst, znala je što i kako glumački, odnosno izvedbeno želi napraviti, ali nije imala ono nešto, kvintesenciju koja bi njezinu monodramu izdvojila iz mnoštva mnogih koji prakticiraju tu samurajsku disciplinu gdje je čovjek, koliko god zastrt iluzijom i vještinom, ipak na koncu sam na pozornici. Pozvala je Klifa u pomoć, on se odazvao i od monodrame napravio glazbeno-glumačku suigru videa, zvuka, senzora i izvođačice. Pomogao je i glumici i publici i samoj Borosani. Nina ga je u jednom razgovoru nazvala “Proka pronalazač”. Za one koji ne znaju, riječ je o tipičnoj figuri dobroćudnog smušenjaka s gomilom ideja i tehničkih rješenja koja nisu uvijek najuspješnija, ali doprinose. Izvorno ime iz diznijevskog univerzuma mu je Gyro Gearloose.

Sliding into the Unknown u MKC-u u Splitu. Fotografija: Darko Škrobonja
U stripovima i animiranim filmovima koji su zasipali podjednako i Klifovu generaciju i brojne prije i nakon nje, podomaćena inačica njegovog imena bila je Proka Pronalazač. Danas ga se vjerojatno rijetko tko sjeća. Kao izbornik nacionalnog festivala drame i dramskog kazališta imao sam više ludu nego hrabru ideju dovesti i Klifov solo performans zanimljivog naslova Sve nekako počinje…. Riječ je o jednostavno strukturiranom “uvodu u Klifa”, izvedbenom predavanju s primjerima. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je autor podlegao potrebi za samohvalom, ali teško da je najmanja od komornih pozornica prilično potrošenog Studentskog centra u Zagrebu, gdje ju je izvorno smjestio, pravo mjesto za nešto takvo. Nešto povoljnije bilo bi smatrati to nekom vrstom poziva na još jednu od radionica koje on rado i nesebično organizira sam ili na poziv drugih, ne samo u Zagrebu i ne samo u Hrvatskoj. Međutim, obje pretpostavke sam rad vrlo brzo demantira.
“Klif najjednostavnijim izvedbenim tehnikama, predavanjem nepretencioznog iskaza, ali i gomilom neizbježnih ali laiku nepoznatih termina, pokazuje kako se manipulacijom osciloskopskog signala, uz nekoliko pametno postavljenih projektora, prostor crne kutija transformira do granice transformacije svijesti.”
Sve nekako počinje… najprije je osobna priča, o traganju i ljubavi, inovativnosti i učenju, elektronici i strasti, strujnom krugu i magičnom učinku njegovih nusprodukata. Klif najjednostavnijim izvedbenim tehnikama, predavanjem nepretencioznog iskaza, ali i gomilom neizbježnih ali laiku nepoznatih termina, pokazuje kako se manipulacijom osciloskopskog signala, uz nekoliko pametno postavljenih projektora, prostor crne kutije transformira do granice transformacije svijesti. Dijagnostičko pomagalo koje definitivno nije bilo mišljeno niti zamišljeno kao umjetnički instrument kroz autorovu osobnu priču od koraka prvog, postaje tako gospodar prostora kroz vizualne i akustične podražaje.

Sliding into the Unknown na Praškom kvadrijenalu, foto: HDD
Ono što počinje iz puke znatiželje i volje za čeprkanjem po žicama i starim, isluženim “strojevima koji daju ping”, iskoristi li se montipajtonovska fraza, pretvara se u impresivnog tehnološkog Levijatana, snažnijeg i od svog pitomog manipulatora. Pored tehnološke strane performansa, koja je sigurno zanimljiva i čiju pozadinu ne treba zanemariti, primarno mi je u Sve nekako počinje… bila zanimljiva dramaturgija. Sasvim pravocrtna, u gradnji korak po korak dosljedna, ona lukom koji je nalik ponekad i previše predvidivim sižejima filmova iz žanra tehno-horora ipak dovodi i do dramske napetosti i svojevrsnog konflikta. Međutim, najvažnije je što dovodi i do onoga što je iznad same fascinacije, a što kazalište čini umjetnošću koja ne može, unatoč zlogukim predviđanjima, pokleknuti upravo pred tehnološkim razvojem i posljedično sve bržim, sustavnijim, sveprožimajućim i sveproždirućim medijima, među kojima se nesumnjivo krije i zametak neke nove umjetnosti ili barem umjetničke discipline.

Izložba “Sliding into Unknown” u MKC-u, Split
foto: Darko Škrobonja
Upravo zato što jest na granici koja bi trebala potvrditi tu tezu, performans se vraća u okrilje ljudskog, pogrešivog ali ne i pogrešnog, subjektivnog i mekanog. Klifova osobnost čini Sve nekako počinje… pričom koja je i ispovijed i drama, koja nosi svoje probleme, kako u fabuli tako i u sižeju, u biti i okviru. Namjerne i slučajne pogreške, ispadanja iz pripovjednog ritma, izlagačka nesustavnost i neumješnost, izvedbena brzopletost, misao koja je brža od prsta i prst koji je brži od misli, čine ovaj naizgled tehnološki performans, samopromotivni gig ili diskontnu ulaznicu na festivale i sajmove u dijapazonu od strogo tehnoloških, preko glazbenih i novomedijskih do, u najstrožem i najkonvencionalnijem smislu kazališnih. Ovo posljednje se ipak, ili samo — još, nije dogodilo. Autorova osobnost njegovo je pogonsko gorivo, a ne osciloskop koji se možda na trenutak i osamostalio, ali samo zato da bi pred ljudskom nesavršenošću priznao i svoju vlastitu. Ipak, nije riječ o predsmrtnom pjevu: umjesto “Daisy, Daisy…” Klifov instrument kao da kaže: “Klif, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.” To prijateljstvo, međutim, traje još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, od prvih ulazaka u svijet alternativne umjetnosti i popularne kulture, koji su tada bili bitno i na drukčiji način premreženiji nego danas.
“Njegova je logika stripovska, leksik animiranofilmski, duhovitost kao kopirana iz programa za djecu a senzibilitet “prljave” avangarde osamdesetih.”
Od fascinacije filmskom trakom i zvukom te rubno pripadajuće perkusije i elektroničkih šumova, do današnje posvećenosti spajanju novog i starog nipošto samo u tehnološkom smislu, Ivan Marušić Klif prešao je put od zainteresiranog adolescenta do umjetnika ovjenčanog prestižnim nagradama i, što je još važnije, ozbiljnog statusa čak i u krugovima koji s njegovim nemaju veze. S komercijalne i egzistencijalne strane, Klif je danas “brend” koji kao takav funkcionira tamo gdje se brendovi plasiraju, prodaju i koriste. Tamo, međutim, cijene rezultat a ne proces, spektakularnost ih zasljepljuje a ne nadahnjuje, dok ih raskoš tretmana fascinira.

Ljubavni slučaj Fahrije P.
foto: Damir Žižić
U kazalištu, plesu i performansu, gdje je Klif u pravilu dio autorskog tima, kao i u samostalnim radovima poput instalacija, naprotiv, inicijalna je situacija drukčija jer su i očekivanja suprotna. Nimalo se ne pretjeruje ustvrdi li se da je upravo obrnuto i da Klifa umjetnička scena, u zbroju njegovih dugogodišnjih prijatelja, suradnika, poznanika, poštovatelja, a onda i onog ostatka koji se može nazvati običnom ili “novom” publikom, cijeni najviše ne zbog već onoga što se već otrcanom frazom naziva “probojem u digitalno”, nego upravo suprotno: zbog njegovog proboja u analogno. Nije riječ, iako ni to ne treba zaobići, samo o njegovoj fascinaciji starim ili zastarjelim tehnologijama kao i njihovim dizajnerskim oplatama, nego o principu rada, povezanim, ponovno, s osobnošću. Umjesto superproduktivnog tehnofrika (u čemu itekako ima i istine), Klif je i dalje onaj smušeni Proka iz zajedničkih djetinjstava koja, ako na tome baš intenzivno ne radimo, ne žele i ne mogu proći.

Pripovijetka
foto: Ana Hušman
Njegova je logika stripovska, leksik animiranofilmski, duhovitost kao kopirana iz programa za djecu a senzibilitet “prljave” avangarde osamdesetih. Sve ostalo je nadgradnja, koja dolazi s razvojem umjetničkih ideja, istraživanjem i produbljivanjem spoznaja, tehnoloških znanja i, neizbježno, bogatim iskustvom. Osnova je, međutim, ipak ona ista: tobolac prepun tajnih oružja, inherentne super moći i samorazumljivi kontekst višestrukih života. Ne treba stoga čuditi naizgled rašomonski izbor radova za predstavljanje rada Ivana Marušića Klifa na ovogodišnjem Praškom kvadrijenalu. Različiti prijedlozi, principi i poetike umjetnika toliko različitih kao što su Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, Branko Brezovec ili Ana Hušman, rezultiraju radovima koji su također u konačnici nesvedivi. Ipak, sva četiri segmenta prezentacije Klifovih radova i suradnji u osnovi su usporediva zbog konteksta koji čini gledanje na umjetnost kao vrlinu, ostvarenu u konstanti prepoznavanja pojedinačne vizije i sabiranja oko točaka gdje se one preklapaju. Fahrija je zajednička posveta ali i karmine Željku Zorici Šišu u kojima je Zlatko Burić Kićo možda tek funkcionalno isturenija figura. Višegodišnji rad s Indošem i Tanjom Vrvilo sizifovsko je ustrajavanje na oblikovanju ideje. Povremena suradnja s Brankom Brezovcem dokaz da je ljudski i umjetnički habitus mogu izdržati više nego što su mogli i pomisliti.

Pripovijetka, foto: Ana Hušman
Dvojno autorstvo s Anom Hušman umjetnički je vrhunac izleta u aktivizam protumačen djeci. Svaki od tih zadataka na poseban je način svoj, zadan softverom i hardverom, prostorom i izvedbom, produkcijskim uvjetima i ljudskim zadrškama. Dva od njih su tretman predloška, druga dva plod nesputane mašte, ali i tu su granice, kako Klif to voli, “mekane i pomične”. S tekstom se kod Indoša i Tanje igra kako bi poezija postala vidljiva i opipljiva, što je gotovo sinestezijski pokušaj ravan avangardističkim nadmašivanjima koliko samih sebe toliko i zbilje same. Mimeza tako postaje dijegeza, kao kad nadzorna kamera, dakle po svojoj funkciji tek u službi prijenosnika gole informacije, postaje suigrač a njezina slika proizvod s višestrukim, čak i suprotstavljenim značenjima. Stoga i nadzor postaje oslobođenje, a rasutost struktura, upravo kao i u Brezovčevim ili Kićinim režijama gdje se poststrukturalizam ili anarhizam pretvaraju u visokosofisticirani Gesamtkunstwerk. Poezija postaje živa slika, strip se pretvara u glazbeni performans, patent-dramaturgija totalnog teatra u poeziju. Klifov se krug tako zatvara, ali ne bez posljedica. Nema načina da se precijeni ozbiljnost neozbiljnosti takvih zahvata. Svaka od predstava govori više nego što je rekla, bez obzira igra li još ili ne i u kojim uvjetima možda danas funkcionira. Riječ je o slutnjama koje su prerasle vlastite potencijale da uopće budu slutnje, na granici fizičke izdržljivosti i na samim granicama smisla one ispunjavaju prazninu koja se tamo nalazi i vraćaju se kao zalog neizgovorivog a boljeg. Nakon što je to dugo učio, Klif je od svojih velikih uzora — najprije skupine Kugla glumište, kojih su Kićo, Indoš i Šiš bili ključni članovi, ali i Brezovca, koji je svoju poetiku i filozofiju gradio usporedno, ništa manje ustrajno i provokativno — doista i naučio da je kazališna slika prepoznatljiva i izvan i nakon svoje fizičke pojavnosti. Ona može ostati upamćena sasvim privatno, kao adolescentski ushit ili cjeloživotna odluka, može biti institucionalizirana i kanonizirana kao teatrološka činjenica s kojom ionako nitko ne zna što bi počeo osim napisati još jednu povijest “izborenog poraza”, a može, ili bi mogla, (p)ostati ne više jednokratni, slučajni, uzročno-posljedično uvjetovani zagovor oslobođenja. Ono jest individualno jer Klif je, kao i svi ostali iz tog kruga, prvenstveno individualac sasvim specifične umjetničke i osobne konzistencije, ali je i kolektivno, ne samo u suradnji ili provedbi.

Sliding into the Unknown na Praškom kvadrijenalu, foto: HDD
Upravo zato Pripovijetka funkcionira kao izdvojeno polje Klifovog rada, ne jedino u sveukupnosti njegovog djelovanja ali iznimno u prezentaciji na ovogodišnjem Praškom kvadrijenalu. Punopravno zajednički potpisan s čestom suradnicom Anom Hušman, taj na prvi pogled najjednostavniji ili barem najprijemčiviji rad od u ovom kontekstu predstavljenih uspostavlja korelaciju između svih najrazličitijih stavki i postavki umjetničkog angažmana Ivana Marušića Klifa. Ishod Pripovijetke je jasan, provedba točna i nedvosmislena, a trajanje prilagođeno medijskoj zbilji, prostoru i uz njega vezanim okolnostima te dječjoj pažnji i dekoncentraciji njihove odrasle pratnje. Ona je basna prepričana pojednostavljenim jezikom animacije koja pored zavodljive vizualnosti nudi i sažetak istine — skrivenu zbilju koju se možda i ne prepoznaje instantno, ali čiji ostaci antropomorfizma jesu na rubu horora, tragikomičnog i jezivog.
“Nije riječ o romantičnom eskapizmu, žudnji za naponom virtualne realnosti ili nedodirljivosti bjelokosne kule, nego o trajno produktivnom procesu koji je najprije osobna karakteristika a tek nakon toga i zanatska procedura ili umjetnička praksa.”
Vizualni komadići zbilje koji čine njezin jezik toliko intrigantnim i jesu oni tragovi koje treba slijediti kako bi se shvatila njezina osnovna poruka, koja nipošto nije samo ekološka. Pripovijetka je najprije socijalna parabola, ne na način basne koja princip antropocena vraća stepenicu unatrag nego tako da, ponavljajući princip basne ali s vizualizacijom koja izmiče diznijevskim prisvajanjima općenitog, upravo kroz posebno progovara o zajedničkom. To zajedničko ne tiče se više samo jedne vrste, koliko ona god bila najnaprednija i po toj logici dominantna. Zato Pripovijetka kombinira vrlo ozbiljne kadrove s animiranom samoironijom i brehtijanski lakonske songove s infantilnom ikonografijom. Da nije smještena u zbiljskom prostoru, bila bi tek eksperiment, začudni AV uradak nastao u radionici umjetnika posvećenih minucioznom radu na oživljavanju retro ili ready-made grafičkog materijala. Ovako je artivistička opomena, glasna i jasna koliko i suptilno zaigrana.

Damir Bartoš Indoš
Kuća ekstremnog muzičkog kazališta
foto: Damir Žižić
Ne vidjeti u Klifovom radu tu konstantnu želju za oslobađanjem kroz sustavni rad, ali i kroz nesputano istraživanje, značilo bi ostati fasciniran njegovim tehničkim uvjetovanostima. Jer, na koncu, Klif ipak radi ono što radi uz pomoć nekih alata, kako god se oni hardverski i softverski zvali, i koliko god inventivno bili spojeni, pripojeni, umreženi i upogonjeni. Postojani rezultat nesumnjivo je dokaz vještine, znanja, imaginacije i invencije, ali inicijalni je motiv želja za širenjem granica postojećeg. Nije riječ o romantičnom eskapizmu, žudnji za naponom virtualne realnosti ili nedodirljivosti bjelokosne kule, nego o trajno produktivnom procesu koji je najprije osobna karakteristika a tek nakon toga i zanatska procedura ili umjetnička praksa. Od tehnologija različitog stupnja usavršenosti do slika disonantne razlučivosti, spajanje nespojivog i mišljenje nezamislivog kod Klifa je rješavanje problema bivanja u granicama ovdje i sada.