Fotografija na naslovnici: Ugostiteljska pila, Vladimir Robotić, Končar, 1974.

Končarev Odjel dizajna svojom je metodologijom rada – pa i samim svojim postojanjem – bio aberacija u jugoslavenskoj proizvodnoj politici. Sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je većina proizvodnih tvrtki bivše države proizvodila prema stranim licencama (koristio ih je u nekim segmentima i sam Končar), u Odjelu dizajna projektiran je zaista širok spektar proizvoda – od sveprisutnih kućanskih aparata do transformatora i elektromotora skrivenih od očiju javnosti.

Odjel dizajna osnovali su 1970. Noe Maričić i Vladimir Robotić a nalazio se u samoj istraživačkoj jezgri Končara – Elektrotehničkom institutu. Rad Odjela dizajna obilježen je ustrajnim inzistiranjem na znanstvenim metodama rada i uvođenjem metodologije dizajna u proces planiranja proizvoda i proizvodnje. Tijekom dvadeset godina postojanja, kroz Odjel je prošlo petnaestak industrijskih i grafičkih dizajnerica i dizajnera koji su za svoj rad nagrađivani domaćim i međunarodnim priznanjima: Noe Maričić, Vladimir Robotić, Marija Jeličić Plavec, Egon Paraker, Luka Bando, Zlatko Kapetanović, Jadranka Sutlarić, Dunja Guberina, Božidar Lapaine, Zoran Planinc, Damir Barešić, Dražen Jakšić, Darko Mokriš, Rikard Slavica i Ivanka Pribić.

Znak Končar – redizajn: Jadranka Sutlarić, 1988.

Otvorenje je u četvrtak, 3. studenoga, u 20 sati, a izložba traje do 19. studenoga.

[d] razgovor s kustosicom Koraljkom Vlajo i dizajnerima iz Končarevog Odjela dizajna održat će se 10. 11. s početkom u 19 sati. Moderirat će Marko Golub.

Iz teksta autorice izložbe Koraljke Vlajo:

Jedno od najvećih poduzeća na području bivše Jugoslavije, SOUR Rade Končar zapošljavao je i do 25.000 radnika u brojnim tvornicama od Samobora do Skopja. S asortimanom proizvoda od glačala do lokomotive i megaprojektima u stotinjak zemalja, Končar je zaista bio (ne samo) domaći industrijski gigant. Isporuke za nebrojene elektrane od Islanda do Indije, te nuklearne institute u Švicarskoj i Velikoj Britaniji zahtjevale su i kontinuirano ulaganje u razvoj vlastitih istraživačkih resursa. Upravo je unutar te znanstvenoistraživačke jezgre – Končarevog Elektrotehničkog instituta – osnovan i Odjel dizajna.

Prapočeci Odjela sežu u šezedeste godine, kad su unutar Odjela za arhitektonsko-građevinsko projektiranje Noe Maričić i još nekolicina entuzijasta pokušavali uvesti dizajn u proizvodni proces. Taj se Odjel 1968. preselio u Službu za razvoj proizvodnje, a zatim je djelovao unutar Zavoda za arhitekturu i dizajn. Međutim, tek je dolaskom Vladimira Robotića u Končar 1970. godine sazrijela ideja o osnivanju samostalnog Odjela dizajna.

Porodica opreme za velike kuhinje MULTIS, Hotel Intercontinental – Vladimir Robotić, 1971.-73.

Robotićeva suradnja s Končarom počela je već 1967. unutar Centra za industrijsko oblikovanje, kada je Robotić, tada voditelj projekta dizajna CIO, dizajnirao mini trafostanicu za Končar. Upravo je Robotićev rad u CIO i mogućnost da unapređuje teoretska i praktična znanja o dizajnu bio presudan za njegov daljnji rad u Končaru. U knjizi Upravljanje industrijskim dizajnom / organizacija dizajn biroa (Robotić, Kritovac, Savnik; CIO, Zagreb, 1970.), Robotić na osnovu svojih prvih iskustava u Končaru dijagnosticirao probleme uvođenja dizajna u industrijsko poduzeće: od manjka razumijevanja rukovodećeg kadra do manjka obrazovanih dizajnera; od kompleksnosti unutarnje organizacije dizajnerskog odjela do kompleksnosti suradnje s drugim odjelima.

Svjestan opasnosti stihijskog korištenja dizajnerskih resursa u poduzeću takve proizvodne širine kao što je Končar, Robotić se od samog početka zalagao za strateški pristup dizajnu na razini čitave tvrtke. Petnaestak godina kasnije, ovu su ideju u djelo pokušavali sprovesti i Božidar Lapaine i Luka Bando kroz studije standardizacije Končarevih kućanskih aparata.

Električni mlinac za kavu MIKI – Noe Maričić, Končar, 1980.

Iako se Robotićeva napredna ideja stvaranja „smišljene politike linije prozvoda“ nikada nije u potpunosti ostvarila, Končarev Odjel dizajna bio je svojevrsno utočište industrijskih dizajnera. Za razliku od većine domaćih tvrtki koje su tijekom neprestane ekonomske krize 1970-ih i 1980-ih godina mahom posezale za kratkoročno jeftinijom licencnom proizvodnjom, Končar je ulagao u istraživanje i razvoj. Kroz Odjel je tijekom dvadeset godina postojanja prošlo petnaestak dizajnerica i dizajnera čiji su zadaci sezali od rutinskog pozicioniranja pločice s nazivom tvrtke do izuzetno zahtjevnog oblikovanja kompleksnih sistema.

Upravo se znanstvenim temeljima Končarevog dizajnerskog pogona može zahvaliti današnje začudno bogatstvo podataka. Arhiva Instituta skriva raskošne elaborate o razvoju pojedinih proizvoda. Iz njih se, prije svega, isčitava kontinuirana prisutnost Robotićeve metodologije – prikupljanje relevantnih podataka, analize, sinteze, verifikacije – koja se zadržala i nakon njegova odlaska iz Odjela. Pa, ako u Končaru i nije sprovedena implementacija dizajna na najvišoj, strateškoj razini o kojoj su maštali dizajneri, sistematski metodološki pristup bio je i te kako prisutan. Stvarajući unutar ograničenja često zastarjele tehnologije i uz nepostojanje kvalitetnih istraživanja tržišta, Končarevi dizajneri ipak su ustrajali na maksimalno pročišćenom izrazu temeljenom na braunovskoj estetici.

Poljska kuhinja – Vladimir Robotić, Končar, 1979.

Iscrpne bilješke daju nam fascinantan uvid u proces i metodologiju rada dizajnera, tehnološka ograničenja s kojima su se suočavali, pa i frustracije samih autora. Pogled u ovaj skriveni dio dizajnerskog rada omogućava nam pristup onoj razini dizajna koja je krajnjim korisnicima – čiji se interes zadržava na estetskim i ergonomskim osobinama – većinom nevidljiva. Ova privilegija posebice je očita u kompleksnim dizajnerskim projektima poput Robotićeve poljske kuhinje ili Kapetanovićeve upravljačnice tiristorske lokomotive, gdje je tek isčitavanjem elaborata moguće spoznati sve zahtjeve, potrebe i ograničenja s kojima je dizajner suočen.

Mnogi su proizvodi koji su prošli kroz Odjel dizajna ostali nepoznati široj javnosti. Trafostanice, elektromotore i transformatore susretao je tek uzak krug profesionalaca, a ovdje su one dizajnerske kvalitete koje se često previđaju – ergonomija instaliranja i upotrebe, te smanjenje troškova proizvodnje – izbijale u prvi plan.

Logično, najveći dio dizajnerskih zaduženja odnosio se na male kućanske aparate – serije glačala, grijalica zraka i vode, te mlinaca za kavu Miki. Riječ je o predmetima koji su oblikovali svakodnevicu brojnih generacija i do te se mjere uvukli u naš vizualni kôd da su stekli status anonimnog, sveprisutnog objekta. Neki od tih proizvoda i danas su naši skriveni pratitelji. Gotovo nevjerojatno, no četrdesetak godina kasnije poneki se kalorifer, bojler ili Miki još uvijek nalazi u upotrebi.

Odjel dizajna raspušten je 1990. uslijed drastičnih rezova i restrukturiranja Končara. Većina proizvoda dizajniranih u Odjelu više se ne proizvodi a njihovi su autori ostali uglavnom nepoznati javnosti. Ovaj prilog uspostavi kronologije domaćeg industrijskog dizajna ujedno je i prilika za revalorizaciju domaćih industrijskih proizvoda i reafirmaciju njihovih autora.