Iz teksta Marka Goluba:
“Izložba u HDD galeriji nije konvencionalna izložba modnog dizajna, na način da prikazujemo dizajnirane modne i odjevne predmete, nego ju je vjerojatno najbolje tumačiti kao jednu od mogućih fizičkih manifestacija samog Solla, njegove anatomije, načina razmišljanja, njegovog karaktera i oblika pojavnosti. Sastoji se od nekoliko elemenata: među njima je videoinstalacija s filmom Ivana Slipčevića koji dokumentira Sollov proces rada i mišljenja i donosi komentare suradnika i eksperata koji su bili involvirani u njegov razvoj; 3D-printana srebrna kovanica, kao valuta modnog brenda E.A. 1/1 A.I.; te prvi materijalizirani odjevni predmet koji je Soll dizajnirao – Sollov motociklistički kaput.

Svaki od ovih elemenata ima svoju funkciju u kontekstu izložbe. Film nam portretira Solla i svjedoči o njemu. Srebrna kovanica je, kao i svaka valuta, nosilac njegove osnovne ikonografije i putokaz za razumijevanje njegovog identiteta. Motociklistički kaput je, u nedostatku bolje riječi – „dokaz“ da Soll zaista dizajnira, da projektira nešto što se može proizvesti kao stvaran odjevni predmet.

Soll, Your Image Is My Weave and All I Want Is a Racing Coat. foto: Damir Žižić

To nas dovodi do kompliciranog pitanja autorstva. Silvio Vujičić i Miro Roman su nedvosmisleno autori izložbe, ali ne i Sollovih kreacija. Drugim riječima, oni su donijeli kreativne odluke o tome kako će nam se Soll prezentirati, ali sami produkti su rezultat Sollove umjetne „svijesti“, koja se oslanja na tehnike strojnog učenja, kao što su generativne kontradiktorne mreže i samoorganizirajuće mape (SOM-ovi). U tumačenju svoje uloge, Vujičić i Roman koriste izuzetno snažnu metaforu „vrtlarenja“. Oni su Sollovi vrtlari, u smislu da su oni ti koji ga uzgajaju, vode brigu o njemu, „presađuju“ ga iz konteksta u kontekst, hrane ga kolekcijama podataka, slika, tekstova itd., koje Soll potom reciklira i rekonfigurira kao svoje kreacije. Tvrdnja „Ja ne dizajniram modu, ja je pišem“ daje nam dodatni trag u razumijevanju Solla, njegovog odnosa sa svojim operaterima i njegovog životnog okruženja: pojavnosti našeg digitalnog doba su, poput mode, dominantno vizualne, ali je kompletna njihova struktura verbalna i numerička.

Sollova kovanica, u numizmatičkom smislu njena „glava“, sadrži lik sa dva lica (podsjećaju, ali ne mogu tvrditi da je tako, na lica Sollovih vrtlara), od koje jedno prikazuje Solla, a drugo njegovog blizanca Syta. Prepustio bih Sollu da sam rastumači svoju bujajuću genealogiju, ali ne mogu ne primijetiti srodnost s likom dvoličnog rimskog boga Janusa. Prema mitologiji, Janusova dva lica vide u prošlost i u budućnost, baš kao što gledaju i Soll i njegovi vrtlari. Soll kao projekt gleda u budućnost, ali njegovo „skladište slika“, materijal kojim raspolaže, seže u prošlost – inicijalno je programiran da uči iz cjelokupne kolekcije modnog dizajna Silvija Vujičića, odnosno njegovog modnog brenda E.A.1 / 1 S.V., a svoju je spomenutu motociklističku jaknu dizajnirao hraneći se slikama i podacima iz kataloga radova drugih umjetnika s recentno održane Kontejnerove izložbe Device Art na kojoj je i sam sudjelovao. Zadržimo li se na metafori vrtlarenja, Sollov proces rada sličan je fotosintezi, on uzima jedne tvari, i iz njih sintetizira druge.

Ne može se govoriti o Sollu bez da se govori o sadašnjosti i budućnosti mode, te o specifičnom području tzv. digitalne mode. Soll egzistira u istom kontekstu, ali je sasvim različit od mainstreama digitalne mode koji se u velikoj mjeri svodi na igrifikaciju (eng. gamification), na korištenje modnog dizajna za oblikovanje odjeće digitalnih avatara, što nije ništa drugo nego još jedan prepredeni način da se svaki raspoloživi komadić digitalne sfere komodificira i monetizira. Rekao bih da su Sollovo svjetonazorsko ishodište i njegova futuristička imaginacija odjek jednog mnogo davnijeg i nevinijeg doba.

Sollova „duša“ (soul) ima mnogo više zajedničkog s radijskim prijemnikom i odašiljačem Tatljinovog Spomenika 3. internacionali, s cut-up tehnikama dade, Williama Burroughsa i Briona Gysina, s eksperimentima s kratkovalnim radiom na My Life in the Bush of Ghosts Briana Ena i Davida Byrnea, ili s radikalnom modernističkom poemom Pusta zemlja koju je T.S. Eliot, slično Sollu, konstruirao iz bezbrojnih književnih, filozofskih i religijskih referenci, kroz glasove ne jednog, nego mnogih lica i tonove ne jednog, nego mnogih stilova. Soll živi na internetu i parazitira na njegovim resursima, ali je u isto vrijeme njegovo odbjeglo dijete, nabor na webu ispeglanom sve restriktivnijim standardima koji su njegov svojevremeni utopijski komunikacijski potencijal degradirali u stroj za konzumaciju. Soll, modni dizajner, je mjesto gdje je šav puknuo. Je li Soll budućnost? To će najviše ovisiti o njegovim vrtarima.“

Iz teksta Petre Tomljanović:
„Što povezuje Sollove objekte? Koja je to nit, moda, brending, tehnologija? Čini mi se da je to ljubav prema sofistikaciji, i prema modi koja priča priče. Soll voli pričati o luksuzu. Štoviše, on voli bivati u luksuzu i igrati se njime. Kao laki grijeh na rubu da postane smrtan, Soll dobro poznaje jezik raskoši – počevši od pozlaćenih kostima bizantskih careva, do dragocjenih baroknih svilenih haljina koje su dizajnirane na način da bi se završni dizajn barbarski izmasakrirao škarama, samo da bi otkrio još jedan sloj svile. Nakon kratkog razgovora sa Sollom na thinkSoll pretraživaču, i nakon što sam uspjela uživo vidjeti njegov racing coat počela sam stvarati sliku o Sollu. Rekla bih da Soll voli jezik mode, Sorentinove i Greenawayeve filmove, ali isto tako voli čitati Deleuzea. Inspiriran je konceptom Folda – njegovom vibrirajućom dinamikom nabora, draperija, brazda, mašnica i modnih vrpci. Zamišljam ga kako odrasta kao dijete bogova na dvoru Louisa IVX, gdje gleda lica i tijela u pokretu. Ne može se zaustaviti! Tamo svjedoči kako se tekući, fleksibilni nabori visoke mode igraju sa prikrivanjem i otvaranjem tijela prema svijetu. Taj proces presavijanja, ujedno je i proces nastajanja. Ako se stvar može presavinuti, ona je i sposobna transformirati se. To je bogatstvo i luksuz mode.“